utorak, 31.01.2006.



Blogerska je tuga pregolema! Neki vrag me nagnao da se noćas, u ponoć, upletem u diskusiju na jednom blogu, a u tri ujutro sam naveden da se naglo počnem prisjećati događaja od prije trideset godina, pa su sjećanja navrla… Počeo kopati po starim fotografijama, arhivskim papirima… Zaspao sam u pet. Probudio se u sedam i odveo klinca u školu. Uskoro će deset prijepodne i počinjem…

Na samom kraju šezdesetih godina Želimir Žilnik, novosadski režiser, snimio je film "Rani radovi". Koliko se danas sjećam, bio je to sasvim pristojan film, mladenački, buntovan, na tragu studentskih pobuna 68-e, avangardan, a Mija Vujanović je u njemu neštedimice pokazivala fantastične sise. Očigledno, to poprsje je (bilo) nezaboravno. No, kako se ono kaže, nekim političkim krugovima film nije bio po volji. Državni tužilac je zatražio zabranu prikazivanja filma. Za režisera i producenta, "Neoplantu film", bilo je to vrlo nezgodno jer je tužitelj obično dobivao ono što je tražio. To bi na režisera bacilo stigmu, a producent bi pretrpio možda nepopravljive političke i financijske štete. Žilnik je nakon toga služio JNA u Bjelovaru, gdje mu je bilo dobro koliko je u vojsci moglo biti dobro, i ondje mi je pričao kako su se izvukli.




Žilnik (prvi s lijeva) u Bjelovaru


Došli su na suđenje o zahtjevu za zabranu svi uvjereni da je stvar izgubljena. Tužitelj je rekao svoje i bio je vrlo oštar. Žilnik je bio optužen otprilike za sve ideološke, političke i umjetničke krimene koji su tada postojali. Sudac i ostali sudski službenici mrko su ga gledali kao već otpisanog. Na kraju je procedura zahtijevala da i on kaže svoju riječ.

Na to je filmašu pukao film. Umjesto da se brani i posipa pepelom nadajući se barem što manjoj kazni i eventualnom kasnijem oprostu zbog dobrog vladanja, uzvratio je napadom. Obrušio se prvo na tužitelja, optužio ga za staljinizam, ždanovizam, primitivizam, zagovaranje socrealizma i još nekoliko tada vrlo proskribiranih izama. Tužitelj se samo smrznuo. Ali Žilnik se nije zaustavio nego je napao i suca, a nije zaboravio ni nekoliko filmskih kritičara koji su se već iskazali po novinama nabacujući se na njega drvljem i kamenjem. Sudac se sav zasr'o.

Kad je završio, zavladao je tajac. Gotovo bez ikakvog premišljanja i bez konzultacije s porotnicima, sudac je proglasio da odbacuje optužbu. Time je filmu otvoren put u kino dvorane i na domaće i svjetske festivale, gdje je vrlo dobro prošao.

Kasnije, na sudskom hodniku, tužitelj je prišao Žilniku i zbunjeno se počeo opravdavati:

"Oprostite… hm … nije mi jasno kako je došlo do ove zabune … Nadam se da mi ne zamjerate, ja sam samo radio svoj posao … Mora da su se predomislili u posljednji čas, pa mi nisu stigli javiti … Ni sudac nije obaviješten, a ja zaista nisam znao da su promijenjene instrukcije…"

Je li potrebno ikome objašnjavati što se zaista dogodilo?






ponedjeljak, 30.01.2006.




Odavno sam se oslobodio romantičarske iluzije da je knjigama moguće promijeniti svijet. Zvuči banalno, samorazumljivo i čak glupavo - knjigama je moguće promijeniti samo ono što je knjigama moguće promijeniti, ali to je najpametnije što razuman čovjek može očekivati. Ipak, ponosan sam što je u literaturi ostao i moj trag.

Postoje tu neki tipovi koji se zanose i ponose time što su napisali i objavili nekakve debele knjige. Tko to čita?! Ono što se čita je, recimo, "Mali oglasnik". "Mali oglasnik" su debele, samo oglasima ispunjene novine koje izlaze dva puta sedmično. E, to se čita!

Tako sam i ja čitao oglasnik mjesecima kaneći prodati stan i kupiti manji. Kako nisam našao ništa povoljno, napokon sam i sam odlučio dati oglas. Odmah sam se suočio s poteškoćom. Redakcija besplatno objavljuje oglase do sto slova, a preko sto slova treba platiti. I hajde sad ti napiši sve što nudiš, sve što tražiš i sve što bi još rekao oko toga - u sto slova.

Samo napiši "Nudim veći stan u zamjenu za manji…" i to je već 34 slovnih mjesta! A još kakav i gdje, za kakvog i gdje i kao da si napisao prvo poglavlje "Odiseje"! Mučio sam se i patio, pisao i križao, krojio i prekrajao; pola kose počupao! Mnogi su nudili i tražili neuređene stanove, a odjednom meni padne na pamet riječ "derutan". N-e-u-r-e-đ-e-n = 8 slova. D-e-r-u-t-a-n = 7 slova. I tako složim i objavim oglas.

Kako je izišao moj oglas, nisam dobio dobru ponudu, ali je zato već u narednom broju "Malog oglasnika" barem pola stanova koji su bili na tržištu, a zahtijevali da ih se dotjera, opisano s riječju "derutan". Broj kasnije više nije bilo neuređenih stanova, svi takvi su bili derutni! Valja naglasiti da prije nego sam ja upotrijebio tu riječ, nitko je nikada nije koristio u malim oglasima.

Još nisam zamijenio stan, i dalje čitam oglase, ali imam novi plan. Spremam se lansirati riječ "ofucan". O-f-u-c-a-n = 6 slova!

Na literarnom Parnasu ja sam kao onaj pilot mlaznog aviona koji leti visoko iznad grada. Svi vide na plavom svodu srebrnu točkicu njegove mašine, svi vide gusti bijeli trag kojim raspolućuje nebo, ali nitko ne zna tko je on.


nedjelja, 29.01.2006.

FUTURISTI

Na fotografiji su Osip, Ljilja i Vladimir. Uslikana je u prvoj polovini proteklog stoljeća, vjerojatno u Moskvi.

Osip Brik bio je izdavač, urednik i književni kritičar, Ljilja je bila njegova supruga, a Vladimir je bio porodični prijatelj, najbolji porodični prijatelj, čak i više nego samo prijatelj. Vladimir Majakovski je bio najpoznatiji pjesnik svog doba, u vrijeme kad nogometaši, manekenke, voditelji televizijskih kvizova i slični još nisu ni postojali. Osip i Vladimir su bili najbolji prijatelji, a Ljilja je bila njihova muza. Oni su bili futuristi, ispred svog vremena, kao što su njihovi nasljednici - utvarajući si da su suvremeni - iza njega.


>

Povijest kazuje da je Ljilja Brik bila Osipova supruga i Vladimirova ljubavnica. No povijesni podaci, koliko god točni, zapravo ne mogu iskazati istinu jer se ne mogu izreći odgovarajućim riječima, već se ono što je bilo iskazuje nama razumljivim pojmovima, a to je uvijek tek manje ili više približno. Pogledajte fotografiju, zadubite se u nju i ona će vam sve reći. Vladimir je zagrlio Ljilju, a Osip namjestio fotoaparat na samookidanje, aktivirao autoknips i priskočio da se svi troje nađu na slici. Njih troje bili su par.

Nije čudo da danas imamo izdavaštvo i književnost kakvi već jesu. Nema više izdavača kakvi su bili, a i ja se nešto ne osjećam naročito u posljednje vrijeme.


subota, 28.01.2006.

VRAŽJA KUPOVINA




Vrag me posjetio sinoć. Trebalo mu je dosta vremena da me probudi jer sam duboko spavao. Ipak, probudio me je i ponudio pogodbu. Želio je moju dušu, tursku kavu i malo paste za zube. Upitah ga što ću dobiti za to, a on mi reče da ću moći nazad u krevet i nastaviti spavati. Rekoh mu da mi se ponuda čini besmislena i bezvezna, ali prije nego sam stigao išta dodati, već je bio na koljenima, kršeći ruke i ridajući, te moleći me da prihvatim. Tip je lud. Da ga se riješim, podigoh ga i rekoh da prihvaćam. Rukovali smo se.

U trenutku kada je izlazio kroz prozor, okrenuo se i pitao mislim li da me je jeftino kupio. Tip to pita najozbiljnije. Odgovorih da jeftinije nije mogao, a fačuk se zguri smijući se. Smijao se k'o neko balavo derište, skrivajući rukom da ne vidim kako se smije.

Čudan tip, ali zaista jeftino kupuje.


petak, 27.01.2006.

.......



Bilo došlo tako neko vrijeme da je svatko tko je iole držao do sebe objavljivao u novinama, ili čak knjigama, svoje uspomene na susrete s Krležom ili zabilješke pri razgovorima s njim. Mirek je bio već star, jako star, pa rekoh – krajnje mi je vrijeme da se i ja sretnem s najvećim živućim hrvatskim piscem, dok je još živ!

Lakše reći nego učiniti! Slao sam mu pisma, razglednice, telegrame, pokušavao ga dobiti na telefon… Ne znam da li je ijedna moja poruka uopće doprla do njega. Onda sam se počeo raspitivati kod svih poznatih i iole poznatih ljudi tko bi mi mogao srediti da me Krki primi u audijenciju. Mjesece sam na to utrošio dok napokon ne stigne pisamce od velikog pisca da svratim jedno poslijepodne u kraću posjetu.

Kad – vrag ne spava! Dva dana prije zakazanog datuma spopala me takva strašna prehlada, viroza, gripa, nešto takvo… Nisam mogao ni disati, curilo mi je iz nosa, ustiju, ušiju, očiju, kihao sam i kašljao, smrcao i škripao, pa mučnina, grčevi i prolijev, pa teperatura - sav gorim… Stvarno gadno, srušilo me u krevet; da nisam bio u najboljim godinama i snažne građe, umro bih. Kako ću takav pred Krkija?

Ništa zato. Dva sata prije zakazane posjete nažderem se Mufoflexa i Corpodexa, pojedem dva aspirina, tri andola i tuce multivitamina, isperem sinuse slanom vodom, progrgljam grlo Visopexom, naspem u nosnice Piofix i pred ulazom u njegovu kuću zaguram u svaku nosnicu napršnjak tigrove masti. Ispadnem kao nov!

Uglednik me primio u salonu. Nije se znalo je li stariji on ili muzejski namještaj.

Gdje si, Krle, kak si kaj?! – rekoh mu da odmah vidi da nisam neki umišljenko koji bi inzistirao na uštogljenoj distanci. Nakon toga smo proveli desetak minuta u ugodnom razgovoru u duhu međusobnog uvažavanja i razumijevanja. On me je svojom poznatom elokvencijom, dugim krležijanskim rečenicama prepunim epiteta, na nekoliko načina opetovano molio da prestanem gnjaviti sve njegove poznate da me primi. Obećah da više neću, sada kad mi je san ispunjen. Vratio sam se kući taksijem i odmah srušio u krevet jer se boleština putem povratila dvostrukom snagom.

Tri sam dana ležao u bunilu i još tri se oporavljao, a kada sam po prvi put prihvatio da pročitam novine nakon sedmicu dana, udarna vijest na naslovnim stranicama bila je KRLEŽA UMRO!

Što ti je čovjek?! Čas smo ovdje, čas nakon toga u vječnim lovištima! Novinari su se čudili kako je pobrao virus epidemije koja je kolala gradom iako je bilo poznato da nigdje ne izlazi. Onako starog i slabog, satralo ga je usprkos svim liječničkim intervencijama. Svi su žalili, pa i meni je bilo žao, ali me je tješilo da sam ga ipak uspio vidjeti u posljednji čas.






četvrtak, 26.01.2006.

ISTINA O POZNATIMA

Živimo u čudnom narodu. Taj narod svakodnevno tvrdi i šutke prihvaća mnogo toga što ne može biti i nije, dok istovremeno niječe ono što je očigledno i zatvara oči pred onim što je bjelodano. Nije čudno da su mu i prvaci isti takvi, a vođe izgubljeni likovi koji lutaju neznano kuda.

Recimo, evo mali primjer. Zapitajte bilo kojeg pripadnika našeg naroda tko su najpoznatiji ljudi koji žive u ovim krajevima. Nabrojiti će vam, recimo, nekakve političare: Vladimira Šeksa … nekakve ljepotice: Renatu Sopek, Vlatku Pokos … nekakve sportaše: Duju Draganju … jel' se tako zove? Pa ona nekakve, budibogsnami, Tompsona i Gotovinu, pa neke za koje kao poznate znaju samo u njihovoj užoj rodbini i susjedstvu, kojih su pune trač-novine i žuta štampa. Sve je to neutemeljena krajnja subjektivnost, skroz pogrešno.

Dovoljno je uzeti u obzir neki objektivni pokazatelj, primijeniti utemeljene kriterije, i istina se ukaže kao svjetionik čija svjetlost probija kroz kužne magline zabluda. Recimo, uzmimo kao prosuditelj poznatosti koliko se nečije ime pojavilo u javnosti, svima pred nosom, i to u nekom dužem razdoblju vremena, recimo u posljednjih deset godina.

Najpoznatije osobe u našoj zemlji su Radovan Capelak i Željko Dedić, te još desetak nepoznatih osoba.

Nasuprot svim onima kojih su pune novine dva-tri dana, ili dvije-tri godine, a nakon šest mjeseci prosječni pripadnik javnosti može izvući njihova imena samo iz podsvijesti, Radovan Capelak i Željko Dedić su osobe s kojima se u posljednjih deset godina svatko susreo nebrojeno puta, koliko god to nijekali. Svaki puta kada bilo tko uniđe u bilo koji dućan, mora proći pored police sa sokovima i pićem, a na svakoj, ama baš na svakoj boci mineralne vode "Jamnica" piše - analitičar: Radovan Capelak, dipl. ing. Isto tako, na svakoj boci mineralne vode "Studenac" piše da ju je analizirao dr.sc. Željko Dadić, možete provjeriti.

Istina kad-tad pobjeđuje!


srijeda, 25.01.2006.

U KOM GRMU LEŽI ZEC? ZNA SE!

U vrijeme kada su jednog Zeca, zajedno sa ženom i djecom odveli na Sljeme i zakopali u rupu u šumi, drugi Zec je dobio zeleno svjetlo da prekopa Papuk. Jedan je dobio metak u glavu, a drugi ključ u ruke.

Svatko koga iznenađuje lakoća s kojom drugi Zec hop! uskoči u HDZ, pa hop! uskoči u HSP, a ni SDP mu hop! hop! hop! nije mrzak da skakuće s njim, beskonačno je naivan. Kao i u partiji pokera u kojoj svaki sudionik igra svoju partiju, ima svoju priču, ali da bi odigrali partiju moraju se naći svi zajedno za istim stolom u isto vrijeme i zaigrati istu igru, i ovdje ima i dobitnika i luzera i kibica, a plaćaju oni koji nisu uključeni. Mnogi su zbunjeni terminološkom zbrkom: partija je cjelina, ali partija je i dio, a i dio ima svoje dijelove, partije u partiji. Na kraju dolazimo do toga da je svaki pojedinac u partiji svoja partija, što sve čini jednu veliki partiju, tj. jednopartijski sistem uključenih koji vode žedne preko vode neuključene.

No nisu na djelu samo terminološke zbrke, nego i optičke varke. Svi vide kako u toj igri s nevjerojatnom lakoćom, kao 5.100 raketa za višecjevne bacače ili kao karnevalske konfete, samo lete deseci i stotine milijuna, što kuna, što eura. Svi vide, ali svatko vidi drugačije. Neki vide zeca, a premijer Sanader, recimo, vidi tek novinsku patku. Stavio bi on zecu soli na rep, bi, ali ne vidi ništa drugo doli patke!

Zec-patka, patka-zec, zec-patka, patka-zec… U optičkoj varci u kojoj su zec i patka nisu ni zec ni patka, već jedino varka.



utorak, 24.01.2006.

Kako je dobar dio vas uzdrman nedavnim potresom, red je da ispričam priču koju sam čuo tako davno da sam nebitne pojedinosti već zaboravio.

Dakle, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća vratio se u Knin neki gastarbajter i doveo sa sobom dvije doge. Domorodci su se prvo čudili - kolike psine! - a nakon toga je čovjek postao meta ismjehivanja. Koliko tek ti psi dnevno pojedu! A kada je čovjek objavio da kani osnovati farmu doga i prodavati ih, svrstan je u luđake.

Povratnik se nije dao smesti. Uskoro je imao šest malih doga i počeo tražiti kupce. Nudio ih svuda naokolo, nudio i nudio, a doge su rasle i jele sve više i više. Što su doge više rasle i više jele, to su svi radili veću sprdnju s kinološkim entuzijastom i već su i mala djeca trčala za njim i izrugivala se.

Onda se u Kninu dogodio gadan potres. Porušio je brojne kuće, još ih više oštetio, bilo je i ljudskih žrtava. Bila je to prva vijest u TV-dnevniku, a nakon redovnih vijesti išao je i posebni prilog s ugroženog područja. Dopisnik Radio-televizije Zagreb, inače povratnikov prijatelj, završio je javljanje riječima: "…a psi poznatog uzgajivača doga cijelu su noć prije potresa zavijali i pokazivali uznemirenost."

Već narednog dana svi psi su, za skupe novce, bili rasprodani.



ponedjeljak, 23.01.2006.


nedjelja, 22.01.2006.



Tužilac mu se obraćao s neskrivenim poštovanje i očitom nelagodom: "Poštovani i cijenjeni gospodine, uvažavajući sve rezultate koje ste postigli i Vaš neprocjenjivi doprinos, Vaš javni i stručni ugled, ovom prilikom mislim da ste - nažalost - pogriješili, te - uz osobno žaljenje - moram po službenoj dužnosti..."

Sudac ga je zvao imenom i prezimenom, : " Vi, Gustave N., nažalost morate uvažiti postojanje pozitivnih propisa koji se mogu tumačiti ovako i onako..."

Advokat ga je zvao samo imenom, kao neki od ljudi koje je znao godinama: "Gustave, budite uvjereni da ćemo osigurati besprijekoran postupak i možete se pouzdati da će sve okolnosti biti uzete u obzir. Ta mi smo ipak pravna država u kojoj se poštuju pravda i zakonitost."

Sudski stražar ga je sproveo u pokrajnju sobu u kojoj je iščekivao presudu izbjegavajući pritom da mu spomene ime, i iako mu se i dalje obraćao sa "vi", glagolski oblik uz tu zamjenicu bio gramatički neodgovarajući: "Vi, sjedni tamo i čekaj!"

Sprovodnici koji su ga sljedećeg dana odvezli automobilom u zatvor na izdržavanje dosuđene kazne obraćali su mu se samo sa "ti", bez imalo svijesti ili zainteresiranosti da saznaju koga vode: "Ti, ulazi unutra!"

Zatvorski službenik ga je preuzeo, dodijelio mu broj, a već čuvar koji ga je vodio do ćelije zvao ga je samo tim brojem: "Dva nula petsto osam! Za mnom!"

U ćeliji su ga dočekala dvojica zatvorenika. Obojica u iznošenim zatvoreničkim hlačama i prljavim majicama koje su im otkrivale čvornata mišićava ramena i ruke osute tetovažama i ožiljcima, izbrijanih glava i zažarenih očiju. Nepomično i šutke su sačekali da se čuvar udalji, a zatim krenuli ozareno prema njemu: "Konačno rosna svježa guzica...!"


subota, 21.01.2006.

MORIBUND



- post premješten na 13.12.2008., tj. ovdje





petak, 20.01.2006.

MJESTO PROSVIJETLJENJA

Najbolje ideje padaju na zahodu. Padaju na pamet. Tako je Vrlatku Brabonjku na zahodu palo na pamet zašto je to tako. U osnovu svega je fiziologija. Ono što se nakupljalo cijeloga dana izleti u času. Crijeva se naglo skupe, a oslobođena krv navali u mozak. Naglo prokrvljeni mozak procvjeta. Stanje u kojem crijeva posišu svu krv stvara se polako i neprimjetno, ali je povratni prijelaz nakon olakšanja očit. Svijet koji je do tren ranije bio maglovit, odjednom se ukaže jasno i bistro. I tako je vidio... Što je vidio? Vidio je da najbolje ideje padaju na zahodu. Padaju na pamet. U osnovu svega je fiziologija, funkcioniranje mehanizma tijela. Crijeva se naglo skupe, a krv navali u mozak. Naglo prokrvljeni mozak procvjeta. Stanje u kojem crijeva posišu svu krv stvara se polako i neprimjetno. Hrana širi stjenke želuca, krv se pretvara u želučane sokove, zatim hrana odlazi u crijeva, širi ih cijelom dužinom puta, opna crijeva se puni dodatnom krvlju, mozak iz trenutka u trenutak ostaje sa sve manjim dotokom svježe, ponestane mu kisika, mentalne sposobnosti se usporavaju i slabe, ali tako postepeno da je to nemoguće zamijetiti. U trenutku oslobađanja od tereta ostataka provarene hrane, crijeva se naglo skupljaju, svježa krv puna hranjivih tvari naglo šikne u mozak i - trenutak prosvjetljenja je očit. Svijet koji je do tren ranije bio maglovit, odjednom se ukaže bistro i oštro. I sasvim prirodno i logično da mu je na zahodu palo na pamet zašto je to tako.

SLJEDBENICI

Kada je Učitelju bilo trideset i tri godine, i još nije bio Učitelj, napusti on jednog dana kuću, ženu i porodicu, napusti rodni grad, sve ostavi. I ode po svijetu ponijevši samo ono što na sebi nosi, a putem se počeše pridruživati Učenici koji su ga posvuda slijedili u stopu i zapisivali njegove riječi.

A kad mu je bilo trideset i šest godina, sakupi on sve učenike na jednoj velikoj livadi, masu njih, i svima im bijesno reče:

"Ma gonite se u pičku materinu, da vas ne vidim, svi od reda...!"

Oni su ostali paf.


četvrtak, 19.01.2006.

PSIHOLOŠKA OGRADA

Vrt je ograđen ogradom, a čuva ga i ogroman njemački ovčar opaka izgleda. Vidio sam više puta kako su vučjaci bez muke preskakali ograde više od dva i tri metra, a ova nije viša od metar i pol. Može je preskočiti bez muke, lagano,u trku, bez zaustavljanja.

Prijatelj, vlasnik vrta i psa, objašnjava da se ipak ne boji da bi pas mogao iskočiti na ulicu i napasti nekog prolaznika:

– Mogao bi savladati tu ogradu kad god bi mu palo na pamet, ali ona je za njega neprelazna, i zato mu ne pada na pamet ni pokušati. To je psihološka ograda. Kao takva je za njega daleko viša nego što zaista jest. Doveden je u vrt kada je bio još sasvim malen i nije bilo izgleda da bi izašao van. Još kao mali je naučio da tu ogradu ne može prijeći. To je toliko usađeno u njegovoj svijesti da ne može ni primijetiti da mu ona više nije nikakva prepreka. Osim toga, naučio je da je vrt njegov teritorij koji čuva, a ono što se događa s vanjske strane ograde ga ni najmanje ne zanima, pa nema želju izaći van… Jedino čega se trebam čuvati jest da ulicom ne prođe neka kujica koja se tjera, pa da mu zamiriši. Kad bi mu proradili instinkti, ne bi se stigao ni sjetiti da je pred njim ograda, a kada bi je samo jednom prešao, više ga nikada ne bi mogla zaustaviti! Onda bih morao podizati novu, višu ogradu. Sreća moja da ovo nije ulica kojom ljudi šeću pse.

Koliko ljudi misli da oni ne bi nikada mogli naučiti upotrebljavati kompjuter, da nikada ne bi mogli naučiti voziti auto ili plivati! Koliko njih misli da nikada ne bi mogli naučiti neki strani jezik, dobiti bolji posao, smršaviti, približiti se i umiliti osobi za kojom godinama pate? Neki se žale da ih maltretiraju neki kepeci, a drugi da ih neke budale neprestano vuku za nos! Koliko njih misli da je život koji živimo jedini mogući? Koje od ograda koje nas ograničavaju su stvarne, a koje tek umišljene?







Krajem šezdesetih godina imao sam nekoliko puta sretnu priliku čuti Dedićevu pjesmu "Moja mala". Izvodio ju je na manjim koncertima pred probranom publikom ili u privatnim društvima. Vrijeme još nije bilo sazrelo da se snimi na ploču ili izvodi na radiju, tako da je - vremenom - zaboravljena. Kako je i muzika jednako dobra kao riječi, mislim da to nije zaslužila. Bilo bi mi drago da se i Arsen prisjeti te pjesme i ponovo je uvrsti na repertoar.

srijeda, 18.01.2006.

KAKO SE LOVE DIVLJI TRAMVAJI

Divlji tramvaji žive po baruštinama i šipražjima nadomak velikih gradova. Hrabriji se čak privuku pod okriljem noći i ruju gradskim smetlištima.

Divlji tramvaji love se pomoću pitomih. Kad tragači otkriju trag divljeg tramvaja dovedu dva velika, snažna i izdržljiva pitoma tramvaja, posebno za to obučena, koji jurnu za njim. Zaskoče ga iza kakva grma ili sustignu nakon kraćeg, ali ludog trka, te pritisnu bokovima s obje strane. Tako stisnuti naganjaju se satima, čak i danima, sve dok divljemu ne popusti volja i snaga. Sve vrijeme pitomi ga što je moguće više usmjeravaju kuda oni hoće, a kad vide da je skršen odvedu ga direktno u remizu.

Divlje tramvaje u prvo vrijeme upotrebljavaju samo na ranim jutarnjim ili noćnim linijama. Tek kad se sasvim pripitome daju im i prikolice.


PRILOG PRAVOPISU ELEKTRONSKIH PORUKA

Vijeće za čistoću jezika pri Ministrastvu kulture na sjednici održanoj u petak, 13. siječnja, zabrinuto nad razinom pismenosti u e-mail porukama, porukama na raznim internetskim forumima i u blogovima, donijelo je sljedeće preporuke:

U znakovima sastavljenim od dvotočke ili točka-zareza, te oblih, ravnih ili zakrivljenih linija (pogledaj napomenu br.1), takozvanim "smajličima" ili "emotikonima", ako se želi istaknuti raspoloženje, linije se pišu podebljano (boldirano). Ako se želi istaknuti promatranje oko sebe, uvid koji izaziva zavisno raspoloženje ili reakciju, dvotočka ili točka-zarez trebaju biti pisani podebljanim fontom (boldirani). Tako dobijamo :) nasuprot :).

Ako se poruka piše u fontu Ariel, izraz "lol" - što god mu to značilo - treba pisati sa velikim slovom L, jer inače nije jasno da li piše LOL ili IOI.

Iza tipfelera treba pisati uskličnik u zagradama (!) da bi se naznačilo da je riječ o nenamjernoj griješci.

Ako smajlić sadrži više uzastopnih identičnih dijelova koji su sami po sebi ravne ili izvijene linije (pogledaj napomenu br.2), sve linije nakon prve zamjenjuju se brojem. Tako umjesto izraza :)))), treba pisati :)3.

Znak :)5 zove se švrljuga ili furtumar, i treba ga koristiti isključivo za državne praznike.




Napomene:
1)
:)
:(
;)
;(
:-)
:-(
:>
:-]
:-/ - znak za "krivousti ljigavac"
:~)
;-{}
:-o
itd.

2)
:)))
:DDD
;///
itd.

Kairos



Izgledao je upravo onako kako je željela, pa je naizgled izgledao kao ono što je željela. Učinilo joj se da bi uz njega mogla zaboraviti i osloboditi se svega što ju je tištalo i opterećivalo. Toliko se oduševila time što joj se učinilo da je i sama bila očaravajuća, pa je njihov prvi susret ispao očaravajući i nezaboravan. On je bio uvjeren da je konačno naišao ono što je oduvijek želio i tražio.

No uskoro je ona zamijetila da on, iako je izgledao onako kako je željela, ustvari nije i ono što je željela. Naglo se počela hladiti, učas se ohladila. Nije mogao da to ne primijeti. Pitao ju je o čemu je riječ, da razjasne.

- Kad sam te srela, učinilo mi se nešto, ali sada vidim da mi se samo učinilo, da sam se prevarila…

Njemu je postalo jasno da ono u što je bio uvjeren… - da mu se zapravo samo učinilo.

utorak, 17.01.2006.

POZITIVNA PRETVORBA

Od svih priča o takozvanoj pretvorbi koje sam čuo, jedna jedina se izdvaja. Čitao sam u novinama, ali je to bilo tako davno da sam zaboravio imena učesnika i gdje se to dogodilo. Negdje u Dalmaciji, između Zadra i Šibenika, prodavalo se neko klesarsko poduzeće za koje nije bilo zainteresiranih da ga prigrabe. Napokon se javi neki povratnik iz Kanade, čovjek s ušteđevinom, ponudi da će sve platiti gotovim novcem. Predsjednik općine, šef vladajuće stranke na tom području i ostali koji su krčmili, grabili i dijeli društveni imovinu, sretni i presretni.

Nakon što su potpisali sve papire, nađu se svi na primopredaji vlasništva, uvođenju u posjed, i kad je sve bilo gotovo, predsjednik općine nije izdržao da ne upita kupca:

- A ne mislite li, možda, da ste malo preskupo platili?

Predsjednik općine je mislio na to da je poduzeće bilo na malom i neatraktivnom zemljištu, građevine su bile bezvezne i već ruševne, strojevi zastarjeli i istrošeni. Sve zajedno da se proda ne dobije se ni dio onoga koliko je za to plaćeno, da se stavi pod hipoteku i podigne zajam koji se ne kani vratiti, ne bi se isplatilo. Kupac smireno odgovori:

- Ne. Ovdje radi jedinih šest kvalificiranih klesara koji postoje između Trogira i Karlobaga.

ponedjeljak, 16.01.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Svijet je prepun tajni, što je čudno već samo po sebi, a naročito zato što su mnoge od tih tajni očigledne! Mnoge tajne su tajne ne zato što su skrivene, nego zato jer ih ljudi nisu sposobni uočiti. Oni koji taje, upravo na tome osnivaju svoju podrivačku rabotu. Može li išta biti bolje skriveno od onoga što nije skriveno? Ako nije skriveno, ne može se ni razotkriti!

Jednu od takvih tajni koje se ne skrivaju otkrio sam nedavno sasvim slučajno. Trebalo je izbaciti iz stana stare novine… Zapravo, i nije trebalo, ali žena navalila… Ma pomahnitala! Prvo sam iznio sve novine iz stana pred vrata. Bilo je točno, znanstveno sam izmjerio, šest i pol kubičnih metara starih novina, reklamnih brošura i raznovrsnog junk-maila.

Naravno, nisam to mogao tek tako baciti, a da prethodno sve ne prelistam. I što sam uočio? Što, a? Reklame za satove!

Satova koji se reklamiraju ima dvije vrste. Digitalni, koji pokazuju vrijeme s elektronskim brojevima, i klasičnih, s kazaljkama. E, oni s kazaljkama, bilo da je riječ o stranim ili domaćim reklamama, SVI POKAZUJU ISTO VRIJEME!

Vrijeme koje pokazuju svi satovi s kazaljkama je ili deset sati i deset minuta (10 i 10) ili dva sata za deset minuta (13 i 50)! Moj nalaz je tako egzaktan da ga svatko od vas može i sam provjeriti. Dovoljno je da potraži prvu reklamu za satove koju može pronaći.

Dakle, svi proizvođači satova na svijetu su povezani i usklađeni, i svi šalju istu poruku. Kako je riječ o tajnoj poruci, nije mi (još) poznato značenje, ali da je riječ o nečemu od bitnog značenja za sudbinu svijeta sasvim je očigledno. Prisjetite se samo svih događaja koji su odredili sudbinu svijeta a dogodili su se između deset sati i deset minuta i deset minuta do dva sata! Da ne idem daleko, napad na newyorkške Twins Towerse započeo je u 10 i 10, a sve je bilo završeno u 13 i 50. Očigledno, iza toga stoje proizvođači satova!

Tajna je otkrivena! Preostaje samo da se pronikne u njezino značenje, značaj i posljedice.






SVIJET TIŠINE

U glazbenikovoj kući vlada tišina.

Glazbenik stvara, i svaki zvuk ili šum koji ne izvire iz njega može ga smesti, omesti, prekinuti tok koji mu navire iz duše, a kad se čarolija prekine, lako se raspline, muzika koju stvara ni iz čega i niotkuda, neopozivo nestaje.

Zato svi koji žive u kući hodaju na prstima, pažljivo zatvaraju vrata, oprezno odlažu posuđe, ne lupaju dok spremaju, ne šuškaju novinama... A najgore od svega, ne slušaju glazbu, jer - ma koliko to tiho radili - glazbenikovo osjetljivo uho će je čuti, čak i kroz slušalice koje ima na ušima dok radi.

Muzičar radi sa slušalicama. Ima elektronski instrument koji može oponašati zvukove svih drugih instrumenata na svijetu i stvarati onakve kakve nijedan postojeći ne bi mogao izvesti. Takvih instrumenata nije bilo ranije u povijesti, on sam je s njim glazbeno moćniji od velikog simfonijskog orkestra. Ali ne dozvoljava dok radi da itko čuje njegovu muziku dok je još traži, lovi, konstruira, uglađuje, razvija, obogaćuje, dok nije savršena. Te u početku često još nezgrapne, a kasnije često rogobatne tonove, ponavlja nebrojeno puta dok se sve savršeno ne uklopi i izgladi. Zato radi sa slušalicama i tako je u njegovoj kući uvijek grobni muk.

Jedini trenutci kada se ta tišina naruši su kada glazbenik puca sačmaricom po pticama koje pjevaju oko njegove kuće.

nedjelja, 15.01.2006.

lutkarstvo u svijetu



Upravo sam krenuo postaviti prethodni blog, upalio kompjuter, uključio se na Internet, kada me s vrha moje homepage "monitor.hr" zabljesnula najnovija vijest: "Muslimanska verzija Barbie lutke, Fulla, najprodavanija je igračka u arapskom svijetu." Nisam se ni najmanje iznenadio.

Sjetilo me to dobrog prijatelja, karakternog momka, koji je neko vrijeme uređivao hrvatsko izdanje magazina "Barbie".

- Kako je to glupo! kako je to glupo! - kukao je. - Ne mogu ja to raditi!

Podsjetio sam ga Mark Twaineove metodologije koju je izložio u priči "Kako sam uređivao poljoprivredni list" i nakon toga više nije bilo većih problema. Ostali su samo oni uobičajeni:

- Mamicu mu rosnu! Pogleđ s kakvim grafičarom radim! Imali smo naslov "Torta s prEljevom od jagoda", a on odabrao font u kojemu to izgleda kao "Torta s prOljevom od jagoda"! Otisnuto u pedeset tisuća primjeraka!

Prolistao sam nekoliko brojeva magazina koje je uredio. Kvalitetan tisak na dobrom papiru, sve vrlo šareno; prevladavajući sadržaj su bezbrojne slike dugokosih dugonogih lutkaka u minimalnim mini suknjama.

- Znaš li da je to najprodavaniji magazin u Turskoj i u nekim drugim arapskih zemljama?

To mi je zvučalo neuvjerljivo, sve dok nije objasnio:

- Ondje nema "Playboya", "Penthausa" i sličnih magazina. Zabranjeno je prikazivati golotinju u novinama… Kupuju "Barbie" da bi drkali na nju!

Ne želim ni pomisliti što rade s lutkicama!






subota, 14.01.2006.

IZMJENA MISLI

Zaokrenu u novu ulicu i iza ugla ugledaju prekrasnu žućkastu kuću. "Zamisli da sjediš pred tom kućom i promišljaš Lukačevu koncepciju povijesti", reče Stipe. M.B., koji je u sekundi zamislio ne samo da sjedi pred kućom, već i da je kuća njegova, da ima dovoljno novaca da je održava, da je u njoj biblioteka, u garaži auto, pisaći stol pored prozora s pogledom na vrt, na stolu laptop, iz kuće izlazi Jeniffer O'Neil... itd., kaže samo "Noooo, da."

Stipe je, jasno, znao da M.B. ne može zamisliti tu kuću bez Jeniffer O'Neil iz filma "Ljeto '42", ali i to da vrt ne bi izgledao ovako dobro podšišan, već bi se pretvorio u džunglu... itd., itd., … reče: "Nije to za nas."

M.B. je znao da Stipe pod tim misli i da bi uz takvu kuću išle sasvim drugačije životne vrijednosti, da bi se oni - doduše - mogli tako nečega dokopati, ali na načine koji im se pružaju - oni to ne žele, a na načine na koje bi ih pristali dobiti - ne može se, itd., itd., ... pa reče samo: "Ne, nije."

I tako su šetali i razgovarali.



BIJELI ŠUM

Predstavnici generacija i generacija bez predstavnika

Kroz povijest je uvijek bilo onih istaknutih koji su velikim naporima, znanjem i srećom uspjeli postati predstavnici svojih generacija, klasa, slojeva, istomišljenika ili drugih grupacija. Recimo, snimili su filmove, napisali knjige, održali govore, izdavali novine, odigrali neku ulogu, zasvirali neku glazbu, organizirali demonstracije, vodili pregovore… Napravili su nešto u čemu se njihova generacija prepoznala, prihvatila to i priznala kao svoje.

Čemu danas predstavnik, čemu glasnogovornik, kad se svatko za sebe može oglasiti web-stranicom, blogom ili na nekom forumu? Kad se svatko može oglasiti, onda svatko predstavlja tek sebe samoga, nikoga drugoga.

Ako nitko ne govori umjesto drugih, nikoga ne treba slušati zato da bi se saznalo što misle oni koje predstavlja, već samo zbog toga koliko vrijedi ono što govori. A kad svi govore u isti glas, ne razaznaje se ništa.

STIŽEMO!

Ideš?
-------- Idem.
Idete?
-------- Idemo.

Niz padinu, niz ledinu, kroz klanac, kroz guduru,
po proplanku, kroz šumicu, preko brvna nad potokom,
niza stranu, kroz prtinu, pored puta, kroz šikaru iznad autoputa,
uzduž hrpta, do čatrnje, pa po njivi i livadi, sred nigdine,
puni trnja i čičaka, posivjeli od prašine, idemo! idemo! idemo!
ispod mosta, pored pruge, nadvožnjakom na drugu stranu,
po krošnjama skačemo kao vjeverice, s grane na granu.
U bespuću ne stajemo, na raskrižju ne oklijevamo,
na skretanjima idemo pravo, putokaze zanemarujemo,
upozorenja nas tek podstiču, kroz močvaru!
Kroz koprive, kroz gustiš, kroz hrastik i vrbik,
kroz voćnjak i šljivik, jarugom, pa kroz kanjon,
slijedimo dugu. Dva koraka naprijed, jedan nazad,
onda bez zastoja do prijevoja, posred perivoja, kroz park,
pored fontane, od birtije do mehane, gdje se kopa ugljen,
gdje se bere sol, gdje miriše smola, prema svjetioniku,
pa po lojtrici gor' i dol'! Kroz pustinju na kamilama,
preko glečera na saonicama sa psećom zapregom,
malo trčimo, pa malo vučemo noge ko stonoge,
dva po dva, desno ti - lijevo ja, držimo se za ruke
i pjevamo!

Pripremite se! Ništa vam ne pomaže, ništa nas ne može zaustaviti.
Stižemo!

Image Hosted by ImageShack.us



.okapoan olunerk ej evs
,okakaD .orbod es man ešip en ,orbop joM
.ounkamzu mas ad otsejmu ,dejirpan mas oaljrs
, ounkamop masin es ad a ,oašito mas okeladerp
,onsaK . ?minaszar i mejimu modov mortsib es aD !onsaj ejin im atšiN
…mejimu en atšin a ,meribazar en atšin a ,itanz ogonm okat ugom okak
,mejimuzar en ,maćavhs eN.


petak, 13.01.2006.

DVA! mora

Ima ih koji tvrdiju ne samo da su hrvatski i srpski jedan jezik, nego i da je Jadransko more i Adriatsko more jedno te isto, samo da ga Hrvati zovu jednim, a Italijani drugim imenom. Odlučno prosvjedujemo protiv tog nakaradnog stajališta kojim se našem narodu oduzima bitan dio naše narodne samobitnosti - naše more.

Svatko zna da su to DVA! mora.

Italijanska obala je ravna, naša razvedena.

Italijanska voda je muljevita, prljava, zagađena naftom i uljem za sunčanje, a naša čista i kristalnobistra.

Italijanski pogled puca na sjeveroistok, naš na jugozapad.

Ako se pogleda zemljopisnu kartu, jasno se vidi gdje je njihovo, a gdje naše more.

Na italijanskoj obali žive Italijani, na hrvatskoj Hrvati.

Italijani su svoje ribe polovili i požderali1), a one preostale su bezukusne i pune kostiju; naših ima bezbroj i sve su tuste i ukusne.



___________________________________
1) a poznato je da žderu i mačke!

imamo kinematografiju!



Jedna od najgorih mora koje pamtim iz djetinjstva su posjete starim tetkama. Tetke su se bacale na mene, malog slatkog, čim bi ušli. Cmokale su me, ljubile, slinile i balavile, a smrdjele su kao veprovi u zoološkom vrtu. Nije to bilo lako izdržati, ali radile su fantastične kolače i trudile se ugoditi mi na sve mile načine. Tako sam još za rana na svojoj koži iskusio marksistički princip jedinstva suprotnosti i danas potpuno razumijem one ženske koje za tisuću eura puštaju da im se radi što god se platitelju prohtije, kao i one koje se druže s Mamićem.

Nije to bilo lako izdržati, ni najmanje. I zato mi je, usprkos fantastičnim kolačima i tome što su tetke bile drage koliko god bile naporne i dosadne, bilo dovoljno da znam da ne moram ići do njih da bih bio sretan. Slična stvar mi se događala i mnogo puta kasnije. Znao sam mnoge simpatične, drage ljude koji su pisali nekakve knjige, snimali filmove, priređivali izložbe, komponirali ili izvodili glazbu… I sad te takav pozove na premijeru filma, na otvorenje izložbe, na koncert, pokloni ti knjigu… Sav sretan i ponosan, kasnije očekuje da mu kažeš kako ti se svidjelo. A ono - knjiga blesava, film negledljiv, glazba nepodnošljiva, i što sad? Ne želiš povrijediti dragog čovjeka, pa mrziš i njega i sebe i ono što je napravio, najradije bi u zemlju propao, da ga nikada nisi upoznao i da živiš na drugoj strani zemaljske kugle! Da ne navodim na koje sam se sve kurvinske načine izvlačio…

Napokon, dogodilo mi se nešto upravo suprotno. Znam ja tog Hribara, tipa koji je napravio film "Što je muškarac bez brkova". On spada među one ljude koje mi je drago sresti, makar u prolazu, ali sam se već odavno, gledajući neke njegove ranije uratke, pomirio s tim da je beznadno netalentiran. Nakon gledanja sjajnog filma koji se odlikuje, između ostaloga, upravo virtuoznom režijom koja i u cjelini i u sitnim pojedinostima odaje majstora, pao mi je kamen sa srca. Osjećam se kao da mi je neki dragi pokojnik uskrsnuo!

Staro pitanje koliko zrna čini gomilu, rješava se samo od sebe. Imali smo "Tu divnu splitsku noć", "Svjedoke", "Oprosti za kung-fu", "Što je Iva snimila" i još nekoliko odličnih filmova, a nakon "Muškarca bez brkova" sve je dignuto na višu razinu. Ljudi, pa mi imamo kinematografiju!



četvrtak, 12.01.2006.

TREND TELEPATSKOG TUCANJA

Čim čujem da se neki muškarac pita ili brine je li mu alatka odgovarajuća, odmah znam da je to netko vrlo mlad ili nepopravljivo bedast. Evo, meni ne stoji već više od četvrt stoljeća, pa što mi fali? Priznajem, moćni kurac je vrlo prikladna alatka, ali nije neophodna, a ja imam sasvim dovoljno drugih kvaliteta da se žene stalno roje oko mene. Doduše, zadnjih desetak godina osjećam sve veće i veće probleme, a u posljednje vrijeme su postali drastični, da mi ne pomaže ni kurac plastični. Naime, u seksu je ipak potrebno gibati se, a mene su leđa tako stisla da se jedva mogu pomaknuti i držim se kao da sam progutao partviš. Kad bi mi leđa i popustila, kako da se gibam kada mi je plućni kapacitet toliko smanjen da nakon svega nekoliko pokreta izgubim dah? Rado bih zadovoljavao žene oralno, ali ne mogu zbog paradentoze koja mi je toliko olabavila zube da uvijek postoji opasnost da mi koji neprimjetno ispadne i izgubi se u unutrašnjosti neke dame, što ne bi bilo nimalo estetski. Žene vole da ih se dirka i miluje, naročito po grudima, a moguće ih je i zadovoljiti s prstom ili dva, ali kako kada su mi od artritisa i reume kosti i zglobovi toliko bolni da ne mogu ništa ni dotaknuti? Nekoć sam se volio ljubakati, ali danas mi zbog iste one paradentoze izvire takav smrad iz usta da se nikome ne približavam više od dva metra.

Ali ja se ne predajem! Razvijam telepatske sposobnosti i uvježbavam općenje na daljinu. I, moram se pohvaliti, već sam nekolicinu uspio na taj način razdjevičiti i redovno mi uspijeva dovesti partnerice u predorgazmičko stanje. Preostaje mi samo kako ih navesti da orgazmiraju, ali - ovim tempom - ako poživim do sto i dvadesete i to će mi sigurno uspjeti.


ŠARENO DIJETE

Neki dobri Mama i Tata dobili dijete na lutriji. Jako su se obradovali, naročito Mama.

I kako je dijete raslo, tako su mu svake godine za rođendan priređivali malu svečanost na koju su pozivali svu djecu iz susjedstva.

Za prvi rođendan spremili su tortu s jednom svjećicom i svečano obojili dijete u plavo s ljubičastim prugama.

Za drugi rođendan su pripremili tortu sa dvije svjećice i majka je obojila dijete u narančasto, a otac dodao crvene zvjezdice.

Za treći rođendan bila je torta sa tri svjećice. Majka je prefarbala lijevu polovicu djeteta u zeleno, a otac desnu u sivo.

Tako je za svaki rođendan broj svjećica rastao zajedno s godinama. I svaki put su ga ponovo prebojili: u ružičasto, u smeđe, u tamnoplavo... a preko tog stavljali različne ukrase: pahuljice, točkice, iskrice, trakice, kokice, dimnjačare, kružiće... Njihovo je dijete uvijek bilo najljepše.

Za dvadeset i treći rođendan postaviše ga Mama i Tata pred ogledalo i pogledaše se svi unutra. Majka je bila sva u smeđe-žuto-srebrnim prstenovima, a otac svjetlozelen, posut zlaćanim šljokicama. Dijete ispalo ko čudovište.

"Vidiš", reče Tata, "veliko si i odraslo". Došlo je vrijeme da sam odabereš boje koje ćeš nositi, kojim ćeš se dičiti..."

A Mama je šmrcala sa strane: "Zlato mamino, za ovaj rođendan nama više torte.

Sada dobivaš slobodu izbora, slobodu izražavanja izbora, život po vlastitoj volji..."

"Hvala Mama, hvala Tata," reklo je Dijete i otrčalo u prostoriju s bojama, odabralo najdraže i počelo se njima prekrivati. Ali, gdje je prije bila žuta, plava, koja mu se dopadala, postajala je zelena; gdje je bilo crveno, pojavljivalo se ljubičasto; bivši bijeli ornamenti jasno su se razaznavali kao svjetliji... I tako dalje, i tako dalje.

Dijete ode pred roditelje i pokaže se sasvim jadno.

"Fantastično!" uzviknuše Mama i Tata.

"Ali..." promuca Dijete.

"Znamo što hoćeš reći!" rekoše mu roditelji. "To ti je život. I mi smo kroz isto prošli."

A Tata mu još reče da ga utješi: "Jednog ćeš dana i ti imati djecu i vidjet ćeš kako je to. Sam ćeš ih morati bojiti i tada ćeš sve razumjeti."

A Dijete pogleda svoje ruke, pogleda dlanove: bili su crveni, krem, crni i mjestimice lakirani. Čega god se prihvatilo, što god je dotaknulo, ostajao je trag.

I Dijete nije znalo da li da zbog toga tuguje ili da se veseli.

SAM PROTIV SVIH



Mrko su ga gledali… Po tko zna koji put, ponovo mu se učinilo da je raspored figura nepovoljan za njega.

PRISILJEN NA KRETANJE

Situacija je u osnovi jednostavna: čovjek vozi gradom i traži mjesto gdje bi parkirao. No to nije nimalo jednostavno: sva su mjesta za parkiranje popunjena, grad je zakrčen. Sve su ulice jednosmjerne i može se samo naprijed. Dapače, pritisak onih koji ga slijede ne dozvoljava ni da zastane više od nekoliko trenutaka i razmisli. Svi oni uzaludno traže mjesto gdje bi smjestili vozila i ukoliko ocijene da oklijeva, odmah počinju uzrujano trubiti i požurivati ga blinkanjem farova. Sve je to rezultat ostvarenja Malthusove teorije na promet: broj automobila se povećavao po geometrijskoj, a parkirnih mjesta po aritmetičkoj progresiji. Da bi bilo još gore, crvena lampica koja upozorava da je benzin pri kraju odavno već gori, a kazaljka koja pokazuje stanje u rezervoaru na može sići niže. Gorivo bi moglo nestati svakog trenutka. Ako automobil stane, učas će nastati kaos. Svi oni iza njega u uskim ulicama biti će zaglavljeni, a on neće imati mjesta gdje da se skloni, niti će vozilo za vuču moći da se probije do njega. Zastoj će se širiti gradom kao gangrena. Dovoljan je samo jedan zaustavljeni automobil da se četvrt grada zagrcne u prometnom kolapsu, a da neki auto stane nije potrebno više od jednog puknutog vijka negdje u njegovoj mašineriji. Veliki sistemi su postali ranjivi na svakom svom dijelu i zavisni o funkcioniranju svake, i najmanje, autonomne čestice. Da ode do najbliže benzinske stanice? Pitanje je ima li dovoljno goriva. Spasilo bi ga samo prazno mjesto za parkiranje koje bi iskrsnulo u narednom trenutku. Da je umjesto traženje parkinga odmah krenuo natočiti gorivo, sada ne bi bilo problema, ali nije mogao pretpostaviti da će toliko dugo lutati. U svakom slučaju, sada je prekasno i samo ga čudo može spasiti. No kako čovjek ne vjeruje u čuda, dolazi mu da zaustavi automobil, izađe, ostavi ga i dalje nastavi pješice. Ipak, ne može se na to odvažiti jer je previše uložio u njega, još ga nije ni otplatio, lijep je to auto, komforan, a već sutra će mu ponovo ustrebati. I - usprkos svega - čovjek se još uvijek nada dalekim putovanjima…

srijeda, 11.01.2006.

PRAVOPISNA POMIRDBA

Svi su suglasni da je pravopisna dvojba da li pisati "ne ću" odvojeno, ili kao "neću", zajedno, ionako umjetno stvorena dilema, jer su obje nepomirljive strane uvjerene da je ono drugo gledište nepotrebno i neutemeljeno izmišljeno, samo da bi smutljivci došli na svoje. Već je u tu raspru utrošeno previše vremena, prostora, energije i emocija, pa je sazrelo vrijeme da se ona skine s dnevnog reda, tim više što je dvojbu moguće riješiti tako da se vuk zasiti, a ovce ostanu na broju.

Rješenje dvojbe osniva se na činjenici da većina govornika izgovarajući ono "e" u "ne" lagano zableji produžujući ga. Upravo jučer je zabilježen i svojevrstan rekord kada je izvjesna mlada gospođica, nativna govornica našeg jezika, odgovarajući na sasvim konkretan prijedlog, produžila blejavo "e" duže od šest sekundi!

Do rješenja se stiže u dva koraka:
1) "ne ću" se razdvoji, i time zadovolje pristaše razdvajanja,
2) a zatim u prazan prostor ubaci još jedno "e", čime bi se obje riječce spojile, te time zadovoljilo pristaše suprotne opcije.

Kao rezultat toga, ubuduće treba pisati bilo "neću", bilo "ne ću", kao "neeću", čime bi još jasnije istaknuli razliku hrvatskoga od svih drugih južnoslavenskih jezika, a naročito nekih!

utorak, 10.01.2006.

...



Žene su divlja stvorenja, ali usprkos tome lako ih je pripitomiti. Najbolji postupak je metoda mrkve i batine, a osnovna oprema džep pun čokolade. To nikako ne smije biti čokolada od 100 grama ili više, jer kada se takva načne, zvijer se baci na nju i ne ispušta je dok je ne dovrši, a onda više nije za ništa. Najbolje su mini-čokoladice od 5 grama, a u slučaju primjeraka težih od 85 kilograma pogodne su i bajadere. Svaki puta kad žena kaže nešto pametno ili povoljno, nagradi je se slatkim zalogajčićem, ali samo jednim. Žene su senzibilna bića, pa kad bubnu nešto bedasto ili nepovoljno, dovoljno je samo upitno podići jednu obrvu, prijekorno ih pogledati i reći kratko, ali odlučno "Hm!"

Žene su bića razvijene podsvijesti. Njihova podsvijest će vrlo brzo naučiti kakve izjave i ponašanje mogu dovesti do čokoladica, pa će žena nesvjesno tome prilagoditi svoje djelovanje. Kad je podsvijest zauzdana, čokoladice se mogu zamijeniti griotama punjenim maraskinom i čokoladnim kokos-kuglicama punjenim rumom, za uklanjanje inhibicija svijesti, a umjesto kazualne konverzacije i bezveznog laprdanja vrijeme je da se krene na svrsishodnije teme poput "Milo, bi li se razodjenula?", "Lezi ovdje, na leđa!" i tako dalje. Pripitomljene žene vrlo su podatne i moguće ih je uvježbati da izvode razne marifetluke.

Daleko izvjesniji i brži učinak daje i korištenje heroina, no pravi gentleman to s gnušanjem odbija jer bi to bilo jednako sportski kao loviti zečeve bacačem plamena.

DINKOV PROBLEM

Mali Dinko ima osam godina i jedan veliki problem. Problem izvire iz nečega lijepog: Dinko ima prijatelja Martina. Martin mu je najbolji prijatelj i njih dvojica bi se najradije viđali svakog dana. Na žalost, stanuju toliko daleko, da je jedini način da se vide ako ih roditelji prevezu jednoga do drugoga i, nakon nekog vremena, dođu pokupiti. Na još veću žalost, i Dinkovi i Martinovi roditelji su toliko zaposleni da ne mogu pronaći vremena za to svakoga dana. To znači da su jedini dani kada se dva mala prijatelja mogu vidjeti subote, nedjelje i povremeni praznici.

Problem je u tome što svake subote, nedjelje ili kad su praznici netko poziva Dinka na rođendan. To su prijateljice ili prijatelji iz razreda, iz vrtića, iz susjedstva, netko od brojnih rođaka… Sve su to pozivi koje, kako svaki od njih dolazi svega jedan put godišnje, ne želi niti ne može odbiti. I onda, iako bi radije išao Martinu, umjesto Martinu svake subote ili nedjelje Dinko ide na neki rođendan. Na tim rođendanima se obično i dobro zabavi, pa mu nije žao što je otišao, ali je neuslišana želja da vidi Martina sve veća i veća.

ponedjeljak, 09.01.2006.

...



V.V.-a već desetljećima nitko ne spominje, a jedva da ga se itko i sjeća. Roditelji su mu odavno umrli, bliže rodbine nije ni imao, ni za grob mu više nitko ne zna. Jedini koji ga se dobro, dapače vrlo dobro sjećaju, petorica su njegovih najboljih prijatelja koje nitko ne može zaboraviti. Oni su poživjeli duže, pa je svaki od njih na svom polju stigao ostaviti nezaobilazan trag. Nema priznanja i nagrade koju nisu dobili, nema iole ozbiljnije prigode na koju ih se ne zove i na kojoj se ne spominju; već za života zaslužili su da posmrtno dobiju kipove, da se njihovim imenima nazovu ulice, zaklade i nagrade, da se o njihovim djelima pišu rasprave i knjige. Ono što znaju samo njih petorica jest da je V.V. bio onaj koji je formirao njih.

ČITAČICE




Na Cvjetnom trgu postavili štandove, natrpali ih knjigama i - navali, narode, rasprodaja! Prvi sam koji tome nije mogao odoljeti. I tako, stojim uz jedan štand i gledam što nude, kada se pored mene zaustave dvije fifice, tako u ranim dvadesetim, vraški zgodne i ušminkane - Bog bogova, kao da idu u Bogovićevu loviti nogometaše. Nisam mogao ne čuti što razgovaraju. Kaže jedna pregledavajući naslove:

- Ne znam što mi je … majka mi da novce za cipele … a ja ne mogu izdržati, pa kupim knjigu! Pa onda više nemam dovoljno za cipele … pa kupim još jednu!

A druga sa suosjećanjem kima glavom i uzdiše:

- I ja … i ja! Tako i ja …

Presjeklo me, zamalo mi grunule suze radosnice na oči. Došlo mi da ih zagrlim i izljubim, da ih pozovem na kavu i raspitam se sve o njima, da do navečer pričamo o knjigama, prepričavamo ih i savjetujemo si što za pročitati, ali se nisam usudio ni mrdnuti ni pisnuti jer bi sigurno krivo shvatile. Pomislile bi: gle, seronju, kako se ljigavo upucava! I tako nisam napravio ništa i pustio ih da odu, ozaren time koliko su lijepe.


DVA AUTOMOBILA JAMESA BONDA

Kad smo već kod filma, u jednom od najranijih o Jamesu Bondu, "Goldfinger", prije četrdesetak godina, jedna od najupečatljivijih atrakcija bio je automobil "Aston Martin", izrađen upravo za potrebe snimanja. Bio je opskrbljen brojnim poboljšanjima korisnim tajnim agentima poput 007: iza reflektora su bili skriveni mitraljezi, iz osovina kotača je mogla iskočiti oštrica kojom je bilo moguće prerezati neki drugi automobil, suvozačko sjedalo se moglo katapultirati zajedno sa onim tko bi na njemu sjedio kroz krov, iza stražnjeg prozora se podizala čelična ploča koja je štitila ljude u autu od metaka, automobil je mogao ispuštati dimnu zavjesu, rasipati ulje iza sebe i sipati čavle za bušenje guma kojima se zaustavljalo progonitelje. Svi koji su gledali film znali su da taj automobil postoji u realnosti. Bio je izlagan na premijerama "Goldfingera" i na autosajmovima, a novine su o njemu opširno pisale.

U jednom od posljednjih filmova serije, "Umri drugi dan" ("Die Another Day"), Bond vozi nevidljivi automobil koji je sadašnjom tehnologijom ne samo nemoguće izraditi, nego ni sadašnjim znanjima konceptualno utemeljiti. Nemušto objašnjenje o funkcioniranju tog automobila protivi se zakonima logike i svim današnjim saznanjima tehnike. Ukratko, taj automobil ne samo da ne postoji, nego je i nemoguće da postoji.

Da je takav nevidljivi automobil ponuđen filmskoj publici prije četrdesetak godina, tada bi to odbili kao nebuloznu glupost. Današnjoj publici bi stvarno postojeći "Aston Martin" bio nedovoljno primamljiv. Nevidljivi automobil je jednako bajkovit kao i leteći ćilim, a bajke su namijenjene prvenstveno djeci. Uzmemo li filmsku publiku kao predstavnika cjelokupnog stanovništva, možemo zaključiti da su svi podjetinjili.

A tko s djecom liježe, popišan ustaje.

nedjelja, 08.01.2006.

"Jutarnji list" je 8. siječnja donio odličan intervju sa Husom iz "Parnog valjka", već desetljećima jednom od najznačajnijih ličnosti naše glazbene scene. Smireno i odmjereno, ali ne skrivajući ogorčenje na sredinu u kojoj živi, Hus priča o svom profesionalnom putu. Između ostaloga, Hus prvi nakon nekoliko godina napuhavanja mita o Đoniju Štuliću, kaže kratko i jasno kako je zaista bilo: "…On se prvo pojavio kao neka opća opasnost koja okolo masovno davi ljude s tom svojom gitarom, odnosno kao naporan tip od kojeg ljudi bježe sa Zdenca ili ispred Filozofskog fakulteta jer je tupio i davio ljude tim nekim sevdalinkama, tada još nije ni imao svoje pjesme…" Hus to ima pravo reći jer je jedan od ljudi koji su najviše pomogli Štuliću, u vrijeme dok ga je malo tko cijenio, što ne negira da je grupa "Azra" kasnije imala dvjestotinjak fanatiziranih obožavatelja koji su se pojavljivali na svakom njezinom koncertu od Sesveta do Zaprešića. Hus završava: "…spreman sam priznati da je Đoni utjecao na mene svojim leksikom. Do tada je glazba ostajala na razini osmoškolskih zadaća s nekim rimama i jezikom koji nitko ne govori. Đoni je to promijenio i u rock’n’roll unio uličnu spiku, leksik i na tome gradio svoju poetiku."

Ono što je ostalo nedorečeno jest - odakle Đoniju takav pristup jeziku? No oni koji su se tada muvali oko "Zvečke" znaju odgovor. Iz "Poleta", novina koje su tada mnogi čitali, a Đoni i njegovo društvo zasigurno.

"Polet" je ne samo promovirao, pratio i svojim utjecajem oblikovao rok muziku "novoga vala", nego je i izravno na nju utjecao. Ove godine će biti trideset godina kako je pokrenuta posljednja, po mnogo čemu najuspješnija reinkarnacija "Poleta". Postoje neke glasine o mogućnostima da se tim povodom upriliči nekakvo dostojno obilježavanje… Baš da vidimo!









subota, 07.01.2006.

KUDA IDE - RAZMIČE SE DRVEĆE!



Slika za wallpaper. Slobodno se poslužite.

IŠČEZLE CIVILIZACIJE

Veliki pisac Zoran Stanojević, autor nezaboravne knjige "Poznavanje pisca" i mnogih drugih antologijskih djela, opravdano upozorava da postoje mnoge iščezle civilizacije koje su dostigle zavidnu razinu, o čemu danas ne znamo ništa.

Na njih bi se i mi trebali ugledati!

petak, 06.01.2006.



Sjećam se, imao sam osamnaest godina kada sam po prvi put gledao poznati film "Diplomac", i to u kinu. Oduševilo me kako je glavni lik, kojega glumi Dustin Hoffman, sjajan frajer, pri čemu mi je bilo očigledno da je Mrs. Robinson odurna, iritantna babetina.

Nedavno sam ponovo pogledao film na DVD-u. Ostao sam iznenađen i oduševljen time kako je Mrs. Robinson sjaaajaaan komad, a bilo mi je sasvim očigledno da je Benjamin balavi dripac.


STRAŠILO OD PSEĆEG GOVNA

Iskusni kriminalisti su odavno uočili: nema kuće koja je opljačkana ako je čuva pas, bez obzira koliko velik i oštar. Lopovi se ili boje pasa ili toga da lavež ne privuče pozornost susjeda. Na osnovu toga može se izvući pouka: nema boljeg sigurnosnog sistema za kuću, nego pas u vrtu.

Nažalost, izdržavanje psa košta. Psi imaju nezgodnu naviku da jedu i piju, a - iz dana u dan - na godinu se na izdržavanje psa nakupi znatna suma.

Štedljivi kućevlasnici nastoje tome doskočiti tako da na ulaz u vrt izvjese pločicu na kojoj je, uz crtež zastrašujuće pseće glave iskeženih laloka, natpis ČUVAJ SE! OŠTAR PAS!

Patetična nastojanja ljudi koji ostavljaju upaljena svjetla kad izađu iz kuće (kao da je netko i dalje u njoj) ili imaju pločicu s upozorenjem o oštrom psu, (a nemaju psa,) samo izazivaju sažaljivi podsmijeh lopova.

Rješenje kojim se tome može doskočiti je da se, pored pločice s upozorenjem, nabavi i impozantno plastično pseće govno od najmanje pet centimetara debljine i pedalj dužine, te strateški postavi dva-tri koraka od ulaza. Lopov, (a lopovi sve pažljivo osmotre prije akcije,) koji spazi govno ne razmišlja više o tome ima li ili nema psa, nego samo gdje je. Monumentalnost govna ukazuje da ga je ostavila relevantna zvjerka, a kako je izvan dohvata onemogućuje da se ustanovi da je lažno. Lopov koji očekuje da mu iz grma u svakom trenutku može izletjeti razbješnjela zvijer veličine teleta nikada neće ući u vrt. Jedino što je nužno je da se kvazigovno svakih nekoliko dana taktički premjesti.

Lažno govno ima prednosti pred pravim psom jer onemogućuje da se lopovi sprijatelje s čuvarkućom ili mu podmetnu otrovanu krmenadlu, a nije ga potrebno ni češljati.

BABL wallpaper



Izvolite, slobodno se poslužite.

četvrtak, 05.01.2006.

CRNA KRONIKA

------------------------- PUSTOPAŠNI K.H. -----------------------------------



Bacio salatu od kupusa u tetin akvarij sa zlatnim ribicama, povraćao u predsoblju, izašao kroz prozor i popišao se iza ugla na očigled svih gostiju. Izgazio leju s tulipanima i šutirao mačku nogom preko ograde. Drugi dan nije ništa vjerovao kada su mu pričali što je sve još radio.

Bila tamo neka iz Karlobaga. Prvo joj udvarao, a zatim je udario šakom u glavu i oteo joj torbicu. Naišao njen brat s prijateljima, te otišli piti u kolodvorsku restauraciju. Upoznao penzionera V.L., predstavio se kao ginekolog, pregledao ga i na prevaru otuđio 830 dinara i ključeve od stana. Ukradenim ključevima otvorio "Wartburg" parkiran na uglu ulice braće Oreški i Prilaza JNA i odvezao se do Klane. Tamo ukrao svinju. Na povratku pregazio samohranu majku na biciklu i pobjegao s mjesta nesreće. Iz Trsta švercao traperice i dijelove za veš-mašine; usput podmitio carinike. Sa sedamnaest ga izbacili iz svih škola sjeverno od Ekvatora. Upisao se u Legiju stranaca, u kojoj se isticao lošim vladanjem. Sudjelovao u diverzijama na jugu Afrike i klanju lokalnog stanovništva.

Preko Rumunjske vratio se u domovinu. Ilegalno prenio preko granice veću količinu šuškavaca. Ništa nije uspio prodati. Tulio kroz Dugo selo kao vol. Oženio se sebi sličnom. Navodno se zaposlio u Skupštini grada kao računovođa. Tukao pedere. Oženio se još jedanput. Oskvrnuo groblje. Pronevjerio 420.000 dinara u godinu dana. Pola dao u dobrotvorne svrhe. Prčkao po trafostanici. Maloljetnoj N.B. se lažno predstavio kao njen ujak, odveo je na mračni puteljak i silovao je. Njenoj majci rekao da je mađioničar u mirovini, ponudio brak i obećao da će joj nabaviti građevinsku dozvolu "preko veze", te joj pokupio svu ušteđevinu. Kasnije joj ciglom razbio prozor.

Napisao si svjedodžbu o završenoj osnovnoj školi. Preprodavao falsificirane umjetnine. Ilegalno obavio četiri abortusa; dva na istoj osobi iste sedmice. Podmetnuo požar u prodavaonici "Duhana". Sreo u parku direktora gimnazije i pretukao ga. Tijekom veljače poslovao u brzom vlaku Munchen-Klagenfurt-Jesenice-Zagreb-Beograd-Athena-Istambul, prodavao plastične jelene i namamljivao putnike na igru sa šibicama. U svađi izbio oko prijatelju iz djetinjstva. Opljačkao crkvenu škrabicu u Bosanskoj Kostajnici. Demolirao kafić. Pao niz stepenice, razbio glavu i prenesen u Traumatološku bolnicu.

Došao s otvorenim šlicem na svečanu premijeru. Rušio državu i instalirao mafiju. Družio se s pedofilima. Širio rasnu netrpeljivost. Poznat po kopanju nosa. Viđen u blizini mjesta zločina. Kamatario. Ubo oca žlicom u leđa, jebo majku na uranku. Ukrao kopačke. Džepario u tramvaju. Rasturao pornografiju. Rasparčavao drogu. Malo i sam probao. U eteričnom obliku prošao kroz zid, skočio s balkona i preletio četiri ulice. Otišao na utakmicu "Dinamo" - "Šubidubi" i gađao suca kamenjem i konzervama.

Ludo se zabavio.









RADIO DRAMA


Jedan od audio-klipića koje sam pokupio na samom početku švrljanja Internetom i čuvam kao dragocjenost na hard disku, najkraća je radio drama koju sam ikada čuo. Slijedi potpuni prijepis:

ONA (senzualni ženski glas, mazno, ali odlučno i zafkantski): Don't worry. It's not gona hurt you.

BIČ (poput pucnja pištolja): Pras!

ON: AAAAAAAAaaaaaaaaaaa…..!


srijeda, 04.01.2006.

AUTOSTOPERICA



Digla je palac ko opaki žalac...1)

aut o sto perica
auto sto per ica
au tos to peri ca
a ut os to pe rica
aut ost op er ica
au tos top eri ca
aut os top e rica
au to sto per i ca
aut ost ope rica
a u to sto pe ri ca
auto stop erica


Projuriti ili stati? Uživati ili nastradati?
2)



___________________
1) Hvala Bogu da nije digla nogu!
2) O tome valja razmisliti.

BAMBIJEVI RODITELJI

Ima jedan jelen, još zelen, miriše na pelin,
i jedna košuta, matora i već žuta, susreli se pored puta
i jelen, kao jelen, s rogovima, odmah je imao ideju
kako da taj slučajni susret produži u epopeju.

Ne da nije bila polaskana, ali ona, inače jelenima vrlo sklona,
prošaputa čedno i skrušeno, usprkos drhtanju u butinama:
- Što ćemo s razlikom u godinama?

Na to jelen, i prvo mu budi, reče: - Pa nismo valjda ljudi?!
Opterećeni nepotrebnim detaljima! Zgranuti vlastitim željama!
Prepusti se, mila, da nas žari
plam kojim gore dvopapkari!

I ona uvidje da on ima poantu, i sve drugo što imaju jeleni,
i pogleda ga sasvim drugim očima, te mahne repom koketno…

I tako je njihov susret završio sretno.


UMIJEĆE SPAVANJA


Neki ljudi se hrane i žderu, a neki uživaju u hrani. Neki piju i loču, a neki uživaju u piću. Isto tako, neki spavaju i drve, a neki uživaju u spavanju. Svi ljudi moraju zadovoljavati osnovne prirodne potrebe, ali samo neki ih mogu izići na razinu profinjenih uživanja.

Razumijevanje potreba, znanje kako ih se može utažiti i mogućnost da se izabere najpovoljniji način dijele one koji se ne uzdižu iznad osnovne biološke razine od onih koji žive životom dostojnim čovjeka.

Kada je o spavanju riječ, mnogima je jasno koje uvjete treba bezuvjetno osigurati: ne ići u krevet prežderan, imati odgovarajuću postelju, spavati u prostoriji optimalne temperature i vlažnosti, ne pokriti se ni preteško ni prelagano… Samo rijetki connaisseuri znaju i prakticiraju vrhunski zahvat. Poznaju potrebe svojega organizma i prvo mu pruže što zahtijeva, a zatim se probude, i tek nakon toga - potpuno svjesni i odmoreni - predaju se pravom užitku. Tonuti u san kada to više nije nužnost, spavati kada za to nema potrebe, odvaliti još sat-dva nakon što su se tijelo i duh potpuno naspavali i u mogućnosti su da uživaju u tome samo radi užitka samoga, buditi se bez prisile vremena i obaveza, razlikuje nužnu okrjepu od plemenite umjetnosti spavanja.

utorak, 03.01.2006.



Meteorolozi drže godišnja doba u čvrstim staklenim bocama i puštaju ih po želji i potrebi.

Kad ljeti kažu: padat će kiša, brzo otrče i puste malo jeseni iz staklenke. Odmah prokiši. Kad zimi kažu: naglo će otopliti, poskrivečki puste malo ljeta. Odmah se snijeg topi. Kad u proljeće neprekidno padaju kiše, i u to su prste umočili.

I kako se onda dogodi da koji put pogriješe?

Tako. Obećaju da će zima uskoro proći i odmah se rastrče na sve strane s mrežama za leptire i plastičnim vrećicama, love zimu i trpaju je u bocu. Ali ni godišnja doba nisu od jučer! Zavuku se negdje i sakriju i smiju se iz svojih tajnih uglova još dugo nakon što su meteorolozi obećali da ih više neće biti na slobodi.

Ili obećaju meteorolozi malo proljeća pa se onaj koji ga pušta zanese. Pušta proljeće i miriše ga usput i sav se opije i pusti više nego što bi trebalo. Kasnije se lupa po glavi i kuka. Dođu drugi meteorolozi pa ga grde. Ne daju mu više raditi s proljećem.

A kadikad zaborave dobro uglaviti čep u grlić, pa godišnja doba iznutra rovare i rovare i oslobode se dok ih nitko ne gleda. Razlete se širom svijeta i treba mnogo vremena da ih meteorolozi ponovo pohvataju.

Čim meteorolozi vide da su im se godišnja doba istrgla iz ruku, požure naokolo i govore svakom koga sretnu: "Mi smo već odavno rekli da će biti ovako? Što nas niste slušali?"

Mala djeca, jasno, znaju da nije tako.
Mama, tata ili baka reći će vam kako.









MRLJA NA TEPIHU

Prenuli smo se na okruglom bijelom tepihu ispred kamina. Zagledala se u me širom rastvorenih očiju, kao da me prvi puta vidi. Odsjaji vatre su joj se iskrili u zjenicama. Bez riječi smo se promatrali. Iznenada ona - ne skrećući pogled - ispruži ruku, dohvati postrance s niskog stolića čašu punu tamnocrvena vina, podigne je između nas kao da nazdravlja, i polako, odmjerenim izvijanjem zgloba nagne je da se s ruba poput žitkog meda otegnuo tanki neprekinuti krvavi mlaz i tamna se mrlja počela širiti po djevičanski snježnoj bjelini tepiha.

Bilo je to neizgovoreno - da ne bih zaboravila. Ali ono što joj se otkrilo - mislio sam - nije moguće zaboraviti. Dakle, vjerojatnije će biti - da obilježim čas kada sam shvatila.

---------------------------------- /// ---------------------------------

Godinu dana kasnije bijeli tepih bio je premješten u primaću sobu, a na njemu okrugli visoki nestabilni stolić i dvije stolice ravnih neudobnih tvrdih naslona. Sjedili smo i pili kavu. Razgovor se nije dao razvesti. Pokušavajući probiti ljusku površnih kurtoaznih rečenica, pokazao sam na izblijedilu mrlju koja je izvirivala ispod noge stola i zapitao:

- Sjećaš li se kada si to napravila?

- Što to?

- Ovu mrlju.

- Ah, da - nezainteresirano je potvrdila.

- Možeš li mi sada reći - zašto?

Nabrala je obrve pokušavajući se sjetiti:

- Ne... Ne znam što mi je došlo...

---------------------------------- /// ---------------------------------

Čak da i nije bila istina što je rekla, njezin odgovor je kazivao sve što me je zanimalo. Možda je nemoguće zaboraviti, ali zapamćeno se mijenja.



ponedjeljak, 02.01.2006.

POSLJEDNJI TABU

Ni literatura, ni filmovi, ni poezija, ni šlageri, ni ženski magazini i erotska štampa, ni najgora pornografija na Internetu, nisu zabilježili jednu od najintimnijih izmjena nježnosti između žena i muškaraca. Naizgled nema toga što nije opjevano, opisano i uslikano, ali ipak postoji nešto što je dosljedno prešućivano. Čak i oni koji se navodno ne libe ničega zapravo time skrivaju ono delikatnije od ičega drugoga. Što god vam padalo na pamet - nije to. To je ono čega se nitko ne bi sjetio, iako svi za to znamo.

Da vas ne mučim predugim uvodom, to je - istiskivanje prištića! Koliki parovi se, kao vrhunac bliskosti, zavuku u intimu i cijede jedan drugoga! O, slasti, o, nadnaravna blaženstva! Na jelovniku su od malih, nježnih mitesera do debelih, zrelih potkožnih čireva, od onih koje treba znalački obraditi do onih koje je dosta pogledati da se sami rasprsnu.

Zamislite gadni potkožni prišt ispod lopatice na leđima, ondje gdje ga nikako ne možete pogodno zahvatiti da ga iscijedite, pa zrije i zrije dva-tri dana, nervira pri svakom pokretu, zateže kožu, kucka iznutra, pa kada nakon nekoliko dana dođe draga ili dragi i znalački ga iscijedi... U času kada koža popusti i otvori se i nakupljeni gnoj pokulja, ličnost nadilazi puteno i vine se do vantjelesnog i nadnaravnog. Nema orgazma koji se s tim može usporediti!

Mnogi toliko taje tu svoju strast da se ni sebi ne usude priznati da su postali ovisnici. Nasuprot njima, pravi poznavaoci tog izuzetnog uživanja kultiviraju tajne svoga umijeća i razmjenjuju ih u najvećoj tajnosti s majstorima koji su dostigli njihovu razinu.







TITO I KRLEŽA


Na uglu ulice u kojoj je disko klub "Jabuka" nalazi se lijepa žuta vila. U njoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata stanovao Ante Prezime-mu-znate, a nakon njega je u njoj odsjedao - kada je bio u Zagrebu - drug Tito.

Jedno poslijepodne zgrabi Tito Jovanku, izvuku se na stražnji izlaz iz vile, izmigolje osiguranju i krenu šetati kroz park. - Iskoristimo priliku i posjetimo Krležu - predloži Tito. - Stanuje u blizini…

Krleža je stanovao petstotinjak metara dalje, na kraju Gvozda. Dođu Tito i Jovanka pred vrata i pozvone. Ništa. Pozvone ponovo. Već bi i otišli da nisu čuli nekakvo muvanje iznutra. Nakon nekog vremena odškrinu se vrata, ne više od pet centimetara, i preko sigurnosnog lanca upilji se u njih jedno oko. Kućna pomoćnica iliti služavka. Bulji u Maršala, pored njega Jovanka u bundi…

- Gospon Krleža nisu kući! - kaže služavka. - Otišli su u grad s Belom.

- Je li što rekao kada će se vratiti? - pita Tito.

- Rekli su da će se vratiti prije pola sata. Već su trebali biti tu.

- Dobro … kada je tako - kaže Tito - … ući ćemo i pričekati ih.

- A, ne! - reče služavka. - Rekli su da nepoznate ne puštam u kuću!

nedjelja, 01.01.2006.

ZEKAMO SE




Zekamo se. Neki se boje da mi to ozbiljno. I stvarno: ozbiljno se zekamo. Često smo i ozbiljni pri tom. Neki opet sumnjaju: da se mi to možda ne zekamo?

- Pa vi se zekate? - kažu.

- Ma ne - kažemo mi. - Mi to ozbiljno.

Treći sumnjaju da se zekamo.

- Ma ne zekate se vi to - vele. - Vi to ozbiljno!

- Jest, - velimo mi. - Mi to ozbiljno. Ne bi se mi zekali - nikada!

- Zekaju se, zekaju! - užasavaju se mnogi.

- Ma neeeee…. - zekamo se mi.

- Ozbiljno? - pitaju u nevjerici. - Ne zekate se?

- Naravno da se zekamo - priznajemo ozbiljno. - Što bi drugo?


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker