Otvorija je oči. Sluz, jaka i zategnuta, mu je ometala samo to otvaranje. Oči su mu bile slipljene jakon sluzi koja je išla u širinu. Nije se vidilo dokle i za šta ga točno ta sluz lipi. Činilo se ko da ga lipi za sam život, za svu okolinu, dokle? Ko zna dokle. Moguće dotle dokle ima prostora. Unutra se je osjeća još kao u utrobi, dubokoj, sluzavoj, utrobi što neodoljivo podsjeća na grobnicu. Ipak, to je bilo buđenje. Buđenje u nekakvom svitu, kakvom takvom, jedinom u kojem je moga bit. Na prvi pogled, osjetija je užasan grč, možda i povraćanje. Stomak se je podiga, kako su mu misli počele djelovat, osjeća je intenzivno, intenzivnu mučninu na svaku pomisao. Svaka pomisao je doslovno boljela, osjeća je bol, različitu od svake različite misli. Od mučnine je totalno odbacija prvih par pokušaja da misli i samo je staja, prazan i zaprepašten. Di je bija? Di san bija, odkud me ode? Šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo? Misli su beskonačno prolazile, a svaka je parala i bolila na svoj način. Prvo 'šta je ovo' je bolilo duboko iznutra, kao da cilo tijelo osjeća bol, duboka, gotovo ugnjojena bol. Drugo 'šta je ovo', je bolilo više užareno, kao da koža počinje se usijavat i ježit od samog kontakta sa vanjštinon. Treće je već probolo kao nož u utrobu. Nakon toga je sta, ukočen strahon od toga da bilo šta pomisli. Ali um nije sposoban dugo mirovat, ni ako zna da aktivnost vodi u novu bol. Možda je i bol bolja od dosade. Zatvorija je oči. Refleksna reakcija mu je rekla da ih zatvori, u nadi da će sve samo proć. Potpuno prazan, prazan od sjećanja, staja je rastvoren i ranjiv, potpuno izložen, a ranjiv, toliko ranjiv, da je izložen do kraja i do kraja bez kontrole, a ni sam ne zna čemu. Ipak, vanjština je mirovala. Osjeća je tek lagani prelazak hladnoće priko kože mu. Kao polarna svjetlost, u valovima, senzacije lagane hladnoće su šetale po njegovom tijelu. Odkud išta? Odkud išta, odkud išta, odkud išta, svaka misao ponovo je probadala, gušila, izvrćala utrobu i prosipala organe izvan tijela mu, da bi se opet refleksno usisali unutra. Koliko god da mu je bila muka od svih senzacija tijela, opet bi žurno skočija u obranu bilo kakve moguće štete koja bi tijelu mogla nastat. Panika je gorila. Na valove bi ga obuzela, ali bija je previše uplašen da radi korake, u svitu u kojem ništa ne vidi, osim zgrušanih i smješanih boja koje dopiru do njegovih očiju, kroz čitavu smjesu sluzi kojon je bija okružen. Dugo je sidija sam. Čitav prostor je bija nepredvidiv, kad bi poša, sluz se kao izmicala da napravi prostor za njegove korake, međutin, kad bi poša sist, smjesa iza leđa mu bi se zgrušala u nešto što je dovoljno čvrsto da se na tom sidi. Osjeća je jak pritisak te sluzi na oči, ali kad bi se kreća, ona se kretala s njim, gotovo bez ikakve težine, sva okolina oko njega se je mijenjala sa njegovim pokretima, čak i mislima. Osjeća je kako mu neke misli paraju okolinu različitim bojama, a u par navrata šutnje, okolina je proizvodila čudan, jednoličan ali harmoničan zvuk. Nije zna di je, al osjeća se je zarobljeno. Potpuno zarobljeno. U šoku i nesnalaženju, proveja je neko, poduže vrime sideć. U jednom momentu usta je, i refleksno se protegnija. Šta god da je, ipak je tu, ipak postoji. Ako je to dovoljno za išta. Mučija ga je osjećaj, prisutan u pozadini njegovog uma, da se nečeg triba sjetit. Nešto je bilo gotovo na rubu sjećanja, prisutno dovoljno da se osjeti, ali nemoguće za dohvatit. Nije moga skontat šta, nije zna ništa, nije ima nikakvih sjećanja osim ovog što je vidija oko sebe od trenutka buđenja. Nakon izvjesnog vremena, primjetija je da ne mere više stajat na istom mistu. Ima je potrebu da se kreće, ali di? Nije vidija ništa. Ono što je dopiralo do njegovih očiju, kroz gustu smjesu boja, izgledalo je kao da je u nečemu što je nalik prostoriji... Ali nije izgledala kao da je zatvorena, nego više, kao odvojen prostor u velikoj golemosti prosstora. Kao misto zasebne gustine, začepljeno i odvojeno nemogućnošću jasnog razabiranja ičeg vani. Ipak, ima je osjećaj da postoji vani. Nije mu bilo jasno što, osim zbog nekog, gotovo instinktnog osjećanja da uvik postoji vani. Usta je. Panika u njemu je kuljala, bila je preplavljujuća, ali ipak je unutar sebe osjeća neku širinu mentalnog prostora. Kao da je upravo jaha jedan ogroman val koji ga je izbacija ovde di je. Ipak, tu di je, ništa nije bilo vidljivo, razaznažljivo, niti jasno. Mahinalno je pomislija da oće da nestane, čudan osjećaj izvjesnosti daljeg nastavka nečeg što mu se ne sviđa se je pojavija, kao da dolazi iz njegovog trbuha. Sve je bilo izvrnuto, svi osjećaji su bili kao na krivom mistu. Osjeća je dozu ležernosti u svemu tome. Ali bilo ga je strah da uopće počme slagat neke logične konstrukcije o tome di se nalazi, jer je ima osjećaj da šta god da se dešava, nije dobro. U stomaku i u pozadini mozga čudna, agresivna energija se je taložila i tražila je izlaz. Pogleda je doli, želija je samo zaronit u dubinu prostora. Na momenat je pokuša to i uradit da vidi šta se dešava. Naglo je gurnija glavu doli i zaplovija kroz gustu smjesu koja ga okružuje, ali nije se dogodilo ništa, osim što, na njegovo čuđenje, je sasvim normalno staja i u obratnom položaju, kao da, kako god da se namisti, ima čvrst oslonac na ono na šta stoji... Vidivši to, u trzaju se je bacija naglavačke koliko god more. Boje su se naglo usplesale, mijenjale se, zelena se mišala sa ljubičaston, primjese duboke bordo crvene i kao kapi nečije krvi, nazirali su se u malko udaljenoj smjesi prostora. Šta je ovo misto, di san ja, ko san ja???
Udar paranoje samo mu je propara grudi, i kako ih je propara, osjetija je kako prostor oko njega uzima oblike raznih odvojenih konstrukcija koje postoje jedna kraj druge, potpuno slipljene, neodvojene, ali ipak zasebne. Izgledalo je to poput kocaka leda koje su naslagane u redu, prelazeći jedna u drugu, tako da je jednoj granica u dijelu tijela druge. Kako ih je pogleda, pomalo smireniji, i one su se prominile i zaoblile po rubovima koji su bili čvrsto kockasti i oštri. Pokuša je duboko uzdahnit, ni sam ne znajuć zašto, prosto kao osjećaj, navika steknuta negdi odakle god je već doša. Međutim, zrak je prolazija kroz njega jednako kako je udahnjiva i izdahnjiva. Obrateć pažnju, primjetija je da to i nije ništa kao disanje... Nego svjetlost. Prolazila je svijetlost. Pogledavši to, osta je zaintrigiran. To je djelovalo ko nešto novo... Nisan ovo još primjetija, pomisli... Zamišljen nad tim, pogleda unazad, i nije ni primjetija da zapravo, se nije ni okrenija, nego je vidija čitavin svojin tijelon. Samo je obratija pažnju na ono što stoji iza njega. Vidija je svijetlo u žućkasto smeđoj nijansi, pomišano sa prljavo bjelon. Pogleda je u sebe i gleda kako se to svijetlo lomi kroz spektar boja. Isprid njega je izlazilo u drugoj boji. Kako je to primjetija, boja koja iz njeg izlazi se prominila. Zaapravo, gledajuć je, stalno se minjala u blagim nijansama. Prvo je bila ljubičasta, pa je prilazila u žutu, pa polako, na momente grčeva, bi poprimila smjesu guste crne i lila se kao tinta. Gledajuć boju osjeća je kao da je izvor boje u njemu. Ipak, jasno je vidija, i bija svjestan toga da ta boja u njega također i ulazi, i iz njeg izlazi. Gledanje tog prizora ga je na momenat smirilo. Neko vrime je samo promatra, i uživa u prizoru. Ipak, nešto u njemu je govorilo da to ne mere dugo radit. Da mora krenit negdi koračat. Kreta se je sviješću po sebi, kroz svoje tijelo, osjećajući svaaki pokret kroz sebe. Primjetija je da ne mere vidit sam sebe, ali vidija je svjetlost koju isijava. A kad bi pokuša pogledat u sebe, pogledat i pokušaat pronać točku u kojoj se točno nalazi, samo bi vidija pojačano blještavo svitlo koje ne bi pristajalo svitlit i zaslipilo bi ga potpuno. Primjetija je da se more kretat kroz svoje tijelo, što ga je uzbudilo. Ipak, nikako nije moga izać izvan sebe, iako je jasno osjeća di su mu granice i di počinje ono izvan. Bija je zatečen time šta se dešava. Pokuša se je samo na momenat primirit i osjetit se. Nemir, pokreti, divlji valovi bi se u njem uzburkali pri svakom pokušaju osjeta nečega unutra. Osjetija je kako se vanjština distortira, i svaki put kad ga obuzme strah, svjetlo bi se totalno zaamračilo i osjeća bi oštre rubove prostora kako strše i bodu, odasvud. A nije moglo prestat. Sasvim jasno je osjeća, toliko jako i toliko jasno, da nikakva pitanja oko tog nije bilo da se postaavi: Ne mere prestat. Šta god da je, nema prestajanja, nema promjene, nema promjene kakvu zamisliš, nego samo onakve kakva se desi. Sami momenat kako je to osjetija učinija mu je utrobu duboko crnom. Crnom, da u dijelu stomaka njegovog potpuno eteričnog tijela, se ugnjezdilo jedno potpuno crno jaje, koje je puštalo račvaste korijene prema doli i gori, izbacujući neke i izvan njegovog tijela, da je posebno osjeća kako prostor struže oko njih. Ima je dojam da se prostor muči da prolazi kraj njega, jednako kako se on muči da se pokrene u nekom smjeru. Kako je primjetija da postoji, obuzela ga je neka čudna jeza... Prostor u kojem se nalazi je ima ngovještaj vječnosti, kao da se nikad ništa neće prominit dok on ne uradi pokret, iako, prostor i boje kroz gustu smjesu su neometano plesale svoj ples. On je ipak bija promatrač. Ništa ga samo po sebi nije uključivalo u igru, iako je i bez svoje volje učestvova u lomljenju boja, samim postojanjem. Protrnija je na tu misao, da tija ne tija, postoji, i postoji i okolini. Pomislija je d se mora sakrit, pobić, šćućurit negdi u neki kut, očajnički je počeja mahat rukama i nogama, plivajući tražeć kud u koji će se sakrit, zavuć otić izvan viđenja ovih svih užasnih boja koje ga bez pardona gledaju, potpuno jasno, kao da imaju hiljade nijansi očiju u svojim hiljadama nijansi boja, ali kako god bi zamahnija, nije dolazija nigdi, minjale su se boje i minja se je ambijent, ali kuta i mjesta za bijeg, pa makar i odmor, nije nalazija. Na to ga je ubrzo počelo uzimat strahovito i jako mučenje. Šta ako nema izlaza? Šta ako ovo stanje nikad ne prođe? Misli koje su mu prolazile i nisu bile u tom formatu, više su to bili impulsi koji prevedeni na jezik znače to, ali, bez obzira na njiov format, bile su jednako zastrašujuće. Odjednon je osjetija vrućinu kako se širi njegovin tijelon i suklja divlje iz njegovih pluća, ulazeći mu u eterične ruke, puneći ih crvenkasto narančastom bojom. Manija je rukon i propara prostor, da bi zaatim samo jasno osjeća usjeklinu u njemu koja krvari. Zapravo, potpuno je jasno osjeća da i on krvari zajedno sa prostoron kroz koji je napravija usjeklinu. Nije mu se sviđa osjećaj. Samo na momenat, prošla mu je misao da je potpuno nesabran. Jesan li sam? Jesan li ovde sam? Misli su prolazile kroz glavu... Da bi to otkrija mora je poć negdi, ali di? Ništa ne videć, i ništa ne moguć vidit, nije mu bilo jasno šta da osjeća u vezi te ideje. Da ostane čekat, možda nešto mogne bistrije vidit... Ipak... Teško da tako nebistar je ikad moga vidit vani išta bistro. Gledajuć u unutrašnjost tijela postalo mu je jasno zašto je sve vani vako mutno i neraspoznavajuće - zato što je unutar sebe takav. Primjetija je zapravo, da on prostor vani more gledat jedino kroz sebe, taj prostor se kao prizma lomi kroz njegovo tijelo. To ga je tek zaprepastilo i ostavilo bez osjećaja ikakve kontrole, jer vani more bit bilo šta i izgledat i bit bilo kako a on je potpuno nemoćan da to osjeti i stvarno pojmi. Pomislivši to jamija ga je golem, neizreciv bijes. Osjeća se je Bogovski bijesno i sa golemon mržnjon je pogleda sav prostor oko sebe. Kako je to pogleda, prostor se samo ukrutija i grubo je struga od kompletno njegovo tijelo. Jedan precizniji pogled je pokaza da je sam on posta krut i da prostor nije više ima kako kroz njeg proticat. U zamci san. Ovo je zamka. Ovo je zamka. Odavde nema izlaza. U užasu i golemom bijesu je gleda oko sebe, a kako su se užas i bijes povećavali, struganje prostora od njegovo tijelo postajalo je jače, na šta je postaja bijesniji i uplašeniji, stvarajući krug iz kojeg je gotovo nemoguće bilo probit izlaz. Moran otić, moran pobjeć, moran otić negdi, bjesomučno je mislija, ali ovaj put se je toliko ukrutija da nije moga učinit ni pomaka. Energije u njemu su počele divljat, i samo je osjetija kako mu se iz stomaka u grlo diže jedan teški, i oronili očaj. Šta li tek triban osjetit? Zapita se je... Vidija je sasvim jasno, da vani ne mere maknit nigdi, dok se nije pomaka unutar sebe.
Polako... Opet je uradija nešto nalik na uzdah. Šta je da je, osjetija je impuls nekakve kontrole. Kao da mora postojat nešto, nešto nekako, od čega će se osjećat dobro, nešto, nešto se mora desit i sve će prestat, prestat bit ovakvo kakvo je i postat će normalno. Ali šta je normalno? Nije ima pojma. Šta će se desit? Ni na to nije ništa moga reć. Samo je gleda, gotovo nimo, gotovo bez ikakva teksta. Da ništa, može bit dobro samo da se gleda. Možda ništa nije ni potribno, neko vrime, nego da samo gleda. Ipak, lagani grčevi bi ga prolazili i kroz samo gledanje, jer nije moga prihvatit činjenicu da je sam odvojen i da je sam objekat, svako malo bi ga jak strah prostrujia i svija mu svjetlosno tijelo u grčeve, jer je osjeća da ga nešto, na neki način more ugrozit, što je najgore, osjeća je kako svojim mislima pa čak i mirovanjen, more konstantno ugrozit sam sebe, i, gotovo sa užason, osjeća je bjesomučnu potrebu da se negdi divljački krene kretat, da nađe neko misto u koje će se utopit, ugušit svjesnost samog sebe i svog tijela, svijesnost koju je konstantno i bolno osjeća. Obraćajuć pažnju na sebe, upratija je bolnu dinamiku u igri svjetlosti njegovog bića. Na sam pogled na sebe se je grčija, u neobjašnjivom osjećaju zarobljenosti, zatočenosti u samom sebi, sebi kojeg kad se pogleda ni ne vidi, ali začuđujuće, vidi uvik jedan dija sebe, ali nikad isti i nikad nije moga bit siguran dal gleda u novi ili stari dio sebe. Ono što je bilo jasno, i što je bija sasvim siguran je da je strah. Opipljivo, jasno je osjeća to da je sam on strah. Pita se je kako on izgleda prostoru oko sebe i da li ga sam prostor gleda. Nisu mu bile ugodne ideje o tome kako izgleda i šta je zaapravo. Kad je staja na mistu dovoljno dugo, boje su se malo izbistrile. Ipak, situacija nije bila time ništa bolja. Boje su zasljepljivale, bolile, utroba mu je mučno probavljala svu svjetlost koja je kružila kroz njegovo tijelo, a grčevi su stalno stvarali valove u njegovom tijelu, koji su onda distortirali prostor oko njega, i na svaki pokret, pokušaj nekakvog hoda, je ima osjećaj ko da hoda po praznom moru valova, valova praznine, koji mogu odvest bilo kamo. Ipak, mora je hodat, nešto u njemu mu nije dalo mira. Zakoračija je naprid. Uradija je par koraka, i vidija je nešto što mu je djelovalo jako čudno i uzbuđujuće: Hoda je svojon namjeron. Tijelo je ostajalo isto, ali njegova namjera i misli su ga vodile i hodalo je njima, kao na mentalnim nogama. To ga je također preplašilo i zgrčilo... Jer je primjetija da, kako god da okreće i šta god da radi, neminovno se kreće. Osjeća se je ko u zamci, onemogućen da se kreće di želi a i onemogućen da bude miran. Pokušava je obuhvtit situaciju mislima. Ako je samo na momenat doživi, možda se sve olakša i postane normalno... Mada, šta je normalno? Nije ima pojma. Zna je samo da sav ovaj strah triba nestat.
Post je objavljen 01.11.2016. u 20:19 sati.