Po svemu što nam je u vezi s Hrvatskim proljećem 1967.-1971. poznato, njegovi akteri
svih provenijencija, nadahnuća i sklonuča - bili oni u vladajuć¦em Savezu komunista ili
u Matici hrvatskoj - postupali su onih godina suprotno svjetskim službenim imperativima
i pravilima igre. Nehomogenost i spontanost zbivanja, nepostojanje proračunatog
vodstva i koordinacije između bitnih dijelova pokreta, učinili su sukob s real-političkim
interesima svjetskih faktora posve izglednim i logičnim. Hrvatski su prolječari, naime,
dirnuli u bitnu točku svjetske regionalne ravnoteže: u Josipa Broza Tita i u sustav vlasti
koji je on predstavljao i simbolizirao. Tito je sam po sebi bio državni i međunarodni
razlog, vrhunski potreban i Zapadu i Istoku. Rijetko je kada u povijesti jedan smrtnik,
poglavar jedne razmjerno male državne konstrukcije, bio takav simbol i jamac protuslovne
i provizorne ravnoteže snaga u kontinentalnim razmjerima kao on. Već od posljednjih
godina II. svjetskoga rata, a posebno od 1948. pa do smrti, bio je svojom
politikom regionalni potporanj europskog sustava sigurnosti. Nekoliko godina poslije
svih prolječarskih i drugih iskušenja na europskome prostoru (Praškog proljeća 1968.
i Hrvatskog proljeća), to su svjetski faktori svečano potvrdili Helsinškom poveljom
(1975.) o nepromjenjivosti granica u Europi, a također potporom koju je Tito dobio sa
svih strana za ulogu koju je igrao, pa i onu koju je odigrao u krizi Hrvatskog proljeća.
To što je on, sa svim svojim ideološkim i svjetonazorskim značenjima i podznačenjima,
bio prava suprotnost anglosaksonskom liberalizmu i tipu liberalno-demokratskog drušątva,
za zapadne političke stratege uopče nije bila nikakva smetnja da ga zdušno pomažu i
podupiru u svim trenucima njegovih i zapadnjačkih iskušenja.
Moskvi je pak Tito davno postao ideološki protivnik i apostata sui generis, ali je unatoć
tome i za sovjetsku europsku strategiju bio garantni stup statusa quo na jugoistoku
Europe, gdje Moskva nije bila spremna ulaziti u rizike neizvjesnih sukoba sa Zapadom.
Za Moskvu je Titovo dugo vladanje i manevriranje te rigidno inzistiranje na jugoslavenstvu,
kao državnom razlogu prvog reda, bilo jamac da se regionalni balkanski i europski
odnosi snaga i interesa neće poremetiti na njezinu štetu.
I, onda se - u takvoj globalnoj situaciji, sredinom 1960-ih godina, u posljednjoj trećini
Titove vladavine - uznemiruju ti nestrpljivi i provincijalni Hrvati sa svojim problemom
i novim aspiracijama, nadahnuti motivima svoje tisućgodišnje prošlosti, nacionalne ideologije
i tradicija državnog prava. Dvadeset godina poslije II. svjetskoga rata, u kojemu
su se jedva održali zahvaljujući sudjelovanju u antifašističkoj savezničkoj koaliciji i
strahovitim žrtvama koje su podnijeli, postavili su ti Hrvati pitanje svoga položaja u
Jugoslaviji i, u stanovitom smislu, pitanje karaktera i svrhe same Jugoslavije.
Post je objavljen 15.03.2008. u 07:00 sati.