Iako su se uvjeti u pojedinim povijesnim razdobljima razlikovali, postojalo
je nekoliko konstanti koje su određivale mogućnosti političke akcije tijekom
razdoblja komunističke vlasti. Projekt samoupravljanja, pozicija J. B. Tita
i politika međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji bile su osnovice koje se javno
nije smjelo dovoditi u pitanje. Prostor tolerancije nešto se proširio nakon
Titove smrti, iako više kao posljedica narastajućeg sukoba u SKJ, nego kao
rezultat veće liberalizacije režima. U Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji u cjelini,
disidentstvo nije bilo tako uočljivo kao u drugim državama istočne Europe.
Najpoznatiji su slučajevi disidenta Milovana Đilasa (1954., Beograd), Mihajla
Mihajlova (1966., Zadar), skupine koja je djelovala šezdesetih godina oko
zagrebačkoga filozofskog časopisa Praxis, zatim Marka Veselice te drugih članova
SKJ – pa i iz samog vodstva – koji su se od “partijske linije” udaljili nakon
“hrvatskog proljeća”. Najvažniji uzrok tomu bila je osobitost političke situacije
u Jugoslaviji, pri čemu je bio važan i vanjski i unutarnji kontekst. Nakon što
je Sovjetski Savez izgubio dominantan utjecaj u Jugoslaviji 1948., jedan od najvažnijih
i odlučujućih razloga koji je motivirao nastanak disidentstva i opozicije
u drugim zemljama u Jugoslaviji je nestao. Osobita pozicija Jugoslavije
u hladnom ratu rezultirala je time da su takvi pokreti dobivali manje “ohrabrenja”
sa Zapada nego npr. poljska opozicija. Također, političke su prilike
u Hrvatskoj/Jugoslaviji bile manje restriktivne u više vidova, nego u drugim
zemljama državnog socijalizma. Građani Jugoslavije imali su od sredine šezdesetih
godina prava koja su stanovništvu u zemljama tzv. istočnog bloka bila
uskraćena: npr. više slobode u uvozu literature, dostupnost zabavnih dobara i
svakidašnjih potrošnih proizvoda i mogućnost putovanja u inozemstvo.
Skoro u pravilu, disidenti su napuštali svoju lijevu orijentaciju u trenutku
kada su bili isključeni iz KP/SK. Tek je nekolicina, npr. Đilas te neki nekomunisti
poput Danijela Ivina, razvila liberalno-demokratska stajališta. Većina se
orijentirala prema nacionalnim temama: u hrvatskom slučaju ponajprije pravu
hrvatskog naroda na izdvajanje i stvaranje samostalne države.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 29.03.2008. u 07:00 sati.