»Separatistički« zahtjevi Hrvata
16a Iz ovog autentičnog izvora razabire se (što smo mi Hrvati naslućivali), da »politička anarhija« nije bila jedini a ni glavni motiv, državnog udara, pače ta »anarhija« ne bi bila ni tako teška (da bi nagnala kralja da ukine ustav), nego su glavni motiv, koji je nagnao kralja na taj korak, bili separatistički [zahtjevi] od strane hrvatskih partija. Državni je udar, po tome, izvršen protiv hrvatskih partija zbog njihovih separatističkih zahtjeva. Kralj je u tim zahtjevima nazrio, po njegovoj ocjeni, ništa manje nego rasparčavanje države!
Zaključak je ovaj: da je kralj napravio državni udar zbog hrvatskih zahtjeva za autonomiju. Ovime je konkretno određen odnos kralja Aleksandra prema Hrvatskoj: kralj smatra atentatom na integritet države zahtjev za autonomijom i to takovom, koja bi vratila Hrvatskoj samo jedan dio njenih prava u okviru ove države! Pravi je dakle cilj državnog udara od 6. siječnja 1929., da se i ovakovi zahtjevi hrvatskih stranaka suzbiju i onemoguće!
Ime »Jugoslavija« i 9 banovina
17. Tomu je cilju namijenjen rad vlade i čitavo zakonodavstvo do sada. U tom zakonodavstvu ima jedan zakon, koji najvjernije i, najsintetičnije i najotvorenije, ima da to primijeni sad spomenuto shvatanje kralja Aleksandra. To je ukazni zakon od rujna 1931.6 kojim je država dobila novo ime Jugoslavija i bila razdijeljena na devet banovina7 One su razgraničene protiv svakog principa gravitacije interesa, saobraćajnih sredstava, kulturnih i ekonomskih prilika, a samo u cilju da u šest banovina bude, uz potporu centralne vlade, srpstvo imalo dominantan položaj. U tih 6 banovina, kojima je očito ogra¬ničena Velika Srbija, na položajima bana, podbana i banske uprave su Srbi, a u prvom redu iz Srbije, u školama se gaji ekskluzivni velikosrpski duh, u nje su uvedeni beogradski udžbenici, a ćirilsko pismo postalo je isključivo službeno pismo. U dvjema hrvatskim banovinama, savskoj i primorskoj slično je, samo što je u formi nešto drugačije. U jednoj i drugoj podban je Srbin, dok su oba bana poslušni karieriste. Razumije se toli u školi koli u upravi i ovih banovina, postepeno ali ustrajno uvlači [se] velikosrpski duh i »srpsko« pismo dočim hrvatstvo se kao »separatistička« tendencija suzbija »jugoslavenstvom«. Do sloma Austro-Ugarske Srbi su se uvijek smatrali zasebnim narodom, odvojenim od Hrvata, obilježenim srpsko-pravoslavnom crkvom; dočim odkada je Srbija zavladala nad Hrvatskom nameće nam se „narodno jedinstvo“, kojim ima da se apsorbira Hrvatstvo.
Nikada u Srbiji nisu htjeli ni čuti za »Jugoslaviju« odbijajuć to ime kao »austrijski« izum i atentat na srpstvo. To je bilo prije rata, za rata i poslije njega, kad prošle godine kraljevim ukazom država je prekrštena od kralje¬vine S.H.S. u Jugoslaviju. Ali i pod tim imenom službeni aparat širi i podupire velikosrpstvo sve to jače, dok se hrvatsko ime zamjenjuje jugoslavenskim, a hrvatski se osjećaj guši.
Jadransko more bez trgovačkih komunikacija
18. Kako se u Beogradu daju osnovne smjernice državnoj politici, bez ikakva našeg uticaja, tako su one ostale iste kao u ranijoj Srbiji.
Iako je država povećana više nego trostruko, iako sve naše zemlje iz bivše Austro-Ugarske gravitiraju k Jadranskom moru, sa oko 600 km u zračnoj liniji divne obale, koju naseljava čist hrvatski elemenat stare vjekovne pomorske tradicije i slave, državna politika u Beogradu ne vodi računa o toj značajnoj činjenici. Ne posvećuje se briga trgovačkim komunikacijama sa našim morem, niti razvitku našeg pomorstva, ni vojne obrane naše obale. Ni u tome mi Hrvati nemamo glasa! Pogledi Srbije ostali su i dalje upravljeni na Egejsko more. Mnogo se je truda utrošilo, da se dobije u Solunskoj luci »srpska slobodna zona« sa zahtjevima, koje su Grci alimine odbili, jer su u njima nazreli osvajačke težnje, koje vređaju čak i grčki suverenitet. Na kraju dozvolili su u Solunu zonu ograničenu na slobodan uvoz i izvoz samo srpske robe. Zona je do danas ostala mrtva, bez posla.
Post je objavljen 26.02.2008. u 07:00 sati.