U svitu zapravo ne postoji ništa tragično. Kad gledamo životinjske emisije recimo, česti su primjeri šumskih požara koji poharaju neka područja. Ti požari poubijaju na tisuće različitih životinja i biljaka. Oni izgore i umru u najgorim bolovima (životinje, biljke bol vjerovatno ne osjećaju, ili bar ne na način ko mi). To gledamo i većinom nemamo neke posebne emocionalne reakcije. S druge strane, kad smo mi ljudi u pitanju i kad ljudi ginu, požari su tragedija. Jer smo u pitanju mi. Tu se radi o čistoj lojalnosti naspram naše vrste, poistovjećeni smo s tim ljudima koji su izgorili u požaru jer smo i mi ljudi i jer se takva stvar more desit i nama. Bilo kako bilo, mi tu patnju moremo emocionalno doživit prosto jer smo i mi ljudi, ali to nije objektivan prikaz situacije. Objektivno, požar je požar, ginili u njem ljudi, biljke il životinje. Večeras san ugleda dvi mušice u svojoj kavi. One su se udušile u njoj, umrle su. Bija san ravnodušan prema tome. Da se sutra dva moja prijatelja uduše u rijeci, to bi bila tragedija. Ali zar to nisu dvi smrti u pitanju u oba slučaja? Ne želin reć da ima nešto krivo u tome što nas više pogađaju osobne stvari ili patnja ljudi generalno, nego drugih vrsta. Nego samo da je to naš subjektivan doživljaj, a stvarnosti je za taj naš doživljaj svejedno. Dobro, imamo tu i objektivan kriterij, da ljudi ko svjesnija bića vjerovatno više pate. Ali opet, patnja je patnja, i nama i životinjama, svakom na svoj način. Ovo u jednu ruku more značit da tragedije ne postoje. Ili pak da je samo postojanje tragično. Oboje je točno, ovisi prosto kako ko oće da uzme.
|
