U mjeri nasilja nad proljećarima i proljećem - posebno nad ljudima iz kruga oko Matice
hrvatske i iz studentskoga pokreta • bio je sadržan, uz stari boljševistički obrazac represije,
i jedan isto tako stari i dobro poznati protuhrvatski naboj - protuhrvatski u principu
- koji je bio doživio svojih pet minuta za odmazdu nad svim onim Hrvatima koji nisu
bili spremni vječno živjeti u Jugoslaviji, koja ih kao narod sputava i degradira, kad
počiva na principima centralizacije i ideološkog i političkog unitarizma.
Represiju nad Hrvatskim prolječem relevantni su svjetski faktori mogi uglavnom
odšutjeli: diplomacija, tisak, elektronski mediji - tek su primili k znanju da je Tito
restabilizirao poljuljanu ravnotežu. I ponovno su se divili njegovoj odlučnosti.
Represija nije, naravno, riješila nijedno pitanje koje je otvoreno zbivanjima u hrvatskom
društvu poslije 1966/67. ali se dogodio paradoks, koji u povijesti i nije tako rijedak: na
ruševinama Hrvatskog proljeća pobjednici su - kako je već spomenuto - dvije i pol godine
poslije donijeli novi ustav jugoslavenske federacije, a zatim i novi Ustav SR Hrvatske,
koji je u bitnim ustavno-pravnim rješenjima, s obzirom na položaj Republike, bio gotovo
sasvim u skladu s težnjama proljećara (u svakom slučaju, onih iz krila ondašnjega vladajučega hrvatskoga političkog vodstva). Što su ta ustavno-pravna rješenja značila pro
futuro - u međunarodno-pravnim turnirima koji će se voditi u fazi raspadanja jugoslavenske
federacije, u procesu osamostaljivanja i u borbi za stjecanje međunarodnoga priznanja
Republike Hrvatske - dobro je poznato. Verdikt što ga je prihvatila Međunarodna
konferencija o Jugoslaviji 1992., na temelju ekspertize i prijedloga znamenite komisije
Roberta Banditera, faktički je uvažio okvir i temeljna rješenja koja su u SFRJ, pa i u
Hrvatskoj, ozakonjena 1974, u vezi s granicama novonastalih neovisnih država.
Poraz jednog naraštaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti pokazao se dugoročno plodnijim
od trijumfa pobjednika iz Karađorđeva 1971. Uostalom, takav je finale za svaku
realno-političku dijagnozu i prognozu bio logičan i neminovan: svjetski bipolarni sustav
kojim je kondicioniran položaj Hrvatske i hrvatstva, bio je još stabilan. Pobuna
protiv njegovih pilastara imala je svoju cijenu. A ova je cijena mogla biti samo ulog u
neko buduće rješenje temeljnoga pitanja - pitanja političke emancipacije naroda u formi
državnog osamostaljenja.
Iz perspektive proteklih trideset i pet godina, a osobito s obzirom na sva dramatska
iskustva i povijesni obrat u položaju Hrvatske, moglo bi se reći da je u onim događanjima
1967.-1971. bilo više političke romantike i naivnih snatrenja, nego političkog proračuna
i definirane strategije. Ali o tome, nažalost, ni do danas nisu zaključene ni analize ni
sporovi. Polemika je i dalje otvorena o pitanju što su zapravo oni događaji bili, u kakvim
su se opčim okolnostima odvili, tko ih je inicirao, a tko predvodio, kakve su bile uloge
protagonista koji su djelovali u okviru službenoga vladajučeg sustava moći, a kakve pak
onih izvan formalne politike? Samo o jednome nema i ne može biti spora: najveću
osobnu cijenu platili su oni koji su robijali u Lepoglavi i Staroj Gradiški, a među njima
u prvom redu proljećari okupljeni oko Matice hrvatske i oni iz studentskoga pokreta -
V. Gotovac, Š. Đodan, F. Tuđman, H. Šošić, J. Ivićević, V. Pavletić, D. Budiša, A. Parađik,
I. Z. Čičak i dr.
Najveću osobnu žrtvu među progonjenima prinio je dugogodišnjim
tamnovanjem Marko Veselica. Prema službeno još neverificiranim podacima, nakon
sloma 1971. u prve četiri susljedne godine, policijski je bilo prijavljeno i istraživano
preko pet tisuća ljudi, pred sudovima ih je optuženo preko dvije tisuće, a višegodišnjim
ili manjim zatvorskim kaznama kažnjeno ih je preko tisuću. Policijski i sudski progon
bio je, međutim, samo jedan od oblika represije. Drugi su oblici bili: progon studenata u
zavičaj, istjerivanje s posla, gubitak socijalnog statusa različitih vrsta (osobito u vezi sa
zanimanjima), masovne smjene s položaja u vladajućem SK Hrvatske, organima državne
uprave i u javnim službama, državnim poduzećima, medijima, znanstvenim i kulturnim
ustanovama (sveućilišta. škole). Bilo je primjera progona čak i u policiji i JNA. Čistka je
bila uistinu temeljita. A sve su kategorije progonjenih bile svrstane u politički kriminalitet.
Osim svega, pred progonima je znatan broj ljudi, osobito studenata i drugih mladića,
pobjegao u inozemstvo, ili se jednostavno odselio, s legalnim papirima.
Tek bi se sa stanovitim naknadnim cinizmom moglo reći da je obrazac gušenja Hrvatskog
proljeća bio razmjerno „liberalan“, budući da je, zbog silno zaoštrenih protuslovlja,
u onim okolnostima mogao biti izveden i po „mađarskom“ obrascu (1956); jer su
tenkovi oko Zagreba, u jesen/zimu 1971-72, već bili spremni u Jastrebarskom i Dugom
Selu, a garnizoni JNA na Zapruđu i na Černomercu bili stavljeni u stanje pune pripravnosti
(točno 20 godina poslije jedinice JNA, na tim istim lokacijama, dobile su stand by
naredbe: da budu spremne za izvođenje vojnog udara).
Sve su žrtve, na koncu, bile ulog u glavnicu koja će se oblikovati potkraj stoljeća, i koja će
biti temeljna vrijednost u prijelomnim 1990-im godinama, u otporu navali na Hrvatsku i
planovima za njezino komadanje, i u borbi za njezin opstanak i državnu samostalnost.
Pripadnici najnovijega hrvatskog naraštaja, onoga koji je već dozreo i koji neodoljivo
osvaja svoje mjesto u društvenoj areni, superiorno se odnose prema svemu što se dogodilo
u onim već davnim godinama. Za ovaj je naraštaj cijela prolječarska kronika, samo
prošlost koja mu u brzom ritmu života i u cvatu njegova proljeća jedva što znači. Katkada
se mladi ljudi čude što preživjeli akteri i protagonisti Hrvatskog proljeća mit o njemu
pričaju i prepričavaju bez kraja i konca. Za njih je on samo memorija starijih. Iz nje
eventualno uzimaju samo one fragmente koji im odgovaraju kao gorivo za nove, to jest
njihove vatre. Na njihove superiorne opaske i ironiju, svojstvenu mladim naraštajima,
preživjeli bi akteri i protagonisti Hrvatskog proljeća - ma kojoj god kategoriji pripadali
- mogli odgovoriti po obrascu Torquata Tassa (iz Oslobođenog Jeruzalema):
Mlada gospodo, naša je stvar bila dobra,
ali naša sreća nikakva!
Izgubili smo bitku, ali srce izgubili nismo!
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 19.03.2008. u 07:00 sati.