Središnja težnja u Hrvatskome proljeću 1967.-1971. od njegovih početaka
do žalosnoga kraja • bila je težnja za nacionalnom emancipacijom, za
oslobođenjem od unutrašnje i vanjske prisile nad svim oblicima narodnoga
života. Za naraštaj Hrvatskoga proljeća. za sve njegove sudionike, aktere,
sljedbenike i simpatizere, bez obzira jesu li bili u Partiji ili izvan nje, u Matici
hrvatskoj ili oko nje, u studentskome pokretu, u Zagrebu ili pokrajinskim
večim i manjim središtima, ili u posljednjim naseljima na karti Hrvatske, za
sve je njih nacionalna emancipacija, u svakom njezinu značenju, bila
ekvivalent slobode, mira i prosperiteta.
Oko korijena i datiranja događaja koje u političkoj memoriji uobičajeno nazivamo Hrvatskim proljećem ni poslije 35 godina od njihova gušenja nema, nažalost, ni sređenih ni općeprihvačenih stajališta i zaključaka. Još je manje suglasnosti o njihovim protagonistima i deklariranim ciljevima te o njihovim međunarodnim aspektima. Dapače, u svim dosadašnjim jubilarnim komemoracijama mnogo je nesporazuma i nerazumljivih
redukcija, pa čak i kalendarskih natega. U nekim se primjerima naglašava kao relevantno samo razdoblje 1969.-71., ili se čak ističe samo godina 1971., koja je, istina, bila kronološka kruna sveukupnoga zbivanja, ali i godina njegova sloma. Još su nerazumljivije konfrontacije i osporavanja koja su, u nekim primjerima, čak življa no zato su bila prije 35 godina, a koja se vrte oko pitanja tko jest, a tko nije bio istinski proljećar, tko se do kraja založio, a tko se nije založio za slobodu i prosperitet Hrvatske u onom važnom i uzavrelom razdoblju njezine povijesti, i na kraju, tko je djelovao u okviru sustava, a tko protiv sustava. Za čitatelje Hrvatskog iseljeničkog zbornika ovdje bih bio slobodan izložiti vlastito stajalište o nekima od aspekata onih događaja.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 08.03.2008. u 07:00 sati.