Namjeravao sa današnjim danom započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga započinjem danas seriju tekstova o hrvatskom jeziku koje prenosim: Institut za hrvatski jezik.
--------------------------------------------------------------------
U tridesetim godinama počela se i hrvatska filologija osvješćivati i pomalo oslobađati mladogramatičarskoga slavističkog naslijeđa i raznih jezičnih mitova, romantičarskih zabluda i iluzija. No ta nova nastojanja nisu još bila osvijetljena odgovarajućom lingvističkom teorijom - ustanovljavale su se činjenice, no nedostajalo je kvalificirano objašnjenje i slavistička znanost izvan Hrvatske jednostavno je ignorirala nove pojave u Hrvatskoj. Julije Benešić, istaknuti književnik i filolog i veliki promicatelj hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza, izdaje 1937. u Warszawi Gramatyku języka chorwackiego czyli serbskiego, u kojoj su u posebnome poglavlju iznesene i neke uglavnom leksičke razlike između hrvatskoga i srpskog standardnog jezika. Takva novost u hrvatskoj filologiji mogla se tada pojaviti samo u inozemstvu, no kako je taj prilog bio slabo teorijski utemeljen i s priličnim brojem činjeničnih pogrješaka, na stranu javnost nije ostavio osobit dojam, a u Hrvatskoj je bio slabo poznat. U Beogradu je pak, naravno, doživio oštre napadaje. No koncem tridesetih godina događaju se u jugoslavenskoj državi neke bitne promjene. Hrvatski otpor postao je previše jak, a ostali narodi i nacionalne manjine solidarizirali su se više ili manje otvoreno s Hrvatima ili su vršili vlastiti pritisak na Beograd. S obzirom na teške vanjskopolitičke prilike za kasnoga ljeta 1939. beogradska je vlada bila prisiljena na popuštanje pa se sporazumjela s hrvatskom oporbom te je 26. VIII. 1939, uoči samog izbijanja II. svjetskog rata, proglašena Banovina Hrvatska s priličnom autonomijom.
Koliko je u Hrvatskoj bila omražena velikosrpska jezična politika i takozvani zajednički pravopis, vidi se i iz činjenice da je jednom od prvih odluka banovinskih vlasti taj pravopis ukinut i vraćen na snagu Boranićev. Vodeći hrvatski lingvist Stjepan Ivšić pokreće časopis Hrvatski jezik, a mladim znanstvenicima Petru Guberini i Kruni Krstiću objavljuje Matica hrvatska god. 1940. knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz teške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove. Stanje duha u hrvatskoj filologiji jednostavno je sazrelo za neke spoznaje za koje prije nije bilo pravoga razumijevanja. Jer još godine 1935. crnogorsko-srpski lingvist Radosav Bošković objavio je jednu manju korektno napisanu studiju o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, uglavnom rječničkima, koja je u Srbiji bila uglavnom ignorirana, ali ni u Hrvatskoj još nije bila pravo shvaćena niti iskorištena za argumentaciju. No u banovinsko doba prave jezične činjenice počele su se uočavati i privlačiti pozornost. Ono što je nedostajalo, bila je teorijska neizgrađenost hrvatskoga jezikoslovlja. Učenje Praške škole o normama i jezičnome standardu, tada već svjetski priznato, nije na nas još imalo nikakva utjecaja.
Jezične razvojne tendencije u Banovini prekinula je god. 1941. njemačka invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. U novoj, kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provedene su drastične jezične promjene. Obnovljen je leksički purizam austroslavenskoga tipa, karakterističan na hrvatske jezične prilike u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ubrzo je obnovljen i morfonološki pravopis, koji je u Hrvatskoj prevladavao od hrvatskoga narodnog preporoda do devedesetih godina prošloga stoljeća. Takav pravopis, pogrješno zvan etimološkim (korijenskim), uveli su bili hrvatski ilirci želeći se približiti drugim slavenskim jezicima, osobito češkomu i ruskomu, no morfonološko načelo ne odgovara glasovnoj strukturi hrvatskoga jezika, koja je izrazito prozirna, pa je do narodnoga preporoda (bez obzira na grafijsku neadekvatnost) u hrvatskome pisanju uglavnom prevladavalo fonološko načelo, kao i u drugim prozirnim jezicima. Tako je za hrvatski prirodno rješenje vrapca prema vrabac kao što je u isto tako prozirnom latinskome prirodno scripsi, scriptum prema scribo, scribere, ili kao što Talijani (bez obzira na nesavršenu grafiju) pišu Giambattista sa m, a ne sa n (prema Gianni). Naravno, u glasovno neprozirnim jezicima bilo bi fonološko pravopisno načelo krajnje nepoželjno, primjerice u ruskome, engleskome ili francuskome, ali za hrvatski jezik ono je, uz sitna odstupanja, ipak prikladnije od morfonološkoga (ili pak povijesnoga). To znači da su jezične reforme u doba II. svjetskog rata značile zapravo nazadak u organskome razvitku hrvatskoga jezičnog standarda. Na područjima pod kontrolom hrvatskih narodnooslobodilačkih snaga ostao je bio na snazi banovinski Boranićev pravopis i jezična praksa iz doba Banovine, a takvo je stanje ostalo i nakon god. 1945. u Federalnoj Državi Hrvatskoj, odnosno poslije u Narodnoj Republici Hrvatskoj u okviru nove jugoslavenske federacije. Tada počinje polstoljetno razdoblje krivudava jezičnog razvoja s mnogo reskih zaokreta.
U tome je kontekstu neobično zanimljiv jedan izniman događaj hrvatske jezične povijesti. Već je rečeno da je na hrvatskome partizanskom teritoriju vrijedio banovinski Boranićev pravopis. No nije bio samo spontan mehanički nastavak banovinske jezične prakse. Izbor nije jednostavno bio samo između banovinskoga i endehaškog pravopisa, teorijski je dolazio u obzir i onaj "zajednički srpskohrvatski" do 1939., koji je u Srbiji ostao na snazi. No izbor je izvršen svjesno i potvrđen posebnom odlukom ZAVNOH-a (hrvatskoga partizanskog parlamenta) na III. zasjedanju svibnja 1944. u Topuskome. To je jedinstven slučaj u cijelome europskom pokretu antihitlerovskoga otpora.
Kakvo je stanje hrvatskoga jezika na koncu Drugoga svjetskog rata? Hrvatsko je društvo zbunjeno i ta činjenica nije nimalo neobična. U posljednjih nešto više od pol stoljeća situacija se neprestano mijenjala, uvijek pod pritiscima. U devedesetim godinama XIX. stoljeća i na početku XX. službena filologija, u kojoj su na ključnim položajima filolozi što su ujedno bili predstavnici jedne čudne vladajuće koalicije između hrvatskih madžarona (pristaša peštanske politike) i nacionalista iz srpske manjine, takozvani hrvatski vukovci (najvažniji Tomo Maretić i Fran Iveković), izdaje osnovne rječničke priručnike u kojima uvodi bitne gramatičke, rječničke i pravopisne promjene. Toj je struji djelomično pripadao i Ivan Broz, koji je god. 1892. izdao razmjerno dobar fonološki Hrvatski pravopis (II. izdanje 1893) i pripremao veliki Rječnik hrvatskoga jezika. No Broz umire 1893. i njegov rječnik nastavlja madžaron njegov ujak kanonik Fran Iveković, a njegov pravopis nastavlja izdavati Dragutin Boranić, do 1915. četiri izdanja kao Broz-Boranićev, a od 1921. samo pod svojim imenom, i to kao Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do 1951. deset (upravo 11) izdanja, postepeno ga prilagođujući Maretićevu učenju, to jest, približavajući ga srpskomu pravopisu. Ni Brozov rječnik nije bio bolje sreće. Nakon Brozove smrti rukopis prerađuje Iveković u smislu Maretićeve škole i izdaje ga god. 1901. kao Broz-Ivekovićev. Promjene koje uvode hrvatski "vukovci" uz pomoć madžaronskih vlasti hrvatska javnost nije prihvaćala, ali škole su imale odsudan utjecaj. Nakon Prvoga svjetskog rata kraljevski režimi nastavljaju u novim prilikama sličnu jezičnu politiku kao nekadanji madžaronski, a sami hrvatski madžaroni postaju korifejima integralnoga jugoslavenstva. Do konca tridesetih godina, usprkos hrvatskomu otporu, ponavlja se opet nasilje nad hrvatskim jezikom, a godina 1939. donosi samo predah, s time da za trajanja II. svjetskog rata hrvatski jezik doživljava i opet novi potres, samo druge vrste. Takva je situacija zatečena godine 1945.
Potpuna dominacija maretićevskih shvaćanja u službenoj hrvatskoj filologiji pol stoljeća prije 1945, što u madžaronskoj što u jugoslavenskointegralističkoj inačici, ostavila je za sobom i jednu izvanredno važnu i dalekosežnu posljedicu. Kada se u Europi izdaju književna djela iz prošlosti, onda se književnost iz daljih starijih razdoblja, s teško razumljivim ili posve nerazumljivim jezikom jezično modernizira, ili najčešće zapravo prevodi na suvremeni jezik, ili se pak donosi bar kao usporedni tekstovi (lijeva stranica izvornik, desna današnji prijevod), a originalni se jezik donosi samo u kritičkim i osobito u znanstvenim izdanjima (književnopovijesnima, jezičnopovijesnim, tekstološkima i sl.). Književna pak djela iz vremenski bližih razdoblja, s nesuvremenim ali posve razumljivim jezikom, izdaju se izvorno (uz eventualne bilješke, ili glosar na koncu knjige). U Hrvatskoj, i to jedino u Hrvatskoj, postupano je upravo obratno.
|
HRVATI.COM">
