Ciljevi, programi, protagonisti
Lanac događaja u političkoj sferi, koji je krenuo objavljivanjem Deklaracije o jeziku, i
koji će kulminirati smionim reformskim zahtjevima predstavnika hrvatske politike prema
federativnom centru, dozrijevao je u prvim godinama ozbiljnije krize jugoslavenskog
državnog i političkog sustava. Znakovi krize i velikih sukoba došli su iz vrhova
savezne države, a ticali su se temeljnoga pitanja: hoće li se SFRJ razvijati kao strogo
centralizirana i nadnacionalno integrirana država, u duhu jugoslavenskog unitarizma i
integralizma, ili će se razvijati kao klasična konfederacija u okviru koje će narodi i
njihove republike postati samostalni i suvereni u ekonomskom, političkom i svakom
drugom pogledu?
U historiografiji je verificirano sve ono bitno što se u trajno prijetečem jugoslavenskom
hijatusu događalo od utemeljenja prve i druge Jugoslavije do njezina neslavnoga kraja.
Pitanje kojim putem? Konzervacija ili reforma? Već se urgentno pred drugom Jugoslavijom
postavilo 1960-ih godina, dvije ili tri godine prije no što će hrvatski kulturni
radnici i znanstvenici objaviti Deklaraciju o jeziku. (Pitanje zašto se u povijesti Hrvata
baš jezik pojavljuje kao motiv i katalizator u pokušajima izvedbe velikih obrata i definitivne
potvrde narodnog identiteta - trajno je aktualno, no u ovoj ga promemoriji moramo
zaobići. U onim okolnostima, sredinom 1960-ih godina, u jugoslavenskom državnom
vrhu dilema: reforma ili konzervacija? Odumiranje nacija ili njihova afirmacija?
Rriješena je prevagom, ali ne još i konačnom pobjedom, onih koji su bili za
reformu i za izgradnju i slobodniji razvoj nacija koje tvore jugoslavensku federaciju.
Slogan kojim su reformisti odnijeli prevagu glasio je, u duhu metaforike ondašąnjega
govora, da treba jačati ulogu nacionalnog faktora. Drugim riječima, formalno je odbačena dogma integralnoga jugoslavenstva, ali ne posve i u praksi. Ustvari, s tom se
batinom Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA-e, 1921) komunistički
pokret stalno hrvao, ali s njome nikada nije sasvim rasčistio račune, te je ona ostala
živjeti kao jedno od njegovih unutarnjih protuslovlja, do samoga kraja, 1990.
Sredinom 1960-ih godina, iza kulisa, u samim vrhovima države i SKJ, uslijedili su
grčeviti sukobi o formuli daljnjega opstanka federacije. Politika jačanja uloge nacionalnog
faktora konačno je oslužbenjena kao alternativa unitarističko-integralističkoj
koncepciji, koja prije ili poslije jugoslavensku federaciju vodi u propast.
Jedan, naizgled bizaran događaj iz kronike onih godina, pokazuje se kao signum temporis:
na VIII. kongresu SKJ (1964) J.B.Tito, objavljujuć¦i sastav vrhovnoga političkog
tijela partije, kojoj je stajao na čelu gotovo 30 godina, sebe je svrstao u hrvatsku kvotu
jugoslavenskih prvaka. Javno se izjasnio Hrvatom. Učinio je to na temelju kriterija tzv.
nacionalne ili republičke pripadnosti članova vrhovnoga vodstva. Bila je to uistinu krupna
i, u onim okolnostima, dalekosežna poruka. A čula ju je cijela javnost u svim zemljama
federacije (jer je sve bilo izravno prenošeno preko radija i televizije). Titovo izričito
svrstavanje sebe kao Hrvata u hrvatski nacionalni kontingent sugeriralo je zaključak, da
je u strukturiranju i u upravljanju jugoslavenskom federacijom konačno pobijedio princip
nacionalnog zastupništva, sa svim značenjima i posljedicama koje je taj princip
nosio u institucijama vlasti i odlučivanja. Naravno, Tito je i dalje, sve do svoje smrti,
ostao imperator supra partes, ali činjenica da se prvi put pred cijelom javnošću deklarirao
kao Hrvat i da se svrstao u kvotu hrvatskih predstavnika, morala je dati zamaha
svima u sustavu, da se počnu - ako već nisu - svrstavati po nacionalnom ključu, od
najviših funkcionara do posljednjega sekretara općinskog komiteta. Istina, biranje po
tzv. nacionalnom ključu prakticirano je i prije, ali je sada vrhunski primjer demijurgova
nacionalnog svrstavanja potvrdio da je taj proces u toku na svim razinama u ustanovama
i tijelima federacije i da ide do neslućenih razmjera u cijelom društvu. Proces je
završio, na koncu, onako kako je završio -u doslovnom i konačnom razvrstavanju, u
dramatskom rasulu. Vodeće snage države, ni za Tita ni poslije njega, uslijed razloga koji
ovdje ne spadaju, nisu našle ni umijeća ni volje da ga raspletu demokratski, bez krvi. Po
svoj prilici, ni sam Tito nije bio svjestan kakav će konačan učinak u javnosti i u društvu
imati njegovo javno nacionalno opredjeljivanje.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 11.03.2008. u 07:00 sati.