25.03.2008., utorak
Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990.*
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
U članku se, na temelju literature i građe, analiziraju pojave disidentstva, opozicije
i otpora komunističkom sustavu u Jugoslaviji i Hrvatskoj u razdoblju
1945. – 1990.
I. Uvod
Ovaj je rad pokušaj rekonstrukcije “mikrohistorije” otpora, opozicije i disidentstva
u komunističkom sustavu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na početku treba
naglasiti da su materijali za analizu relativno oskudni, jer su historijska, politološka
i sociološka istraživanja ovog predmeta na samim počecima. Domaća
literatura o disidentskom djelovanju u Jugoslaviji vrlo je oskudna: nakon
sloma komunističke diktature i raspada Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije (SFRJ) interes historiografija novih država usmjerio se na ranija
razdoblja i teme, osobito teme Drugoga svjetskog rata i na početke nacionalne
integracije. Razdoblje komunističke vladavine, osim istraživanja aspekta
represije sustava, uglavnom se prepustilo zaboravu. Tek manji dio prijašnjih
disidenata objavio je svoja sjećanja.
Najvažniji i najvredniji arhiv za istraživanje hrvatskog aspekta ove problematike
je Hrvatski državni arhiv (HDA) u Zagrebu s opsežnom građom
društveno-političkih organizacija i institucija nakon 1945. Osobit značaj ima
fond Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Građa je,
iako bez obavijesnih pomagala, dostupna javnosti i u dobrome stanju. Prijeko
potreban izvor za proučavanje ove problematike su i fondovi u prijašnjim saveznim
arhivima, Arhivu Jugoslavije i u Arhivu CK Saveza komunista Jugoslavije
(SKJ). Hrvatskim je istraživačima do prije nekoliko godina bila nedostupna ili
teško dostupna građa u saveznim arhivima prijašnje SFRJ, koja se čuvala u
Beogradu. Drugi važan izvor, fondovi policijske provenijencije u HDA, istraživačima
još uvijek nije, osim za najranije neposredno poratno razdoblje, potpuno
dostupan te se mogu koristiti tek manje zbirke dokumenata. S druge strane,
ostaje upitnom cjelina prijašnje (pretpostavljene) građe Ministarstva unutrašnjih
poslova NRH/SRH, a osobito Udbe/Službe državne sigurnosti. Mnogi
politički emigranti vratili su se u Hrvatsku i preuzeli visoke funkcije u vladi
nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim demokratskim
izborima u travnju 1990. U javnosti je prijašnjih godina bilo dosta navoda
i optužbi da su neki od njih u prošlosti surađivali, bilo dobrovoljno, bilo
pod pritiskom, s državnim sigurnosnim službama i da su postajući novi establishment,
“očistili” arhive. Mnogi pripadnici ove elite jedva da su imali interesa
u proučavanju povijesti disidentstva i opozicije, a nemali broj njih vidio je
istraživanja i kao potencijalno rizična za svoj demokratski kredibilitet. Stoga je
znanstveno propitivanje komunističke prošlosti nužna zadaća u svim postjugoslavenskim
državama. Pokazalo se da je demokratski deficit novouspostavljenih
političkih poredaka dobrim dijelom uvjetovan i zanemarivanjem prošlosti
ili nedemokratskom “politikom povijesti”. Naravno, ovo nije jedini uzrok
defektnih demokracija ili semidiktatura koje su početkom devedesetih godina
20. stoljeća uspostavljene na području bivše SFRJ, ali je svakako jedan od
značajnijih.
U ovom smo radu najprije nastojali odrediti pojmove kojima ćemo se koristiti
u analizi te prikazati povijesni kontekst s naglaskom na političkim događajima
krajem šezdesetih godina, u sedamdesetima te početkom osamdesetih
godina prošlog stoljeća. Pri tome smo nastojali prikazali strukturu i osnovne
političke ideje disidenata po jugoslavenskim republikama te opozicijsku djelatnost
i protest u sferi civilnog društva (vjerske institucije, kultura, antinuklearni
i feministički pokret). Svojim istraživačkim postupkom nastojali smo
omogućiti kompariranje situacije između jugoslavenskih republika, koje su
imale različitu nacionalnu, gospodarsku i političku situaciju. Najveći dio ovog
rada je historiografskog i politološkog karaktera pošto, zasad, nema socioloških
znanstvenih analiza koje bi se bavile društvenim uvjetima nastanka disidentstva
i opozicije.
U tekstu smo težište stavili na događaje u Hrvatskoj, koje smo mogli istražiti
na nama dostupnim povijesnim izvorima, ali smo nastojali prikazati i propitati
osnovne značajke navedenog fenomena i u ostalim republikama socijalističke
Jugoslavije.
* Temelj ovom radu je referat “Opposition, Dissidenten und Widerstand gegen das kommunistische
System in Kroatien 1945-1990” na međunarodnom znanstvenom skupu Opposition
und Dissidenz in den staatsozialistischen Staaten Mittelosteuropas‚ Frankfurt an der Oder 2. - 4.
XI. 2001., a pod naslovom “Croatia” objavljenom u knjizi Dissent and Opposition in Communist
Eastern Europe. Origins of Civil Society and Democratic Transition, Ed. by Detlef Pollack - Jan
Wielgohs, Aldershot 2004., 185.-206. Ovom prigodom članak je znatno proširen, s težištem na
pregledu disidentskih i opozicijskih aktivnosti sedamdesetih godina. Zahvaljujemo prof. dr.
Marijanu Maticki na korisnim primjedbama.
1 Opsežna istraživanja su načinjena o Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), kao i djelovanju
ostataka ustaških formacija nakon kraja Drugoga svjetskog rata (“križarima”). Otpor Staljinovih
pristaša protiv Titove politike emancipacije od Moskve, kao i seljački otpor kolektivizaciji poljoprivrede,
također su relativno dobro istraženi. Ima i nekoliko studija o Katoličkoj crkvi.
Istraživanja “hrvatskog proljeća” 1971./1972. tek su započela. Cjelovitih proučavanja “disidentstva”
kao fenomena još uvijek nema.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
