U svakom slučaju, onaj proceduralni događaj na vrhunskom forumu vladajuće partije
bio je znak za prepoznavanje intimne biti socijalnih zbivanja i smjera kojim su događaji
krenuli. Bio je ono signal nacionalno osjetljivijim, a osobito nacionalno potisnutijim
građanima, u prvom redu onima među frustriranim Hrvatima, da se mogu slobodnije
izjašnjavati o pripadnosti hrvatskoj naciji. Ukratko: bio je ono i poticaj i nada da nastupaju
dani slobodnijega izjašnjavanja, manifestiranja i djelovanja.
Drugi, nerazmjerno važniji događaj u fazi klijanja Hrvatskoga proljeća uslijedio je godinu
i po poslije, u ljeto 1966. Po obliku i sadržaju bio je dramatičniji i na svoj način
prevratniji, jer je potvrdio da kurs mijene postaje već nezaustavljiv: iz vrhova jugoslavenske
države odstranjen je Aleksandar Ranković, čovjek-simbol centralističkog policijskog
sustava. U svim kasnijim godinama svi će se suglasiti -i komunisti i nekomunisti,
i unitaristi i nacionalisti • da je ovaj događaj bio početak odmrzavanja političke
klime. Neposredno poslije Rankovićeva odstranjenja objelodanjeno je, npr., da je u
Hrvatskoj u arhivama Službe državne sigurnosti (nekadašnje OZNA-e i UDB-e) zatečeno milijun i tri stotine tisuća dosjea u kojima su bili pohranjeni podaci o neprijateljima
sistema i o sumnjivim građanima. To je značilo da je svaki drugi odrasli
građanin bio policijski praćen i obrađivan na različite načine (uhođen, prisluškivan,
istraživan itd.). Događaj je djelovao višestruko snažno: potvrdio je da ni gotovo dvadeset
godina poslije raskida sa sovjetskim sustavom staljinizma nije napušąten obrazac
nadzora nad građanima koji su prakticirale Lenjinova ČEKA i Staljinova GPU i NKVD.
Javno je prokazivanje ovakvog sustava nadzora i represije pružalo nadu da će on biti
napušten.
U novoj političkoj klimi koju su ovi događaji poticali, žudnja za slobodnijim životom
bez oka i batine Velikog brata, počela se neodoljivo razgorijevati. Nastupali su dani
puni nekog novog oduševljenja. Ali u tim okolnostima, s obzirom na odnos snaga u
samom sustavu te s obzirom na njegovu međunarodnu uvjetovanost (o čemu više u
drugom dijelu ove promemorije), nije bilo realno očekivati da bi se iz svega na koncu
mogao razviti sustav parlamentarne demokracije westminsterskoga tipa.
Središnja težnja u Hrvatskom proljeću - od njegovih početaka do žalosnoga kraja - bila
je težnja za nacionalnom emancipacijom, za oslobođenjem od unutrašnje i vanjske prisile
nad svim oblicima narodnog života. Za naraštaj Hrvatskoga proljeća - za sve njegove
sudionike, aktere, sljedbenike i simpatizere, bez obzira jesu li bili u partiji ili izvan
nje, u Matici Hrvatskoj ili oko nje, u studentskom pokretu, u Zagrebu ili pokrajinskim
većim i manjim središtima, ili u posljednjim naseljima na karti Republike - za sve je
njih nacionalna emancipacija, u svakom njezinu značenju, bila ekvivalent slobode, mira
i prosperiteta. Samo je s obzirom na taj kontekst zbivanja moguć¦e razumjeti potpunu
podudarnost prolječ¦arskih težnji i ciljeva protagonista i sljedbenika Hrvatskog proljeća
s programskim parolama službene hrvatske politike onoga vremena: da federacija treba
da više federira (autor je ove figure bio dr. V. Bakarić), da devize moraju ostajati
onima koji ih zarađuju (a Hrvatska ih je zarađivala najviše, turizmom i iseljeničkim
doznakama), da treba provesti novu nacionalizaciju (tj. razvlastiti centre moći, exportimport
poduzeća i savezne banke, koje su raspolagale glavninom financijskoga kapitala
i koje su taj kapital alocirale po kriterijima i interesima najmočnijih faktora i birokracije
u Beogradu kao saveznom centru države; istine radi, treba reći da je i ovaj zahtjev
prvi javno istaknuo dr. Bakarić koji će, međutim, u finalu odigrati jednu od bitnih uloga
u suzbijanju prolječarskih težnji).
Post je objavljen 12.03.2008. u 07:00 sati.