Tema o kojoj ću pisat je povezana sa smrti. To jeste, bavi se onin nakon smrti. Moje viđenje tog stanja je, ko što san već ranije opisa u postova, inspirirano Taoističkim, Budističkim i Hinduističkim koncepcijama glede toga. Ima nekoliko, ko zanimljivu digresiju, san pročita članak jednog ateiste koji je opisiva svoje iskustvo kliničke smrti. Kaže, bija je u stanju potpunog ništavila. Ništa, jedno apsolutno ništa. To mu je potvrdilo njegov ateizam, jer, kako reče, sad zna šta je bilo nakon smrti, ništa, jednostavno nestaješ. Taj zaključak je donešen toliko površno da isključuje jedan glavni faktor, a to je da je on to ništa osjeća i bija ga svjestan, on je postoja! Samo što je postoja u ničemu. Nije mi jasno kako mu to nije palo na pamet. To stanje koje je opisa točno odgovara onome šta Tibetanski Budizam smatra za prvu fazu koja uslidi nakon smrti, naime, osoba iskusi jedno stanje potpunog ničega. Svijest tada većini, takoreći, potone, jer je naša svijest naviknuta da je stalno vezana za neki vanjski podražaj, i u jednom takvom stanju, od šoka naprosto ode u jedno stanje nesvijesti. Za one veoma jake, svijest more ostat u tom stanju, i onda će se polako u tom ničemu formirat svijetlo, iskonsko svijetlo našeg intelekta, naše svijesti. Videć to i svaćajuć da to svijetlo izranja iz našeg vlastitog bića, osoba dostiže savršenu spoznaju – prosvitljenje.
Nakon tog Bardoa kako to nazivaju Tibetanci (Bardo znači međustanje), dolaze druga stanja u kojima je naša svijest aktivnija, pojavljuju se razni drugi sadržaji i mogućnosti da se pređe u razne druge sfere postojanja, mogli bi reć u razne dimenzije. Svijest većini, po inerciji, nošena lošem karmom koja je puna negativnih emocija poput straha, ljutnje, očajavanja, itd, tone dublje i dublje dok konačno ne dođe ponovo do neke maternice i inkarnira se u novo ljudsko biće. Po Hinduizmu i Budizmu moguće je da se inkarnira i u životinju il biljku, mada je u to ne virujen, nema mi logike. To je stanje, stanje fizičke smrti, stanje u kojem su nam vjerovatno sve mogućnosti otvorene, sva vrata su dostupna, a ključevi su u nama samima. Otvaramo ona koja znamo otključat. Zato je jako bitno da osoba za života nauči šta je potribno da bude spremna to stanje adekvatno iskoristit. Triba znat da je to stanje jako stresno i zahtjevno. Intelekt se u tom stanju, kako su to Tibetanci u knjizi Bardo Todol, ili Tibetanska knjiga mrtvih, jednom jako lipon metaforon nazvali, nalazi u stanju koje je poput trunčice pepela koja leti u dimu ogromne vatre. Jako slikovit i dobar opis. Svijest u tom stanju nema oslonca da se na njem odmori, nema fizičkog tijela, dimenzija u kojoj boravi je lišena krute materijalnosti i osoba ima tijelo svojih karmičkih sklonosti, koje se mijenja iz trenutka u trenutak. More se reć da osoba ima iluziju tijela, jer se ne mere drugačije percipirat, ne mere samu sebe vidit, i navika imanja tijela nam stvara jednu vizualnu halucinaciju, koja se mijenja kako se mijenja stanje naše svijesti. Isto tako se, naspram nas, minja svit izvan nas. Stanje je slično jakim halucinacijama ili snu, samo što je vjerovatno puno, puno jače i ozbiljnije.
Mogli bi se zapitat, što ja ovo pišen i što je ovo bitno? Ko, koliko toliko odrasle osobe kakva nas je većina, znamo da život sa sobon nosi jedno pofino breme patnje. Nekome više, nekome manje, ali svi smo iskusili stanje kriza i svi imamo koliku toliku patnju, svakodnevno. U tren oka svima nama se život more pritvorit u pakao, na razne načine. Ja san otkrija svoj način pakla, prije približno godinu dana, i od tada me ove teme više zanimaju. A tek kad uzmemo ratove, bolesti, glad u svitu, maltretiranja, jasno je da bi bilo poželjno da se, nakon smrti, na ovaj planet ne moramo vratit. Fino je i ako se vratimo, ali ako moremo dostić stanje u kojem ćemo bit spremni napustit ovaj planet, onako, kao što dite napušta roditelje kad je dovoljno zrilo, to bi bilo poželjno. Druga stvar je, to je i neminovno. To je naša duhovna evolucija, i isto ko što odrastanje zahtjeva zrelost, koju svi ipak ne postignu, tako isto život na ovom planetu zahtjeva razvoj i rast naše svijesti, koja jednom kad dovoljno ojača će bit spremna odvojit se od majke zemlje, a i od novih fizičkih očeva i majki. Već san u jednom postu pisa slično, kako svi mi u dubini sebe često želimo da budemo dica, i ko odrasli ljudi se često ponašamo baš ko dica koja bi najradije plakala i otišla materi. Takav mentalni sklop vodi u ponovno rođenje. Ono šta se od nas traži je potpuno, apsolutno sazrijevanje. I to je dostižno, ali je i jako teško i postiže se kroz puno patnje. Ali ta patnja je subjektivna, ona je samo lomljenje naših djetinjih iluzija, svaćanje da se cilo vrime držimo za igračke i plačemo materi, koju ko odrasli ljudi kompenziramo na mnogo različitih načina.
Tako da, da bi dobro iskoristili stanje smrti i snašli se u njemu, moramo vježbat svoj duh za vrime života. Pri tome je korisno par stvari. Jedna, jako bitna, je samopromatranje i svjesnost. To je prosto obraćanje pažnje na samog sebe, što češće da se zapitamo šta to točno radimo, ono, povirimo u sebe i vidimo šta smo mi u tom trenutku, umisto da smo potpuno zalipljeni za aktivnost koju radimo bez ikakve svijesti o sebi. Također, jedan jako koristan alat je meditacija (po meni je najbolja Svjesna meditacija, izguglajte koga zanima). Meditacija je alat kojim se mogu postizat čuda, mada je i donekle opasna ako je osoba nesređena, jer, prilikom meditacije iz nas izlazi sve, pa i sve ono što bi rado od sebe sakrili. Svi mi u sebi imamo nešto što Tibetanci nazivaju Saznavalac, to je nešto u čem bi moga bit i centar savjesti. To je jedan 'Mi' u nama koji je uvik svjestan svega i jasno osjeća svaki put šta se dešava. On, također, jasno osjeća svaki put kad nas se laže i kad lažemo sami sebe. Tako da, ko nije spreman bit iskren sa sobom, bolje da ne meditira ni ne vježba ništa od ovoga. Ali onda nek zna da živi u snu. Taj isti saznavalac je vjerovatno i izvor ideje o suđenju nakon smrti koju imaju monoteisti. Budisti to, po meni točnije, smatraju suđenjem koje mi radimo sami sebi, sami sebi iznosimo istinu prid vidilo i prisiljeni smo prihvatit posljedice svega šta smo u životu radili. Zato, bolje počet sa suđenjem ranije nego kasnije, jer nakon smrti je kasno da ispravljamo greške. Također, bitan je rad na sebi svake vrste i slijeđenje autentičnih želja svoga bića, življenje onog istinskog sebe. Jedino je to put u oslobođenje.
A koliko smo trenutno, ajmo reć slabi, nam pokazuje i jedna biološka činjenica. Naime, svi mi spavamo, jer naša svijest nema snage da nas drži budne konstantno, nema snage za toliku pozornost. Također, naviknuti smo na razne štetne izvore energije, bilo tipa hrane, ili kojekakvih supstanci, bez kojih ne meremo funkcionirat. Neki se pak navuku na kocku, ili na svog partnera/icu, video igrice, seks, i tako. A s druge strane, samo uzgred da spomenen, postoje i ljudi koji uopće ne jedu, zamislite tek snagu te svijesti! Izguglajte: Bretarijanci, pa vidite. Također, Tesla je spava samo dva tri sata, a i u snu je ima lucidne snove i razrađiva je svoje ideje, svijest mu je i u snu bila aktivna. Ima još dosta primjera, ljudi sviješću snize otkucaje srca na dva u minuti, kontroliraju temperaturu svog tijela, sviješću ojačaju kožu tako da rukom zaustave motornu pilu, itd, da ne duljin. Ugl da bi mogli prić u neke druge sfere postojanja, već za ovog života svoju svijest moramo dovoljno ojačat, ali nije samo stvar u prosto 'jačanju', moramo dovoljno sazrit, dovoljno toga spoznat. Moramo dostić i mudrost, to i snaga svijesti iđe paralelno. Za to osim ovih metoda koje san spominja, imaju i neke druge, recimo uzimanje nekih halucinogenih biljki koje nas dovode u stanje svijesti u kojem moremo dosta toga naučit i ojačat se, ali to je samo za one dovoljno stabilne. Meditacija i samopromatranje su dosta za nas većinu. I uvjet koji se podrazumjeva, al ga triba spomenit jer mnogi na nj ni ne misle, je potpuna iskrenost sa samima sobom a i drugima.
To je, prije svega, korisno za naš život sad. Jer život je život, smrti zapravo i nema, samo ide prelaz iz ove dimenzije u drugu. Život se nastavlja u kontinuitetu, i plodovi rada se vide u našim životima sad. A onda, nakon što umremo, ko zna šta? To tek tribamo vidit. Od razmišljanja o mogućnostima nakon smrti, jedna mi se stvar učinila zanimljiva. Ako je virovat Budizmu, svi smo prošli različite inkarnacije, nekad ko muškarac, a nekad ko žena. Moguće i nekad ko hemafrodit, itd. Također lako moguće da smo bili ili da ćemo bit (ako već nismo) gej ili biseksualni. Razmišlja san kako bi onda naša osobnost bila nakon smrti kad bi dosegli centar samog sebe, i postali androgino biće. Moguće da bi mogli minjat spol po želji, kako nam komunikacija s kim odgovara. I ovako smo sa svakom osobom i mi malo drukčiji, moguće da u tim eteričnim dimenzijama moremo s nekim postat žensko, a s nekim drugim muško, s nekim možda i hemafrodit, i slično. Ili bi bili biće koje je uvik i muško i žensko, samo što mu nije uvik naglasak na istom, isto ko što sad u sebi imamo milijun različitih 'ja', ali svaki put je naglasak na jednom od njih toliko. Ili ko što npr sad imamo dvi ruke, a nekad koristimo livu, nekad desnu, a nekad obe. Tako bi moglo bit i to sa spolom. A ionako je psihološki dokazano da svi mi imamo i mušku i žensku stranu u sebi. Eto, toliko od mene, ako iko ovo pročita.
Post je objavljen 14.11.2016. u 14:35 sati.