Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Hrvatski pravopis - "londonac "
Usporedno s pripremama za izdavanje Hrvatskog pravopisa, iznio sam i ideju našega nastupa na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu. Nama u uredništvu činilo se prirodnim da takav vrijedan pothvat dogovorimo i provedemo zajedno s Hrvatskom revijom, koja je imala mnogo više izdanja za nastup na tako prominentnoj izložbi knjiga nego NH, koja je imala samo Hrvatski pravopis. Budući da se Vinko Nikolić složio s našom idejom, a sve se događalo u lipnju i srpnju 1972, mi smo iz Londona poduzeli sve korake da se prijavimo za izložbu već te 1972. godine. Čak smo posjetili upravu izložbe u Frankfurtu, no to nije bilo od koristi. Prekasno smo s prijavili i nigdje više nije bilo mjesta za nas. Tako se dogodilo da smo s uspjeli prijaviti tek za 1973. godine.
U kolovozu te nama tmurne 1972. godine supruga i ja preselili smo se iz Londona u Frankfurt, i tu je počeo naš pravi emigrantski život i još k tome teška borba za egzistenciju. Tko je bio u političkoj emigraciji, zna će što to znači, a onima koji nisu bili to se. ionako ne može objasniti.
Emigranti na svjetskoj pozornici
Obitelj Nikolić susreli smo, dakle, na sajmu knjiga u Frankfurtu 1973 godine. Bio je to prvi istup hrvatske emigracije na tako velikoj i važnoj međunarodnoj priredbi. Bili smo i odgovarajuće uznemireni. Mjesec prije početka izložbe dao sam otkaz u poduzeću u kojem sam bio zaposlen (radio sam kao skladišni radnik, pa mi i nije bilo teško ili žao dati otkaz), kako bih što bolje priveo kraju pripreme za tu izložbu. Naime, kako se pokazalo, s pravom smo se pribojavali jugoslavenskih podvala, ali smo i mi istodobno nastojali što više podvaliti Jugoslavenima.
Zbog toga smo prijavili i zakupi li izložbeni prostor za Hrvatsku reviju i Novu Hrvatsku usred jugoslavenskog izložbenog prostora, što je odmah izazvalo velike skandale diplomatskoga karaktera.
Nikolići su te prve godine odsjeli kod obitelji Dončević u Koblenzu, nekih 120 kilometara od Frankfurta. Već ta činjenica pokazuje da nitko od nas nije te prve godine mogao ni zamisliti golem uspjeh koji će taj hrvatski emigrantski nastup imati. Nitko zaista, pa ni najveći optimist među nama, nije mogao zamisliti da će se taj prvi nastup već od iduće godine pretvoriti u najveći, najvažniji i sveobuhvatan godišnji sastanak hrvatske političke emigracije. Od te godine velika
većina političke emigracije ravnala je svoje djelatnosti prema terminima Frankfurtskoga sajma knjiga. U to vrijeme održavali su se politički sastanci, dogovarale godišnje skupštine političkih i drugih emigrantskih društava, a i prekooceanski Hrvati počeli su planirati svoje dolaske u Europu prema Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu.
Ne bih želio gubiti vrijeme i prostor opisujući psine i podvale jugoslavenske primitivne diplomacije, koje su pratile kako prvi, tako i sve ostale naše nastupe na izložbi knjiga. Reći ću samo da su zbog našega prvog nastupa, a ponajviše zbog izdanja hrvatskoga pravopisa, doslovce sišli s uma. Napomenut ću i to daje zajednički izložbeni prostor Hrvatske revije i Nove Hrvatske, a poslije su se pridružili i drugi hrvatski nakladnici, bio jedan od zacijelo najposjećenijih izložbenih prostora na cijeloj izložbi, tako da uprava jednostavno nije znala što bi s nama započela. Otkazati nam sudjelovanje nisu mogli, a gdje god su nas, unutar engleskoga paviljona smjestili, stvarali smo gužvu. Na našem prostoru rojile su se stotine posjetitelja, ometajući tako posao našim engleskim susjedima i izazivajući njihove stalne prosvjede.
Uz to je za Hrvatsku reviju, kao dakako i za Novu Hrvatsku, izložba knjiga značila i velik prodor u svijet naših emigranata i radnika na privremenom radu u zapadnoeuropskim zemljama. Ta izložba jednim je potezom ispravila slabost i jednog i drugog nakladnika, koji su svoja sjedišta imali daleko od mase svojih potencijalnih čitatelja i kupaca, naime, u Barceloni odnosno u Londonu.
Nikada nisam ni s Vinkom, a niti s Jakšom, razgovarao o materijalnim učincima izložbe knjiga. To su bile teme u kojima se u emigraciji posebno pazilo na diskreciju. Politički uspjeh bio je više nego očit, gotovo opipljiv.
Vinko je, dakako, u sljedećem broju Hrvatske revije uz nekoliko slika donio i podroban opis prvoga nastupa na izložbi knjiga. Citirat ću ovdje samo dio od onoga što je već tada projiciralo naš pogled u budućnost. " .. Prolazile su tako mimo našeg "štanda" dvije gospođe, očito Njemice u prolazu, ugledavši veliki natpis KROATlEN, najednom će jedna drugoj:
-Ta, gdje se nalazi Hrvatska?
- Pokraj Jugoslavije! - bio je kratak, siguran odgovor.
Nije baš znalački, ali jest PROROČKI .... " (HR br 4/ prosinac 1973.)
Jest, svi smo mi tada vjerovali da je proročki i dočekali smo vrijeme kad se to proročanstvo i ispunilo.
Post je objavljen 04.03.2008. u 07:00 sati.