Ako se u kronologiji neki datum, ili neki događaj može smatrati formalnim i stvarnim početkom Hrvatskog proljeća, onda je to bez ikakve dvojbe objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Tekst Deklaracije konačno je oblikovan i prihvaćen na sjednici Upravnog odbora Matice hrvatske, 9. ožujka 1967., a objavljen je ubrzo potom u tjedniku Teelegram nakon što su ga potpisale sve bitne kulturne
i znanstvene ustanove Republike uz glasove mnogih istaknutih pojedinaca, među kojima je bio i bard hrvatske književnosti Miroslav Krleža; u trenutku davanja suglasnosti čak je bio član CK SKH. Kad je krenula hajka na Deklaraciju i sve njezine potpisnike Krleža će se odreći članstva u CK-u, ali ne i svoje potpore Deklaraciji.
Po svome značaju i po cilju za kojim je išla, Deklaracija je bila istodobno znanstveni, kulturni i politički dokument, kojim je zahtjevan ravnopravni položaj hrvatskoga jezika u ondašnjoj jugoslavenskoj federaciji. Zatražila je da se Ustavom federacije utvrdi i zajamči, da su u njoj ravnopravna četiri jezika, srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, i da se u javnom životu
državnoj upravi, školama, novinstvu, na radiju i televiziji (koji su bili u silnoj ekspanziji, s neodoljivim utjecajem na javnost i opću kulturu), i u svim drugim javnim sferama u Hrvatskoj, osigura dosljedna upotreba hrvatskog jezika, i imenom i sadržajem, onako kako ga je hrvatska jezikoslovna znanost normirala nakon odbacivanja tzv. Novosadskog srpsko-hrvatskog dogovora o jeziku (iz 1954). Deklaracija je ustvari odbacila srpsko-hrvatsko jezično jedinstvo i unifikaciju, zato jer je - prema zamislima jugoslavenskih integralista - imalo biti okosnicom u izgradnji jugoslavenske kulture kao nadnacionalne i jugoslavenstva kao konačnoga cilja u procesu odumiranja nacija, u smislu službeno važeće marksističke teorije o
naciji i političke prakse koja se na njoj temeljila.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 09.03.2008. u 07:00 sati.