Ustavne reforme stvorile su sustav koji je bio široko utemeljen u distribuciji
moći između komunističkih vodstava konstitutivnih republika i autonomnih
pokrajina. Nacionalni pokreti nisu to smatrali dostatnim, iako su privremeno
bili utišani. Daljnja mjera protiv tih pokreta bilo je ponovno “zatvaranje”
sustava, praćeno novim valom represije. Mjerama koje su podsjećale na
posljedice “praškog proljeća”, brojni aktivisti reformističkog pokreta “hrvatskog
proljeća” dobili su zatvorske kazne, uključujući i vodstvo najvećega kulturnog
društva Matice hrvatske, urednika najpopularnijeg tjednika i brojne
studentske vođe. Nakon izlaska iz zatvora mnogima je od njih bilo zabranjeno
putovati u inozemstvo ili javno nastupati.
1980. - 1990.: Kriza i propadanje komunističkog sustava
J. B. Tito, koji je bio na čelu režima od osnutka socijalističke Jugoslavije i u
svijetu bio viđen kao jamac kohezije i integriteta ove multinacionalne države,
umro je 1980. U vodstvu federacije zamijenio ga je sustav rotacije, prema
kojemu je funkciju saveznog predsjednika svake godine obavljao predstavnik
druge republike. Takav sustav ipak nije mogao zaustaviti ni centrifugalne tendencije
ni jačanje velikosrpskog nacionalizma. Kriza sustava započela je u privredi.
Stupanj rasta DBP-a drastično je pao: između 1980. i 1986. jugoslavenski
je prosjek bio samo 0,8% i kao takav ispod stope rasta stanovništva koja
je bila 1%. Do 1985. stvarni prihodi stanovništva pali su za 48,4%. Do 1984.
industrijska je produktivnost pala za 7%, dok je industrijska produktivnost u
zapadnoj Europi rasla 5% godišnje u istom razdoblju. U 1984. broj je nezaposlenih
prešao brojku od 1 milijun i narastao za još 120.000 do kraja 1987. U
isto vrijeme, razlike između pojedinih konstitutivnih republika i autonomnih
pokrajina drastično su se pojačale: stopa nezaposlenosti je varirala između
1,4% u Sloveniji do 24% na Kosovu.
Politička je kriza započela u gospodarski najnerazvijenijim dijelovima federacije.
Godine 1981. bile su prve masovne demonstracije albanskih nacionalista
na Kosovu, kojima se tražilo uspostavljanje republike - s predvidivim
smjerom razvoja prema izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranja Velike Albanije.
Uskoro nakon toga stvorena je, dijelom prešutna a dijelom otvorena, koalicija
komunističkog vodstva Srbije oko Slobodana Miloševića i nacionalističke
inteligencije iz Srpske akademije nauka i umetnosti. Pod izgovorom da žele
učiniti kraj diskriminaciji Srba u Jugoslaviji, oni su propagirali velikosrpski
projekt za ponovnu centralizaciju savezne države u kojem je ukidanje autonomnog
statusa Vojvodine i Kosova trebalo činiti samo uvod. Ova agresivna
politika i propaganda ubrzo je našla auditorij među srpskim stanovništvom
Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske (gdje su Srbi činili 12% stanovništva
a bili prezastupljeni u državnom i partijskom aparatu). Komunističko vodstvo
Hrvatske, suočeno s pogoršanjem krize, tražilo je rješenje tj. dopuštanje političko-
partijskog pluralizma i najavu demokratskih izbora koji su označili kraj
komunističke diktature u Hrvatskoj.
Od 1980. do 1985., stvarni prihodi stanovništva pali su za 2,2% u Saveznoj Republici
Njemačkoj, 1,4% u Francuskoj i 4,1% u Austriji, dok su u Mađarskoj rasli za 11%.
Vladimir GOATI, Politička anatomija jugoslavenskog društva, Zagreb 1989., 26.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 28.03.2008. u 07:00 sati.