Svjetski faktori i Hrvatsko proljeće
U raspletu krize oko Hrvatskog proljeća u konačnoj liniji bio je presudan svjetski moment.
Položaj Hrvatske i sveukupnoga hrvatstva - kao uostalom i svih južnoslavenskih
zemalja i naroda - bio je izravno uvjetovan post-jaltskim poretkom, odlukama Potsdamske
konferencije, u ljeto 1945. i Mirovne konferencije u Parizu, 1946/47. Bipolarni
svjetski sustav, stvoren na tim konferencijama, u okviru kojega se Hrvatska našla na
njegovoj geopolitičkoj razdjelnici, na samom rubu Churchillove željezne zavjese, počivao
je na uzajamnom respektiranju interesa Istoka i Zapada, sa svim diplomatskim i
obavještajnim igrama i podmuklostima koje ni Hrvatsku nisu mimoišle. Dapače, tijekom
svih godina hladnog rata antagonisti ovog sustava katkada su djelovali kao ortaci, spremni
potvrditi dodirne točke interesa kad god bi remetilački faktori u samom sustavu, a osobito
oni na njegovim rubovima i dodirnim točkama, poćeli ugrožavati njegove jasno
povučene granice. To što je Hrvatska, u sastavu SFRJ, bila u sivoj zoni (kako su je
definirali američki geopolitički stratezi), okolnost je koja je hrvatsku situaciju više komplicirala nego, npr. mađarsku. Najsnažnije i najneposrednije ovu je viseću poziciju Hrvatske osjećalo tijekom godina hladnog rata hrvatsko iseljeništvo svih kategorija i na svim kontinentima, bez razlike. (Sveukupno duhovno stvaralaštvo i političko djelovanje
iseljeništva u tome razdoblju realan je odraz toga stanja pa bi bilo vrijedno jednom ga i
sustavno prikazati i obraditi.)
Stvarno ili prešutno, svjetski su čimbenici budno motrili, nadzirali i, po potrebi, koordinirali
djelovanje osobito s obzirom na latentne ili razbuđene demone nacionalizma i nacionalnih
težnji remetilačkoga značaja, i na sve one socijalne fermente koje su kao takve
kvalificirali. Jugoslavija, sa svojom etničkom strukturom i geopolitičkim položajem i problemima koji su iz spleta tih momenata nastajali, bila je upravo ogledni poligon za odmjeravanje strateških interesa dvaju svjetskih sustava u Europi - zapadnog i istočnog, kapitalističkog i komunističkog.
Svjetske su sile i njihovi rubni saveznici uvijek bili spremni svakom unutrašnjem arbitru i vlastodršcu pomoći da nacionalizam obuzda i da ga, prema potrebi, zgnječi. U tome je smislu hrvatski nacionalizam - onaj iseljenički i onaj domovinski - bio trajno predmetom nadzora, intriga, prešutne ili dogovorene suglasnosti blokovskih nadzornika u njihovoj dugoj igri i odmjeravanju snaga u „sivoj zoni“.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 14.03.2008. u 07:00 sati.