Ohrabren međunarodnom potporom i primivši k znanju jasna međunarodna kondicioniranja
i sugestije, u kulminacijskoj točki previranja u Hrvatskoj - a to je, kako znamo, bio
veliki studentski štrajk na Zagrebačkome sveučilištu, u studenome 1971. - Tito se konačno odlučio: odbacio je hrvatske težnje za reformom sustava i države. Popustio je pred
prijetnjama vojne kamarile (što je također zasvjedočeno u historiografskim rekonstrukcijama),
udovoljio je zahtjevima unitarističkih i velikosrpskih krugova i eksponenata, koji su
inače pet godina tražili priliku za revanš poslije afere Ranković. Također je, kako je i tada
i poslije bilo zasvjedočeno, uvažio gunđanja iz Slovenije i drugih jugoslavenskih republika,
u kojima su vladajuć¦i čimbenici smatrali da Hrvatska ide predaleko u svojim
zahtijevanjima i da time izravno zadire u njihove interese. Posebnu su ulogu u „obradi“
Tita da donese konačnu odluku o gušenju Hrvatskog proljeća odigrali Edvard Kardelj i
Stane Dolanc. Ovaj posljednji je, u ulozi glavnoga izvršnog funkcionara CK SKJ, odigrao
ulogu nadzornika i redatelja završnoga čina u kronici - sjednice partijskoga vodstva Jugoslavije, u Karađorđevu 1. prosinca 1971., kada je odlučena sudbina garniture hrvatskih
proljećarskih lidera (Savke, Tripala, a potom i niz drugih, na različitim sjednicama partijskog
vodstva Hrvatske).
Sve do ovog sudbonosnog konklava u Karađorđevu, u prosincu 1971., hrvatsko je reformno vodstvo polagalo određene nade upravo u Tita. Znali su predobro da je on konačni arbitar i dugo su - čini se do posljednjeg časa - vjerovali da je na njihovoj strani. Naravno, u tome su se prevarili. Tito je postupio makjavelistički, vjeran svome vladalačkom obrascu. A u taj obrazac, dakako, išli su i varka i nasilje.
Iz ondašnje se perspektive činilo - pogotovo se to čini danas - da vrhovnome arbitru i cijeloj
vrhuški, posebno hrvatskoj vrhuški oko arbitra, nije bila nužna sila za gušenje Hrvatskog
proljeća. Gledano ne samo iz perspektive moralnih, nego i političkih razloga i posljedica,
sila je u hrvatski politički mentalitet unijela novu dozu radikalizma, koji će u događajima što
su uslijedili potvrditi svoju dvojnu narav: odlućnost u borbi za neostvarene plemenite ciljeve
i, s druge strane, sklonosti i iskušenja ekstremizma svih vrsta, onog primordijalnog i onog
ideološkog, koji u konačnici uvijek potiru i same plemenite ciljeve borbe.
Post je objavljen 18.03.2008. u 07:00 sati.