Sva zbivanja i zahtijevanja u okviru Hrvatskog proljeća - od Deklaracije o jeziku, zahtjeva
o čistim računima u saveznoj državi i o nužnosti suvremenije izgradnje nacije na osnovi
njene političke emancipacije, kao pretpostavke za skladniji suživot s drugima - sastavni
su dio općega procesa u kojem se jugoslavenska državna federacija počinje na sve strane
ogoljavati do svoje biti, do onoga što je u teoriji i politici XIX. i XX. stoljeća nazvano
nacionalnim pitanjem. Hrvatska je u tome procesu, zbog više razloga, bila za korak
ispred drugih u novom postavljanju toga pitanja na dnevni red. Počeo je proces koji će
- kako danas znamo - svoj finale doživjeti dvadeset godina poslije (1990-ih). U tome
se smislu može reći da je godina 1971. bila uistinu kronološki i svaki drugi predujam za
godinu 1991. Zbivanja u Hrvatskom proljeću ustvari su početak novog ciklusa sukobljavanja
nacionalnih ideologija na južnoslavenskom prostoru. Dinamiku i stanovito međunarodno značenje ovaj će ciklus dobiti iz činjenice što se podudario s već posve izglednim završetkom Titove osobne vlasti, kao oslonca unutarnje, a time i međunarodne ravnoteže. Borba o Titovo nasljedstvo već je bila poprimala jasne obrise. Kako smo već na uvodnim stranicama naveli, prva je runda ove borbe odigrana 1966. prvim znatnijim porazom tzv. unitarističkih ideologa i nosilaca unitarističke politike. Upravo su u toj rundi stvoreni prvi preduvjeti za bujanje klica Hrvatskog proljeća. Upravo je u okvirima Hrvatskog proljeća, kao tipično hrvatskoga političkog procesa, anticipirana sva bitna problematika sukcesijskoga hrvanja koje će se u dramatskim dimenzijama početi odvijati tek poslije Titove smrti, dakle, deset i više godina poslije gušenja Hrvatskoga proljeća. Ali moramo objektivno registrirati činjenicu, da je tek poslije gušenja Hrvatskog proljeća sam Tito sankcionirao odgovor na glavno pitanje sukcesije: kakav će biti ustavni položaj naroda i republika SFRJ poslije njegova odlaska? Pristao je na Ustav 1974, čime je de facto prihvatio ustavnu formulu što su je ponudili i elaborirali tzv. mislioci onoga sustava dr. Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, a koja je formula značila zapravo oblikovanje SFRJ kao konfederacije. Cijena je za pobjedu konfederalne formule bila za Hrvatsku drastična: političkim su nasiljem ugušeni svi oblici i protagonisti Hrvatskog proljeća - u vladajućem Savezu komunista, u Matici hrvatskoj i oko Matice te u izuzetno snažnome i poletnome studentskom pokretu, koji je iskazivao, više od
svih drugih, težnje novih hrvatskih naraštaja. U historiografiji već je višekratno i na
temelju vjerodostojnih izvora verificirana činjenica da se Tito o primjeni političkog
nasilja prema ovom gibanju neko vrijeme kolebao. Čini se da ne bi bilo posve objektivno
kad bi se to njegovo kolebanje pripisalo samo njegovoj staračkoj kondiciji. Igrali su
u tome stanovitu ulogu i nesporni osječaji i nostalgija prema Hrvatskoj, domovini njegova
podrijetla. U velikosrpskim krugovima i centrima moći zbog toga su ga bili otvoreno
proglasili, u toj posljednjoj dionici njegova života, eksponentom hrvatskih interesa i
zaštitnika novoga hrvatskog vodstva Savka-Tripalo, i pokrićem svega što je to vodstvo
radilo i poduzimalo. Oprao se od tih objeda na najdrastičniji način, tako da su mu zbog
toga zavičajni Hrvati još za života, neposredno nakon gušenja proljeća, uneredili spomenik
u rodnome Kumrovcu.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 16.03.2008. u 07:00 sati.