Hrvatski narod izvan zakona
23. U Beogradu su zinuli, ali, puni ratničke samosvijesti, nisu uzimali oz¬biljno Radićev mirotvorni pokret. Ponešto su se namrgodili, kada je vojska na¬išla na oružan otpor u nekim krajevima Hrvatske, gdje je konjogojstvo važna grana seljačke privrede, protiv bezobzirnog žigosanja seljačkih konja za račun vojske.!l Iako je u tom sukobu palo mnogo ljudi, stvar je zataškana putem jedne parlamentarne ankete u interesu onih koji su je izazvali. Ovo je bio dokaz i opomena, da je hrvatsko seljaštvo [spremno?] ustati i na kraj nu svoju obranu. Pokret se je proširio brzo i preko granica uže Hrvatske i njegov odjek počeo je svraćati na se i pažnju seljaka u Srbiji tim više što je on, kritikujuć beogradsku politiku to radio sa gledišta općih interesa socialnih, ekonomskih i čovječanskih.
Iz Beograda su preko svojih obavještača i agenata, koje [je] Radić lako primao, stali študirati, šta hoće taj čovjek, pripravni da ga lično zadovolje ma što tražio i sa nadom da će laskanjem i ličnim ponudama svladati ga, vezati ga za svoja kola i time na lak način »riješiti« hrvatsko pitanje.
Ni taj pokušaj nije uspio, onda se upotrebio teror, Radić [je] 1923.1! za¬tvoren sa cijelim vodstvom svoje stranke pod optužbom komunizma, a i nje¬gova seljačka stranka, koja je već imala 90 posto hrvatskoga naroda, kao komunistička stavljena je izvan zakona, po zakonu lOza zaštitu države«. Pod tom izlikom brzojavno se je odpuštalo i premještalo činovnike i nastavnike u masama, zatvaralo se je i u gradovima bezobzirce, aseljake prepustilo se razularenoj brutalnosti nenaobražene žandarmerije, koja je počinjala bez¬kažnjeno sve što je htjela za »spašavanje države«, što je izazvalo u mnogim krajevima prolivanje krvi Iako je sud proglasio ilegalnim progon zbog ko¬munizma vodstva seljačke stranke i pustio sve okrivljene na slobodu, policija ih jena izlazu iz suda uapsila i držala u ime preventivne mjere još šest mjeseci zatvorene u redarstvenoj kasarni.
Sa Radićem i čitavim vodstvom tako lišenim slobode obavljeni su par¬lamentarni izbori, a da stranka nije smjela izdati niti jedan izborni proglas, niti držati i jednu samu iZbornu skupštinu. Pa i pored toga što je suviše žan¬darskim kordonima sprečavan pristup na birališta i pravila se svakovrsna nasilja i bezakonja, dobio je Radić plebiscit sa 76 zastupničkih .mandata. Sam grad Zagreb, za dokaz jednodušnosti hrvatskog naroda, dao je .za Radi¬ćevu stranku više glasova nego li je u Beogradu, većem po broju stanov¬nika, bilo uopće upisanih birača u biračkim spiskovima.
Predsjednik vlade N.Pašić pregovara s Radićem u zatvoru
24. Osupnuti u Beogradu spremali su se dublje zagaziti, ali su prije toga izmijenjenom taktikom napravili još korak. Izšiljani su pobjedniku Radiću u zatvor, čak i zasebnim pismom predsjednika vlade Nikole Pašića osobiti izaslanici, koji su imali da uvjere, da, ako se primi »sporazum«, da će se sve učiniti za »spasavanje države«. Radić je pristao! Zašto? Zato, kako je on sam kazao, da spriječi krvavu katastrofu, na koju su, u divljačkoj mahnitosti, bili pripravni, po njegovu sudu, oni u Beogradu. Osim toga namjeravao [je], da kroz Beograd otvori sebi prodor u Srbiju da pokuša podrezat žile beograd¬skim vlastodršcima u srpskom seljaštvu.
11 Usp. o tome Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, Zbornik radova V, Beograd 1963, 52 i d.
12 Bilo jeto u prosincu 1924.
Sporazum
25. Radić je priznao dinastiju, monarhiju, narodno i državno jedinstvo (beogradskog tipa) i ušao sa svojim drugovima čak i u vladu kao kraljevski ministar, ali sa žigom amnestiranih komunista, jer je kao takovim srpska većina prethodno ukinula njihove zastupničke mandate, stečene plebiscitom hrvatskih birača.
U Beogradu je nastala radost, što im je uspjelo jednim samim ali vještim »državničkim« potezom »riješiti« hrvatsko pitanje, od koga je bila počela i Evropu pomalo boliti glava. Požurili su se, da izvijeste čak i Moskvu preko svojih onomašnjih pOUzdanika, da je hrvatsko pitanje svršeno i definitivno skinuto s dnevnog reda. Radić je u Beogradu odma uzbudio i zanio svojim govorima mase, pa je počeo praviti izlete i u okolišna sela, koja su se razigrala čim bi stigao. Igrao je sa srpskim seljacima njemu omiljeno seljačko kolo i prebirao na sitnoj tamburici (hrvatski mandolino), od koje se ni u zatvoru nije nikada rastajao, narodne motive.
Ministri pri vladi a ne u vladi!
26. Kao ministar znao je, da, sa čestim turnejama u razne krajeve, javno pokudi državnu politiku na obranu seljaka, pravednosti, poštenja i čovječ¬nosti. Ali je kao ministar brzo osjetio i naučio, da se državna politika vodi iza leđa »hrvatskih« ministara, da je i on u svome resoru peti kotač u kolima, što je javno žigosao originalnom frazom: Mi (hrvatski ministri) nismo »u« vladi, nego »pri« vladi! Tako je doista i bilo.
Pokolj u Skupštini 20. lipnja 1928.
27. »Mjerodavni« su napokon razumili, da Radića nisu »saturirali«, kako su mislili i da hrvatsko pitanje nije riješeno. Ta se je zabrinutost povećala, kad se vidilo na dvojim izborima da je narod ostao vjeran Radiću i nakon što je u Beogradu sve »priznao«. U opoziciji, nakon što su ga izbacili kao neposlušna, iz vlade, zametne oštru borbu, naročito kad se je s njim koalirao jednako izbačeni Sv. Pribićević, vođa hrvatskih Srba.
Situacija se je zaoštravala, naslućujuć približavanje oluje. Mirni stav, kojim su Srbijanci proračunano pratili larmu Radićeve opozicije u Skupštini bio je pun značaja: dok 20. lipnja 1928. za vrijeme sjednice, koja je bila uostalom baš toga dana neobično mirna, nije revolver sa parlamentarne tribine svojim mecima stao »rješavati« hrvatsko pitanje, oborivši pet hrvatskih zastupnika, između kojih i samoga stj. Radića!
Hrvatska je javnost stekla konačno uvjerenje, kojim se sredstvima vodi u Beogradu politika: Laskanjem i podvalom, mitom, terorom i revolverom! Sve je to Radić na sebi iskušao i svojom mučeničkom smrću ostavio Hrvatima u nasljedstvo to nemalo iskustvo!
Diktatura „rješava“ hrvatsko pitanje
28. Sve što se je u Beogradu naučilo iz svega ovoga jest, da se hrvatsko pitanje ne da riješiti »parlamentarnim« putom. Dosljedno tomu ukinut je ustav od 1921. i proglašena diktatura, koja imade da kratkim putom ukloni ono što smeta.
Ali evo nakon 4 godine, kroz koje su se Hrvati ograničili samo [na] moral¬ni, pasivni otpor, dokazalo se je da je beogradska hegemonija i sa diktaturskom svemoći nesposobna, da postavi temelje državnoj stabilizaciji bilo po kojim mu drago principima. U fiksnoj ideji, iskrenoj ili hinjenoj, da je samo opo¬zicija Hrvata tomu kriva, a ne njihova prirođena nesposobnost ineshvatanje javne uprave, oživljuje sada jače u Beogradu stara želja osloboditi se Hrvata, u iluziji da će sve lako ići (nasuprot bilo bi slično!) u Velikoj Srbiji u kojoj
Nesrpsko pučanstvo, koje bi u njoj ostalo, moralo bi da se pokori bez pardona. To je ideja »amputacije« Hrvatske, koja se nije nikada bila ugasila, još od godine 1919. Dok su Hrvati oglašeni za »separatiste«, »antidržavne« i slično samo zato što ne mogu da se prilagode ovomu nepodnošljivom stanju, oni u Beogradu glasno poručuju i sa visokih mjesta: Neka Hrvati idu, povucimo vojsku do srpskih granica (koje misle da bi oni sami mogli povući), pa šta im bude! To se ne samo misli i želi, nego se tako dnevno izrazuju bez ikakva obzira ministri, diplomate, generali, visoki ministarski činovnici, razumi se Srbi, bez ičijeg prigovora, a kamo li odgovornosti.
To je dokaz da hegemoniste smatraju i naše zemlje svojim vlasništvom, kpo ratnu stečevinu Srbije. Oni su »oslobodili«, ergo su nam gospodari! Naš politički otpor protiv nasilja, korupcije i nesposobnosti nazivlju nezahvalnošću, rebelstvom. Oni misle, da su u pravu čak i »amputirati« Hrv
Post je objavljen 28.02.2008. u 07:00 sati.