utorak, 03.01.2006.



Meteorolozi drže godišnja doba u čvrstim staklenim bocama i puštaju ih po želji i potrebi.

Kad ljeti kažu: padat će kiša, brzo otrče i puste malo jeseni iz staklenke. Odmah prokiši. Kad zimi kažu: naglo će otopliti, poskrivečki puste malo ljeta. Odmah se snijeg topi. Kad u proljeće neprekidno padaju kiše, i u to su prste umočili.

I kako se onda dogodi da koji put pogriješe?

Tako. Obećaju da će zima uskoro proći i odmah se rastrče na sve strane s mrežama za leptire i plastičnim vrećicama, love zimu i trpaju je u bocu. Ali ni godišnja doba nisu od jučer! Zavuku se negdje i sakriju i smiju se iz svojih tajnih uglova još dugo nakon što su meteorolozi obećali da ih više neće biti na slobodi.

Ili obećaju meteorolozi malo proljeća pa se onaj koji ga pušta zanese. Pušta proljeće i miriše ga usput i sav se opije i pusti više nego što bi trebalo. Kasnije se lupa po glavi i kuka. Dođu drugi meteorolozi pa ga grde. Ne daju mu više raditi s proljećem.

A kadikad zaborave dobro uglaviti čep u grlić, pa godišnja doba iznutra rovare i rovare i oslobode se dok ih nitko ne gleda. Razlete se širom svijeta i treba mnogo vremena da ih meteorolozi ponovo pohvataju.

Čim meteorolozi vide da su im se godišnja doba istrgla iz ruku, požure naokolo i govore svakom koga sretnu: "Mi smo već odavno rekli da će biti ovako? Što nas niste slušali?"

Mala djeca, jasno, znaju da nije tako.
Mama, tata ili baka reći će vam kako.









<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker