29.11.2016., utorak

Multikulturalnost

I zašto je neminovna. Iman ideju oko ovog posta već neko vrime... Iako je pišen na blog servisu jedne države kojoj je ova tema poprilično out, doduše možda ne toliko u Sarajevu, il da buden precizniji na Ilidži :D, al većinom je out. Al svejedno. Dosta se priča o multikulturalnosti, i dosta polemika postoji. Dosta je ljudi koji su protiv multikulturalnosti i smatraju je opasnom, s druge strane, dosta je ljudi kojima je multikulturalnost ideal društva. Međutim, kako tu stvar posmatrat? Pa, samo ću reć jedno: sasvim sigurno ne jednostrano ni jednostavno. Istina je da je multikulturalnost konfliktna, to je točno. Al opet, s druge strane, zajednice koje nisu multikulturalne su u procentu više nacionalističke ili rasističke. Multikulturalnost je lijek, ali ujedno predstavlja i problem, jer je izazov. Procentualno, zasigurno je manje ljudi netolerantno u multikulturalnim sredinama, prosto jer imaju šansu bliže upoznat tog 'drugog'. Tako je to u nekim, koliko toliko normalnim državama, ali s druge strane, postoje situacije koje su obrnute, di baš zbog prisutnosti tog drugog se izražava mržnja prema njemu, jer ga se doživljava ko neprijatelja. O ovome na našim prostorima ne moramo detaljno pričat, a moremo pogledat i primjere Izraela i Palestine, Kurda u Turskoj i slično. Zaključak je ukratko, da multikulturalnost mora podrazumjevat ideale slobode, inače, to je nasilje jednih na drugima. Međutim, današnja Europa se mijenja, dolaze izbjeglice, doseljavaju se Arapi, Afrikanci, ljudi iz istočne Europe na zapad i slično. Taj trend će se u budućnosti vjerovatno nastavit. Postoji nekoliko razloga koji se mogu pouzdano navest kao argument koji multikulturalnosti ide u prilog.

Prvo: čovječanstvo je zapravo, oduvik multikulturalno. Današnje nacije su produkat plemena koja su međusobno ratovala, mrzila se, ubijala se i radila sve ono loše što danas neke nacije rade jedne drugima. Međutim, sve te regionalne podjele u današnjim nacijama su privaziđene, jednom stanovniku Krajine il Zenice more postojat neki animozitet prema recimo, Sarajlijama, ali neće iz tog razloga ni jedan ni drugi se smatrat manje Bošnjacima. Kao ni Dalmatinac i Slavonac zbog međusobnih stereotipa nisu ni jedni ni drugi manje Hrvati, niti stanovnici Južne Srbije i Beograda manje Srbi. Te tenzije postoje, međutim, izgubile su snagu, ali su zato neke nove dobile na snazi, a koih prije nije bilo. Od kad čovječanstvo postoji, zajednice se usložnjavaju i postaju sve veće i veće, i samim time kulturološki šarolikije. Međutim, mi smo danas na pola puta, ili pak malo priko pola puta. Koliko toliko smo ujedinjeni u veće grupe koje funkcioniraju ok, ali i dalje postoji animozitet između tih većih grupa. Ali ipak, ko more reć da se isto kao što se plemena od prije stotina godina danas savršeno slažu, isto tako današnje nacije neće u budućnosti savršeno slagat kao stanovnici Ujedinjene Planete Zemlje. Drugim rječima, prosto kao ljudi? Zanimljivo je zapravo, kako se tribamo potpuno ujedinit i upoznat da bi prihvatili taj identitet: ljudi, do tada smo članovi ovog il onog plemena, ove ili one nacije itd. Činjenica jeste, kulture su se mišale uvik, i da se nisu mišale, ne bi bilo ničega od napretka koji danas imamo. Danas se smatra, barem postoji teorija, da i je i sama ljudska vrsta, mi, homo sapiensi, produkat miješanja raznih predljudi, i da je upravo ta šarolikost gena i uvjetno rečeno 'kultura' (možda protokultura recimo), a moremo reć i vrsta ili podvrsta, uglavnom, smatra se da je ta šarolikost odgovorna za ljudsku kreativnost i velik raspon mogućnosti koje imamo.

Od ranih dana kulture su u kontaktu i postignuća jedne grupe ljudi, kroz komunikaciju sa drugima, se šire i znanje se tako širi. Danas je to jasnije nego ikad, jer živimo u eri informacija, i moremo vidit da zapravo, i ako se potpuno zatvorimo u svoje nacije, ne meremo zaustavit protok informacija koji sam već utiče na našu kultura. Moremo se zapitat, kao građani praktično cilog svita, koliko zapravo gledanjem Holivudskih filmova postajemo Amerikanci? Također, koliko čitanjem Orhana Pamuka postajemo Turci, Murakamija Japanci, gledanjem Anime-a Japanci i Koreanci, itd. Koliko današnjih zapadjaka prosto zbog čitanja stvari na internetu, recimo, viruje u reinkarnaciju? Ja prvi spadan u tu grupu. Čak i da se potpuno zatvorimo, ne meremo zaustavit informacije, i zapravo, miješanje kultura je neminovno, prvenstveno jer: Mi to želimo. Sviđa nam se to. I ima itekako puno razloga da nam se to sviđa, jer nas to razvija, obogaćuje, daje nam veći raspon izbora, postajemo šarolikija i bolja osoba svakom novom informacijom koju imamo. Također bi se zapravo moglo reć da time imamo šanse da budemo evolucijski uspješniji, jer razvijamo inteligenciju i snalažljivost. Al jebo evoluciju, barem Darvinovu brutalno sebičnu verziju te teorije. Druga je stvar to što, u današnjim zemljama na zapadu, barem u većini slučajeva, postoji dosta jaka grupa ljevice koja se ne želi kulturološki zatvarat i želi primat nove imigrante. Ta grupa ljudi stvara unutarnju tenziju koja bilo kakvo zatvaranje čini manje izglednim, i samim time, kulture se fizički lakše mišaju. Ali ono što je bitno svatit je da je to prirodan proces, kulture su se mišale i mišaju se oduvik, i suludo je zapravo mislit da se to neće dešavat u budućnosti. Zato su desničari i konzervativci nazadni, jer su zapravo, protivprirodni.

No, to što se kulture mišaju i što će se mišt ne znači da je to sve jedna fina Hipi priča. Kad desničari kažu da je to problematično i da uzrokuje konflikte, u pravu su, to jest problematično i to uzrokuje konflikte. Radi se prosto o tome, da mi nemamo izbora, i da, konflikti zbog drugog i drugačijih su stari koliko smo stari mi kao vrsta, samo se minja oblik intenzitet. Desničari žive u iluziji da se svit more zamrznit, i da se nacija more pritvorit u neku konzervativnu utopiju mira i sigurnosti od 'drugih', koje oni doživljavaju kao prijetnju, većinom ni zbog čega drugog nego zbog svoje zadrtosti. Međutim, takav svit nikad nije postoja i nikad ne mere postojat. On more neko vrime postojat na nekom terenu, ali dugoročno je nemoguć. Između ostlog, današnja Europa gubi stanovništvo zbog pada nataliteta i mora primat imigrante. A Amerika je kompletna izgrađena na imigrantskom radu i stanovništvu, i od njega i danas ovisi. Tako da, kulture će se mišat, nemojte živit u iluziji da neće, i također, konflikti će se dešavat, također, nemojte živit u iluziji da neće. Tim konfliktima triba zapravo, naučit upravljat i nać miran način da se oni rješe. Također, jedan dio ljevice je naivan, jer misle da ssu multikulturalisti, dok međutim, ja mogu postavit pitanje, kako bi se ponašali kad bi npr, Arapi koji se sad doseljavaju, u njiovoj zemlji zatražili pravo na škole na svom jeziku, i kad bi njiova nacija sad tribala postat dvojezična? Ili recimo kad bi zatražili promjene državnog zakona da npr, im se dozvoli poligamija, i slično? Većina bi bila protiv. Tako da, koliko god da se kutlure mišaju i da ljevica to smatra pozitivnim, i većini ljevice također je to pozitivno pod određenim, njihovim uvjetima.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da su ljevičari po tom pitanju u pravu, samo prosto, je pokazatelj da su i oni često naivni. Ali u pravu jesu, jer se miješanje kultura ne mere, a ni ne triba zaustavit. Zajednice se uvećavaju i usložnjavaju od kad postoje, i kulture se mišaju, sasvim je logično da će se taj proces nastavit. Jedino što tome more stat u kraj je možda neki golemi rat koji bi napravija apokalipsu i bacija nas unazad tisuće godina, u svit mad maxa recimo, tako nešto. Inače, u bilo kojem drugom scenariju, mi ćemo najvjerovatnije, prije ili poslje, živjeet u Ujedinjenom Čovječanstvu. Pitanje je oće li se to javno tako nazivat, i kad će se nazivat, i kada će ta zajednica dobit politički oblik. Ujedinjeni narodi danas postoje, mada, oni su i dalje 'narodi' ne čovječanstvo, ali zato kapital pokazuje nevjerovatnu mogućnost da bude internacionalan. Svit je međuzavisan, danas ovisimo jedni o drugima više nego ikad prije. Tako da, tribamo prihvatit to šta se dešava, i nosit se sa izazovima, i gledat da svit koji se prid nama stvara bude bolje misto na način da promjene koje će se neminovno desit, dovedu i do veće slobode i pravde, a ne još veće nepravde. A ako se opiremo promjenama, onda ne meremo ništa ni prominit na bolje, nego smo zaprvo, slipci koji već danas žive u prošlosti.
- 19:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.11.2016., subota

Mi

S kim si takav si je više od samo fraze. Upijaš emocije, ponašanje, perspektivu. Moj najveći problem trenutno je možda što oko sebe neman dovoljno ljudi s kojima mi se stvarno druži. I što me cila situacija minja na gore. Mene. Ja se minjan. Ali dobro, nisan planira u ovom postu kukat. :D Prosto ko zanimljiva primjedba, pričan sa prijateljen mi o jednoj trebi koju on oće barit... I reče on, nije mlada, 4. srednje. I kako to reče meni se učini ono, ma ja, 4 srednje, dobro je to, nije mlada. I samo primjetin kako san zapravo upija njegovu perspektivu. Jer meni je premlada. Bukvalno u komunikaciji, ne samo što intelektualno razminjivamo informacije, nego podsvjesno upijamo komplet perspektivu, sve iz ličnosti od druge osobe. Već san jednon sličnu stvar primjetija kad san tek se vratija kući iz Sa sad ima 8 miseci. Ticalo se Trumpa o kojem su brujali mediji. Prema Trumpu san ima izrazito kritički stav, jedna neofašistička pojava koja je nizašta nego za osudu. I kad san doša kući, samo san par puta primjetija kad gledan tv sa svojima i kad se pojavi nešto o Trumpu, kako doživin ga totalno drukčije, na fazon kao: vidi njega, baš je on zabavan, jest lud. I par puta doživin i nešto kao: svaka mu čast. Prosto mi prođe kroz glavu. I skontan da je to zapravo ono što moji misle o njemu. Tako san još par puta kad bi gleda vijesti bukvalno pomislija misao i naknadno skonta da je to misao mog ćaće, da nema šanse da je moja. Kad čovik osvjesti ovo u jednu ruku to more bit malo, disturbing... Jer se zapitaš, šta san ja? Šta je JA? Koliko god da smo fizički odvojeno biće, psihički smo prosto jedan komad u moru valova, sa mogućnosti da sebe percepiramo kao odvojene, i budemo odvojeni. Ova perspektiva nas ne ostavlja bez kontrole, naprotiv, time što san ja svjestan ovih emocija tek i dobivan stvarnu kontrolu, jer mogu skontat šta je zapravo moje autentično a šta je tuđi uticaj koji mi se ne sviđa, i mogu probirat uticaje od drugih ljudi koje ću u sebi podržavat i hranit i one koje neću. Zapravo bez ove perspektive živimo u iluziji kontrole, iluziji apsolutnog individualizma, i iluziji odvojenosti.

Također, puno san pisa do sad na blogovima o iskustvima direktne telepatije. Napomeniću sad samo neke. Prijatelj mi ima nekoliko je proba Ayahuascu, i reče da su se prilikom ceremonije svi potpuno telepatski povezali u energetski krug, da su svi osjećali jedno drugo potpuno. Npr lik do njega je ima problem sa sinusima, i on je, kad bi se osjetija povezan sa njin, osjeća kako mu je nos pun slina i kako jedva diše. Ja san, prilikon svojih iskustava sa telepatijon ima dosta uzbudljive doživljaje. Prvi put je bilo spontano, napušija san se sa par prijatelja i radili smo vizualizacije povezivanja... Na neki način je imalo sličan efekat, jer npr, cilo vrime san ima osjećaj moran skrenit livo i pišat. A nije mi se pišalo. I ovaj jedan prijatelj mi reče, piša mi se cilo vrime, i skrene livo i popiša se. Nakon toga uopće više nisan ima taj osjećaj. Također smo se potpuno osjećali, povezali baš u krug energije, kad smo došli u mene kući takvi, zatekli sestru budnu u kući, nismo s njon uopće mogli normalno komunicirat. Mene uvatila paranoja oko toga da će nas provalit da smo napušeni, i samo odjednon u svima proradilo neko usijanje... Jedan prijatelj mi reče: Šta je ovo, nekoga od nas ko da jama neko ludilo. Također, telepatiju san iskusija i ciljano, s jednin baš blogeron sa ovog servisa koji više ne piše. Dogovorili smo se telepatski povezat taj dan u ponoć, i ima san vizualizacije, sa ciljen da se otvorin i maksimalno osjetin njegovu energiju. Vizualizacije su bile jake, i poslje kad smo si prepričavali poklapale su se moje i njegove... Stvarno smo telepatski komunicirali. To je bilo u obliku da vizualiziran, to jeste, vidin nas dvojicu di trčimo po livadi, plivamo na jezeru, da smo šamani u šumi i slično, sve sa jako intenzivnin nabojen, osjećajon, sve je bilo potpuno stvarno. Poslje tog iskustva san tri dana bija totalno high, a taj dan san se opipa i bija san sav vruć od usijanja. Vjerovatno jer je puno energije prošlo kroza me. Također, osjećaj je na neki način bija sličan sexu.

Znan još puno iskustava sinkroniciteta, i sličnih situacija. Sve ovo je itekako zanimljivo za proučavat i za zapitat se, šta smo mi zapravo. U principu, šta smo nije ni bitno ako nam je dobro, je li tako? Tako da je ovo itekako zanimljivo. Još šta mi je zanimljivo, je to da je kvantna fizika dokazala da je sve zapravo sačinjeno od praznog prostora... A budizam tvrdi da su sve stvari sačinjene od praznine, i da je pojavni svijet iluzoran. Zanimljive poveznice. Također, znan za situacije jedne osobe kojoj je mama bila u kliničkoj smrti. I ona je oformila grupu ljudi koja je meditirala misleć na ljubičastu boju, jer ljubačasta je boja ozdravljenja. Nakon što joj se mama probudila, ispričala je kako je imala iskustvo di je vidila crninu punu crnih ptica sa malo ljubičaste boje. I kako je vrime išlo, crna boja se povlačila, a ljubičaste je bilo sve više, dok sve nije postalo ljubičasto. Zanimljivo je, a ima vježba za telepatiju ako nekoga zanima. Izvučeš kartu al da ne vidiš koja je. I pokušavaš pogodit koja je, ali ne moraš odma točno kartu, moreš npr pogađat je li pik il tref i tako. Tako se more vježbat. Jednon san ima situacija na ispitu, kad mi je profesor dava pitnja, bija san sav u želji da bude jedno konkretno pitanje koje znan. I od tri pitanja, dva puta me je pita točno ono koje san tija. Također, jučer dok san igra karata sa nećakinjon san par puta ciljano mislima utica prema njon da odigra nešto određeno, i desilo se da odigra. To je već manipulacija, al tu je zajebano, jer tu kako god more bit ono što želiš jer to privlačiš, ako ti privagne i ako si sav u strahu u mislima: joj nemoj da bude to i to, privlačiš baš to da bude. Zanimljivo, za zapitat se ko smo i šta smo, i kako oblikujemo svoju stvarnost svojin mislima, a i kako naše okruženje oblikuje nas.
- 17:33 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.11.2016., četvrtak

Jednog dana, kad je bilo, što je tek sad se pokazalo da će bit

Bijaše to jednom, jednog litnjeg dana, sunce je pržilo i otapalo, a mi smo se vozili, jurili biciklima, ili su to bili auti... Nešto je bilo u zraku, Ante je govorija kako mi frizura retardirano izgleda, Alma je uvlačila dimove cigare i izdisala ih ko uzdahe i izdahe, mišići su nas pokretali i vozili, mušići su nam upravljali uzdasima i izdasima, odašilajnjem zemljinih gasova, kada san reka da je zapravo kisik možda zemljin prdac, i, ko će znat ali baš tada san se okrenija i vidija da se zapravo neman za čin ni okrećat, iza ostaje vitar koji puše, ili puva isprid... Možda mi se sve to čini, možda, možda san sve to sanja, ali ako jesan, u mojin snovima, bila je zima, kad smo u kolibi kupili dvolitarke i sastavili se ko zmajevi, Dalibor je se smija i telepatski se poveziva sa Lucijon, Miran je ima staklaste kozije oči i bradicu, i iz nekog čudnog i potpuno neobjašnjivog razloga je podsjeća na jarca sa istim takvim očima i bradom koji stoji u sridini pentagrama, i još čudnije, sa tom bradom je iz nekog neobjašnjivog razloga i potpuno paranormalnog i onostranog, podsjeća na vehabiju, a možda čak i na hipstera, na hipstera prije hipstera, na prahipstera koji je hoda bradat među dinosaurima i govorija tajne i dubokoumne mudrosti koje bi mu redovito padale na pamet dok bi brisa guzicu kakvin koprivinin liston da se dobro žari, inspiriralo ga je to.

Ali, otiđoh dalje, tog dana, tog dana, ne mogu se sitit jel to bilo jučer il danas, nas par je otišlo u šumu brat mandarine, ili su to bile jabuke, ili limenke piva, i vratili smo se sa novootkrivenon vrston duvana, motajuć je na rukama pušili smo i komentirali kakav je čiji okus, pa smo jednu koje je bilo malo vrtili u krug i sidili, komentirajuć kako je svemir vjerovatno okruga, sa ćoškastim izbočinama, koje se oble iz naših očiju i kako zapravo je sve pitanje vatre, ko je prvi zapalija sunce, i je li sunce ljuto što smo mu mi zemljani ukrali vatru, je li ljubomorno, jer više nije autentično, ili je možda ono samo poslalo vatronošu. Bilo je to davno, davno, davno prije davno, i bija je smak svita, mater je pospremala kuću a sestre su šetale do križa, pustija san Rokija i meditira, razmišljajuć o tome oće li Roki možda zadavit kokoš jer je već par puta zaganja, a jednu je već i manija. Priča san sa drvima i nagovara jedno, da ode sa mnon do u Mag na kavu, baš mi se pila kava s drveton, nikad ni s jednin nisan popija. Tada su mi rekli da san muško, al meni to nije bilo jasno jer drvetu nisan bija muško, a zašto bi bilo bitnije šta san ja njima od onoga šta san drvetu? Bilo je to davno, sićan se, sićan se, ili će tek bit, moguće da tek biva ili čeka da bude prošlost, u budućnosti, kad smo nas dvoje se volili vatreno, moje su usne prilazile priko njenog tijela kao valovi, na litnjemu suncu smo se pekli i, ko dica mirisali smo ljubav sa naših đonova, vrućih od trčanja, i od seksanja, seksali smo se neprestano i bjesomučno, svima je više bila muka od gledanja, čak i drvima, mada im je bilo zabavno, gledat vijugave plohe kako se jedna priko druge priklapaju i stapaju i

Pita li se iko, da li je ovo prošlost i sadašnjost, vi čitate moju prošlost koja vam je upravo jednu sekundu prije ove pročitane rečenice bila budućnost, ali to nije ni bitno jer, ja već dugo neman šta jebat, a sve me strah da neman ni s čin, i, ako se u međuvremenu ne ubijen, ovaj post će možda i ličit na nešto, ili je meni došla neka nova prošlost, u momentu dok ova električna tinta dodiruje vaše oči i biva vaša sadašnjost, dok postaje prošlost i prebiva u vječitoj budućnosti. Nego, jebe li se išta?
- 17:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.11.2016., utorak

Budi moja Indija (gratis malo humora)



Na ovo oplakah sinoć:

- 16:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.11.2016., nedjelja

Život

Život je torta, koja dok prođe kroz tvoj probavni sistem sačinjen od kompromisa, postane govno.

... Ali... ko ga jebe


- 15:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.11.2016., četvrtak

Sveznanje = neznanje

Primjetija san da dosta ljudi ima problem s tim da misli da sve razumi i sve zna. I još zanimljivije, primjetija san jako često da takav mentalni sklop imaju vjernici, i također ateisti, i jedni i drugi na svoj način. Vjernici misle da sve znaju kad je u pitanju porijeklo svita, priroda naše realnosti itd, odgovori su dati u svetim knjigama, samo ih čitaj i drž se napisanog. Zanimljivo, a dosta religija propovida skromnost, dok paralelno, nadmeno tvrde da su sve objasnile. Skromno bi bilo prihvaćanje toga da ne znaš, da ne znaš jel ima Boga il nema, da ne znaš šta će bit nakon smrti i šta je bilo prije smrti. To ne znači da u neke stvari ne moraš virovat, ali bitno je znat da viruješ, a ne da znaš. Istu stvar san primjetija, i još češće, kod ateista. Samo što ih oni primjenjuju na druge stvari. Recimo ateisti će često mislit da je naša nauka sve objasnila, i npr virovaće u teoriju velikog praska ko vjernici u Boga. Uz to, virovaće u trenutnu materijalističku paradigmu percipiranja svita bez ikakvih problema, unatoč tome što je takvo objašnjavanje svita dogmatično i hipotetičko jednako ko religijsko. Također ateisti će recimo, bez ikakvih problema prihvatit GMO, kloniranje, raznorazno petljanje u prirodu te vrste bez ikakvih moralnih dilema. Jer misle da sve znaju. A ne znaju. Niko ne zna kakve posljedice minjanje gena neke vrste sve more imat i kakve posljedice jedenje takve hrane more imat. Ta stvar dolazi dotle da ljudi čak odobravaju kloniranje ljudi ili dizajniranje svoje dice. Jer to je ionako sve samo slučajni odabir gena, pa što i mi ne bi malo glumili tvorce, glumili da smo mi priroda? Činjenica je, mi ne znamo prirodu ni zašto je u prirodi nešto takvo kakvo jest, ali znamo da priroda savršeno funkcionira sama po sebi, i da joj jedini problem zapravo stvaramo mi, svojim uništavanjem nje. Jedno od tih uništavanja more bit i minjanje gena. Drugo je pitanje, odkud nekome ideja da on ima pravo uzet neku biljku i životinju i minjat joj gene? Odkud nekome pravo da svom ditetu uskrati izgled koji mu je priroda namjenila? Niko nema to pravo. Tako da, ne samo da ateisti takvog mentalnog sklopa su arogantni jer misle da sve znaju, nego su i sebični i nemaju nikakvog osjećaja di je granica onoga šta mi imamo pravo drugima uradit.
- 20:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.11.2016., utorak

Izrael na EP i Eurosongu

Ima jedno pitanje koje san se uvik pita (mada znan odgovor na to pitanje), a to je: Šta Izrael radi na Europskom nogometnom prvenstvu i Eurosongu? Zar Izrael nije zemlja u Aziji? Kad se već tako zemlje koje nisu u Europi uključuju, mogli smo recimo uključit i Saudijsku Arabiju, pa da na ženskom nogometnom prvenstvu igraju sa 11 muškaraca obučenih u burke i da obore sve rekorde. :D No, na stranu zezancija, meni je lično to sve ok, i neman ništa protiv toga da Izrael bude u Europskom prvenstvu i Eurosongu, ali bi ja doda još jedan kriterij ko obavezu uz to: To da na tim istim natjecanjima bude i Palestina. Tada bi bilo zanimljivo vidit recimo utakmicu između Izraela i Palestine. Pa da vidimo bi li i u toj utakmici Izraelci okupirali protivničku polivinu igrališta, doveli još dodatnih pričuvnih igrača uz onih jedanaest i naselili ih u Palestinski šensaesterac, tvrdeć da je to sve Izraelski teren i da Palestina ni ne postoji.

Na stranu šaljivost ovog teksta. To što Izrael učestvuje na ovim natjecanjima, je prije svega, oličenje sve pogrešnosti Izraelske politike. Zemlja odbija svoj vlastiti identitet ko bliskoistočne zemlje i suradnju sa svojim okruženjem, uz to što odbija napuštanje okupiranog Palestinskog terena. Na taj način ni ne preostaje ništa drugo nego da maksimalno izbjegava ikakav kontakt sa svojim susjedima.

P.S. Nekad mi odlične stand up ideje ili vako, ideje za neki post ol nešto padnu na pamet dok spavan. Ovo je jedna od njih. Još par puta san smislija dobru šalu za stand up potpuno spavajuć, i probudija bi se pa je zapisa! Ako ne ozdravin i ne mognen opet govorit dovoljno dobro da se mogu kvalitetno bavit nekim govorničkim zanimanjen... To će najvjerovatnije bit boljka koja će me bolit cili život. Ne vidin kako bi ikad to moga privazić.
- 20:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.11.2016., ponedjeljak

Život (poslije smrti)

Tema o kojoj ću pisat je povezana sa smrti. To jeste, bavi se onin nakon smrti. Moje viđenje tog stanja je, ko što san već ranije opisa u postova, inspirirano Taoističkim, Budističkim i Hinduističkim koncepcijama glede toga. Ima nekoliko, ko zanimljivu digresiju, san pročita članak jednog ateiste koji je opisiva svoje iskustvo kliničke smrti. Kaže, bija je u stanju potpunog ništavila. Ništa, jedno apsolutno ništa. To mu je potvrdilo njegov ateizam, jer, kako reče, sad zna šta je bilo nakon smrti, ništa, jednostavno nestaješ. Taj zaključak je donešen toliko površno da isključuje jedan glavni faktor, a to je da je on to ništa osjeća i bija ga svjestan, on je postoja! Samo što je postoja u ničemu. Nije mi jasno kako mu to nije palo na pamet. To stanje koje je opisa točno odgovara onome šta Tibetanski Budizam smatra za prvu fazu koja uslidi nakon smrti, naime, osoba iskusi jedno stanje potpunog ničega. Svijest tada većini, takoreći, potone, jer je naša svijest naviknuta da je stalno vezana za neki vanjski podražaj, i u jednom takvom stanju, od šoka naprosto ode u jedno stanje nesvijesti. Za one veoma jake, svijest more ostat u tom stanju, i onda će se polako u tom ničemu formirat svijetlo, iskonsko svijetlo našeg intelekta, naše svijesti. Videć to i svaćajuć da to svijetlo izranja iz našeg vlastitog bića, osoba dostiže savršenu spoznaju – prosvitljenje.

Nakon tog Bardoa kako to nazivaju Tibetanci (Bardo znači međustanje), dolaze druga stanja u kojima je naša svijest aktivnija, pojavljuju se razni drugi sadržaji i mogućnosti da se pređe u razne druge sfere postojanja, mogli bi reć u razne dimenzije. Svijest većini, po inerciji, nošena lošem karmom koja je puna negativnih emocija poput straha, ljutnje, očajavanja, itd, tone dublje i dublje dok konačno ne dođe ponovo do neke maternice i inkarnira se u novo ljudsko biće. Po Hinduizmu i Budizmu moguće je da se inkarnira i u životinju il biljku, mada je u to ne virujen, nema mi logike. To je stanje, stanje fizičke smrti, stanje u kojem su nam vjerovatno sve mogućnosti otvorene, sva vrata su dostupna, a ključevi su u nama samima. Otvaramo ona koja znamo otključat. Zato je jako bitno da osoba za života nauči šta je potribno da bude spremna to stanje adekvatno iskoristit. Triba znat da je to stanje jako stresno i zahtjevno. Intelekt se u tom stanju, kako su to Tibetanci u knjizi Bardo Todol, ili Tibetanska knjiga mrtvih, jednom jako lipon metaforon nazvali, nalazi u stanju koje je poput trunčice pepela koja leti u dimu ogromne vatre. Jako slikovit i dobar opis. Svijest u tom stanju nema oslonca da se na njem odmori, nema fizičkog tijela, dimenzija u kojoj boravi je lišena krute materijalnosti i osoba ima tijelo svojih karmičkih sklonosti, koje se mijenja iz trenutka u trenutak. More se reć da osoba ima iluziju tijela, jer se ne mere drugačije percipirat, ne mere samu sebe vidit, i navika imanja tijela nam stvara jednu vizualnu halucinaciju, koja se mijenja kako se mijenja stanje naše svijesti. Isto tako se, naspram nas, minja svit izvan nas. Stanje je slično jakim halucinacijama ili snu, samo što je vjerovatno puno, puno jače i ozbiljnije.

Mogli bi se zapitat, što ja ovo pišen i što je ovo bitno? Ko, koliko toliko odrasle osobe kakva nas je većina, znamo da život sa sobon nosi jedno pofino breme patnje. Nekome više, nekome manje, ali svi smo iskusili stanje kriza i svi imamo koliku toliku patnju, svakodnevno. U tren oka svima nama se život more pritvorit u pakao, na razne načine. Ja san otkrija svoj način pakla, prije približno godinu dana, i od tada me ove teme više zanimaju. A tek kad uzmemo ratove, bolesti, glad u svitu, maltretiranja, jasno je da bi bilo poželjno da se, nakon smrti, na ovaj planet ne moramo vratit. Fino je i ako se vratimo, ali ako moremo dostić stanje u kojem ćemo bit spremni napustit ovaj planet, onako, kao što dite napušta roditelje kad je dovoljno zrilo, to bi bilo poželjno. Druga stvar je, to je i neminovno. To je naša duhovna evolucija, i isto ko što odrastanje zahtjeva zrelost, koju svi ipak ne postignu, tako isto život na ovom planetu zahtjeva razvoj i rast naše svijesti, koja jednom kad dovoljno ojača će bit spremna odvojit se od majke zemlje, a i od novih fizičkih očeva i majki. Već san u jednom postu pisa slično, kako svi mi u dubini sebe često želimo da budemo dica, i ko odrasli ljudi se često ponašamo baš ko dica koja bi najradije plakala i otišla materi. Takav mentalni sklop vodi u ponovno rođenje. Ono šta se od nas traži je potpuno, apsolutno sazrijevanje. I to je dostižno, ali je i jako teško i postiže se kroz puno patnje. Ali ta patnja je subjektivna, ona je samo lomljenje naših djetinjih iluzija, svaćanje da se cilo vrime držimo za igračke i plačemo materi, koju ko odrasli ljudi kompenziramo na mnogo različitih načina.

Tako da, da bi dobro iskoristili stanje smrti i snašli se u njemu, moramo vježbat svoj duh za vrime života. Pri tome je korisno par stvari. Jedna, jako bitna, je samopromatranje i svjesnost. To je prosto obraćanje pažnje na samog sebe, što češće da se zapitamo šta to točno radimo, ono, povirimo u sebe i vidimo šta smo mi u tom trenutku, umisto da smo potpuno zalipljeni za aktivnost koju radimo bez ikakve svijesti o sebi. Također, jedan jako koristan alat je meditacija (po meni je najbolja Svjesna meditacija, izguglajte koga zanima). Meditacija je alat kojim se mogu postizat čuda, mada je i donekle opasna ako je osoba nesređena, jer, prilikom meditacije iz nas izlazi sve, pa i sve ono što bi rado od sebe sakrili. Svi mi u sebi imamo nešto što Tibetanci nazivaju Saznavalac, to je nešto u čem bi moga bit i centar savjesti. To je jedan 'Mi' u nama koji je uvik svjestan svega i jasno osjeća svaki put šta se dešava. On, također, jasno osjeća svaki put kad nas se laže i kad lažemo sami sebe. Tako da, ko nije spreman bit iskren sa sobom, bolje da ne meditira ni ne vježba ništa od ovoga. Ali onda nek zna da živi u snu. Taj isti saznavalac je vjerovatno i izvor ideje o suđenju nakon smrti koju imaju monoteisti. Budisti to, po meni točnije, smatraju suđenjem koje mi radimo sami sebi, sami sebi iznosimo istinu prid vidilo i prisiljeni smo prihvatit posljedice svega šta smo u životu radili. Zato, bolje počet sa suđenjem ranije nego kasnije, jer nakon smrti je kasno da ispravljamo greške. Također, bitan je rad na sebi svake vrste i slijeđenje autentičnih želja svoga bića, življenje onog istinskog sebe. Jedino je to put u oslobođenje.

A koliko smo trenutno, ajmo reć slabi, nam pokazuje i jedna biološka činjenica. Naime, svi mi spavamo, jer naša svijest nema snage da nas drži budne konstantno, nema snage za toliku pozornost. Također, naviknuti smo na razne štetne izvore energije, bilo tipa hrane, ili kojekakvih supstanci, bez kojih ne meremo funkcionirat. Neki se pak navuku na kocku, ili na svog partnera/icu, video igrice, seks, i tako. A s druge strane, samo uzgred da spomenen, postoje i ljudi koji uopće ne jedu, zamislite tek snagu te svijesti! Izguglajte: Bretarijanci, pa vidite. Također, Tesla je spava samo dva tri sata, a i u snu je ima lucidne snove i razrađiva je svoje ideje, svijest mu je i u snu bila aktivna. Ima još dosta primjera, ljudi sviješću snize otkucaje srca na dva u minuti, kontroliraju temperaturu svog tijela, sviješću ojačaju kožu tako da rukom zaustave motornu pilu, itd, da ne duljin. Ugl da bi mogli prić u neke druge sfere postojanja, već za ovog života svoju svijest moramo dovoljno ojačat, ali nije samo stvar u prosto 'jačanju', moramo dovoljno sazrit, dovoljno toga spoznat. Moramo dostić i mudrost, to i snaga svijesti iđe paralelno. Za to osim ovih metoda koje san spominja, imaju i neke druge, recimo uzimanje nekih halucinogenih biljki koje nas dovode u stanje svijesti u kojem moremo dosta toga naučit i ojačat se, ali to je samo za one dovoljno stabilne. Meditacija i samopromatranje su dosta za nas većinu. I uvjet koji se podrazumjeva, al ga triba spomenit jer mnogi na nj ni ne misle, je potpuna iskrenost sa samima sobom a i drugima.

To je, prije svega, korisno za naš život sad. Jer život je život, smrti zapravo i nema, samo ide prelaz iz ove dimenzije u drugu. Život se nastavlja u kontinuitetu, i plodovi rada se vide u našim životima sad. A onda, nakon što umremo, ko zna šta? To tek tribamo vidit. Od razmišljanja o mogućnostima nakon smrti, jedna mi se stvar učinila zanimljiva. Ako je virovat Budizmu, svi smo prošli različite inkarnacije, nekad ko muškarac, a nekad ko žena. Moguće i nekad ko hemafrodit, itd. Također lako moguće da smo bili ili da ćemo bit (ako već nismo) gej ili biseksualni. Razmišlja san kako bi onda naša osobnost bila nakon smrti kad bi dosegli centar samog sebe, i postali androgino biće. Moguće da bi mogli minjat spol po želji, kako nam komunikacija s kim odgovara. I ovako smo sa svakom osobom i mi malo drukčiji, moguće da u tim eteričnim dimenzijama moremo s nekim postat žensko, a s nekim drugim muško, s nekim možda i hemafrodit, i slično. Ili bi bili biće koje je uvik i muško i žensko, samo što mu nije uvik naglasak na istom, isto ko što sad u sebi imamo milijun različitih 'ja', ali svaki put je naglasak na jednom od njih toliko. Ili ko što npr sad imamo dvi ruke, a nekad koristimo livu, nekad desnu, a nekad obe. Tako bi moglo bit i to sa spolom. A ionako je psihološki dokazano da svi mi imamo i mušku i žensku stranu u sebi. Eto, toliko od mene, ako iko ovo pročita.
- 14:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.11.2016., nedjelja

Na Hrt-u i nediljon u dva

Se očigledno ne smi pričat ništa protiv Izraela. Još jedan dokaz kolika je moć Izraelskog lobija.
- 16:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.11.2016., subota

Van Gogh (genijalnost)

Ima nekoliko san otkrija svu lipotu slika Van Gogha. I tragiku njegovog života, mentalne probleme, krize, slomove, životne probleme, i njegovo samoubojstvo. Pitan se pitan, a to pitanje je staro, da li je ludilo zapravo rekonfiguracija nečega u svojoj ličnosti, što je naprosto toliko duboko da bukvalno moraš poludit, doživit raspad cile ličnosti da bi s tin stupija u kontakt? Za neke slučajeve bi to moglo bit točno. Nije novost povezivanje ludila i genijalnosti... Moran ovon prilikon reć, da te dvi stvari ne moraju nužno bit točne, jer ima psihički stabilnih genija, ali ipak, statistički je opravdano zaključit da su ludost i genijalnost na neki način povezanosti. Sam san o tome razmišlja u par navrata i par stvari san zaključija. Prvo, genijalan čovik ima visok potencijal za razvoj svoje ličnosti. Mogućnosti su mu jako velike, no, nije sve u njemu doraslo tim mogućnostima. Tako on svoju strast koja ga pokreće, šta god to bilo, znanost, umjetnost il nešto treće, razvija do genijalnosti, ali zato neke druge stvari u njegovoj ličnosti ostaju na dosta niskom nivou, i tu se rađa velik disbalans. S druge strane, ako imaš velik potencijal za razvitak, genijalnu inteligenciju, sile u tvome biću prirodno teže tome da manifestiraju taj potencijal, a to prid osobu stavlja ogroman zadatak. Uzmimo primjer recimo, prosječnog čovika koji ima neke sitne probleme. Njegov doseg nije velik, on će kroz život prolazit boreć se s tim problemima, ali pošto ne cilja na visoko, jer nema za to potencijala, njegovi mali problemi neće ga puno ometat. Ako neka njegova karakteristika nije Bog zna kako razvijena i rafinirana (tipa ako je emocionalno nezrija recimo, ili ako ima neke slabosti, strahove, fobije npr), to ga neće puno ometat jer ta karkteristika i pri njegovom najboljem trudu ionako ne bi bila puno bolja nego jest. On je također, zadovoljan u jednoj sasvim prosječnoj životnoj sredini, i more imat ispunjen život možda i u nekom selu pored recimo, Visokog. S druge strane, ako osoba ima velik potencijal, i ima neke nerazvijene djelove ličnosti, njena patnja je veća, srazmjerno tome koliki joj je potencijal. Prvo, jer ima velik disbalans u samome sebi, drugo, jer njeno biće more puno više, pa na tom niskom nivou i puno više pati. Tenzije unutrašnjih sila koje teže tome da im se posveti pažnja i da se razvijaju su jače. Mada, triba napomenit da sile same po sebi ne teže ni razvitku ni nerazvitku, one su naprosto to šta jesu, sile, ali čovikova ličnost teži razvitku, i ne samo da mu teži, nego joj je on i neophodan. U tom slučaju čovik primjećuje di se nalazi i teško more pomirit razne djelove sebe, a pogotovo se teško more pomirit sam sa sobom u toj situaciji. Također, što je veći potencijal za razvoj osobe, teže se zadovoljava sa onim prosjekom jednog sela pored Visokog, jer joj to selo ne nudi ništa podražajno za njeno biće. Osim ukoliko njeni interesi na neki način u tom selu mogu bit zadovoljeni, ili ako je jako introvertirana osoba, i slično, iznimaka ima, ali kad pričamo o genijima, oni uglavnon lakše prolaze u velikim gradovima. Tako neka sitnica od problema koja običnom čoviku predstavlja prosto ono malo češkanje u pozadini glave, malu sitnu brigu i nezadovoljstvo, geniju predstavlja ogroman problem i stvara u njemu velik rascjep.

Druga stvar su sami potencijali, kako neko ima veći potencijal, more više razvijat svoje biće kako u konstruktivnom tako i u destruktivnom pravcu. Tako potisnuta agresija kod genijalca more stvorit kojekakve manipulatorske, ubilačke, autodestruktivne i razne druge poremećaje. Još nešto ide uz genijalnost, a uz to bi da izjavu jednog genija, Carla Gustava Junga: Drvo može narasti visoko u raj jedino ako su mu korijeni duboko u paklu. Ovo predstavlja jednu dvojakost ljudskog bića, ili stara ezoterička istina: kako gore tako i dole. To jest, rast u visinu je istovremeno i spust u dubinu. Zašto je to tako je inspirativno pitanje, ali sada neću u to ulazit. Istina jeste da sva velika dostignuća i visine proizlaze iz velikih, dubokih stanja uma. Tu opet dolazimo na još jedan problem genijalnosti, naime, genijalci su, samim time što su postigli genijalnost, zaronili jako duboko u samo svoje biće. Pronašli su u sebi strast, pokretač za rad, pronašli su u sebi inspiraciju, zašli su u razne skrivene dubine svog bića. To znači da su oni svojim svjesnim ja dotakli te dubine, da su ih osvijetlili. To znači dvi stvari, dotakli su razne blagodati i prave svete gralove života, koji obični smrtnici mogu nazirat tek djelomično i to u iskrivljenom obliku. Ali također su dotakli duboke strahove, boli, raznorazne destruktivne tendencije u svom biću. I s tim tendencijama nije lako izać na kraj. Običan čovik nema te izazove, i more se slobodno reć da čovikovi izazovi u njegovom životu su često proporcionalni njegovom razvoju, ili barem nivou do kojeg bi moga doć. Nije uvik pravilo, ima iznimaka, ali što je nivo razvoja čovika veći, stvari postaju ozbiljnije. To opet ne mora značit da bit genije mora istovremeno značit i veliku patnju. Ali znači da, ukoliko osoba ima prosječno neuredne mentalne tendencije, ako je usput i genije, te tendencije će joj stvorit velik problem, jer će ona osvjestit ono šta većina drži u sebi pod kontrolom raznim hipnozama svih vrsta. A kad ih osvjesti, te sile će počet djelovat u njenom svjesnom ja, i ona će s njima nekako morat izlazit na kraj, jer nazad nema. Kad je nešto jednom postalo svjesno, nema povratka. Istina izjave od Junga se more protumačit i jednostavnije, čovik more uživat u pravoj srići i miru, tek kad je rasčistija sa sobon sve ono destruktivno u svojoj ličnosti. To je ta dvojakost grana u raju a korijena u paklu. Ipak, nisu nam svima date iste situacije ni isti izazovi. Nalazimo se u potpuno različitim situacijama i vjerovatno ni jedno pravilo nije apsolutno važeće za sve ljude. Neki možda nemaju toliko dubok pakao... Neki možda još ni ne znaju šta imaju, i provode cili život prosto tražeć nešto da bi ih malo prodrmalo iz sna. Drugi su pak na po puta, muče se i trve sami sa sobon, neki su sređeni i ostvareni i grade se ležernije i mirnije.

Bilo kako bilo, Van Goghove slike otkrivaju veliku senzibilnost.

Ova je npr, prilipa:



Ovu je naslika dok je bija na psihijatriji, posebno mi je zanimljiv uvijeni oblik stvari na njoj. Izgleda da općenito voli valovite oblike, a ova mi nekako pokazuje tu usijanost mentalne atmosfere i njenu, In the lack of a better word, ledenost, prazninu:



Njegove slike puno govore o njemu šta je i kakav je, ali, znamo li ih mi čitat? Da li je negenije ikad sposoban da svati svit u kojem jedan genije prebiva. Meni su ove slike predivne, jedna senzibilnost kakvu je teško vidit. Van Goghov svemir je prelip. Ali je njemu bija pun patnje, toliko pun, da je na kraju svoj svemir propuca revolveron direkt kroz njegov centar.

Njegov autoportret:



Van Gogh je živija u mentalnoj patnji i siromaštvu, nekad je čak ija (jeo) svoje boje. Danas mu slike vride milione. Tragika umjetnika, al njega to sve vjerovatno ne bi ni brigalo.
- 16:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.11.2016., petak

Priroda stvari

Svemu, ali apsolutno svemu, dođe kraj. Šta ne završi sam život, završiće smrt. Ali to nije tragična vijest, ili mizantropski pesimizam. To je vesela vijest, jer nas uvik iza kraja čeka novi početak.
- 16:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.11.2016., četvrtak

Priroda zla

U pretprošlom postu san obradija temu tragedije. Sad ću prić na jedno slično pitanje: postojanje zla. Ima nekoliko u komentarima na blogu od Lovice san napisa komentar o zlu. Naime, ono što mi percipiramo ko zlo je zapravo nešto što je u prirodi sasvim normalno. Lav siluje lavicu kad se pare. Pivac kokoš. Muški lav ljenčari po vas dan, dok lavice love. Kad ulove hranu on prvi jede. Dupini su skloni grupnom silovanju, izdvoje ženku iz grupe i nekad je siluju mjesecima. Orke se veselo dobacuju ulovljenim tuljanom, ugraju se s njim, dok im ne prane da ga poidu. S druge strane, kad muškarac siluje ženu, u pitanju je zlo. Kad šef iskorištava radnike, također. Kad u Indiji u autobusu grupa muškaraca siluje ženu, opet je u pitanju zlo. Kad neko muči životinju il drugog čovika, nesumnjivo je zal, vjerovatno je i psihopata. Ne želin reć da to nije točno, sve su to primjeri zla. Ali to zlo nije ništa eksplicitno ljudsko. Zlo je nešto što je inherentno raznim vrstama u prirodi, znači, zlo je prirodno. Zlo je dio prirode. Skloni smo nemarno i traljavo razdilit ljude od životinja, idejom da se mi vodimo razumom a životinje instinktima. Ni jedno ni drugo nije točno u tako rigidnoj postavci. Istina jeste da se životinje pretežito vode instiktima, ali i one imaju nešto razuma, pogotovo neke inteligentnije vrste kao dupini ili čimpanze. A također, i mi razumni ljudi smo često robovi instinkta.

Dalo bi se onda zapitat, šta je uopće zlo? To je teško pitanje. Ono šta moremo o tome znat je da je zlo nešto što je dio naše prirode. Po prirodi smo skloni raznim vrstama nasilja, to nije nešto što naučimo, nego se od toga tribamo odučit. Ljudi će, bez pravilnog odgoja, se ponašat kao poluživotinje, što znači, bit će nasilni. Psihopatija i ostali fenomeni zla su sad previše da u njih ulazin, ali ono šta je poanta je da ti fenomeni ne predstavljaju ništa toliko posebno, postoje u prirodi i bez nas. Dica su zapravo često poput psihopata, uradiće neko zlo životinji bez ikakve svijesti o tome šta rade, ko da se igraju igračkom. Drugo je pitanje zašto neki od nas ostanu takvi, ostanu psihopate. Tražit odgovor na to bi bilo previše za ovu prigodu. Što se dice tiče, kad ih već spominjen, želin ukazat na jedan mit, a o to je mit o dičijoj nevinosti i inherentnoj dobroti. Dica jesu nevina i iskrena, to stoji. Ali dica su također i nasilna i sklona svakakvom neprihvatljivom ponašanju. Ja san ko mali zatvorija mačku iz frižider, iz čiste zabave. Nisan uopće razmišlja oće li mačka umrit u frižderu, jednostavno nije bilo svijesti o tome. Priživila je usput da kažen. :) A sem toga, dica su sposobna i za ozbiljnije vrste nasilja. Nasilje nasljeđujemo u našoj prirodi, od njega se tribamo odučit, tribamo ga privazić.

I to je zapravo ono šta je u principu zlo. To je naša životinjska priroda. Strah, kao korijen svih negativnih emocija. Ne postoji neko apsolutno, vandimenzionalno zlo. Zlo je jednostavno, primitivizam, manjak svijesti. I u slučaju psihopata i sociopata isto vridi, jer je kod njih empatija ostala na potpuno primitivnom, nerazvijenom nivou. Ono što razlikuje ljude od životinja je nivo svijesti, i mogućnost empatije sa drugim bićima. Zato smo moralna bića, jer nam je dat izbor. I zato ko vrsta, a i ko individue, imamo zadaću da svoj izbor koristimo pametno, i da se razvijemo u kvalitetnije, svjesnije, zrelije i dobroćudnije osobe. Težak je zadatak na nama ljudima, jako težak. Ali su zato plodovi rada slatki.
- 15:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.11.2016., srijeda

Trump

Ako je neko gleda film Idiocracy (ako nije prepuručujen), moga se je smijat gledajuć kako je porno glumac i boksač predsjednik Amerike. Danas se desilo nešto slično. Ipak, meni, unatoč tome što po stavovima ne mogu bit dalje od Trumpa nego jesan, je drago da je pobjedija on a ne Hillary. Zašto? Pa bar će bit zabavno iduće 4 godine. Drugi razlog je što postoji barem mala šansa da Trumpova politika neće bit potpuno režirana od strane interesnih krugova koji stvarno i vladaju amerikon i kojima je američki predsjednik prosto plaćenik. Hillary je kandidat establišmenta, s njome bi politika SAD-a ostala ista ko što je do sad bila. S Trumpon postoji mala šansa da će se stvarno desit neka promjena. Mnogi se boje na gore, ali s obziron na to šta je SAD kao država sve uradila u zadnjih deset godina, ja se pitan, koliko gore more bit? Bring it on, ajde da vidimo šta će samodopadni, narcisoidni i ekscesni Trump radit iduće 4 godine.
- 15:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.11.2016., utorak

Tragedija

U svitu zapravo ne postoji ništa tragično. Kad gledamo životinjske emisije recimo, česti su primjeri šumskih požara koji poharaju neka područja. Ti požari poubijaju na tisuće različitih životinja i biljaka. Oni izgore i umru u najgorim bolovima (životinje, biljke bol vjerovatno ne osjećaju, ili bar ne na način ko mi). To gledamo i većinom nemamo neke posebne emocionalne reakcije. S druge strane, kad smo mi ljudi u pitanju i kad ljudi ginu, požari su tragedija. Jer smo u pitanju mi. Tu se radi o čistoj lojalnosti naspram naše vrste, poistovjećeni smo s tim ljudima koji su izgorili u požaru jer smo i mi ljudi i jer se takva stvar more desit i nama. Bilo kako bilo, mi tu patnju moremo emocionalno doživit prosto jer smo i mi ljudi, ali to nije objektivan prikaz situacije. Objektivno, požar je požar, ginili u njem ljudi, biljke il životinje. Večeras san ugleda dvi mušice u svojoj kavi. One su se udušile u njoj, umrle su. Bija san ravnodušan prema tome. Da se sutra dva moja prijatelja uduše u rijeci, to bi bila tragedija. Ali zar to nisu dvi smrti u pitanju u oba slučaja? Ne želin reć da ima nešto krivo u tome što nas više pogađaju osobne stvari ili patnja ljudi generalno, nego drugih vrsta. Nego samo da je to naš subjektivan doživljaj, a stvarnosti je za taj naš doživljaj svejedno. Dobro, imamo tu i objektivan kriterij, da ljudi ko svjesnija bića vjerovatno više pate. Ali opet, patnja je patnja, i nama i životinjama, svakom na svoj način. Ovo u jednu ruku more značit da tragedije ne postoje. Ili pak da je samo postojanje tragično. Oboje je točno, ovisi prosto kako ko oće da uzme.
- 17:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.11.2016., ponedjeljak

Adi




- 20:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.11.2016., subota

Erdogan, ljevica, Kurdi

U prilici smo gledat raznorazne procese koji se po svitu dešavaju, i za nekoga ko zna da čita, većina njih su tužni... A u drugu ruku otkrivaju i optimizam, ako se drugačije čitaju. Jedan od procesa koje moremo gledat, je formiranje jedne nove autokratske i nedemokratske države, iz dojučerašnje demokracije. Ta država je Turska. Svi znamo za takozvani 'puč' koji se je navodno odvija u Turskoj i za koji je optužen fantomski krivac Gilen, koji je igrom slučaja u Americi. U sami puč bi se moglo povirovat, da neosultan Erdogan, u Turskoj, nije da uhitit i otpustit na tisuće ljudi u roku od samih par dana. Svakoj osobi pri zdravoj pameti se nameće pitanje, odkud mu tako brzo te brojke? Sasvim je jasno da su ti spisci već prije postojali. Ono šta je 90% sigurno da se je desilo, je to da je puč namišćen od strane samog Erdogana, vjerovatno u dogovoru sa višim dužnosnicima u vojsci koji su pokrenili sami puč. Ti dužnosnici su uz dogovor sa Erdoganom izveli puč i pritom taman vidili zgodnu šansu da se pokažu svi koji se u vojnim kadrovima ne slažu sa Erdoganovom politikom. Ti isti dužnosnici naravno, nisu uhićeni, ali su zato uhićeni svi oni koji su zagrizli mamac, a okrivljen je fantom koji već godinama živi u SAD-u, a i sam je ideološki Erdoganov konkurent. Taj 'puč' je iskorišten da se naknadno sprovede ono što i sad traje, a to je uspostavljanje Erdoganove diktature i apsolutne vlasti u Turskoj, ostvarivanje Erdoganovog sna o novoj Osmanskoj Turskoj i njemu kao sultanu iste. Isto kao i 9.11. u SAD-u, zbog onog što se desilo poslje postoji svaki razlog da sumnjamo da je cili događaj namještaljka. Ko što je SAD jedva dočeka 9.11. da uđe u cili niz već pripremljenih ratova i da uvede mjere nadzora protiv vlastitog stanovništva, tako je Erdoganova Turska u roku od nekoliko miseci obavila čistku svih neistomišljenika u školstvu, sudstvu, vojsci, medijima (preko 130 medija je od Juna zatvoreno), državnoj administraciji, i konačno, politici. U slučaju SAD-a, ideje o zbacivanju Saddama i Gaddafija su puno starije od 9.11. 2001. Isto vridi za Tursku.

Naime, Erdogan je već prije par godina izaša sa prijedlogon da Turska pređe na predsjednički sistem, što bi njemu, ko predsjedniku, dalo pune ovlasti. Caka je što mu za to triba dvotrećinska većina u parlamentu. Većina koju nema. S tim da, u Turskoj je još providna i traljava izvedba puča i brza reakcija Erdogana. Također, Turska ljevica je napokon, nakon duge patnje dobila svoju pravu reprezentativnu stranku u politici, HDP. Također, sa HDP su Kurdi, kao i gejevi i druge manjine u Turskoj, došli u parlament kao značajni igrači. HDP-ovi su čelnici u Turskoj prošlih dana pouhićivani. To je samo kruna na ono šta su Kurdi u Turskoj prošlih miseci proživili, di su od strane Turske vojske većinski Kurdski gradovi držani pod opsadom, civili ubijani na ulicama, živi spaljivani u podrumima, itd. Osim u Turskoj, Erdoganova opsesija Kurdima, opsesija svih Turskih nacionalista, se ne zaustavlja u granicama Turske, nego već godinama Turska potpomaže svoje proxy snage u Siriji i Iraku da se bore protiv pokušaja stvaranja neovisne Kurdske države na tom terenu. U agresiju na Kurdske teritorije Turska vojska je zadnjih miseci ušla i otvoreno. Turska je ključan igrač na bliskom istoku, jedan od glavnih faktora na tom terenu, uz Izrael, Iran i Saudijsku Arabiju. Tonjenje ove zemlje u totalitarizam je visoko zabrinjavajuće, a to je tek kruna na Erdoganove stare totalitarne tendencije. Svakome ko nije Turski nacionalista ili Turkofil je jasno da je Erdogan visoko opasan profil ličnosti, zbog izrazitog Turskog nacionalizma i diktatorskih tendencija koje ga prate od njegovih početaka. Ljevica u Turskoj se već godinama nalazi po zatvorima, i te priče znan i iz ličnog iskustva preko samih Turskih državljana koje san ima prilike upoznat. Kurdi, kao najveći narod bez svoje države na čitavom planetu, prolaze nezamislive patnje zbog politike Erdoganovog sultanata već godinama, a sada se nalaze i pod otvorenom Turskom agresijom. Vidićemo kako će se stvar odvijat. Na samom početku posta spomenija san da jedan kut gledanja na ovo more gledat čak i sa optimizmom. Taj optimizam znači, da je u Turskoj ljevica prirodno toliko ojačala da su Erdoganu sada potrebni ovako radikalni koraci da je uspostavi pod svoju kontrolu i vlast. To je pozitivno, ali oće li Turska ljevica proć kroz ovu patnju kroz koju prolazi, i izać iz nje živa, ostaje da vidimo. To je već pitanje dobra i zla, i koje će od tog dvoje pobjedit na našem planetu, kako u Turskoj, tako i drugdi.

Reference:

https://www.rt.com/news/335200-cizre-burned-beheaded-kurds-erdogan/

http://www.independent.co.uk/news/world/middle-east/kurds-syria-civil-war-turkey-isis-ypg-us-assad-erdogan-a7222851.html

https://en.wikipedia.org/wiki/Human_rights_of_Kurdish_people_in_Turkey

http://www.zerohedge.com/news/2016-04-29/erdogan-father-isis-new-documentary-outlines-turkeys-support-islamic-state

Ovo su samo zrnci informacija koji su dostupni na internetu. Također, uporno tražin jedan portal na kojem je bilo puno informacija, i vidin da portala više nema. A Turski je portal. Realnost svita u kojem živimo. Drago mi je da nisan Turski državljanin, jer je upitno bi li zbog ovog posta recimo, bija u zatvoru. Ili bi bija mrtav, ubijen u bombaškim napadu na ljevičare i HDP pristaše. Ili ubijen prosto jer san Kurd. Turska ljevica i Kurdi prolaze kroz teške trenutke. Moje srce je uz njih, ko što je uz ljevicu, uz pravdu, svugdi u svitu. A nažalost, živimo u svitu u kojem je ludilo nacionalizma još uvik puno jače od pameti. I to je činjenica, počevši prvo od naše države, koja svake 4 godine ponovo izglasa rat. A zanimljivo, što se tiče toga optimizam-pesimizam, slično se more primjenit na Nobelovu nagradu za mir koja je otišla Obami. U jednu ruku se more gledat kao crnilo, zbog toga u kakvom su stanju naše institucije kad je Obama dobija tu nagradu. A u drugu se more gledat optimistički, na način da zapravo primjetimo koliko je providna politika svjetskih elita, da in je potribno čak i da dodjeljuju Obami nobelovu nagradu, da bi naivnima zamazali oči.
- 19:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.11.2016., petak

Luka

Luka je bija naoko običan dječak. Smeđokos, vedar, sa nekom dozom chil energije, one hladne vedrine, poput lagane, hladne vode koja prija. Ima je nešto fino u očima, iza njih kao da su virile njegove sjene, vile koje sa njim plešu iza leđa mu. U komunikaciji s njin bi se osjetilo da je Luka vilen. Iako, niko to nije pretjerano doživljava, to je bilo nešto kao podpragovna impresija, kao background. Tu je a da ga ni ne primjetiš. Sem toga, Luka je bija običan adolescent, zabavljen igranjem nogometa na igralištu i sanjarenjem o tome da će jednom nekoga jebat. Ipak, Luka je ima jedan hobi kojeg je jedino on zna. Niko ga nije zna sem njega, i niko nije zna da on to uopće radi. To bi moglo bit i iz razloga, jer Luku niko nikad nije zna. On je bija dalek, a prisutan, tajan a otvoren. Nikad nije laga a nikad nije ni govorija istinu. Sve što je govorija i radija bilo je jednostavno: Luka. Ipak, nešto s njim je privlačilo ljude k njemu, a pri finim trenucima on je stvarno i volija njiovo društvo. Ipak, Lukin hobi se pokaziva ko koban za sve ljude koje je Luka zna. U tanke noćne sate, kad je noćna gustina popustila, a naziru se prvi tračci svjetla i crta obzora, Luka je posjećiva radionicu. Radionica je bila sakrivena duboko duboko u njegovom umu. Luka je tu radionicu brižljivo izgradija, još dok je bija dite zatvoreno u podrumu. Godinu dana Luka nije vidija ni čuja nijedno drugo živo biće, i u tu godinu dana svog djetinjstva, Luka je napravija tu radionicu. Radionica je, zanimljivo, izgledala identično ko i podrum u kojem ju je Luka izgradija. Bila je fizički totalna preslika. Ali u nju je Luka ugradija sebe. Sebe u podrumu i sebe iz podruma. Ili pak samo sebe. Kad bi, u noćnim satima Luka ulazija u radionicu, uvik je zaključava sobu da bude siguran da niko ne mere uć i uvatit ga, jer, Luka je pritom bija ranjiv. Kad je ulazija u radionicu, nije bija svjestan okoline oko sebe i pritom mu se moglo desit nešto nekontrolisano, ili je pak neko moga posumnjat šta radi. Ta misao ga nije puno uznemiravala, jer je bija dosta samouvjeren. Luka bi u radionicu ulazija malte ne i mimo svoje volje. Neto u njemu se opiralo, kao da su bila dvojica njega. Ali onaj drugi bi uša i povuka i ovog prvog za sobon.

U radionici su njih dvojica gradili. Pravili maske. A maska je tek simbol, simbol onoga šta ona zapravo jeste. A ona je devijacija, laž, zlo. Luka je u radionici radija sa čistim zlom, čistim taljenim iz talionice u njegovom podrumu, podrumu radionice u njegovoj glavi. Prvotno je Luka tu talija maske za svoje roditelje koji su ga ostavili u podrumu. Istalija je toliko maski za njih, i svaka je odgovarala točnom obliku njiove glave. Tu je bija trik, da bi istalija masku za nekog, Luka je mora poznavat točan oblik njegove glave.Neke maske su bile crne, a neke čak i veselo šarene. Ali ispod svake šarene je leža sloj crnog željeza. Svaka je bila zasebna devijacija, svaka mučenje na svoj način. Ludilo, očajavanje, bespomoćnost, isprovocirana agresija, autodestrukcija, suicidalno ponašanje, potpuna poslušnost, samoočajavanje, sve su to bile osobine maski koje je Luka pravija, svaka noseć jednu tu osobinu. Neke druge su bile suptilnije i tribalo je više dana, nekad i mjeseci, da je potpuno stavi osobi na glavu. Te su maske mijenjale karakter osobe potpuno, na svakorazne načine, čineći je potpuno ovisnom o njemu, jer je on podražava masku, on je gledno kroz tu masku bija naprosto neophodan, bez njeg svit nije bija isti. Nekad mu je čak polazilo za rukom da osobi stavi i po više maski odjednom, tako je jednom majci istovremeno uspija, da ona ni ne vidi, u razgovoru stavit masku za skidanje odjeće i masku za samoozljeđivanje, i tada se njegova majka, skinula do gola i rezala se u prostoriji. Kasnije se naravno, nije mogla sjetit kako je uopće do toga došlo, a nije ni imala kad dovoljno bistro razmislit o tome jer bi joj Luka, neprimjetno, stavija još jednu masku zbog koje to nije mogla vidit. Jednom kada bi Luki pošlo za rukom da stavi masku, žrtvi je tada teško polazilo za rukom da se više ikad otme njegovom vladanju. Ispočetka je Luka stavlja maske samo svojim roditeljima... Stavlja im je te maske, i uživa u osjećaju osvete, ipak, taj užitak nije dugo traja, i u međuvremenu užitak vladanja osobom i eksperimentisanja sa guranjem granica dokle može osobu dogurat i prosta znatiželja i veselje kada vidi da mu nova maska radi, su postali svrha sami za sebe. Tada je Luka, nekad čak i protiv svoje volje počeja stvljat maske svima oko sebe. Jednon se je čak iskreno zaljubija, i primjetija je da ne mere bit zaljubljen a da osobi ne stavlja neku masku. Ta ljubav je rezultirala ludilom njegove ljubljenice, ona je zbog Luke završila na psihijatriji. Ili zbog sebe točnije rečeno, jer, bila je jedna caka. Luka je moga stavit masku jedino osobi koja ne vidi dobro. A postoji samo jedan razlog zbog kojeg osoba more ne vidit, to je jer ona sama na sebi drži masku. Kako drugačije bi i moglo ić? Luka je dobro vidija i zna, da svi sami na sebi nose maske, maske koje su si ni ne znajući izradili. A u par navrata je pokuša suptilno stavit maske osobama koje na sebi nemaju masku, rijetkima koji takvi postoje, i vidija je da to ne iđe. Neko ko sebi nije stavija masku odma primjeti na sebi osjećaj stranog tijela. A maska preko maske ide bez problema.

Tih par pokušaja se Luki urizalo u pamćenje i od tada je izbjegava svaki kontakt sa osobama koje na sebi nemaju masku. Osim toga, oni bi ga odma prozreli, a Luka to nije moga podnit, nije moga podnit da ga neko vidi kakav jest. Jer je zna da ta osoba svaća šta on radi, i zna je da drugi osuđuju njegovu tendenciju da stavlja drugima maske, zna je da ju osuđuju, mada je tu tendenciju uglavnon pripisiva njiovoj djetinjoj naivnosti i slabosti, jer, ta on je jak, on more drugima stavit masku i dobit šta želi a oni to ne znaju! Luka je izbjegava ljude koji na sebi nemaju masku, i družija se je samo sa ljudima koji su sami sebi već stavili masku. Takvi ljudi su često ludili za Lukon, on je za njih ima 'ono nešto'. Nikad ne bi ni svatili šta se dešava s njim, a, začuđujuće, unatoč svim posljedicama njima se njegovo ponašanje sviđalo. To je bija trik, Luka je vješto vlada tim hodanjem po žici, da im daje u maski nešto što im se dopada zbog čega je žele na sebi da je zbog neprijatnih posljedica ne skinu. Zato je to umjeće tražilo detaljno poznavanje nečije vlastite maske a i prirodne glave. Luka je dobro barata svim time. Luka je zbog svoje sposobnosti dobro kotira u društvu. S vrimenon je čak steka i veliku moć, posta je stručnjak za maske. Uša je u krugove velikih igrača i učija kako stavit maske masama i masama ljudi koristeći medije poput televizije ili novina. Luka je pokreća ratove i pokreća je bijes i strah u masama, također ih potičući da obožavaju svoje vođe, kojima je on također upravlja držeći ih pod svojom maskom. Luka je bija vladar iz sjene, moćnik, koji je moga sve šta želi. I živija je tako i proživija svoj život, da bi tek prid smrt i sam vidija da zapravo, i sam na sebi drži masku. Kad je to vidija, samo je prid sebon opet vidija podrum, i talionicu u kojoj je izradija prvu masku. Masku za sebe. Masku Luke moćnog, luke koji antipod njemu u podrumu. Njemu ispod maske. I ta maska je tražila od njega da drugima radi maske. On je bija njen pijun, pijun svoje maske. Vidija je to i umra, i osjetija kako se sve vraća, kako postaje bespomoćan, u raljama smrti. Osjećajuć to, sa smrti koja je sve više i više vladala njegovin tijelon, soba u kojoj je umira počela je polako poprimat oblik njegovog podruma. Polako se pretvorila u podrum, a on ponovo u onu bespomoćnu bebu. Poželija je da vrisne, ali glas iz njeg nije izlazija. Tada je vidija da je umra.
- 16:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.11.2016., srijeda

Sjeb i savršenstvo

Ljudi s kojima provodiš vrime neminovno utiču na te. Upijaš ponašanje, paterne misli, svih ljudu s kojima si povezan. Pennyfor je pisala o svom radnom okruženju... Ja već neko vrime primjećujen uticaje svog okruženja na mene, okruženja mog ropstva u mom selu. Ropstva metaforično rečeno, al to metaforično ropstvo nije ništa manje teško nego neko stvarno. I tako, primjetin uticaje na sebe, polako, kako dosada, dokolica i očajanje, nagriza... Kako popriman blago uticaje mediokritetstva iz svoje okoline... U meni se odvija borba, borba između djela mene koji želi nešto konstruktivno i pametno i djela mene koji se želi prepustit inerciji... Inerciji koja ne vodi u ništa dobro. Sam ne želin zasukat rukave i pokušat, al stvarno, istinski i iz muda pokušat napravit od svog života nešto. Valjda jer ne virujen da mogu. Valjda jer mi je teško odlipit se od inercije. A nešto će privagnit, ne mogu vako kući živit vječno, oduljivajuć momenat kad tribaš ustat, samo da iman što manje dana za priživit... Previše mi je teško da pokušan ponovo zalet, povratak svemu što san ostavija. Dosta toga zbog zdravstvenih problema ne mogu, a dosta toga mogu ali otežano. Generalno je puno toga narušeno da bi ima motivacije za život u ovakom stanju, a opet živin, samo što je to život koji je potpuno na ivici. Tako se osjećan, nezamislivo mi je npr, da bi se nekad u životu moga osjećat ok. Uopće ne vidin kako. Po internetu tražin neke komune, domove... Kontan neka takva varijanta da bi me mogla drmnit, al kad razmislin dal želin da živin u nekoj komuni, i ne želin baš. Samo, želin bit među ljudima, među ljudima koji će mi bit zanimljivi. Ili bar negdi di ću imat neke aktivnosti koje će mi bit zanimljive. Da se vraćan u Sarajevo, zbog smetnji s očima mi, govoron, i da, izvinete, kurcon, neman motivacije... O problemima san detaljnije pisa na svom matičnom blogu, ugl, sa te tri stvari iman probleme, i to ne male. :) Dijagnoze se još vrte, nisan siguran da iman točnu dijagnozu, al ove što pretpostavljaju da bi mogle bit, nisu lake. Prosto mi to izgleda ko mučenje, mada bi vjerovatno bilo manje mučenje nego ovo kući. Al ne vidin ni šta bi tu, fakultet mi se ne nastavlja a ne znan koju drugu perspektivu da uberen... I tako, u krug u krug. Sam san za sebe odgovoran, a ovaj blog zasipan svojin sjebon, al ne očekujen da mi neko nešto more pomoć. Prosto pišen, po inerciji, istoj onoj koja me ustaje na nogu jutri. Pardon, popodne. :)

Pijen kavu i domaći sok od divijeg šipka btw, super kombinacija. Tija san pisat o ljubavi, zapravo. Ima nekoliko san tija pisat o tome. Prilikon meditacije san u par navrata osjetija neki osjećaj, koji bi najbolje bilo opisat ko duboka ljubav. Mada, kad kažen 'ljubav', krivo zvuči. Navikli smo tu riječ povezivat sa drugačijon vrston emocija... Možda san kroz svo ovo vrime i naučija šta je zapravo ljubav. Posvećenost. Požrtvovnost. Privrženost. Odgovornost. Ljubav je ono kad zaboravimo na sebe u posvećenosti dobrobiti drugog. Ima san još par momenata koje san doživija koji su vridni opisivanja... Meditacija vridi zlata. Također, jedan zanimljiv momenat mi je bija ima nekoliko kad san gleda drva u jednoj šumi. Kad vodan ćuku vidin tu dva hrasta pa se malo podružin s njima, zagrlin ih i osjećan ih, kako žive. Biljke su puno više nego što mi mislimo, recimo, kako biljke razviju trnje? Kako razviju nešto oštro da se obrane od napada? Za to je potribna dosta velika inteligencija, koju one očigledno imaju. Centralnog nervnog sistema nemaju, ali inteligenciju i svijest imaju, to se more sasvim jasno zaključit. Uostalom, žive su. Prečesto pored biljaka samo prođemo usputno i uzimamo ih zdravo za gotovo, a zapravo, one su žive, ko i mi. One su život, prana, chi, životna energija, elan. I tako, gledan te hraste, i okolna drva, i samo me prođe osjećaj kako i ona gledaju mene. Kako san doživljen, jednako ko što i ja njih doživljavan. Da se razumimo, ne mislin da nam je percpecija ista, ja san čovik, a oni drva, ali ipak me nekako percipiraju. Doživljavaju. Tada san poslje sa odmakon, posmatra prizor isprid sebe, i samo san osjetija, i doživija, na dosta dubokom nivou: Ovaj prizor isprid mene je savršen. Savršen, ali ne ono naše savršenstvo na koje smo navikli, ko kad slažemo kocke pa savršeno odgovaraju... Ne estetsko ni matematičko savršenstvo... Iako, ima i elemente toga, mada, nije samo to. To je bilo prost osjećaj savršenstva datog prostora takvog kakav je. Prosto je savršen, jer je točno takav kakav je. Prostora koji je intenzivno doživljen u svemu što daje, nebu, drvima, zemlji, kamenu... I doživljen, osjećen, spoznat kao savršen. I na isti način, sa sigurnošću mogu reć da je i bilo koji drugi prostor savršen. Nisan tu emociju ima prilike poslje osjetit ali je ona sasvim jasna i nedvosmislena, na dubljem nivou, sve je savršeno upravo onakvo kakvo jest. A to kažu i svi mistici... Mada, često ne bi se složili s tim, zar ne? Teško je nosit patnju i znat da je zapravo, sve u redu. I ako 'nije u redu' jest u redu, jer nije u redu s nekim logičnim razlogom. Sve je savršeno. A tako u pički materinoj. To more bit suma sumarum ovog posta. :)


- 19:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.11.2016., utorak

Drugdi (short story)

Otvorija je oči. Sluz, jaka i zategnuta, mu je ometala samo to otvaranje. Oči su mu bile slipljene jakon sluzi koja je išla u širinu. Nije se vidilo dokle i za šta ga točno ta sluz lipi. Činilo se ko da ga lipi za sam život, za svu okolinu, dokle? Ko zna dokle. Moguće dotle dokle ima prostora. Unutra se je osjeća još kao u utrobi, dubokoj, sluzavoj, utrobi što neodoljivo podsjeća na grobnicu. Ipak, to je bilo buđenje. Buđenje u nekakvom svitu, kakvom takvom, jedinom u kojem je moga bit. Na prvi pogled, osjetija je užasan grč, možda i povraćanje. Stomak se je podiga, kako su mu misli počele djelovat, osjeća je intenzivno, intenzivnu mučninu na svaku pomisao. Svaka pomisao je doslovno boljela, osjeća je bol, različitu od svake različite misli. Od mučnine je totalno odbacija prvih par pokušaja da misli i samo je staja, prazan i zaprepašten. Di je bija? Di san bija, odkud me ode? Šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo? Misli su beskonačno prolazile, a svaka je parala i bolila na svoj način. Prvo 'šta je ovo' je bolilo duboko iznutra, kao da cilo tijelo osjeća bol, duboka, gotovo ugnjojena bol. Drugo 'šta je ovo', je bolilo više užareno, kao da koža počinje se usijavat i ježit od samog kontakta sa vanjštinon. Treće je već probolo kao nož u utrobu. Nakon toga je sta, ukočen strahon od toga da bilo šta pomisli. Ali um nije sposoban dugo mirovat, ni ako zna da aktivnost vodi u novu bol. Možda je i bol bolja od dosade. Zatvorija je oči. Refleksna reakcija mu je rekla da ih zatvori, u nadi da će sve samo proć. Potpuno prazan, prazan od sjećanja, staja je rastvoren i ranjiv, potpuno izložen, a ranjiv, toliko ranjiv, da je izložen do kraja i do kraja bez kontrole, a ni sam ne zna čemu. Ipak, vanjština je mirovala. Osjeća je tek lagani prelazak hladnoće priko kože mu. Kao polarna svjetlost, u valovima, senzacije lagane hladnoće su šetale po njegovom tijelu. Odkud išta? Odkud išta, odkud išta, odkud išta, svaka misao ponovo je probadala, gušila, izvrćala utrobu i prosipala organe izvan tijela mu, da bi se opet refleksno usisali unutra. Koliko god da mu je bila muka od svih senzacija tijela, opet bi žurno skočija u obranu bilo kakve moguće štete koja bi tijelu mogla nastat. Panika je gorila. Na valove bi ga obuzela, ali bija je previše uplašen da radi korake, u svitu u kojem ništa ne vidi, osim zgrušanih i smješanih boja koje dopiru do njegovih očiju, kroz čitavu smjesu sluzi kojon je bija okružen. Dugo je sidija sam. Čitav prostor je bija nepredvidiv, kad bi poša, sluz se kao izmicala da napravi prostor za njegove korake, međutin, kad bi poša sist, smjesa iza leđa mu bi se zgrušala u nešto što je dovoljno čvrsto da se na tom sidi. Osjeća je jak pritisak te sluzi na oči, ali kad bi se kreća, ona se kretala s njim, gotovo bez ikakve težine, sva okolina oko njega se je mijenjala sa njegovim pokretima, čak i mislima. Osjeća je kako mu neke misli paraju okolinu različitim bojama, a u par navrata šutnje, okolina je proizvodila čudan, jednoličan ali harmoničan zvuk. Nije zna di je, al osjeća se je zarobljeno. Potpuno zarobljeno. U šoku i nesnalaženju, proveja je neko, poduže vrime sideć. U jednom momentu usta je, i refleksno se protegnija. Šta god da je, ipak je tu, ipak postoji. Ako je to dovoljno za išta. Mučija ga je osjećaj, prisutan u pozadini njegovog uma, da se nečeg triba sjetit. Nešto je bilo gotovo na rubu sjećanja, prisutno dovoljno da se osjeti, ali nemoguće za dohvatit. Nije moga skontat šta, nije zna ništa, nije ima nikakvih sjećanja osim ovog što je vidija oko sebe od trenutka buđenja. Nakon izvjesnog vremena, primjetija je da ne mere više stajat na istom mistu. Ima je potrebu da se kreće, ali di? Nije vidija ništa. Ono što je dopiralo do njegovih očiju, kroz gustu smjesu boja, izgledalo je kao da je u nečemu što je nalik prostoriji... Ali nije izgledala kao da je zatvorena, nego više, kao odvojen prostor u velikoj golemosti prosstora. Kao misto zasebne gustine, začepljeno i odvojeno nemogućnošću jasnog razabiranja ičeg vani. Ipak, ima je osjećaj da postoji vani. Nije mu bilo jasno što, osim zbog nekog, gotovo instinktnog osjećanja da uvik postoji vani. Usta je. Panika u njemu je kuljala, bila je preplavljujuća, ali ipak je unutar sebe osjeća neku širinu mentalnog prostora. Kao da je upravo jaha jedan ogroman val koji ga je izbacija ovde di je. Ipak, tu di je, ništa nije bilo vidljivo, razaznažljivo, niti jasno. Mahinalno je pomislija da oće da nestane, čudan osjećaj izvjesnosti daljeg nastavka nečeg što mu se ne sviđa se je pojavija, kao da dolazi iz njegovog trbuha. Sve je bilo izvrnuto, svi osjećaji su bili kao na krivom mistu. Osjeća je dozu ležernosti u svemu tome. Ali bilo ga je strah da uopće počme slagat neke logične konstrukcije o tome di se nalazi, jer je ima osjećaj da šta god da se dešava, nije dobro. U stomaku i u pozadini mozga čudna, agresivna energija se je taložila i tražila je izlaz. Pogleda je doli, želija je samo zaronit u dubinu prostora. Na momenat je pokuša to i uradit da vidi šta se dešava. Naglo je gurnija glavu doli i zaplovija kroz gustu smjesu koja ga okružuje, ali nije se dogodilo ništa, osim što, na njegovo čuđenje, je sasvim normalno staja i u obratnom položaju, kao da, kako god da se namisti, ima čvrst oslonac na ono na šta stoji... Vidivši to, u trzaju se je bacija naglavačke koliko god more. Boje su se naglo usplesale, mijenjale se, zelena se mišala sa ljubičaston, primjese duboke bordo crvene i kao kapi nečije krvi, nazirali su se u malko udaljenoj smjesi prostora. Šta je ovo misto, di san ja, ko san ja???

Udar paranoje samo mu je propara grudi, i kako ih je propara, osjetija je kako prostor oko njega uzima oblike raznih odvojenih konstrukcija koje postoje jedna kraj druge, potpuno slipljene, neodvojene, ali ipak zasebne. Izgledalo je to poput kocaka leda koje su naslagane u redu, prelazeći jedna u drugu, tako da je jednoj granica u dijelu tijela druge. Kako ih je pogleda, pomalo smireniji, i one su se prominile i zaoblile po rubovima koji su bili čvrsto kockasti i oštri. Pokuša je duboko uzdahnit, ni sam ne znajuć zašto, prosto kao osjećaj, navika steknuta negdi odakle god je već doša. Međutim, zrak je prolazija kroz njega jednako kako je udahnjiva i izdahnjiva. Obrateć pažnju, primjetija je da to i nije ništa kao disanje... Nego svjetlost. Prolazila je svijetlost. Pogledavši to, osta je zaintrigiran. To je djelovalo ko nešto novo... Nisan ovo još primjetija, pomisli... Zamišljen nad tim, pogleda unazad, i nije ni primjetija da zapravo, se nije ni okrenija, nego je vidija čitavin svojin tijelon. Samo je obratija pažnju na ono što stoji iza njega. Vidija je svijetlo u žućkasto smeđoj nijansi, pomišano sa prljavo bjelon. Pogleda je u sebe i gleda kako se to svijetlo lomi kroz spektar boja. Isprid njega je izlazilo u drugoj boji. Kako je to primjetija, boja koja iz njeg izlazi se prominila. Zaapravo, gledajuć je, stalno se minjala u blagim nijansama. Prvo je bila ljubičasta, pa je prilazila u žutu, pa polako, na momente grčeva, bi poprimila smjesu guste crne i lila se kao tinta. Gledajuć boju osjeća je kao da je izvor boje u njemu. Ipak, jasno je vidija, i bija svjestan toga da ta boja u njega također i ulazi, i iz njeg izlazi. Gledanje tog prizora ga je na momenat smirilo. Neko vrime je samo promatra, i uživa u prizoru. Ipak, nešto u njemu je govorilo da to ne mere dugo radit. Da mora krenit negdi koračat. Kreta se je sviješću po sebi, kroz svoje tijelo, osjećajući svaaki pokret kroz sebe. Primjetija je da ne mere vidit sam sebe, ali vidija je svjetlost koju isijava. A kad bi pokuša pogledat u sebe, pogledat i pokušaat pronać točku u kojoj se točno nalazi, samo bi vidija pojačano blještavo svitlo koje ne bi pristajalo svitlit i zaslipilo bi ga potpuno. Primjetija je da se more kretat kroz svoje tijelo, što ga je uzbudilo. Ipak, nikako nije moga izać izvan sebe, iako je jasno osjeća di su mu granice i di počinje ono izvan. Bija je zatečen time šta se dešava. Pokuša se je samo na momenat primirit i osjetit se. Nemir, pokreti, divlji valovi bi se u njem uzburkali pri svakom pokušaju osjeta nečega unutra. Osjetija je kako se vanjština distortira, i svaki put kad ga obuzme strah, svjetlo bi se totalno zaamračilo i osjeća bi oštre rubove prostora kako strše i bodu, odasvud. A nije moglo prestat. Sasvim jasno je osjeća, toliko jako i toliko jasno, da nikakva pitanja oko tog nije bilo da se postaavi: Ne mere prestat. Šta god da je, nema prestajanja, nema promjene, nema promjene kakvu zamisliš, nego samo onakve kakva se desi. Sami momenat kako je to osjetija učinija mu je utrobu duboko crnom. Crnom, da u dijelu stomaka njegovog potpuno eteričnog tijela, se ugnjezdilo jedno potpuno crno jaje, koje je puštalo račvaste korijene prema doli i gori, izbacujući neke i izvan njegovog tijela, da je posebno osjeća kako prostor struže oko njih. Ima je dojam da se prostor muči da prolazi kraj njega, jednako kako se on muči da se pokrene u nekom smjeru. Kako je primjetija da postoji, obuzela ga je neka čudna jeza... Prostor u kojem se nalazi je ima ngovještaj vječnosti, kao da se nikad ništa neće prominit dok on ne uradi pokret, iako, prostor i boje kroz gustu smjesu su neometano plesale svoj ples. On je ipak bija promatrač. Ništa ga samo po sebi nije uključivalo u igru, iako je i bez svoje volje učestvova u lomljenju boja, samim postojanjem. Protrnija je na tu misao, da tija ne tija, postoji, i postoji i okolini. Pomislija je d se mora sakrit, pobić, šćućurit negdi u neki kut, očajnički je počeja mahat rukama i nogama, plivajući tražeć kud u koji će se sakrit, zavuć otić izvan viđenja ovih svih užasnih boja koje ga bez pardona gledaju, potpuno jasno, kao da imaju hiljade nijansi očiju u svojim hiljadama nijansi boja, ali kako god bi zamahnija, nije dolazija nigdi, minjale su se boje i minja se je ambijent, ali kuta i mjesta za bijeg, pa makar i odmor, nije nalazija. Na to ga je ubrzo počelo uzimat strahovito i jako mučenje. Šta ako nema izlaza? Šta ako ovo stanje nikad ne prođe? Misli koje su mu prolazile i nisu bile u tom formatu, više su to bili impulsi koji prevedeni na jezik znače to, ali, bez obzira na njiov format, bile su jednako zastrašujuće. Odjednon je osjetija vrućinu kako se širi njegovin tijelon i suklja divlje iz njegovih pluća, ulazeći mu u eterične ruke, puneći ih crvenkasto narančastom bojom. Manija je rukon i propara prostor, da bi zaatim samo jasno osjeća usjeklinu u njemu koja krvari. Zapravo, potpuno je jasno osjeća da i on krvari zajedno sa prostoron kroz koji je napravija usjeklinu. Nije mu se sviđa osjećaj. Samo na momenat, prošla mu je misao da je potpuno nesabran. Jesan li sam? Jesan li ovde sam? Misli su prolazile kroz glavu... Da bi to otkrija mora je poć negdi, ali di? Ništa ne videć, i ništa ne moguć vidit, nije mu bilo jasno šta da osjeća u vezi te ideje. Da ostane čekat, možda nešto mogne bistrije vidit... Ipak... Teško da tako nebistar je ikad moga vidit vani išta bistro. Gledajuć u unutrašnjost tijela postalo mu je jasno zašto je sve vani vako mutno i neraspoznavajuće - zato što je unutar sebe takav. Primjetija je zapravo, da on prostor vani more gledat jedino kroz sebe, taj prostor se kao prizma lomi kroz njegovo tijelo. To ga je tek zaprepastilo i ostavilo bez osjećaja ikakve kontrole, jer vani more bit bilo šta i izgledat i bit bilo kako a on je potpuno nemoćan da to osjeti i stvarno pojmi. Pomislivši to jamija ga je golem, neizreciv bijes. Osjeća se je Bogovski bijesno i sa golemon mržnjon je pogleda sav prostor oko sebe. Kako je to pogleda, prostor se samo ukrutija i grubo je struga od kompletno njegovo tijelo. Jedan precizniji pogled je pokaza da je sam on posta krut i da prostor nije više ima kako kroz njeg proticat. U zamci san. Ovo je zamka. Ovo je zamka. Odavde nema izlaza. U užasu i golemom bijesu je gleda oko sebe, a kako su se užas i bijes povećavali, struganje prostora od njegovo tijelo postajalo je jače, na šta je postaja bijesniji i uplašeniji, stvarajući krug iz kojeg je gotovo nemoguće bilo probit izlaz. Moran otić, moran pobjeć, moran otić negdi, bjesomučno je mislija, ali ovaj put se je toliko ukrutija da nije moga učinit ni pomaka. Energije u njemu su počele divljat, i samo je osjetija kako mu se iz stomaka u grlo diže jedan teški, i oronili očaj. Šta li tek triban osjetit? Zapita se je... Vidija je sasvim jasno, da vani ne mere maknit nigdi, dok se nije pomaka unutar sebe.

Polako... Opet je uradija nešto nalik na uzdah. Šta je da je, osjetija je impuls nekakve kontrole. Kao da mora postojat nešto, nešto nekako, od čega će se osjećat dobro, nešto, nešto se mora desit i sve će prestat, prestat bit ovakvo kakvo je i postat će normalno. Ali šta je normalno? Nije ima pojma. Šta će se desit? Ni na to nije ništa moga reć. Samo je gleda, gotovo nimo, gotovo bez ikakva teksta. Da ništa, može bit dobro samo da se gleda. Možda ništa nije ni potribno, neko vrime, nego da samo gleda. Ipak, lagani grčevi bi ga prolazili i kroz samo gledanje, jer nije moga prihvatit činjenicu da je sam odvojen i da je sam objekat, svako malo bi ga jak strah prostrujia i svija mu svjetlosno tijelo u grčeve, jer je osjeća da ga nešto, na neki način more ugrozit, što je najgore, osjeća je kako svojim mislima pa čak i mirovanjen, more konstantno ugrozit sam sebe, i, gotovo sa užason, osjeća je bjesomučnu potrebu da se negdi divljački krene kretat, da nađe neko misto u koje će se utopit, ugušit svjesnost samog sebe i svog tijela, svijesnost koju je konstantno i bolno osjeća. Obraćajuć pažnju na sebe, upratija je bolnu dinamiku u igri svjetlosti njegovog bića. Na sam pogled na sebe se je grčija, u neobjašnjivom osjećaju zarobljenosti, zatočenosti u samom sebi, sebi kojeg kad se pogleda ni ne vidi, ali začuđujuće, vidi uvik jedan dija sebe, ali nikad isti i nikad nije moga bit siguran dal gleda u novi ili stari dio sebe. Ono što je bilo jasno, i što je bija sasvim siguran je da je strah. Opipljivo, jasno je osjeća to da je sam on strah. Pita se je kako on izgleda prostoru oko sebe i da li ga sam prostor gleda. Nisu mu bile ugodne ideje o tome kako izgleda i šta je zaapravo. Kad je staja na mistu dovoljno dugo, boje su se malo izbistrile. Ipak, situacija nije bila time ništa bolja. Boje su zasljepljivale, bolile, utroba mu je mučno probavljala svu svjetlost koja je kružila kroz njegovo tijelo, a grčevi su stalno stvarali valove u njegovom tijelu, koji su onda distortirali prostor oko njega, i na svaki pokret, pokušaj nekakvog hoda, je ima osjećaj ko da hoda po praznom moru valova, valova praznine, koji mogu odvest bilo kamo. Ipak, mora je hodat, nešto u njemu mu nije dalo mira. Zakoračija je naprid. Uradija je par koraka, i vidija je nešto što mu je djelovalo jako čudno i uzbuđujuće: Hoda je svojon namjeron. Tijelo je ostajalo isto, ali njegova namjera i misli su ga vodile i hodalo je njima, kao na mentalnim nogama. To ga je također preplašilo i zgrčilo... Jer je primjetija da, kako god da okreće i šta god da radi, neminovno se kreće. Osjeća se je ko u zamci, onemogućen da se kreće di želi a i onemogućen da bude miran. Pokušava je obuhvtit situaciju mislima. Ako je samo na momenat doživi, možda se sve olakša i postane normalno... Mada, šta je normalno? Nije ima pojma. Zna je samo da sav ovaj strah triba nestat.
- 20:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se