Pregled posta

Van Gogh (genijalnost)

Ima nekoliko san otkrija svu lipotu slika Van Gogha. I tragiku njegovog života, mentalne probleme, krize, slomove, životne probleme, i njegovo samoubojstvo. Pitan se pitan, a to pitanje je staro, da li je ludilo zapravo rekonfiguracija nečega u svojoj ličnosti, što je naprosto toliko duboko da bukvalno moraš poludit, doživit raspad cile ličnosti da bi s tin stupija u kontakt? Za neke slučajeve bi to moglo bit točno. Nije novost povezivanje ludila i genijalnosti... Moran ovon prilikon reć, da te dvi stvari ne moraju nužno bit točne, jer ima psihički stabilnih genija, ali ipak, statistički je opravdano zaključit da su ludost i genijalnost na neki način povezanosti. Sam san o tome razmišlja u par navrata i par stvari san zaključija. Prvo, genijalan čovik ima visok potencijal za razvoj svoje ličnosti. Mogućnosti su mu jako velike, no, nije sve u njemu doraslo tim mogućnostima. Tako on svoju strast koja ga pokreće, šta god to bilo, znanost, umjetnost il nešto treće, razvija do genijalnosti, ali zato neke druge stvari u njegovoj ličnosti ostaju na dosta niskom nivou, i tu se rađa velik disbalans. S druge strane, ako imaš velik potencijal za razvitak, genijalnu inteligenciju, sile u tvome biću prirodno teže tome da manifestiraju taj potencijal, a to prid osobu stavlja ogroman zadatak. Uzmimo primjer recimo, prosječnog čovika koji ima neke sitne probleme. Njegov doseg nije velik, on će kroz život prolazit boreć se s tim problemima, ali pošto ne cilja na visoko, jer nema za to potencijala, njegovi mali problemi neće ga puno ometat. Ako neka njegova karakteristika nije Bog zna kako razvijena i rafinirana (tipa ako je emocionalno nezrija recimo, ili ako ima neke slabosti, strahove, fobije npr), to ga neće puno ometat jer ta karkteristika i pri njegovom najboljem trudu ionako ne bi bila puno bolja nego jest. On je također, zadovoljan u jednoj sasvim prosječnoj životnoj sredini, i more imat ispunjen život možda i u nekom selu pored recimo, Visokog. S druge strane, ako osoba ima velik potencijal, i ima neke nerazvijene djelove ličnosti, njena patnja je veća, srazmjerno tome koliki joj je potencijal. Prvo, jer ima velik disbalans u samome sebi, drugo, jer njeno biće more puno više, pa na tom niskom nivou i puno više pati. Tenzije unutrašnjih sila koje teže tome da im se posveti pažnja i da se razvijaju su jače. Mada, triba napomenit da sile same po sebi ne teže ni razvitku ni nerazvitku, one su naprosto to šta jesu, sile, ali čovikova ličnost teži razvitku, i ne samo da mu teži, nego joj je on i neophodan. U tom slučaju čovik primjećuje di se nalazi i teško more pomirit razne djelove sebe, a pogotovo se teško more pomirit sam sa sobom u toj situaciji. Također, što je veći potencijal za razvoj osobe, teže se zadovoljava sa onim prosjekom jednog sela pored Visokog, jer joj to selo ne nudi ništa podražajno za njeno biće. Osim ukoliko njeni interesi na neki način u tom selu mogu bit zadovoljeni, ili ako je jako introvertirana osoba, i slično, iznimaka ima, ali kad pričamo o genijima, oni uglavnon lakše prolaze u velikim gradovima. Tako neka sitnica od problema koja običnom čoviku predstavlja prosto ono malo češkanje u pozadini glave, malu sitnu brigu i nezadovoljstvo, geniju predstavlja ogroman problem i stvara u njemu velik rascjep.

Druga stvar su sami potencijali, kako neko ima veći potencijal, more više razvijat svoje biće kako u konstruktivnom tako i u destruktivnom pravcu. Tako potisnuta agresija kod genijalca more stvorit kojekakve manipulatorske, ubilačke, autodestruktivne i razne druge poremećaje. Još nešto ide uz genijalnost, a uz to bi da izjavu jednog genija, Carla Gustava Junga: Drvo može narasti visoko u raj jedino ako su mu korijeni duboko u paklu. Ovo predstavlja jednu dvojakost ljudskog bića, ili stara ezoterička istina: kako gore tako i dole. To jest, rast u visinu je istovremeno i spust u dubinu. Zašto je to tako je inspirativno pitanje, ali sada neću u to ulazit. Istina jeste da sva velika dostignuća i visine proizlaze iz velikih, dubokih stanja uma. Tu opet dolazimo na još jedan problem genijalnosti, naime, genijalci su, samim time što su postigli genijalnost, zaronili jako duboko u samo svoje biće. Pronašli su u sebi strast, pokretač za rad, pronašli su u sebi inspiraciju, zašli su u razne skrivene dubine svog bića. To znači da su oni svojim svjesnim ja dotakli te dubine, da su ih osvijetlili. To znači dvi stvari, dotakli su razne blagodati i prave svete gralove života, koji obični smrtnici mogu nazirat tek djelomično i to u iskrivljenom obliku. Ali također su dotakli duboke strahove, boli, raznorazne destruktivne tendencije u svom biću. I s tim tendencijama nije lako izać na kraj. Običan čovik nema te izazove, i more se slobodno reć da čovikovi izazovi u njegovom životu su često proporcionalni njegovom razvoju, ili barem nivou do kojeg bi moga doć. Nije uvik pravilo, ima iznimaka, ali što je nivo razvoja čovika veći, stvari postaju ozbiljnije. To opet ne mora značit da bit genije mora istovremeno značit i veliku patnju. Ali znači da, ukoliko osoba ima prosječno neuredne mentalne tendencije, ako je usput i genije, te tendencije će joj stvorit velik problem, jer će ona osvjestit ono šta većina drži u sebi pod kontrolom raznim hipnozama svih vrsta. A kad ih osvjesti, te sile će počet djelovat u njenom svjesnom ja, i ona će s njima nekako morat izlazit na kraj, jer nazad nema. Kad je nešto jednom postalo svjesno, nema povratka. Istina izjave od Junga se more protumačit i jednostavnije, čovik more uživat u pravoj srići i miru, tek kad je rasčistija sa sobon sve ono destruktivno u svojoj ličnosti. To je ta dvojakost grana u raju a korijena u paklu. Ipak, nisu nam svima date iste situacije ni isti izazovi. Nalazimo se u potpuno različitim situacijama i vjerovatno ni jedno pravilo nije apsolutno važeće za sve ljude. Neki možda nemaju toliko dubok pakao... Neki možda još ni ne znaju šta imaju, i provode cili život prosto tražeć nešto da bi ih malo prodrmalo iz sna. Drugi su pak na po puta, muče se i trve sami sa sobon, neki su sređeni i ostvareni i grade se ležernije i mirnije.

Bilo kako bilo, Van Goghove slike otkrivaju veliku senzibilnost.

Ova je npr, prilipa:

Ovu je naslika dok je bija na psihijatriji, posebno mi je zanimljiv uvijeni oblik stvari na njoj. Izgleda da općenito voli valovite oblike, a ova mi nekako pokazuje tu usijanost mentalne atmosfere i njenu, In the lack of a better word, ledenost, prazninu:



Njegove slike puno govore o njemu šta je i kakav je, ali, znamo li ih mi čitat? Da li je negenije ikad sposoban da svati svit u kojem jedan genije prebiva. Meni su ove slike predivne, jedna senzibilnost kakvu je teško vidit. Van Goghov svemir je prelip. Ali je njemu bija pun patnje, toliko pun, da je na kraju svoj svemir propuca revolveron direkt kroz njegov centar.

Njegov autoportret:



Van Gogh je živija u mentalnoj patnji i siromaštvu, nekad je čak ija (jeo) svoje boje. Danas mu slike vride milione. Tragika umjetnika, al njega to sve vjerovatno ne bi ni brigalo.

Post je objavljen 12.11.2016. u 16:23 sati.