Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Suradnja s domovinom
U emigraciji su se najvećom političkom vrlinom smatrale dobre veze s domovinom. Pogotovo one političkoga karaktera. Dok je Vinko imao brojne i vrlo kvalitetne veze, moje veze s Hrvatskom uglavnom su se svodile na obiteljske kontakte. No, to se promijenilo kad se jednog dana u našem stanu u Muenchenu pojavio već spomenuti don Anto Jelić. Možda će zvučati bizarno: poslao nam ga je u ono doba naš dobar prijatelj Vice Vukojević. Don Anto Jelić obnašao je dužnost dušobrižnika za hrvatske studente u Njemačkoj. To mu je omogućavalo česta putovanja i po Njemačkoj, ali i u Hrvatsku.
Mi smo se s njim ubrzo sprijateljili, krstio nam je Benjamina, pa smo mi njega, ali i on nas, nazvali kumom. Ugodna posljedica toga poznanstva bila je s jedne strane činjenica da nam je don Anto znao napuniti kuću hrvatskim studentima, pa smo tako upoznali brojne vrijedne i poštene mlade ljude.
No, daleko važnije bilo je to što je don Anto imao izvrsne veze s domovinskom opozicijom, pa je preko njega potekla rijeka informacija u oba smjera. Gotovo svi dokumenti koji su dospjeli u emigraciju (i bivali objavljeni) s raznih suđenja, presuda ili slično, godinama su tekli tim kanalom. Vinko je bio među prvima koji je saznao za te mogućnosti, pa se uobičajilo da smo dogovarali što treba i kako, ali i gdje objaviti. Tako je nastala cijela mala knjižnica tekstova vodećih hrvatskih političara od Marka Veselice i Vlade Gotovca do Franje Tuđmana. Tekstovi su dolazili posredovanjem don Ante do mene, a onda smo ih savjetujući se s Vinkom slali dalje.
Neke je rukopise dobio i objavio Hans Peter Rullman (a da do danas ne zna tko mu je zapravo poslao te rukopise) a neke smo slali Novoj Hrvatskoj, pa ih je objavljivao Jakša Kušan najčešće na hrvatskom i u engleskom prijevodu. Istim putom do mene je došao i Tuđmanov rukopis Nacionalno pitanje u Europi. S obzirom na opseg rukopisa, smjesta je bilo jasno da kao nakladnik u obzir dolazi samo Hrvatska revija. Vinko je tekst pročitao i nakon jedne od izložbi knjiga, za boravka u O1chingu, ponio ga sa sobom. Tako je u nakladi Hrvatske revije izašla knjiga budućega predsjednika Republike Hrvatske i doživjela čak dva izdanja.
Povratak glazbi
Mislim da ovaj prikaz ne bi bio potpun kad ne bih opisao svoj povratak dirigiranju, nakon duga niza godina političke djelatnosti u emigraciji.
Spomenuo sam već Bušićev dolazak u emigraciju. Njemu je uspjelo okupiti mnogo mladih emigranata, potaknuti akcije, probuditi mnoge nade i stvoriti za emigrantske okolnosti dobro uhodanu organizaciju. No, uz uspjehe, pojavilo se i mnogo negativnih tendencija, koje su kulminirale u sukobu starih i mladih emigranata. To su vrlo opširne teme i nema ih smisla na ovom mjestu dalje produbljivati. No, izdajničkim hitcima udbaškog atentatora na Brunu Bušića u Parizu 1978. godine nade koje je probudio bile su pokopane zajedno s njim, a sukobi su se nastavili.
Vinko je svu moju političku djelatnost poprilično kritički promatrao i nije baš bio oduševljen mojim ulaskom u višestruke emigrantske strukture. Za dugih jesenjih ili zimskih večeri u Olchingu često smo o tome razgovarali.
Zbog toga je Vinko bio jedan od prvih koji je moju odluku da se odmaknem od političkih organizacija i posvetim svom temeljnom zanimanju - glazbi, ne samo odobrio i pozdravio nego je to čak objavio u Hrvatskoj reviji (Jedan naš čovjek našao svoje pravo mjesto ... , HR br.3/l983.)
Jednako tako su me Vinko i Štefica poduprli kad sam najavio svoj najveći pothvat u emigraciji - izvedbu Zajčeva Nikole Šubića Zrinskog. I, dakako, doputovali u Muenchen na prvu izvedbu 1985.godine. Odsjeli su kod nas i mogli iz prve ruke pratiti koliko smo bili angažirani. No, nisu doputovali samo Vinko i Štefica, na prvoj izvedbi okupila se cijela emigrantska elita od Mate Meštrovića i Ive Rojnice do dr.Ernesta Bauera i vlč. Vilima Cecelje.
Izvedbe Zrinjskog u Europi, Kanadi, SAD i Australiji pretvorile su se u najveći pothvat emigracije uopće, a poduprle su ga doslovce sve političke struje i frakcije političkog emigrantskog korpusa. Od prve izvedbe pa dalje, Vinko je u Hrvatskoj reviji pratio "trijumf hrvatske glazbe" kako je sam nazvao moje izvedbe. Doživio sam čak i tu čast da je Hrvatska revija objavila i slike s prve izvedbe, čast koja je bila rezervirana samo za vrhunske Revijine ljude i događaje (Bogdana Radicu, Ivana Meštrovića itd.).
Kraj
U emigraciji smo često razgovarali o povratku u Domovinu. Obično bi nam tada stariji uz kavu, čaj ili konjak objašnjavali kako oni, stariji, Hrvatske neće vidjeti, ali eto mi mladi ili naša djeca jednom ćemo se sigurno vratiti u slobodnu Hrvatsku. Politički događaji u svijetu koji su najavljivali promjene nisu dakako prošli nezapaženo ni u hrvatskoj političkoj emi¬graciji. Gorbačov, pad Berlinskoga zida ...
A nakon što su se i u emigraciji počeli pojavljivati disidenti iz Hrvatske, koje smo mi svesrdno poduprli, počeli držati politička predavanja, političke skupove - vrijeme se jasno mijenjalo na bolje. Povijesno zvono u isti je mah odzvonilo kraj komunizmu, Jugoslaviji, ali i hrvatskoj političkoj emigraciji.
S velikim brojem onih koji su nam govorili kako neće više ugledati Hrvatske ipak smo se jednoga lijepog dana našli u Zagrebu. Bili smo i na dočeku Vinka i Štefice u zagrebačkoj zračnoj luci. Time je bilo definitivno završeno jedno važno razdoblje našega prijateljstva. Započelo je jedno novo, no o tome nekom drugom prilikom.
Vijest o Vinkovoj smrti u Šibeniku, kako se samo sudbina poigrava s nama, zatekla nas je u Španjolskoj.
Post je objavljen 07.03.2008. u 07:00 sati.