Na Cvjetnom trgu postavili štandove, natrpali ih knjigama i - navali, narode, rasprodaja! Prvi sam koji tome nije mogao odoljeti. I tako, stojim uz jedan štand i gledam što nude, kada se pored mene zaustave dvije fifice, tako u ranim dvadesetim, vraški zgodne i ušminkane - Bog bogova, kao da idu u Bogovićevu loviti nogometaše. Nisam mogao ne čuti što razgovaraju. Kaže jedna pregledavajući naslove:
- Ne znam što mi je … majka mi da novce za cipele … a ja ne mogu izdržati, pa kupim knjigu! Pa onda više nemam dovoljno za cipele … pa kupim još jednu!
A druga sa suosjećanjem kima glavom i uzdiše:
- I ja … i ja! Tako i ja …
Presjeklo me, zamalo mi grunule suze radosnice na oči. Došlo mi da ih zagrlim i izljubim, da ih pozovem na kavu i raspitam se sve o njima, da do navečer pričamo o knjigama, prepričavamo ih i savjetujemo si što za pročitati, ali se nisam usudio ni mrdnuti ni pisnuti jer bi sigurno krivo shvatile. Pomislile bi: gle, seronju, kako se ljigavo upucava! I tako nisam napravio ništa i pustio ih da odu, ozaren time koliko su lijepe.