Nada je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti
Piše: Ivan ŠARČEVIĆ
Najljepše je gledati u milosrdne oči. Otvaraju nam perspektivu, bude nadu. Najdalje vide oči nade. Milosrđe je najuzvišeniji izraz ljubavi, a nada je vrhunac vjere. U milosrđu se ne može pretjerati. U nadi se ne može biti postiđen ni razočaran. Ona je vezivno tkivo vjere i ljubavi. Tako izlazi iz biblijske poruke, iz Isusova života i uskrsnuća. No, dok je mnogo lakše govoriti o vjeri, o ljubavi još lakše, jer o njima znamo mnogo, najčešće samouvjereno i pogrešno, o nadi ne govorimo, jer je ona najmanje znanje.
Nada je najkrhkiji dio nas i istodobno ona stvarnost koja nadrasta ne samo naša htijenja, naše najbolje osobine, nego i naša najveća razočaranja, mane i grijehe – sve naše zaključke. Ništa toliko ne može biti ljudski proizvod kao očekivanje, kao nada i istodobno, ništa toliko nije neovisno od nas, od naših planova, ništa toliko blizu apsolutnome daru i apsolutnome predanju kao nada. Jer ima nade i kad se iskusuje potpuna nemoć, nemoć riječi, nemoć i vjere i ljubavi, nemoć svega. Nada je jedini stanovnik svake šutnje i one grobne, jedini oslonac vjere i onda kada je ona razorena najradikalnijim bezboštvom, jedini sugovornik ljubavi i kad se ljubav preobrazila u razočaranje, gubitak, mržnju, pa čak i zločin. Dok smo na zemlji, jedino je nada vječna.
Očaj, beznadnost i preuzetnost
U govoru o nadi susrećemo se s dvije njoj oprečne situacije. Jedna je beznadnost koja seže od pasivne tjeskobe sve do najcrnjeg stanja koje nazivamo očaj ili opisujemo rečenicama: Ništa se tu ne može! , ili još jače: Ni Bog tu ne može ništa! Očaj je radikalna beznadnost, strašnija je od razočaranja, groznija od izjalovljenih očekivanja.
Naime, beznadnost koja se razočarala u sebe i sve zemaljsko, ali očekuje Božji zahvat, pa i onaj apokaliptični, da će Bog u posljednji dan izravnati račune, još je uvijek neka nada. Očaj je, međutim, takva vrsta pakla u kojemu više nema nikoga: ni Boga, ni onih koji bi očajavali makar kao mi, a kamoli onih koji bi bili u većem očaju od nas. Očaj je, slikovito kazano, iseljena paklena pustinja samoće i beznađa. Očajnika je vrlo malo, iako se s očajem tako rado igramo.
Druga opreka nadi je češća, ali teže zamjetljiva nego beznadnost i očaj jer se krije iza maske nade. Predstavlja se preoptimistično. Riječ je o bahatosti, oholosti ili, kako se to u moralnoj teologiji kaže, preuzetnosti . To su one situacije u životu kada nam nitko ne treba, odnosno kada svi trebaju služiti nama i našem projektu, ili kada riječi, čine i postupke možemo svesti pod rečenicu: Sve je dobro! , ili u futuru: Sve će biti dobro! , misleći jedino i samo na vlastite ljudske moći, nas ili drugih: Ja ću ili mi ćemo to već srediti!
Preuzetnost je radikalna oholost. Neka njezina svojstva su: aktivizam bez transcendencije i solidarnosti, misao bez sumnje, filozofija bez metafizike, teologija bez poniznosti i bez Boga na licu stranca i inovjerca, revolucija bez tradicije; trg, trgovina, banka, stadion, sve biološke, ekonomske i vojne moći koje su se oslobodile eshatološke zadrške, bez primisli da će doći smrt a kamoli pojavak pred Bogom. Preuzetnost je samodostatno uzdanje u sebe, korijenita odsutnost metafizičkoga straha i odgovornosti. Nikome se ne polaže račun.
Kao i očajnika, i preuzetnih ljudi ima malo. Ako su na vlasti, proizvode zlo i katastrofe, beznađa i očaje. Veliki moćnici svijeta, veliki proizvođači pustoši i smrti, preuzetni su ljudi. Oni svoju misionarsku bahatost nude kao rješenje, kao predmet iščekivanja i nada masama beznadnih .
Ne zna se što je gore: biti očajnik, beznadnik ili preuzetan. Očajnici, doduše, neće povjerovati ni preuzetnima. Oni ne vjeruju nikome, ni sebi. I prije smrti, lišili su se života kao ljepote, dara i zadaće. Preuzetni ne vjeruju ni drugima ni Bogu. Oni se njima samo služe i jedino se uzdaju u sebe.
Beznadnici, pak, ne vjeruju sebi, Bogu tek nešto, ali olako povjeruju preuzetnim moćnicima, njihovim zavodljivim obećanjima, osobito materijalnim. Kad se ubrzo izjalove očekivanja, kako to povijest trajno potvrđuje, ljudi neispunjenih nada klate se u svakodnevlju trošeći dane u sitnim radostima, u naletima depresije, ili agresije na najbliže, s mržnjom prema različitima, bez vizije budućnosti. Ne samo da se više ne daju prevariti, to je još dobro, nego ne vjeruju više nikome, ni dobroj ideji, ni dobrim ljudima, ni Bogu.
Može se dogoditi da prevareni ljudi, na rubu očaja i iz potrebe sigurnosti, opet nepromišljeno i brzopleto nekome poklone povjerenje i slobodu, ulete u zagrljaj novoga ropstva, ili da se, nepovjerljivi prema ljudima, prikvače (novoj) religijskoj zajednici i ljudski skovanoj, neoslobađajućoj ideji Boga. Mnogi obraćenici žive iz neotkupljene i za njih prevarene prošlosti. Mnogi živimo s mučnim iskustvom da smo prevareni i nedostaje nam poniznost, priznanje zabluda i grijeha, i povrh svega drugačiji iskorak s ruševina pokopanih nada.
Uskrsna nada
Ne živimo li danas, osobito u ovoj zemlji, u dobu izjalovljenih obećanja, odnosno dobu nepovjerenja. Malo je očajnika, malo preuzetnih, a puno mučnine, prijevara i beznađa. Ili su ovo prejake tvrdnje? Tko se još nada?
Mnoga razmišljanja, molitve i pobožnosti ovih korizmenih dana završavale su sigurnošću uskrsne nade. Točno! Jer je Isus uskrsnuo, vjerujemo, bit ćemo uskrišeni i mi. Pri tome slabo pokušavamo razumjeti o kakvoj je nadi riječ kada se govori o uskrsnoj nadi, o nadi koja počiva na iskustvu Isusova prazna groba i svjedocima koji su vidjeli Raspetoga, a čije su nade posve potonule još pred Pilatovim sudištem ili konačno na Golgoti.
Uskrsna nada ne izjednačuje se s očekivanjima koje joj mi pripisujemo. Isusovo uskrsnuće je apsolutno iznenađenje. To nitko nije očekivao, niti u to vjerovao. Uskrsna nada dolazi iz nulte točke (Moltmann) i ni u kojem slučaju nije produkt bilo kakvog ljudskoga čina, čak ni onog najuzvišenijega – molitve, premda nijednog trenutka ne dokida molitvu, nego je priziva u svome najuzvišenijem smislu, u činu totalnog predanja.
Riječ je, naime, o tome, po primjeru Isusovih učenika, da uskrsnuće, novi život, nastaju s onu stranu svakog očekivanja, onako kako se to u Pismu i govori, u nadi protiv svake nade . Ovo protiv , nije ljudsko protivljenje, nikakvo ljudsko djelo, nego čin vjere gdje je njezin jedini oslonac Bog, njegovo obećanje koje nadilazi ne samo naše želje, nego i svaku mogućnost da bilo što proračunamo kako će se i što dogoditi. Ono što su učenici očekivali, ono što mi očekujemo, nije neopravdano, ali uskrsna nada je apsolutno neočekivana. Povjerovati u Božju neočekivanost , u novost nenadanog Božjeg spasenja, daje slutnju nade koja izrasta iz smrti, praznoga groba i očituje se u prepoznatljivom tijelu Raspetoga.
Nada koju tako olako nazivamo vjerničkom, kršćanskom, nije, dakle, jeftino mozganje o spasenju, nego posvemašnji Božji dar novoga života, nove komunikacije, nove vjere i ljubavi, kada su sve, a ma baš sve ljudske mogućnosti iscrpljene: sve sigurnosti, svi potencijali smisla, ljubavi, razgovaranja i djelovanja. Uskrsna nada je samo Božje djelo, ali toliko moćno i snažno da su svaka smrt, svaki očaj i svaki pakao pred njom nemoćni.
Stoga živjeti iz uskrsne nade ima za posljedicu takvo mišljenje i djelovanje koje nikada neće prestati biti milosrdno, jer se Bog takvim pokazao u Isusovu životu. Znači nikada ne prestati nadati se protiv svake nade, protiv svakog očekivanja, jer tako se pokazao Bog u Isusovu uskrsnuću.
Aktivna nada
Živjeti iz uskrsne nade znači aktivnu nadu, neprepuštanje lakovjernosti kako će sam Bog sve učiniti. On to hoće, ali su naši životi i naša povijest ostavljeni u prostoru njegove milosti i naše slobode. Stoga je uskrsna nada aktivna nada za obraćenje nas samih i za preobrazbu svijeta.
Ona nije privatna nada, nego i nada za druge, za one koji su se rastali od nje, kojima je nada pogažena, obećanja iznevjerena ili oduzeta. Takva nada podiže iz mrtvih i ondje gdje svi viču: Nema tamo nade! Nema tamo života!
Uskrsna nada je solidarna s očajnicima, a bezrezervno kritična i nepotkupljiva pred oholima i preuzetnima. Beznadnima, koji dvoje hoće li se pustiti očaju ili odvažiti na vjeru, daruje mirnoću, strpljenje i odvažnost za promjenu sebe i stanja svoga društva. Uskrsna nada otklanja groznice i paniku. Ne širi strah od smrti, jer je smrt susret s milosrdnim Licem u konačnoj bilanci života. Ne zagovara pasivno čekanje onostranoga spasenja koje bi se dogodilo naprečac, ili nijekanjem i prezirom zemaljske sreće i ljubavi.
Iako za uskrsnu nadu ima vremena !, čak i u posljednjem času – o tome svjedoče Isusovi susreti, i onaj s razbojnikom na križu, ona nije takva sigurnost da ćemo uvijek biti spremni i u stanju dočekati njezin pohod. Jer, koliko nas je puta već do sada mimoišla, odnosno koliko li smo je puta u svojoj zauzetosti, ili strahu i nevjeri, neprimjećeno iselili iz svoje blizine, ili je iz umišljenosti i zloće poništili u životu drugih, a tako nam je bila nužna.
Uskrsna nada, konačno, nema uvid u Božji sudski registar: tko će se spasiti a tko ne, jer nije ni lutrija ni prognoza. Nije slijepa kao pravda, jer je svoje oči podarila vrhuncu ljubavi – milosrđu. Ona je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti.
Prenosimo:Svjetlo riječi
|
HRVATI.COM">
