Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Pokušajmo se vratiti temi
Kao što sam se i bojao, dobro sam zastranio pišući i sjećajući se divnih trenutaka s Vinkom i Šteficom. A zadana tema bila je, prisjetimo se: Vinko Nikolić u Njemačkoj. Ali, dakako, Vinkova djelatnost ne može se uklopiti samo u okvir, pa ma kako bio velik, Sajma knjiga u Frankfurtu. I prije toga čuvenog sajma Vinko Nikolić imao je u Njemačkoj čvrstu mrežu prijatelja, povjerenika, suradnika i čitatelja. Neke od njih sam već spomenuo. Utjecaj Hrvatske revije bio je velik, pogotovo među emigrantskim intelektualcima, ali i među brojnim gastarbajterskim intelektualcima koji su kupovali ili bili pretplaćeni na Hrvatsku reviju.
Osnovna teza koja je davala ton svim izdanjima Hrvatske revije bila je: Hrvati imaju pravo na svoju državu i oni će to pravo kad-tad, čim im to dopuste okolnosti, izboriti. Sljedeće dvije temeljne Revijine aktivnosti po¬sebno su zanimale sve emigrante, pa tako i one u Njemačkoj: rasvjetljavanje zločina na Bleiburgu i obrana kardinala Alojzija Stepinca od napa¬da komunista. Osim toga, Hrvatska revija bila je marljiv kroničar života političke emigracije pa je uz Novu Hrvatsku nezaobilazan izvor za svakoga tko će se, nadajmo se, jednom u budućnosti ozbiljno posvetiti pisanju povijesti hrvatske političke emigracije.
U dosljednoj obradi i dokazivanju navedenih tema, Hrvatska revija stekla je neprolazne zasluge za Hrvatsku, a Vinku je time podignut najljepši mogući spomenik. Hrvatska revija uživala je golem ugled u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj itd. Pouzdano znadem da su brojne hrvatske katoličke misije u Njemačkoj marljivo naručivale i širile Revijina izdanja među našim radnicima, a isto tako znadem da su tim kanalima brojni primjerci Revijinih izdanja odlazili u domovinu (sve što je išlo u domovinu Vinko je davao besplatno).
Pojava Revije na Sajmu knjiga u Frankfurtu intenzivirala je Vinkove veze s njemačkim Hrvatima i omogućila mu da svake godine proputuje Njemačkom, obilazeći svoje čitatelje. Nisam svuda mogao ići s njim, ali znam primjerice, jer sam ga na taj sastanak redovito sam vozio, da se svake godine sastajao s bogoslovima franjevačke hercegovačke provincije koji su studirali u Augsburgu. Takvih je sastanaka u drugim aranžmanima bilo mnogo. Uz to je frankfurtska izložba omogućila redovite sastanke s mnogim ljudima iz domovine.
Isto tako znam, iako tamo nikada nisam išao s Vinkom, da se u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Frankfurtu svake godine sastajao ne samo s vrlim naddušobrižnikom fra. Bernardom Dukićem i njegovim suradnicima nego i s nakladnicima iz Domovine, ponajprije s neprežaljenim vlč. Josipom Turčinovićem, direktorom Kršćanske sadašnjosti. Svi ti susreti, svi ti kontakti, pridonosili su širenju ne samo Revijinih izdanja nego i političkih ideja koje je Revija nosila.
Mi smo ih u ono doba označavali čistim hrvatskim rodoljubljem bez ikakvih ideoloških natruha.
Na kraju krajeva, prema količini pošte koji je Hrvatska revija godinama dobivala na poštanski pretinac kojim sam upravljao, moglo se zaključiti kakve opširne kontakte Vinko održava sa svojim čitateljima. Pisma, dakako, nisam čitao, ali sam morao pozorno zagledati novčane uplatnice (uglavnom iz Njemačke), po kojima se vidjelo kako je širok krug Revijinih čitatelja.
Uz to, Revija je redovito objavljivala, uz obavijesti iz Njemačke, i suradnju svojih dopisnika koji su živjeli u Njemačkoj: Gojka Borića, Stjepana Šuleka, dr. Ernesta Bauera i drugih već spomenutih. Sve to daje prilično jasnu sliku o čvrstim vezama Revije i Vinka s Njemačkom, ali možda malo govori o izvanrednoj popularnosti koju je Vinko uživao, dakako ne samo u Njemačkoj. Mogao bih ovdje nabrojiti barem pedesetak Vinkovih vjernih prijatelja i čitatelja samo u Muenchenu (na prvom mjestu dakako gospodu Jakova Stričevića i Josipa Zoričića), koji su ga redovito, kad god bi u grad došao, očekivali i zvali ga da ih posjeti. A ako je to koji put bilo nemoguće (zbog nepredvidljivih okolnosti), njihovo je razočaranje bilo zaista veliko.
Osim toga, izložba knjiga omogućila je mnogo književnih večeri Hrvatske revije, koje smo organizirali ili u sklopu sajma ili izvan njega. Gotovo svake godine morali smo tražiti nove prostorije za takve književne večeri, jer se broj sudionika povećavao, pa je tako rasla i potreba za drugim, većim, prostorom.
Kumstvo
Konačno, napokon, i nama se Cerovcima 1976. godine rodio sin. Naše oduševljenje, dakako, nije moguće opisati. Već početkom godine dogovorili smo se s Nikolićima da budu kumovi. Ako bude sin, onda je kum Vinko, a ako bude kći, kuma je, dakako, Štefica. I opet, ravnali smo se prema Sajmu knjiga, pa je krštenje bilo u Muenchenu nakon sajma. Krštenje je obavio naš prijatelj i politički suradnik don Anto Jelić, a Benjamina je na rukama držala - kum ovamo ili onamo - Štefica.
Benjamin je već tada priredio njemu inače „svojstvenu predstavu“! Na koliko god krštenja sam bio, nijedno dijete nije se toliko deralo, doslovce iz petnih žila, kako se to kaže, a Štefica ga je u tijeku obreda jedva zadržala da joj ne izleti iz ruku. Slavlje nakon sakramenta krštenja održali smo u našem tadašnjem stanu u Muenchenu. Bilo je skromno, sukladno našim ondašnjim mogućnostima, a kumstvo s Nikolićima još je više povezalo naše obitelji.
Kad smo se nekoliko godina kasnije preselili u Olching, selo pokraj Muenchena, i kad nam se rodio drug sin Domagoj, uobičajilo se da nam Nikolići dođu nakon Sajma knjiga na koji tjedan odmora. Kako smo tada stanovali u kući, mogli smo Vinka i Šteficu, udobno smjestiti a oni su nam rado dolazili. Nisu dolazili svaki put odmah nakon izložbe. Znali su prvo obići druge prijatelje, Dončeviće u Koblenzu ili Kovačiće u Stuttgartu, a zatim bi završno ostali tjedan ili dva kod nas u Olchingu.
Kao gosti, Vinko i Štefica bili su upravo nevjerojatno diskretni i nenamet¬ljivi, dobro pazeći da posjetom ne dovedu u pitanje uobičajen red naše obitelji. Kako bi se znali kod nas zadržali barem tjedan, bilo je dovoljno prilike da posjete sve svoje prijatelje u Muenchenu i okolici. A bilo je i prilike za zajedničke izlete. Mnogo godina kasnije, nakon povratka u Hrvatsku, često smo spominjali te naše sastanke u Olchingu. Obično bi takvo nostalgično sjećanje završilo tvrdnjom da smo se prije, dok su oni živjeli u Barceloni, a mi u Olchingu, viđali češće nego sada, kad i jedni i drugi živimo u Zagrebu.
Krivicu za to snosile su naše brojne obveze, pogotovo Vinkove, koje je preuzeo nakon dolaska u domovinu. No, jedan datum pažljivo smo čuvali za obvezatan sastanak: Vinkov rođendan 2. ožujka. Obično bi se našle tri obitelji, uz Nikoliće još Marune i mi Cerovci.
Na kraju ovako čisto osobno intonirana ulomka, moram dodati i sljedeće: zbog mojih brojnih pothvata, bilo političke ili kulturno-političke naravi svakih smo se nekoliko godina znali naći u nepremostivim problemima financijske naravi. Iako mi nije bilo do šale, ipak sam se šalio, da naše krize nastupaju ciklički, poput kriza u kapitalizmu. Nikolići su, s obzirom na brojne i uske veze znali za te neprilike i prema svojim mogućnostima pomagali nam i riječju i djelom, na čemu smo im bili i onda, a i sada smo, i te kako zahvalni.
Post je objavljen 06.03.2008. u 07:00 sati.