Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Prvi kontakti
Moje veze s HR, a time i s obitelji Nikolić, sežu u davne šezdesete godine, kada sam kao mladi student glazbe u Beču dobivao, besplatno dakako, izdanja Hrvatske revije, a zatim ih uglavnom prenosio u Zagreb. Obično sam ih davao na dalju uporabu dr. Lavu Znidarčiću (koji je s HR bio u prisnim odnosima i za kojega sam nosio poštu kao i suradnju za HR u inozemstvo) ili svom pokojnom stricu dr. Dragi Cerovcu. Već tada smo Vinko i ja izmijenili nekoliko pisama, a prosljeđivao sam mu i pisma koja su mu upućivala spomenuta gospoda. Naš prvi susret, vrlo kratak, s mnogo opreznosti, bio je u Rimu 1970. godine, prigodom proglašenja svecem blaženoga Nikole Tavelića.
U političkoj emigraciji
Došlo je i prošlo hrvatsko proljeće. U svibnju 1972. našao sam se u političkoj emigraciji i to kao suradnik Nove Hrvatske. U Londonu me dočekao Zlatko Markus zajedno s glavnim urednikom Jakšom Kušanom. S obzirom na nas, onda još mlade snage, i na sve političke okolnosti koje je donijelo i nosilo obračunavanje s hrvatskom politikom u Karađorđevu, Jakša Kušan već je u siječnju 1972. godine revitalizirao Novu Hrvatsku i izdavao je kao mjesečnik.
U tomu mu je svojski pomagao i Zlatko Markus, koji mi je iz Londona u Zagreb, po majci Jakše Kušana, poslao nekoliko poruka i poziva da dođem u London. Budući da sam sa sobom donio i rijetki sačuvani primjerak Hrvatskoga pravopisa, koji je još za hrvatskog proljeća doživio teške unitarističke napadaje, a nakon sloma početkom 1972. cijela je naklada bila uništena, mi u uredništvu Nove Hrvatske odlučili smo izdati pretisak pravopisa.
Bilo je sasvim normalno da sam se odmah nakon dolaska u London javio Vinku Nikoliću. Njega smo smatrali doajenom hrvatskog emigrantskog izdavaštva, primjerom čistoga hrvatskog rodoljublja, a uz to dakako i najuspješnijim nakladnikom političke emigracije.
Osim toga Vinko je bio i svojevrsna moralna okomica, hrvatska institucija; nije oklijevao otvoreno i vrlo izravno žigosati loše pojave u emigraciji, kao što je hvalio dobre. To se moglo vidjeti, mnogo godina kasnije, i u njegovim nastupima u županijskom domu Hrvatskog sabora. Uz što je Vinka zanimao izvještaj o situaciji u Hrvatskoj, o tome smo vodili više telefonskih razgovora, Vinka je, dakako, zanimao i naš pothvat izdavanja Hrvatskog pravopisa. U to doba dogovorili smo i moju suradnju Hrvatskoj reviji, no budući da sam tada, generacijski, bio više vezan uz Novu Hrvatsku, tih prvih godina emigracije sam više objavljivao u Novoj Hrvatskoj negoli u Hrvatskoj reviji.
Post je objavljen 03.03.2008. u 07:00 sati.