Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Povjerenik Hrvatske revije
Još prije prvoga nastupa na Izložbi knjiga u Frankfurtu supruga i ja odlučili smo se preseliti u Muenchen, kako bismo bili bliže Hrvatskoj, a time i rodbini. Dan nakon zatvaranja izložbe utovarili smo ono nešto stvar u unajmljeni kamion (pri utovaru su nam pomagali Jakša Kušan i pokojni Gvido Saganić) i napustili Frankfurt.
Već sam spomenuo da su te prve godine za nas mlade emigrante bile teške godine stvaranja egzistencije. Uz politički rad koji je našim preseljenjem u Muenchen postao vrlo zahtjevan, nismo se mogli baviti još pisanjem. Ipak, koliko smo mogli, pomagali smo nastup hrvatskih izdavača, u Frankfurtu 1 974.godine, pogotovo što su se tada Hrvatskoj reviji i Novoj Hrvatskoj pridružili i drugi nakladnici, na čelu sa Ziralom i njegovim nezaboravnim predstavnikom u Europi, pokojnim fra. Lucijanom Kordićem.
Već iduće 1975. godine, početkom travnja, prvi put smo susreli Nikoliće u Muenchenu. Razlog je bio doduše tužan. Umro je u 95. godini političar dr. Stjepan Buć, prijatelj Vinka i Štefice, i oni su došli na njegov pogreb. Nakon pogreba Vinko me je, u samo njemu svojstvenu stilu, silno iznenadio! Ponudio mi je da postanem povjerenik Hrvatske revije. Ali ne jedan od onih povjerenika koji su samo prodavali njezina izdanja, nego nešto mnogo važnije i povjerljivije! No, potrebno je sada, zbog mnogih koji ne poznaju ondašnji položaj Hrvatske revije, objasniti tadašnje okolnosti.
Naime, nakon što je 1966.godine odlučio iz Argentine preseliti Hrvatsku reviju u Europu, Vinko, zajedno sa Šteficom, našao se pritisnut brojnim ma1tretiranjima tzv. demokratskih zemalja poput Francuske, Njemačke, Švicarske itd. Nakon lutanja Europom, nakon poraza u Parizu gdje mu je policija uništila slog novoga sveska Hrvatske revije, Vinko i Štefica naposljetku su se smjestili u Barceloni. Bila je to tada još Francova Španjolska, s lošom, ekstremno desničarskom, reputacijom u svijetu. Kako bi Hrvatsku reviju i sva njezina izdanja zaštitio od negativna etiketiranja, Vinko je odlučio Hrvatsku reviju službeno objavljivati u Njemačkoj, i to u Muenchenu. Jest da je časopis bio tiskan u Barceloni, ali adresa na njemu bila je muenchenska, a i bankovni račun za pretplate nalazio se u munchenskoj banci. Toliko o tom stanju koje je do toga trena i meni bilo zapravo prilično nejasno. Nadalje mi je Vinko objasnio da poštanskim pretincem u Muenchenu, na koji dolazi gotovo sva pošta Hrvatske revije, kao i pretplate upućene poštanskim uputnicama, da je dakle svime time upravljao pokojni dr. Buć. Pa kako se nakon njegove smrti pojavila potreba za novom osobom koja bi preuzela tu zaista povjerljivu zadaću i obvezu, Vinko je upitao mene da li bih pristao biti njegovim povjerenikom u Muenchenu.
Bila je to za mene ne samo čast nego mi je to pokazalo i povjerenje koje je Vinko tada gajio prema meni. Prihvatio sam ponudu. Od tada, godinama, svakog tjedna preuzimao sam gomilu pošte Hrvatske revije i slao je u Barcelonu, a novčane uplatnice prebacivao na bankovni račun. Dakle, godinama je kroz moje ruke prolazila gotovo kompletna (Vinkovi prijatelji i stalni suradnici slali su mu, dakako, poštu izravno u Barcelonu) korespondencija Hrvatske revije, brojna pisma naših gastarbajtera, pisma iz domovine (slana iz Graza ili Trsta), pisma hrvatskih katoličkih misija, i tko bi ih sve nabrojio, a da ni u jednom jedinom slučaju, ni jedno jedino pismo, niti jedna jedina uplatnica nije završila u krivim rukama.
Spominjem te činjenice tako detaljno samo zbog apsurdnih i primitivnih optužbi kojima su me ovdje u Hrvatskoj obasuli neki politički divljaci.
Tako, u toj početnoj situaciji, u veliku povjerenju i međusobnim simpatijama, zametnulo se i duboko prijateljstvo između naših obitelji. S Vinkom sam mogao raspravljati o najpovjerljivijim temama i uvijek se pouzdati u njegov savjet. S Vinkom sam se mogao opustiti i šaliti na naš račun. S Vinkom se, kako to Nijemci kažu, moglo konje krasti.
Nešto je ipak bilo tabu-tema u svim tim našim razgovorima: pseudonimi suradnika iz domovine. Iako sam ja za neke znao i iako je Vinko znao da ih ja znadem, od njega o tome nisam nikad čuo nijedne jedine riječi. Kad već govorim o tome, želim spomenuti i Vinkovu posebnu osobinu: nije dopuštao da mu se bilo tko plete u uređivačku politiku Hrvatske revije. Bio je spreman objaviti najrazličitija politička stajališta, pa i ona posve suprotna njegovima, ali upletati se u uređivačku politiku nije dopuštao ni najboljim prijateljima, ni dugogodišnjim vjernim suradnicima, a bome ni malobrojnim dobročiniteljima.
Moj posao povjerenika Hrvatske revije u Muenchenu bio je zaista opsežan i zahtjevan, sve do demokratizacije Španjolske nekoliko godina nakon Francove smrti. Tek tada je Vinko u Hrvatskoj reviji uz muenchensku adresu objavio i adresu u Barceloni, pa se opseg pošte smanjio, ali je još dolazilo poprilično pošte, te sam tu dužnost obnašao sve do 1990. godine, kada sam vratio ključeve poštanskoga pretinca Vinku radi povratka u Hrvatsku.
Proslave
Uz političke sastanke, skupštine i nezaobilazni Frankfurtski sajam knjiga, jedna od rijetkih prigoda za emigrantske susrete bile su i proslave. Prvu takvu organizirali smo u povodu 25. obljetnice izlaženja Hrvatske revije, za Sajma knjiga u Frankfurtu 1975. godine. U samo tri godine nastupanja, uvjeti i okolnosti nastupanja su se bitno izmijenili. Dok je prvih godina teret priređivanja izlaganja bio na leđima nekoliko pojedinaca, već 1975. godine bio je organiziran odbor za pripremu nastupa u Frankfurtu.
Moram spomenuti našega neumorna i samozatajna prijatelja Zvonka Baotića, koji je dio svog života utkao u rad na pripremama za sajam. A budući da je u to doba imao u Frankfurtu i restoran, s odličnom kuhinjom, udomaćilo se da smo, nakon cijeloga dana rada na sajmu, odlazili na večeru u Zvonkov restoran. Stoga je bilo i prirodno da je Revijina obljetnica proslavljena, uz večeru, u subotu 11. listopada.
Uopće, te godine, izložba je bilo u velikoj opasnosti, jer su Jugoslaveni najavili napad na naš izložbeni prostor na sajmu knjiga i napad na naše, tada već dobro poznate, političke sastanke u restoranu Zvonka Baotića.
Dugo smo, prije samoga početka sajma, raspravljali o tome što bismo trebali poduzeti ako zbilja dođe do nekakva napada. Njemačka nas je po¬licija obavijestila da Konzulat SFRJ u Frankfurtu nastoji organizirati "poštene i ogorčene jugoslovenske gastarbajtere" koji bi na nas nasrnuli.
Budući da sam tada bio poprilično politički angažiran i kako sam u to doba često putovao, sa mnom su putovala kao moje osiguranje obično i dvojica političkih emigranata, Vlado i Jandro. Nikada se nisam uvjerio u njihovu stvarnu borbenu moć, jer nismo došli u situaciju da je moramo iskazivati, ali jedno je sigurno: bili su vrlo dekorativni. Obojica dvometraši, jedan crn (Jandro), a drugi plav (Vlado) bili su upravo idealni čuvari hrvatskog izložbenog prostora. A, dakako, osiguravali su i proslavu 25. obljetnice Hrvatske revije.
Proslavom je Vinko bio ganut, a ne manje bila je ganuta i Štefica. Svi koji su sudjelovali u pripremama za proslavu dali su sve od sebe. Koliko se sjećam, govorili su Nikola Kovačić iz Stuttgarta, zatim predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća, nezaboravni profesor dr. Stanko Vujica, vrli franjevac fra. Lucijan Kordić i svima danas dobro poznat dr. Tihomil Ra¬đa. Proslava je bila pun pogodak. Bili su nazočni gotovo svi prijatelji Vinka i Štefice, velik broj suradnika Hrvatske revije te brojni simpatizeri.
U čast 25.obljetnice Vinko je priredio vrlo uspješan, upravo veličanstven Zbornik Hrvatske revije, kojim je na najbolji mogući način obilježio taj važan jubilej. Taj frankfurtski sajam knjiga ostao nam je u sjećanju po još jednom važnom događaju. Jakša Kušan donio je najnovije izdanje Nove Hrvatske sa, za one prilike, senzacionalnom vijesti: Bruno Bušić došao je u emigraciju i radio je u Novoj Hrvatskoj u Londonu.
Post je objavljen 05.03.2008. u 07:00 sati.