II. Pojmovno određenje
U analizi polazimo od tipologije opozicije, disidenata i snaga otpora njemačkog
politologa i povjesničara Erharta Neuberta. U svome smo prikazu
dosljedno nastojali slijediti ideal-tipsku podjelu iako smo svjesni da se
u Hrvatskoj i Jugoslaviji ponekad isprepliću disidentska i opozicijska aktivnost
te da su poneki iz obje skupine bili skloni oružanom otporu komunističkom
poretku. Isto je tako jasno da je “svijet života” složeniji od teorijskih
konstrukcija, no, smatramo da su bez njih teškoće u njegovu razumijevanju
još veće. Slijedom Neubertove tipologije u opoziciju smo ubrojili one snage
koje su htjele doći na vlast, odnosno iz opozicije prijeći u poziciju ili su –
poput Rimokatoličke crkve – svojom potporom nekomunističkoj opoziciji
htjele srušiti komunističku diktaturu i bitno poboljšati svoj položaj u društvu,
odnosno otvoriti mogućnost utjecaja na vlast. U Hrvatskoj su opoziciju činile
tri skupine:
- Demokratske političke stranke iz vremena prije Drugoga svjetskog rata,
tj. iz Kraljevine Jugoslavije, koje su se borile protiv uspostave komunističkog
režima nakon rata. To se osobito odnosi na Hrvatsku seljačku stranku.
– Rimokatolička crkva (RKC), koja je imala najvažniju ulogu u sklopu
opozicijskih snaga i bila pod jakim pritiskom Komunističke partije od kraja
Drugoga svjetskog rata do početka šezdesetih godina. Kako je vlast proklamirala
religijsku slobodu, može se reći da je RKC predstavljala jedinu “legalnu
poziciju neprijatelja”. Katolicizam je činio srž hrvatskog identiteta i to ne samo
vjernicima, nego i širokom dijelu populacije koja je RKC smatrala “čuvarom
hrvatske nacije”. Suprotno tome, Srpska pravoslavna crkva igrala je malu ulogu
u opoziciji režimu jer se velik dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj identificirao
s postojećom vlašću.
- Reformistički orijentirane skupine marksista i/ili liberalno orijentirani
kritičari socijalističkog sustava koji su imali sljedbenike i u SKH. Partija
je bila, tako reći, zrcalo u kojemu su se ogledali skoro svi pravci opozicije.
Socijalna pravda, osobna sloboda, “tržišno gospodarstvo” i “socijalistički pluralizam”
bili su među najvažnijim idejama i vrijednostima koje su javno izražavali
ovi opozicijski kritičari. Njihova je aktivnost najvidljivija u godinama
1966. - 1972. Toj kategoriji pripadaju i dijelovi studentskog pokreta 1968. i
kasnije skupine koje se mogu klasificirati, ovisno o njihovoj prirodi, kao “novi
društveni pokreti”.
- Nove demokratske stranke osnovane 1989. i 1990., u vrijeme kraja komunističkog
režima, a koje su označile početak formiranja pluralističkog sustava
postkomunizma. One uključuju Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (HSLS),
HDZ i ponovno osnovan HSS.
Disidente smo definirali kao apostate, to jest prijašnje članove Komunističke
partije/Saveza komunista koji su napustili komunističku ideologiju u korist
druge ideologije, odnosno pojedince i skupine koji su kritizirali komunistički
režim zbog neostvarivanja proklamiranih ideja i normi i koji su nakon
sukoba isključeni iz monopolističke komunističke partije pa postali kritičari
tog sustava s demokratskih ili nacionalnih/nacionalističkih pozicija (“lijevi”
i “desni”, liberali, socijaldemokrati, nacionalisti itd.). To uključuje, s jedne
strane, prijašnje komuniste koji su se kasnije posvetili ideji o slobodi nacije,
tj. ideji nezavisne hrvatske države (Marko Veselica, Franjo Tuđman). S druge
strane, u ovu kategoriju ulaze i različite skupine marksističkih intelektualaca
koje su zastupale ideje “socijalizma s ljudskim likom” i koje su optuživale
komunističko vodstvo za izdaju izvornih emancipacijskih ideala socijalističke
revolucije, a koju su one razumjele kao radikalan nastavak Francuske revolucije.
Najpoznatiji predstavnici ovog pravca pripadaju skupini oko filozofskog
časopisa Praxis.
Slijedeći Neubertovu podjelu u snage otpora ubrajamo osobe koje su se
protiv vladajućeg režima primarno borile ilegalnim sredstvima i sukladno
tome bile pripravne na upotrebu sile. U navedene spadaju sljedeće skupine:
- Radikalno lijevi zagovornici prosovjetske orijentacije Jugoslavije na čijem
udaru nije bio državni socijalizam kao takav, nego Titova politika blokovske
slobode i nezavisnosti od Moskve.
- Radikalno desni velikohrvatski nacionalisti – ustaše, koji su vodili nasilnu
borbu protiv komunističkog režima i Jugoslavije kao države i zastupali ponovnu
uspostavu nezavisne hrvatske države “unutar njezinih povijesnih i etničkih
granica’’.
Isto, 31.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 26.03.2008. u 07:00 sati.