Od svih priča o takozvanoj pretvorbi koje sam čuo, jedna jedina se izdvaja. Čitao sam u novinama, ali je to bilo tako davno da sam zaboravio imena učesnika i gdje se to dogodilo. Negdje u Dalmaciji, između Zadra i Šibenika, prodavalo se neko klesarsko poduzeće za koje nije bilo zainteresiranih da ga prigrabe. Napokon se javi neki povratnik iz Kanade, čovjek s ušteđevinom, ponudi da će sve platiti gotovim novcem. Predsjednik općine, šef vladajuće stranke na tom području i ostali koji su krčmili, grabili i dijeli društveni imovinu, sretni i presretni.

Nakon što su potpisali sve papire, nađu se svi na primopredaji vlasništva, uvođenju u posjed, i kad je sve bilo gotovo, predsjednik općine nije izdržao da ne upita kupca:

- A ne mislite li, možda, da ste malo preskupo platili?

Predsjednik općine je mislio na to da je poduzeće bilo na malom i neatraktivnom zemljištu, građevine su bile bezvezne i već ruševne, strojevi zastarjeli i istrošeni. Sve zajedno da se proda ne dobije se ni dio onoga koliko je za to plaćeno, da se stavi pod hipoteku i podigne zajam koji se ne kani vratiti, ne bi se isplatilo. Kupac smireno odgovori:

- Ne. Ovdje radi jedinih šest kvalificiranih klesara koji postoje između Trogira i Karlobaga.