Kad smo već kod filma, u jednom od najranijih o Jamesu Bondu, "Goldfinger", prije četrdesetak godina, jedna od najupečatljivijih atrakcija bio je automobil "Aston Martin", izrađen upravo za potrebe snimanja. Bio je opskrbljen brojnim poboljšanjima korisnim tajnim agentima poput 007: iza reflektora su bili skriveni mitraljezi, iz osovina kotača je mogla iskočiti oštrica kojom je bilo moguće prerezati neki drugi automobil, suvozačko sjedalo se moglo katapultirati zajedno sa onim tko bi na njemu sjedio kroz krov, iza stražnjeg prozora se podizala čelična ploča koja je štitila ljude u autu od metaka, automobil je mogao ispuštati dimnu zavjesu, rasipati ulje iza sebe i sipati čavle za bušenje guma kojima se zaustavljalo progonitelje. Svi koji su gledali film znali su da taj automobil postoji u realnosti. Bio je izlagan na premijerama "Goldfingera" i na autosajmovima, a novine su o njemu opširno pisale.

U jednom od posljednjih filmova serije, "Umri drugi dan" ("Die Another Day"), Bond vozi nevidljivi automobil koji je sadašnjom tehnologijom ne samo nemoguće izraditi, nego ni sadašnjim znanjima konceptualno utemeljiti. Nemušto objašnjenje o funkcioniranju tog automobila protivi se zakonima logike i svim današnjim saznanjima tehnike. Ukratko, taj automobil ne samo da ne postoji, nego je i nemoguće da postoji.

Da je takav nevidljivi automobil ponuđen filmskoj publici prije četrdesetak godina, tada bi to odbili kao nebuloznu glupost. Današnjoj publici bi stvarno postojeći "Aston Martin" bio nedovoljno primamljiv. Nevidljivi automobil je jednako bajkovit kao i leteći ćilim, a bajke su namijenjene prvenstveno djeci. Uzmemo li filmsku publiku kao predstavnika cjelokupnog stanovništva, možemo zaključiti da su svi podjetinjili.

A tko s djecom liježe, popišan ustaje.