Kršćani bi trebali biti oprezni prema manipulacijama vjere u političke svrhe jer ih je ta opasnost salijetala u prošlosti i nisu joj baš uspješno znali odgovoriti
Piše: Željko MARDEŠIĆ
Danas se mnogo ili čak odveć piše o polaganom i sigurnom povratku religije u suvremenom svijetu. Jučer nije bilo tako. Tada su se sociolozi natjecali tko će bolje i uvjerljivije dokazati kako vjeri prijeti slabljenje i nestanak. Sekularizacija je bila sredstvo toga sudbonosnog i dosad nepoznatog obrata u povijesti ljudskoga roda. Ako je još i poslije toga ostajalo mjesta za religiozno uvjerenje, ono je imalo postati posve privatnom stvari i bez ikakve mogućnosti utjecaja na društvena zbivanja. Svijet je, dakle, trebao postati potpuno i dokraja svjetovan. Razilaženje je moglo biti samo u pogledu putova. Jedni su, naime, smatrali da gradsko podneblje, industrijski rad, kriza obitelji, blagostanje, djelovanje medija, pluralizam, slobodno tržište, osobna neovisnost i pokretljivost ljudi potiču sekularizaciju i suton religija. Drugi će pak biti znatno oštriji i tražiti nasilnu provedbu sekularizacije koju inače nazivamo ateizmom. Zato religiju treba prije svega uništiti, istrijebiti, progoniti i istjerati silom iz društva, a pojedince odgojiti u ateističkom svjetonazoru.
Između takva bojovna ateizma i mirne sekularizacije ima, doduše, mnoštvo značajnih i nezanemarivih razlika, ali su im učinci trebali biti gotovo istovjetni u području religija, a to je ipak najvažnije. Ishod se, međutim, dobro zna: sekularizacija je počela proizvoditi religiju, a bojovni je ateizam neslavno propao.
Stoga ima više od dvadeset godina da je u sociologiji zavladalo posve obrnuto raspoloženje i drugačije mišljenje, ovoga puta također potvrđeno rezultatima istraživanja stanja vjere u brojnim državama. U tom se sklopu živo raspravlja o povratku religije u europske zemlje koje su tijekom XX. stoljeća bile baš najviše sekularizirane i predstavljale su zapravo izuzetak u svijetu. Katolici svoj program nazivaju novom evangelizacijom, a protestanti premještaju svoje misionarske snage na europski prostor. Nije drugačije ni s islamom, jer broj njegovih vjernika neprestance raste, a utjecaj jača. Tome treba dodati neočekivani rast i brzi rascvat brojnih crkvenih pokreta svugdje u suvremenom kršćanstvu. Zaključci su sociologa zaista iznenađujući: sekularizacija u početku religiju potiskuje na rub društva, dok je na kraju – poslije dugog čišćenja i prilagođavanja na modernitet – ponovno obnavlja i vraća u društvenu zbiljnost.
Po sebi se razumije da tu novost svaki istinski vjernik mora pozdraviti i primiti je s radošću. Drugo je, međutim, pitanje koliko je ona stvarno odraz prilika u modernome svijetu, a koliko opet plod ideološke prevare. Jer neki pokazatelji očito daju naslutiti upravo suprotno. Ovdje se prije svega misli na opravdanu sumnju da se ispod velikog vala buđenja religije možda ne krije obična ideološka zamka i varka širenja političkoga fundamentalizma, koji se lukavo pokriva vjerom dobrih i pobožnih ljudi. A svi su politički fundamentalizmi na svijetu jednaki, jer nisu uopće religija nego prije neki novi ateizam, opasniji i pogubniji od svih stvari dosad poznatih i iskušanih.
Kršćani bi pak trebali biti na poseban način oprezni prema manipulacijama vjere u političke svrhe jer ih je ta opasnost prečesto salijetala u prošlosti i nisu joj baš uspješno znali odgovoriti. Bilo je, nažalost, više padova nego časnih protivljenja. Otud posljedice: katolici imaju na računu neslavni konstantinizam, a pravoslavni nose zlo nacionalizma. Prilike u svijetu su danas vrlo teške i sumorne. Jedna se politika služi svim sredstvima u borbi protiv druge politike. U takvim okolnostima lako je politiku podvaliti za kršćanstvo, a kršćanstvo za politiku. Vjernici moraju biti vrlo mudri i moliti se da ne padnu u napast zle političnosti. Nije ni u nas drugačije. Ostavimo se velike politike i počnimo činiti dobro u djelokrugu svoga djelovanja. Jedino će nam se to priznati, dok nas ideološka nadvikivanja mogu samo odvesti u nove mržnje i stare obračune.
Zato ovdje i nije toliko odlučujuće pitanje je li se kršćanstvo danas pobjedonosno vraća natrag u svjetovno društvo, nego je li ono politička pojava ili evanđeosko i koncilsko svjedočenje u tome svijetu. Jer tek takvo kršćanstvo spašava svijet, drugačije ga jamačno samo napušta i izdaje. Nemojmo dakle dozvoliti da nam pod krinkom vjere podmetnu koristoljubivu političnost.
Prenosimo:Svjetlo riječi
Post je objavljen 20.03.2008. u 07:00 sati.