utorak, 03.01.2006.

MRLJA NA TEPIHU

Prenuli smo se na okruglom bijelom tepihu ispred kamina. Zagledala se u me širom rastvorenih očiju, kao da me prvi puta vidi. Odsjaji vatre su joj se iskrili u zjenicama. Bez riječi smo se promatrali. Iznenada ona - ne skrećući pogled - ispruži ruku, dohvati postrance s niskog stolića čašu punu tamnocrvena vina, podigne je između nas kao da nazdravlja, i polako, odmjerenim izvijanjem zgloba nagne je da se s ruba poput žitkog meda otegnuo tanki neprekinuti krvavi mlaz i tamna se mrlja počela širiti po djevičanski snježnoj bjelini tepiha.

Bilo je to neizgovoreno - da ne bih zaboravila. Ali ono što joj se otkrilo - mislio sam - nije moguće zaboraviti. Dakle, vjerojatnije će biti - da obilježim čas kada sam shvatila.

---------------------------------- /// ---------------------------------

Godinu dana kasnije bijeli tepih bio je premješten u primaću sobu, a na njemu okrugli visoki nestabilni stolić i dvije stolice ravnih neudobnih tvrdih naslona. Sjedili smo i pili kavu. Razgovor se nije dao razvesti. Pokušavajući probiti ljusku površnih kurtoaznih rečenica, pokazao sam na izblijedilu mrlju koja je izvirivala ispod noge stola i zapitao:

- Sjećaš li se kada si to napravila?

- Što to?

- Ovu mrlju.

- Ah, da - nezainteresirano je potvrdila.

- Možeš li mi sada reći - zašto?

Nabrala je obrve pokušavajući se sjetiti:

- Ne... Ne znam što mi je došlo...

---------------------------------- /// ---------------------------------

Čak da i nije bila istina što je rekla, njezin odgovor je kazivao sve što me je zanimalo. Možda je nemoguće zaboraviti, ali zapamćeno se mijenja.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker