Podudarnost službenih parola i zahtjeva ondašnje hrvatske politike, koju je zastupalo
vodstvo Savka-Tripalo, s parolama i raspoloženjem širokih slojeva hrvatske javnosti, a
osobito s raspoloženjem i programskim zahtjevima studentskog proljećarskog pokreta,
bila je jedna od bitnih značajki sveukupnoga zbivanja obilježenoga imenom Hrvatsko
proljeće. Razlike među prolječarskim partijskim i izvanpartijskih protagonistima i akterima
u pitanjima metoda i tempa postajale su s vremenom velike, čak presudne, ali su
bitni reformski ciljevi u osnovi ostali identični ili slični.
Istina je da je Hrvatsko proljeće bilo, u stanovitom smislu, jednostrano impostirano: sve
što se zbivalo u njegovu okviru -ako se o nekom formalnom okviru uopće može govoriti
-zbivalo se u duhu zahtjeva za nacionalnom slobodom i političkom samostalnošću,
a u sferi ekonomije za čistim račuima. U onim su godinama zapravo revitalizirana i
stara radićevska stajališta i gesla upućena ostaloj Jugoslaviji: ako i jesmo brača, kese
nam nisu sestre. Šoviše, iz radikalnijih dijelova proljeća obnavljan je i radićevski slogan:
„Moj novac u mom džepu, moja puška o mom ramenu!“ Službeno vodstvo Hrvatske
inzistiralo je pak na razvoju sustava Teritorijalne i općenarodne obrane, u smislu
marksističke teorije o naoružanom narodu.
O vrijednostima individualnog života - o ljestvici vrijednosti koje spadaju u sferu univerzalnih
ljudskih prava - nije se raspravljalo neovisno o nacionalnim slobodama. (Glasovite
„košare“ o ljudskim pravima Helsinška će konferencija definirati nepune četiri
godine poslije sloma Hrvatskog proljeća (1975.). U tome se smislu može reći da je
Hrvatsko proljeće razuzlavanje povijesnih čvorova u ovom prostoru postavilo u duhu
nacionalnih revolucija XIX. i XX. stoljeća: da najprije treba riješiti aktualno nacionalno
pitanje. Problem humaniteta postavljao se kao problem nacionaliteta. Individualna
ljudska prava za ovaj su pokret bila ukljućena u splet nacionalnih prava, sa svim redukcijama
koje su iz toga slijedile, u pojedinačnim i skupnim izjavama, proglasima,
apelima, člancima i drugim konkretnim i načelnim zahtijevanjima. Formula je bila jednostavna: tko osporava ili na bilo koji način ne uvažava, ili ignorira pravo na puno
iskazivanje nacionalne pripadnosti i svih nacionalnih prava, taj negira i same temelje
humaniteta. A samo se po sebi razumije, da se ono što jedan narod zahtjeva za sebe, ne
može uskratiti bilo kojemu drugom narodu.
Duh prolječarskog pokreta i smisao njegovih temeljnih ciljeva jezgrovito je definirao Vlado Gotovac riječima:
„Ako je briga za vlastiti narod, za njegovu sudbinu, nacionalizam, onda sam ja nacionalist. I smatram da
je to jedino historijski opravdano stajalište danas, i kad se ne zastupa pluralizam; do
slobode u univerzalizmu put vodi samo preko slobode koju osiguravaju slobodni narodi!
(ove je riječi Gotovac ispisao u programskom časopisu Matice hrvatske Kritika,
br.8/1969.).
Tako je govorio čovjek koji će u prijelomnim godinama bitke za političku
neovisnost Hrvatske, i u godinama poslije ostvarenja toga cilja, postati vatreni zagovornik
i borac za klasične ideje liberalizma i liberalne demokracije - sloboda čovjeka,
sloboda svakog pojedinca bez obzira na rasu, narodnost, svjetonazor, ili vjeru, kao temelj
i svrha svake civilizirane države.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Post je objavljen 13.03.2008. u 07:00 sati.