Režim je ocjenjivao kao “sumnjive” sve one skupine koje je smatrao “snagama
prošlosti”; “nacionaliste”, “klerikalce”, “liberale” i “anarhiste”, pripadnike
starih građanskih stranaka, neke građanske slojeve, dijelove slobodnih profesija
i studentske populacije te kritičke pojedince u redovima Partije. Uz te skupine,
“sumnjivima” su smatrani seljaci i Rimokatolička crkva.
O djelovanju državne sigurnosne službe – Udbe – prvi put se javno raspravljalo
1966., u vrijeme političkog pada A. Rankovića. Tada je postalo poznato
da je Udba stvorila oko 1,3 milijuna dosjea građana u Hrvatskoj, značajno
više nego što ih je bilo u drugim jugoslavenskim republikama. Ovom prigodom
treba podsjetiti da su dosjei određena forma informacija o građanima
neke države, a nastaju redovitim uredovanjem države odnosno građanina
i tijela unutarnjih poslova. Riječ je o izradi i nabavi dokumenata vezanih
uz boravište, prebivalište, osobnu iskaznicu, vozačke dozvole, putničke isprave.
Takve dosjee o građanima imaju sve države. U ovom slučaju ostaje nejasno
koliko velik je bio broj dosjea koji nisu ovog tipa, nego su rezultat skupljanja
informacija o građanima zbog njihove političke djelatnosti ili stajališta. Dakle,
struktura spomenutih dosjea nije poznata jer su još uvijek nedostupni mnogi
važni izvori. No, određena se slika – i to one građe za koju je u sklopu političke
akcije protiv “zloupotreba u Službi državne sigurnosti” donesena odluka
da se uništi (što znači da nije bila od “operativne” važnosti) – može ipak dobiti
zahvaljujući Udbinim dosjeima u administrativnom području kotara Osijek.
U njima je vidljivo da su “dosjeima” tada smatrani i “opći” kao i “posebni” tj.
vezani uz političko djelovanje građana. Oko 32% dosjea odnosilo se na zahtjeve
za putne isprave, oko 7% su bili dosjei dostavljeni od Jugoslavenske narodne
armije, oko 5% činili su dosjei “suradničke mreže”, a 1% dosjea bavilo se
osobama koje su tražile dopuštenje za nošenje oružja. Oko 16% dosjea sadrži
informacije o “osjetljivim” institucijama i osobama, npr. studentima, posebno
studentima teologije. Preostalih 37% dosjea vezano je uz osobe koje su napustile
zemlju ilegalno, međuratne emigrante koji su se vratili nakon 1945., članove
prijašnjih političkih stranaka i vojnih formacija te etničkih Nijemaca,
“folksdojčera”.
Jugoslavenski krivični zakonik sadržavao je u vrijeme komunističkog
razdoblja članke o “neprijateljskoj propagandi” i “djelovanju protiv naroda i
države”. Prema službenim informacijama, godine 1947. u cijeloj Jugoslaviji
je za “djela protiv naroda i države” osuđeno 10. 211 osoba, 1952. njih 2.338,
a 1961. - 320.
Između 1969. i 1971. godine bilo je 1. 449 krivičnih djela vezanih uz “politički
kriminal”, a u šest mjeseci 1972. čak 3.606, od toga u Hrvatskoj 2.289, u užoj
(bez pokrajina) Srbiji 163, Vojvodini 137, Kosovu 41, Sloveniji 87, Makedoniji
31, Crnoj Gori 45.10 Početkom osamdesetih, među političkim zatvorenicima
bilo je najviše Albanaca, osuđenih zbog uključivanja u kosovski “oslobodilački
pokret”. U razdoblju između 1980. - 1984. policija je na području cijele SFRJ
registrirala 4.245 slučajeva “neprijateljske propagande” od čega je 2.673 izvedeno
na sud, a 2.275 osoba je osuđeno.11 Prema istom novinskom izvoru, u
Hrvatskoj je 1980. godine registrirano 407 političkih delikata, a ukupno 86
osoba je za ista “djela” između 1980. i 1985. osuđeno.
Presude za “politički kriminal” objavljivane su u novinama uglavnom u
“crnoj kronici”. Na taj se način namjerno izjednačavao politički protest s običnim
kriminalom, a opozicija i disidenti s kriminalcima. U tisku su bile vrlo rijetke
informacije o političkim zatvorenicima, a kada ih je i bilo, o njima je pisano
kao “neprijateljima socijalizma”, “protivnicima višenacionalne Jugoslavije” i
“narodnim neprijateljima”. Ova je propaganda bila relativno uspješna i dijelom
razlog da se u većine javnosti izgubila razlika između disidenata i demokratske
opozicije i zastupnika isključivih i terorističkih orijentacija.
Katarina SPEHNJAK, “‘Brionski plenum’ - odjeci IV. Sjednice CK SKJ iz srpnja 1966. u
hrvatskoj političkoj javnosti’’, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 31/1999., br. 3, 485.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
|
HRVATI.COM">
