Sjeb i savršenstvo
|
Ljudi s kojima provodiš vrime neminovno utiču na te. Upijaš ponašanje, paterne misli, svih ljudu s kojima si povezan. Pennyfor je pisala o svom radnom okruženju... Ja već neko vrime primjećujen uticaje svog okruženja na mene, okruženja mog ropstva u mom selu. Ropstva metaforično rečeno, al to metaforično ropstvo nije ništa manje teško nego neko stvarno. I tako, primjetin uticaje na sebe, polako, kako dosada, dokolica i očajanje, nagriza... Kako popriman blago uticaje mediokritetstva iz svoje okoline... U meni se odvija borba, borba između djela mene koji želi nešto konstruktivno i pametno i djela mene koji se želi prepustit inerciji... Inerciji koja ne vodi u ništa dobro. Sam ne želin zasukat rukave i pokušat, al stvarno, istinski i iz muda pokušat napravit od svog života nešto. Valjda jer ne virujen da mogu. Valjda jer mi je teško odlipit se od inercije. A nešto će privagnit, ne mogu vako kući živit vječno, oduljivajuć momenat kad tribaš ustat, samo da iman što manje dana za priživit... Previše mi je teško da pokušan ponovo zalet, povratak svemu što san ostavija. Dosta toga zbog zdravstvenih problema ne mogu, a dosta toga mogu ali otežano. Generalno je puno toga narušeno da bi ima motivacije za život u ovakom stanju, a opet živin, samo što je to život koji je potpuno na ivici. Tako se osjećan, nezamislivo mi je npr, da bi se nekad u životu moga osjećat ok. Uopće ne vidin kako. Po internetu tražin neke komune, domove... Kontan neka takva varijanta da bi me mogla drmnit, al kad razmislin dal želin da živin u nekoj komuni, i ne želin baš. Samo, želin bit među ljudima, među ljudima koji će mi bit zanimljivi. Ili bar negdi di ću imat neke aktivnosti koje će mi bit zanimljive. Da se vraćan u Sarajevo, zbog smetnji s očima mi, govoron, i da, izvinete, kurcon, neman motivacije... O problemima san detaljnije pisa na svom matičnom blogu, ugl, sa te tri stvari iman probleme, i to ne male. :) Dijagnoze se još vrte, nisan siguran da iman točnu dijagnozu, al ove što pretpostavljaju da bi mogle bit, nisu lake. Prosto mi to izgleda ko mučenje, mada bi vjerovatno bilo manje mučenje nego ovo kući. Al ne vidin ni šta bi tu, fakultet mi se ne nastavlja a ne znan koju drugu perspektivu da uberen... I tako, u krug u krug. Sam san za sebe odgovoran, a ovaj blog zasipan svojin sjebon, al ne očekujen da mi neko nešto more pomoć. Prosto pišen, po inerciji, istoj onoj koja me ustaje na nogu jutri. Pardon, popodne. :) Pijen kavu i domaći sok od divijeg šipka btw, super kombinacija. Tija san pisat o ljubavi, zapravo. Ima nekoliko san tija pisat o tome. Prilikon meditacije san u par navrata osjetija neki osjećaj, koji bi najbolje bilo opisat ko duboka ljubav. Mada, kad kažen 'ljubav', krivo zvuči. Navikli smo tu riječ povezivat sa drugačijon vrston emocija... Možda san kroz svo ovo vrime i naučija šta je zapravo ljubav. Posvećenost. Požrtvovnost. Privrženost. Odgovornost. Ljubav je ono kad zaboravimo na sebe u posvećenosti dobrobiti drugog. Ima san još par momenata koje san doživija koji su vridni opisivanja... Meditacija vridi zlata. Također, jedan zanimljiv momenat mi je bija ima nekoliko kad san gleda drva u jednoj šumi. Kad vodan ćuku vidin tu dva hrasta pa se malo podružin s njima, zagrlin ih i osjećan ih, kako žive. Biljke su puno više nego što mi mislimo, recimo, kako biljke razviju trnje? Kako razviju nešto oštro da se obrane od napada? Za to je potribna dosta velika inteligencija, koju one očigledno imaju. Centralnog nervnog sistema nemaju, ali inteligenciju i svijest imaju, to se more sasvim jasno zaključit. Uostalom, žive su. Prečesto pored biljaka samo prođemo usputno i uzimamo ih zdravo za gotovo, a zapravo, one su žive, ko i mi. One su život, prana, chi, životna energija, elan. I tako, gledan te hraste, i okolna drva, i samo me prođe osjećaj kako i ona gledaju mene. Kako san doživljen, jednako ko što i ja njih doživljavan. Da se razumimo, ne mislin da nam je percpecija ista, ja san čovik, a oni drva, ali ipak me nekako percipiraju. Doživljavaju. Tada san poslje sa odmakon, posmatra prizor isprid sebe, i samo san osjetija, i doživija, na dosta dubokom nivou: Ovaj prizor isprid mene je savršen. Savršen, ali ne ono naše savršenstvo na koje smo navikli, ko kad slažemo kocke pa savršeno odgovaraju... Ne estetsko ni matematičko savršenstvo... Iako, ima i elemente toga, mada, nije samo to. To je bilo prost osjećaj savršenstva datog prostora takvog kakav je. Prosto je savršen, jer je točno takav kakav je. Prostora koji je intenzivno doživljen u svemu što daje, nebu, drvima, zemlji, kamenu... I doživljen, osjećen, spoznat kao savršen. I na isti način, sa sigurnošću mogu reć da je i bilo koji drugi prostor savršen. Nisan tu emociju ima prilike poslje osjetit ali je ona sasvim jasna i nedvosmislena, na dubljem nivou, sve je savršeno upravo onakvo kakvo jest. A to kažu i svi mistici... Mada, često ne bi se složili s tim, zar ne? Teško je nosit patnju i znat da je zapravo, sve u redu. I ako 'nije u redu' jest u redu, jer nije u redu s nekim logičnim razlogom. Sve je savršeno. A tako u pički materinoj. To more bit suma sumarum ovog posta. :) |
