Marketing
.......
Bilo došlo tako neko vrijeme da je svatko tko je iole držao do sebe objavljivao u novinama, ili čak knjigama, svoje uspomene na susrete s Krležom ili zabilješke pri razgovorima s njim. Mirek je bio već star, jako star, pa rekoh – krajnje mi je vrijeme da se i ja sretnem s najvećim živućim hrvatskim piscem, dok je još živ!
Lakše reći nego učiniti! Slao sam mu pisma, razglednice, telegrame, pokušavao ga dobiti na telefon… Ne znam da li je ijedna moja poruka uopće doprla do njega. Onda sam se počeo raspitivati kod svih poznatih i iole poznatih ljudi tko bi mi mogao srediti da me Krki primi u audijenciju. Mjesece sam na to utrošio dok napokon ne stigne pisamce od velikog pisca da svratim jedno poslijepodne u kraću posjetu.
Kad – vrag ne spava! Dva dana prije zakazanog datuma spopala me takva strašna prehlada, viroza, gripa, nešto takvo… Nisam mogao ni disati, curilo mi je iz nosa, ustiju, ušiju, očiju, kihao sam i kašljao, smrcao i škripao, pa mučnina, grčevi i prolijev, pa teperatura - sav gorim… Stvarno gadno, srušilo me u krevet; da nisam bio u najboljim godinama i snažne građe, umro bih. Kako ću takav pred Krkija?
Ništa zato. Dva sata prije zakazane posjete nažderem se Mufoflexa i Corpodexa, pojedem dva aspirina, tri andola i tuce multivitamina, isperem sinuse slanom vodom, progrgljam grlo Visopexom, naspem u nosnice Piofix i pred ulazom u njegovu kuću zaguram u svaku nosnicu napršnjak tigrove masti. Ispadnem kao nov!
Uglednik me primio u salonu. Nije se znalo je li stariji on ili muzejski namještaj.
– Gdje si, Krle, kak si kaj?! – rekoh mu da odmah vidi da nisam neki umišljenko koji bi inzistirao na uštogljenoj distanci. Nakon toga smo proveli desetak minuta u ugodnom razgovoru u duhu međusobnog uvažavanja i razumijevanja. On me je svojom poznatom elokvencijom, dugim krležijanskim rečenicama prepunim epiteta, na nekoliko načina opetovano molio da prestanem gnjaviti sve njegove poznate da me primi. Obećah da više neću, sada kad mi je san ispunjen. Vratio sam se kući taksijem i odmah srušio u krevet jer se boleština putem povratila dvostrukom snagom.
Tri sam dana ležao u bunilu i još tri se oporavljao, a kada sam po prvi put prihvatio da pročitam novine nakon sedmicu dana, udarna vijest na naslovnim stranicama bila je KRLEŽA UMRO!
Što ti je čovjek?! Čas smo ovdje, čas nakon toga u vječnim lovištima! Novinari su se čudili kako je pobrao virus epidemije koja je kolala gradom iako je bilo poznato da nigdje ne izlazi. Onako starog i slabog, satralo ga je usprkos svim liječničkim intervencijama. Svi su žalili, pa i meni je bilo žao, ali me je tješilo da sam ga ipak uspio vidjeti u posljednji čas.
Post je objavljen 27.01.2006. u 10:09 sati.