Društveno-humanistička inteligencija u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u cjelini
je razvila disidentsku i opozicijsku djelatnost u manjem opsegu nego što je
to bio slučaj u većini drugih zemalja državnog socijalizma. Jedan od razloga
mogao bi biti i taj da je nakon 1950., kada je u Jugoslaviji uglavnom završilo
doba “socrealizma”, režim prestao upravljati kulturnim i umjetničkim životom
i ograničio svoju ulogu na označavanje granica dopuštenog ponašanja.12
Relativna otvorenost Zapadu i uvođenje tržišnih elemenata u područje kulture
nakon 1950., također je pridonijelo, dugoročno, apstinenciji umjetnika i kulturnih
radnika od primjetnije disidentske i opozicijske aktivnosti.
Šezdesetih godina potpuno su legalizirana putovanja u inozemstvo, građani
su odlazili u shopping u Trst i Graz, mladi su masovno slušali radio
Luxembourg, prevodila se recentna europska stručna literatura i beletristika,
a ekspanzija turizma dovodila je u Jugoslaviju strance, osobito zapadnjake.
Mogućnost da se iskušaju “blagodati” Zapada, dijelom ih je demistificirala
u očima građana Jugoslavije, ali i razvila novi “apetit”. Zapad je postao blizak,
pa iako ga se u svijesti prosječnoga građanina uglavnom svodilo na neograničenu
mogućnost kupovine roba masovne potrošnje, postupno se širila i
svijest o vrijednostima demokracije. U javnost se osobito probila ideja slobode
medija i višestranačja. Pop i rock glazba je imala svoj “boom” u Hrvatskoj i
Jugoslaviji sedamdesetih godina. Kao i druge slične skupine u Hrvatskoj i drugim
republikama, one su rijetko posezale za eksplicitno političkim temama ili
uopće aluzijama.
Cenzure je, osim u neposredno poratnom razdoblju, u Jugoslaviji bilo relativno
malo. Knjige su rijetko zabranjivane i slobodno su djelovali kulturni centri
zapadnih zemalja. Povremenih je zabrana bilo tijekom cijeloga komunističkog
razdoblja, a obično su se odnosile na tekstove koji su aludirali na Titovu
ličnost ili tematizirali odnose među narodima Jugoslavije na “društveno nepoželjan”
način. Sankcije su bile, općenito, relativno umjerene i nikad nisu bile
usmjerene protiv čitavih umjetničkih skupina ili orijentacija. Državni je aparat
više pazio što pišu novine i javlja radio, jer su ti mediji bili prošireniji, a osobita
je osjetljivost bila na mogućem prenošenju negativnih napisa o Jugoslaviji iz
inozemstva. Nakon saveznih ustavnih reformi dovršenih Ustavom 1974., kojima
je značajna moć prenesena s centra na republike, restrikcije su još više smanjene
u smislu da su pisci i umjetnici koji su bili “nepoželjni” u svojoj republici
mogli ponekad objavljivati bez teškoća u drugim republikama. Posljednje, ali
ne i najmanje važno; opća potpora kulturi u smjeru širenja mogućnosti svim
slojevima za obrazovanje i socijalnu pokretljivost, neke privilegije za intelektualce
i njihov relativno visok socijalni status, također su pridonijeli integraciji
većine intelektualaca u sustav.
Seljaci su činili najširi društveni sloj u Hrvatskoj. U poratnom razdoblju
oni su najviše pretrpjeli i materijalno i politički. Čini se da su dijelom bili politički
“ciljani”, a dijelom žrtva svojevrsne prvobitne akumulacije kapitala koju
je režim trebao za industrijalizaciju zemlje. Državne mjere, kao što su prisilna
kolektivizacija, obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda i visoke porezne
stope praćene su do 1950. značajnim, povremeno i nasilnim otporom. Kasnijih
godina, seljaci jedva da su predstavljali problem režimu. S jedne strane, nakon
uništenja HSS-a, nedostajao im je politički predstavnik, a uz to, seljaci su šezdesetih
godina postupno poboljšavali svoju socijalno-ekonomsku poziciju
(nakon ukidanja kolektivizacije 1953.), kada je poljoprivreda uz pomoć različitih
državnih programa pojačano integrirana u opće modernizacijske procese.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama, nakon intenzivnog procesa urbanizacije
i industrijalizacije, seljaštvo je izgubilo socijalnu koheziju.
Radnička klasa, koja se u značajnijem opsegu počela formirati tek nakon
rata, nije igrala nikakvu ulogu u političkom otporu protiv režima. Radništvo
je, više nego bilo koji drugi društveni sloj, profitiralo od urbanizacije i jake
društvene pokretljivosti u poratnom razdoblju, kao i od niza ideološki motiviranih
društvenih privilegija (sigurnost radnog mjesta, besplatna zdravstvenasocijalna
zaštita, plaćeni obvezni godišnji odmor, radnička ljetovališta, nabava
jeftine “zimnice” preko sindikata, korištenje državnih stanova i dr.). Njegov
se interes primarno usmjerio na poboljšanje životnog standarda opremanjem
kućanstva trajnim dobrima, kupovinu automobila i izgradnju vikendica te na
putovanja.13 Formalne mogućnosti za političku participaciju uz pomoć samoupravljačkih
tijela – radničkih savjeta, pridonijele su osjećaju osobne i institucionalne
integracije u sustav. Istina, bilo je nekoliko radničkih štrajkova nakon
1959. u industrijski razvijenijim republikama, ali riječ je o štrajkovima koji su
bili lokalno ograničeni i odnosili su se uglavnom na poboljšanje radnih uvjeta
ili plaćanja prekovremenog rada. Kada se pojavio hrvatski nacionalni pokret u
sedamdesetima, uočljivo je bilo potpuno izostajanje radništva u njemu.14
Treba naglasiti da su tijekom konsolidacije režima, općom modernizacijom
i razvojem posebnog jugoslavenskog modela socijalizma, glavni društveni
slojevi bili relativno integrirani u sustav. Potencijal za društvenu i političku
kritiku i suprotstavljanje značajno je opao u šezdesetima i sedamdesetima.
Članstvo se u Savezu komunista u odnosu na stanovništvo uvećalo više nego
dva puta u razdoblju 1948. - 1971.15 U to vrijeme, uključujući i širenje hrvatskoga
nacionalnog pokreta početkom 1970., disidentsko i opozicijsko djelovanje
zapravo je svedeno na ograničene skupine intelektualaca i studenata.
U Hrvatskoj su npr. inicijative za zaštitu ljudskih prava u razdoblju 1945. -
1990. bilo relativno malobrojne. Vlast je ipak često takvima smatrala djelovanje
– ocjenjujući ih “opozicionima” – nekih pripadnika odvjetničke profesije
koji su branili političke osuđenike, a također su takvim smatrane i neke aktivnosti
Opozicijska su stajališta dijelom prisutna u društvima književnika. Ona
su često bez obzira na nacionalni predznak, bila “čuvari nacionalnog bića’’ i
“jamci ostvarenja nacionalnih interesa’’. Njihova glavna optužba prema komunističkim
vlastima bila je da te vlasti nedovoljno zastupaju nacionalne interese.
Realizaciju nacionalnog interesa ove udruge su povezivale s uvođenjem
zapadnjačkoga demokratskog sustava, pa ih se uza sve deficite koje su imale,
može ubrojiti u demokratsku opoziciju kao i dijelove odvjetničkog “ceha”.
Demokratskom opozicijom može se smatrati i manji dio političke emigracije.
Većina političkih emigranata bili su zarobljenici prošlosti (koje je često
instrumentalizirala jugoslavenska tajna policija), koji su veličali nedemokratske
kvislinške režime na prostorima Jugoslavije uspostavljene za Drugoga
svjetskog rata. Zarobljeni starim diktatorskim sustavima, emigranti nisu zagovarali
demokratsku opciju, nego su propagirali velike jednonacionalne države
ili imperije pod dominacijom vlastite nacije i nacionalne elite.
Nakon uspostave komunističkog poretka 1945. godine, režimu su potpuno
suprotstavljene crkvene institucije, koje konstantno ostaju najjača opozicijska
snaga. Tiho opozicijsko djelovanje vjerskih zajednica trajno je dovodilo u
pitanje službenu doktrinu ateizma. Vjera je bila proglašavana bitnom odrednicom
pojedine nacije, a crkve su bile važne odrednice i čuvari nacionalnog
identiteta.
Jugoslavija 1945 - 1964. Statistički pregled, Savezni zavod za statistiku, Beograd 1965., 362.
10 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999., 656.
11 “Dosje verbalni delikt”, Nedjeljne informativne novine (NIN), 27. VII. 1986., 17.
12 Carol S. LILLY, “From Propaganda to Pornography: Party, Society and Culture in Postwar
Yugoslavia’’, State-Society Relations in Yugoslavia, 1945 - 1992, (Ed. by Mellisa Bokovoy, Jill A.
Irvine, Carol S. Lilly), London 1997., 157.
PEN-a.16
13 Više o tome: Igor DUDA, “I vlakom na vikend. Prilog socijalnoj i kulturnoj povijesti slobodnog
vremena u Hrvatskoj krajem 1960-ih’’, ČSP, 34/2002., br. 3, 659.-678.
14 George KLEIN, “The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis of 1968 and the
Yugoslav Crisis of 1971’’, Studies in Comparative Communism, Vol. 8, br. 4, 1975., 358.
15 Godine 1948. 85.369 stanovnika Hrvatske bili su u KPH, dok je ukupan broj stanovnika
Hrvatske bio 3,756.807 stanovnika. Godine 1971. broj članova se uvećao na 214.614, dok je
ukupno stanovništvo činilo 4,426.000.
16 U Hrvatskoj su to npr. odvjetnik Ivo Politeo, Ivo Glowatzky, Slobodan Budak te književnik
Predrag Matvejević i (tada student) Dobroslav Paraga. Jovan Barović, beogradski odvjetnik koji
je branio političke osuđenike, smrtno je nastradao u nejasnim okolnostima krajem sedamdesetih.
Srđa Popović, beogradski odvjetnik, također je branio niz političkih protivnika režima te i
sam bio optužen 1976. za “širenje lažnih vijesti”. Istom krugu pripadaju i Rajko Danilović, srbijanski
političar “očišćen” u skupini liberala koji je postao odvjetnik političkih optuženika, kao i
kosovski političar Orhan Nevzeti, kasnije odvjetnik. U Sloveniji je to bio Franc Miklavčić i sam
suđen zbog “neprijateljske propagande”.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 31.03.2008. u 07:00 sati.