Tito je ustvari postupio onako kako su od njega očekivali mnogi oko njegova trona, koji su na uznemirenu hrvatsku arenu gledali iz perspektive vlastitih političkih i drugih interesa. Zapljeskali su mu svi unitaristi širom Jugoslavije i svi drugi koji su, iz različitih razloga, smatrali da hrvatske revandikacije u onim zbivanjima idu predaleko. Aplauzi koji su mu stigli iz međunarodnih krugova bili su jednako snažni. S njima u vezi vrijedno je podsjetiti se na dva momenta iz ondašnje međunarodne kronike, koja su prethodila raspletu krize 1971.
Pred finale prolječarskog vala Titu su u goste bila došla dvojica svjetskih arbitara: sovjetski
lider L. I. Brežnjev, da mu ponudi pomoć, a zapravo da zaprijeti da će mu pružiti „pomoć“
u vidu moguće primjene sovjetske doktrine ograničenog suvereniteta i na SFRJ (koja je
doktrina već bila iskušana na ČSSR 1968, poslije Prašąkog proljeća); američki predsjednik
R. Nixon stigao je da Tita, godinu dana prije 1970., kad je proljeće bilo u punom cvatu, da sa
svoje strane podupre u glavnim smjerovima njegove politike. I jedna i druga potpora značile
su, u konačnoj liniji, potporu jugoslavenskome statusu quo, na unutarnjem i na međunarodnom planu. Nixonov poklik da će Hrvatska vjećno živjeti!, na svečanome objedu u Banskim dvorima, u Zagrebu, gdje mu je bio domačin predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Jakov Blažević - odjeknuo je u hrvatskim ušima kao iznenadno i močno ohrabrenje i nada: da Amerika razumije Hrvate, i ove u domovini i one u Americi, i da ih neće iznevjeriti. Čega je sve bila plod ta Nixonova patetična poruka - njegova stvarnog poznavanja hrvatskog problema, njegove želje da Hrvatima kaže neka se strpe, neka ne žure, jer ionako će „Hrvatska vječno živjeti“, ili je pak bila učinak što su ga kod Nixona postigli američki hrvatski iseljenički lobisti ove ili one sorte - možda bi jednoga dana mogli točno utvrditi Nixonovi biografi. No, neposredno poslije Nixonova posjeta Zagrebu, čuo sam od jednoga američkog diplomata (u Rimu, gdje sam tada boravio) da su se zbog onoga Nixonova usklika u Banskim dvorima neki funkcionari u State Departmentu ugrizli za jezik. U ono vrijeme šef im je bio močni i utjecajni Henry Kissinger. Eno ga u Americi, još je, hvala Bogu, živ i zdrav, možda bi on o tome mogao nešto točnije reći, ako već nije.
No, što je Nixon imao na umu kad je kliknuo da će Hrvatska vjećno živjeti, vidjeli smo
dvadeset godina poslije, kada je George Bush st. preko svoga državnog tajnika Jamesa Bekera, do posljednjega daha SFRJ ustrajao na njezinu preuređenju na načelima labave konfederacije (loose confederation - kako je doslovce glasila američka formula za spas Jugoslavije).
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 17.03.2008. u 07:00 sati.