Pero i njegov bicikl

četvrtak, 20.11.2014.

Krk -Gorski Kotar 2014 III dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.


Nakon kraće rasprave toga jutra zaključili smo da će ovdje, na moru, danas jače sunce grijati nego jučer, pa bi trebali izabrati svježije podneblje za zujanje biciklom. Obzirom da se do kuće trebamo provozati Gorskim Kotarom, samo po sebi se nametala ideja da se pokupimo u auto i „negdje gore“ ostavimo ga, skinemo bicikle s njega i na uživanciju.
Brana na Omladinskom jezeru pokraj Lokvi je izabrana kao odmorište za auto.

Omladinsko jezero

Brana

Brdo iznad brane je Špičurak sa vrhom na 1023 metara nad morem

Pogled na Lokve sa brane

Mogli bi to proglasiti opetovanim problemom, no pomirljivo smo to prihvatili kao osnovnu našu osobinu protiv koje nismo kadri boriti se. Radi se o činjenici da smo spori u odlučnosti i da nam vrijeme obilato i neiskorišteno curi. Na branu smo se dovezli u dva, a nakon ručka zapravo bicikle krenuli voziti tek u tri sata.
Osvježavajući opori planinski zrak nas je u toj mjeri omađijao, da se svi izgledali blago nacvrcani sa svojim blaženim osmjesima. Po načelu red šunke, red slanine, baš je poseban gušt nakon mirisa Mediterana, teleportirati se na sasvim drugačiju planetu, gdje se sa ovisničkom žudnjom udiše planinski zrak.
Ručak na jezeru

I konačno krenusmo. Spustili smo se u dolinu, gdje sam se na tren okrenuo u želji za snimkom brane. Netom poslije, ušli smo u Lokve – tipično Goransko mjesto sa duhom originalnim i drugačijim.
Brana

Lokve I

Lokve II

Nakon prolaska kroz mjesto cesta se ozbiljno počela penjati. Već dobrano zadihan zbog vožnje uzbrdicom baš kad sam zapitao samog sebe dokle će ova uzbrdica pojavio se proširenje sa odmorištem/vidikovcem . Dok sam smirivao dah, općinjeno sam promatrao ljepotu doline u kojoj se smjestilo mjesto Lokve.
>
Panorama Lokvi

Okrenuvši se na drugu stranu u borovoj šumi se ogledao vijadukt auto-ceste po kojoj su vozila mahnitom brzinom promicala. Jest da je auto cesta približila ove ljepote ostalom dijelu svijeta, isto vrijedi i obrnuto, no koliko se sada auto-cesta uklapa u okoliš, koliko ova ljepota i mirnoća divljeg okoliša ide ruku pod ruku mahnitim brzinama vozila, ostaje biti pitanje koje se sakriva pod tepih uz opravdanje o „višim društvenim interesima“. U slijedećem trenu ovog mog vrludanja po bespućima razmišljanja obuze me val samokritičnosti, pa si priznadoh određeni stupanj licemjernosti. Obzirom da, bez obzira na raskošnu ljepotu okoliša, ipak volim bicikl voziti asfaltom, a ne kozjim stazama, pa (si) dopuštam „malčice“ asfalta u prirodi, dok s druge strane bijesno režim na raskošnu auto-cestu, kao bitnog faktora oskrvljenja djevičanske ljepote okoliša.
Auto cesta u „nedirnutoj“ prirodi

Samim odmorištem/vidikovcem u prvom planu je dominirao čudno zakrivljeni drveni stup. Dilemu o njegovoj svrsishodnosti dala mi je tabla na njemu, na kojoj je pisalo da promatram skulpturu umjetnika Ljube de Karina pod naslovom Vertikala svetog Roka. Želeći ovom prilikom dok pišem ovaj putopis, prvo sebe, a potom i čitaoce, prosvijetliti o čemu se zapravo radi, pitah sveznalicu znanu pod imenom Google. Ne saznadoh baš mnogo, osim da je navedeni umjetnik navedenu skulpturu napravio u okviru Goranske kiparske radionice u Lokvama. Osobno se zadovoljih i ovim minimalizmom jer i onako sebe ne smatram nekim umjetničkim ekspertom, pogotovo ne za kiparstvo.


U nastavku vožnje izašli smo na staru cestu Zagreb – Rijeka, kojom smo nekih 5-6 km vozili do pred ulaz u Delnice gdje smo skrenuli u smjeru za Čabar i Prezid. Tih 5-6 km probudili su mi uspomene kada sam prije 20-tak godina, ovim putem putovao na more. Obzirom da je to bilo ratno doba, ova cesta je praktično bila jedina sigurna veza kontinentalnog dijela sa morem. Ne treba biti strašno maštovit da se zamisli koja je to gužva bila. U oba smjera uglavnom neprekidna kolona. A sada, nakon izgradnje auto-ceste nas četvero na biciklima smo, skoro, jedina prometala, pa nekad glavni prometni pravac danas postaje nešto malo preširoka biciklistička staza.
Stara cesta Zagreb - Rijeka

Vozilo se polagano, neobavezno, opuštajuće. Uz svo poštovanje moru i morskom zraku, ali poslije njega udisati ovako svjež. rezak, oštar, a opet blago osvježavajući, zrak je bila prava uživancija. Stvarno bi čovjek pored slane vode trebao neku dozu i ovakvog disanja kakvo smo nas četvero imali zujajući pored visokih borova.
Na šumu sam se postupno navikao, skoro se stopio s njom, pa mi je u prvi mah bilo, skoro pa, krivo kad se povukla podalje od ceste. No, nije bilo mjesta moje ogorčenosti, jer mi je šuma proširenjem vidika predstavila blago brdoviti krajolik, obrađenih livada. Iako nigdje nije bilo konkretnog pokazatelja, nekako sam znao, osjećao da se nalazim na visoko, visoko u odnosu na more.
Proplanci iza šume

Prvo su se pojavile kuće, a potom i tabla koja nam je poželjela dobrodošlicu u Crni Lug. Sve te livade oko njega, kao i samo mjesto tako mi je bilo simpatično, ugodno, lepršavo, da sam se za trenutak u čudu pitao zašto ima u svom imenu taj zlokobni atribut. Kao da je čuo, osjetio tu moju dilemu, pogled mi je s mjesta blago skliznuo na obližnje šume , gdje sam isti tren dobio odgovor na svoju dilemu. Krošnje stabala bile su otužno skršene, kod nekih čak i na samoj polovici stabla. Šuma je otužno, mirno i muklo svjedočila o čudi prirode koje, eto mi odgovora, opravdavaj taj "crni" u imenu mjesta.
Dobrodošli u ...

Posljedice ne-vremena

Da zime ovdje znaju biti strašne i "crne", pored šume, kazuju nam hrpe uredno složenih drva koje se sada suše na ljetnom povjetarcu. Redovi složenih drva su razmaknuti radi većeg propuha jer sunce ovdje nije ni približno jako kao "dolje" u ravičarskom dijelu zemlje.
Drva za zimu na sušenju

Nismo zapravo ni ušli u centar, a ove prve kuće koje su nas dočekale bile su prave rezidencije. Svojim se izgledom ne bi postidjele ni da su u centru metropole, a ne ovdje "negdje tamo daleko".


U samom centru – raskrižje. Bez putokaza. Valjalo je konzorciju, koji se bavi organizacijom ovog putovanja, izvaditi karte i prostudirati kamo i kako. Svojom malenkošću nisam htio smetati u toj potrazi, pa sam se radije prepustio utisku mjesta u čiji smo centar dospjeli.
„Trebali smo ipak skrenuti desno u Mrduši Donjoj!“

Nekako mi je iz svijesti nestala ona teško ranjena šuma, pa mi je dopušteno da me mjesto preokupira svojom pitoresknošću. Valjda je i kasno ljetno poslijepodne, tek tren prije večernjih sati, dodatno svojim mirom i tišinom, još više pojačalo nadasve ugodan dojam o mjestu koji sam osjećao u sebi. Priznajem, što bih krio, bio sam oduševljen!
Dok sam treperio u sladostrašću oduševljenja, moj je konzorcij zaključio da se treba skrenuti lijevo, pa smo svi to, polako i učinili. ali nismo se dugo vozili, ne! Onaj koji je, ovaj put, prekinuo vožnju bio sam ja. S desne strane sam ugledao toranj crkve pa sam, i samog sebe iznenadivši stupnjem odlučnosti, imperativno, rekao, što rekao, NAREDIO:"Ajmo lijevo do crkve!"

Crkva je bila svetog Petra i Pavla (vidi, vidi, k'o bi rekao!?) a godina joj je rođenja 1840-ta , tako barem piše na tabli na samom ulazu u crkvu. Obuze me neki ponos što mi je crkva imenjakinja, stvarno nekako ispada da mi je netko došapnuo da trebamo skrenuti (odatle i ono moje iznenađenje samim sobom).
Sada moram napomenuti da smo u crkvu ušli u samo predvečerje njenog praznika, naime, sutra je blagdan sv. Petra i Pavla. Da žitelji mjesta do toga dana posebno drže, to su nam u crkvi pokazali žena i muškarac koji su crkvu uređivali i šminkali k'o "mladu za svatove".

Svaka crkva bi oko sebe trebala imati neku, po mogućnosti debelu, hladovinu, naročito one koje za zaštitnika imaju ljetne svece, kao što je ova u Crnom Lugu. Stoga i ova ispred sebe ima četiri deeeebelastabla sa tako gustom krošnjom da sigurno kroz njih ne prođe ni najuporniji sunčevi zračak. Ovaj put su Petrovačke vrućine izostale, pa mi ostade nedoživljeni užitak odmora u debelom hladu ispred crkve.

Čuvari hlada ispred crkve

Pri napuštanju crkve i nastavku vožnje usput sam, onako ovlaš, snimiti malu ali meni izuzetno simpatičnu kućicu. Tako mi je bila simpatična, da sam već osjetio ugodnu toplinu za vrijeme ljutih zimskih dana i snijega visine barem metar.
Malo i simpatično obivatavalište

Pomislio sam da je to sve što se Crnog Luga tiče, te da nam valja nastaviti put, i prevario se. Prvo smo čuli glazbu preko (jakog) razglasa, zatim graju naroda, da bi na kraju i vidjeli gužvu oko rukometnog igrališta, koje je, u odnosu na cestu, bilo na uzvisini.
Put ka igralištu

Petrovo je ovdje praznik pažnje i poštovanja vrijedan, pa zbivanja oko njega počinju i dan ranije, ovaj put u obliku malonogometnog turnira. Da taj turnir nije „mačji kašalj“ ukazuju i nagrade u obliku pehara za pobjednike, kao i pripremljeni stolovi na kojima će se, nakon napornih utakmica, piti i jesti do duboko u noć.
Za pobjednike

Priprema za tulum poslije utakmica

Konačno smo blagom uzbrdicom koja cestu odvodi u borovu šumu napustili ovaj Crni Lug koji mi je ostao u sjećanju potpuno suprotnim od njegovog epiteta u imenu svom.
Iza Crnog Luga uzbrdo u šumu

Za vrijeme jedne od pauza pri vožnju uzbrdicom, dok je ostatak ekipe pretakao o utiscima, snimio sam nešto što bi se cvijetom ili cvijećem moglo nazvati. Sve do sada, dok pišem ove redove, ne saznadoh o kakvom se rastinju radi, pa ako tko zna neka mi javi!
Nepoznati cvijet

Detalj nepoznatog cvijeta

I dalje vozeći uzbrdicom, prošli smo pored raskošne brvnare kojoj svrhu i namjenu ne saznadoh. Iako dotjerana i ušminkana, zajedno sa svojom okućnicom, bi bez ljudi, mirna tiha i nijema.


Na „Odmorištu kod korita“, kako je pisalo na tabli, pored odmora pokušavali smo odgonetnuti gdje bi trebali skrenuti lijevo sa ove ceste (a trebali bi), jer ako promašimo, mogla bi nas i noć zahvatiti, koliko bi krug trebali odvoziti


Tu dilemu, sa već crticama zebnje, riješila je izvidnica koju je obavila moja suputnica, te vrativši se, izvijestila nas da je „malo dalje“ putokaz za Lokve. Navedeni putokaz sa skretanjem u lijevo bio je nešto malo iza table koja nam je izrazila dobrodošlicu u mjesto ZelinMrzlovodički.
Dobrodošlica i smjerokaz iza

Vožnja tom biciklističkom stazom, jer je više ličilo na to nego na cestu, je bila vrhunac gušta današnje vožnje. Sunce nisko iza nas baca duuugačke sjene, borovina svuda oko nas, a na početku te borovine još i šarolikost livadskog cvijeća. Fantastično!
Rascvjetana livada

Igra svjetla i sjene

Nakon nekog vremena gore-dolkanja, krenulo je stalno dolje. Kroz krošnje bora nadziralo se jezero do kojeg trebamo doći. Opet posegnuh za zoomom fotoaparata pa si približih osamljeni čamac na mirnoj površini jezera.



Da Lokve nisu samo ono što smo danas, na početku ove vožnje, prošli, vidjeli smo na ulazu u mjesto s druge strane. U stvari, s ove strane se mjesto raštrkalo po brdovitoj borovoj šumi, pa je bilo prekrasnih primjera simbioze šumovite prirode i ugodnog prebivališta ljudi.

Ograđeni prostor za njih kokoši su u potpunosti očistili od trave

Stigli do auta, montirali bicikle na krovni nosač, sjeli u auto i pravac kući.
Bila su ovo zanimljiva, i nada sve ugodna, tri dana.
Kiši usprkos!
Saldo kilometara trećeg dana

Sad kad ste pročitali, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.

srijeda, 19.11.2014.

Krk - Gorski Kotar 2014 II dan

Kartu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.


Noć, ili bolje rečeno ostatak noći, prespavao sam u komadu, ni sam ne vjerujući što smo sve prošli dan pregrmili, a na kraju živi i zdravi dovukli se do kampa. Tijelo, zajedno s dušom, vapilo mi je za odmorom, pa je buđenje, odljepljivanje od postelje (tj vreće za spavanje) išlo sporo, teško i mukotrpno. Kad sam se konačno izvukao iz šatora, žmirkao sam kao kratkovidni koji je izgubio naočale, zbog sunca koje je raskošno slalo svoje obilne zrake. Oblaci su se konačno odvukli nekamo na istok, te prepustili suncu da se iskaže. A ono, jedva dočekavši, obasjavalo je okoliš neizmjernom raskoši svjetla. I njemu se, tokom ovih kišnih dana, nakupilo svega i svačega, pa je sada sve to pustio da se prosipa po nama. Očigledno je da nam danas (konačno!) slijedi lijep, svijetao sunčani dan. Idealne uvjete uza današnju vožnju uz navedene raskošne zrake sunca čini će i zaostala svježina jučerašnjeg dana tako da ne bi trebalo biti (pretjerano) vruće.
Kad smo riješili meteorologiju ostaje nam geografija – kamo danas?
Proučavajući naše karte i opise mjesta na otoku, sve nas je privukao opis Vrbnika kao „starog, drevnog mjesta“, pa nam je izbor pao baš na njega.
Iz već ranije objašnjenih razloga nije se jutros bilo baš pretjerano munjevito, naprotiv, pa smo Njivice napustili daleko iza pola jedanaest. Meni za dušu, obećano mi je da danas neće biti neasfaltiranih cesta a pogotovo ne „navodno kraćih“ staza. Da li zbog toga, ili zbog vedro osunčanog jutra, ne znam, no, već sad na početku vožnje osjećam u duši neuobičajeno obilje ushita.
Taj ushit se za mrvicu još više pojačao kada smo prošli pored stare limene kante crvene boje, ali s ljubavlju, strpljenjem i pažnjom uređene.

Ušminkani oldtimer

Radilo se o NSU-u Printz 1000cc, auto koji je u doba moje osnovne škole imao status kao što ga danas ima, recimo Golf GTI ili Astra GTC. Dakle radi se o jeftinijim varijantama, tk.zv. sportskim jurilicama, dušu dale za neobuzdane mladiće i cure kojima srce tuče za ovakvima. Za cure koje mladići voze u ovim Prinz-ovima zlobnici su znali reći „da je tražila princa na konju a dobila je konja u princu!“
Da bi došli do tog Vrbnika trebamo otok preći napopreko, od jedne morske strane (Njivice) do druge (Vrbnik). Odprilike od istoka prema zapadu. Vozeći, dakle kontinentom, u nastavku smo naišli na uređeni park u kojemu su bile kamene gromade (nekad davno) ispisane glagoljicom.
Glagoljica Krčka

Svuda glagoljica oko nas

Uz svo poštovanje prema kulturnom naslijeđu, jednako vrijednu pažnju meni je privukao raskošni bor sa jednako takvom hladovinom. Bor je bio slika i prilika kakve sam viđao puno južnije tamo dolje u Dalmaciji.
Kao u Dalmaciji

Vrtim pedale, gledam oko sebe. Ovlaš, onako usput pazim gdje su ostali ispred mene, tek toliko da ih ne izgubim, a misli puštam da mi slobodno vrludaju. Tako upadam u ono blaženo stanje, ugodne blaziranosti, bez svijesti tko sam, kuda idem, bez spoznaje o datumu, sivoj svakodnevnici u kojoj moram ovo, žurim ono. Tek samo nedefinirana, ali opća milina trenutka sadašnjosti i mojoj malenkosti u njemu.
Nenadano, kao hladan tuš, iz tog blaženog stanja u realnost me vraća odlučan prijedlog nekoga iz ekipe da se skrene i posjeti crkvica. „Crkvica, koja crkvica!?“ zbunjeno zvjerlam oko sebe. Tren prije nego je pronađoh na brdu, ostatak ekipe se složi s prijedlogom i skrenu u uski (ali ipak asfaltirani) sokak omeđen kamenim plotom, koji me opet podsjeti na Dalmaciju. Složih se ponizno s odlukom većine, a i ne bi mi teško, jer mi je postojanje ravnog asfalta, Dalmatinske ograde i blagog uspona (konačno i) u meni izazvalo radoznalost koja se morala zadovoljiti obilaskom te crkvice.
Crkvica na brdu….

….put do nje….

…i dolazak do nje

Uzbrdica nije bila strašna, pa sam se iznenadio s kojim guštom vozim po njoj. Tom utisku pridonosi i ugodna svježina. Iako je bilo nešto prije podneva, iako je povremeno do nosnica dolazio miris mediterana, svježina zraka je više priličila nekom Ličkom polju nego Mediteranu. Očigledno je da će ovakvi rajski meteorološki uvjeti već sutra ustupiti vrelini ljeta, no nama je ova današnja smjesa Ličkog i Mediteranskog više nego dovoljna.
Oko crkvice je bila veliki ograđeni prostor do kojeg nismo mogli biciklima zbog zaključane kapije. No, graditelji su ipak našli načina kako bi putnici-namjernici do crkvice mogli doći, barem pješice. Desno od kapije na kamenitoj ogradi bile su dvije kamene ploče koje su glumile svojevrsno stepenište. Popevši se na drugu kamenu stepenicu trebalo je prekoračiti treći kameniti blok i naći se unutar širokog prostora oko crkvice. Ovakav način prelaska ograde me podsjetio na djetinjstvo kad se ograđivao prostor koji je stoku osiguravao da ne izađe van, a da ljudi, ipak , mogu unutra. Pretpostavljam da je i ovdje to slučaj, samo ovaj put ovcama se ne dozvoljava ulaz oko crkvice.
Dalje valja pješice

Crkvica, koja izbliza postaje pravom crkvom, je na vjetrometini, proplanku, nekoj vrsti blagog, zaobljenog vrha brda. Oko nje smeđa boja trave, kao da je pozni kolovoz izuzetno suhog ljeta a ne vlažni lipanj.
Crkva sa smeđom livadom

Na čeonom zidu, na kojemu je i ulaz, su originalne stepenice, koje omogućavaju pristup zvonu. Originalne, nedvojbeno, no da li nagrđuju ili uljepšavaju izgled crkve i opći dojam o njoj, to je već dvojbeno.
Stairways to Heaven

Vrata su, jasno, bila zablindirana, no sa strane su bili prozorčići, a jedan čak i otvoren. Iako je na njemu bila mreža protiv komaraca, fotoaparat ju je uspio nekako ignorirati, te je snimak interijera ispao meni iznenađujuće bistar (pažljivom promatraču neće promaći zamućeni raster mreže koji se najbolje vidi na zidovima).
U žutom luku iznad oltara piše: „Budite spremni jer ne znate u koji će dan doći Gospodin Vaš“

Ostavivši crkvu iza leđa, pozornost sam uputio predjelu ispred sebe. Ovaj vrh brda dobio je sad ulogu vidikovca sa kojeg je, kako se u ovakvim prilikama kaže, pucao prekrasan pogled na okolinu. Ispod nas se, kao na dlanu, protezalo mjesto Gabonjin, a uz pomoć tehnike, ovaj put kao zoom objektiv fotoaparata, oku mi se približio i Vinodolski kanal sa stjenovitim kopnenim dijelom iza njega. Ako je vjerovati karti, sve to promatram sa visine od 252 metra iznad površine tog Vinodolskog kanala.
Mjesto ispod nas

Otok, more i kopno iza svega

Iako su navedeni pogledi bili očaravajući u izobilju svega i svačega što omađija oko, nakon nekog vremena skrenuo sam pogled na suprotnu stranu od kopnenog dijela otoka, i u gustoj šumi Krčkoj pronašao trag neke prometnice, pa čak i nekog vozila na njoj. Koja to prometnica bi i koje vozilo bi, dopustih da ostane nespoznano do kraja. Sa tom nespoznanošću, cijeli prizor, zbog zrnca mistike, biva za mrvu privlačniji.
Zrnce sivog u moru zelenila

Ime slijedećeg mjesta kroz koje smo prošli, ne bi ušlo u (moju) povijest putovanja, da na tabli ispod latiničnog natpisa nisu bile neke črčkarije, koje jedino prepoznajem da su pisane glagoljicom. Osta tek pretpostavka, ovaj put ničim ni potvrđena a i ne opovrgnuta, da ti „hijeroglifi“ znače isto ono što piše latinicom iznad.
„Dvojezični“ natpis

Mjesto Kras nas je uspjelo zadržati u sebi iznad svih naših planova i očekivanja. Činilo je to bez riječi, mirno tiho, neprimjetno, ali strpljivo, uporno i, na da sve, suptilno. Kad smo to shvatili bilo je već kasno, ostalo nam je tek da se pokorno pomirimo s tim. A i nije nam bilo žao. Mora se priznati da mu je u tome pomoglo sunce koje je već počelo grijati onako kao to čini krajem lipnja, a kao dodatna ispomoć tu je bila trgovina sa hladnim pivom, ugodna hladovina, odmah uz trgovinu, a svemu tome završni sloj, kao paučine nježne, začinio je svježi povjetarac. Pa ti sad budi karakter!
Mjesna je crkva ispred sebe imala klupu sa, metuzelemskim stablom, koji je pored hlada, umornom putniku-namjerniku, koji hvata dah na klupi, pružao i „Priče iz davnine“ ako ih je ovaj htio slušati tokom smirivanja daha.
Crkva u mjestu Kras

Klupa sa starim hladom

Za razliku od one na brdu, ova crkva je širokogrudno otvorila vrata, čime je navedenom putniku-namjerniku otvorila i dušu i srce slobodne za pregled i dojmove.
Interijer crkve

Nakon crkve, nastavili smo put. Već me pomalo kopkala žeđ, a ni glad nije bila daleko, no bi mi stid ostalom dijelu ekipe to priznati. Ispostavio se, u stvari, da su i oni manje-više osjećali isto. Ostade mi nejasno tko ugleda, a tko prvi skrenu prema trgovini, ali znam da ostali nisu na to imali nikakvih primjedbi. Prezalogajilo se nešto i popilo se nešto. Sad se pojavila ona istina, životni aksiom koji kaže „kad sam gladan ne mogu ništa raditi, a kad se najedem samo mi se spava“. I tako smo se razmilili na ugodno toplom betonu sa osvježavajućim povjetarcem.
Sjećam se svoje, odavno već pokojne, majke koja je znala tokom dana leći, zaspati u roku odmah, 20-tak minuta, osim usporenog disanja ne davati nikakve znake života, da bi se nakon tog vremena, prenula, skoro skočila nastavivši posao gdje ga je netom ostavila. Tada, bitno mlađim nego što sam danas, to mi je bilo smiješno, što je ona i primijetila, te mi je blago i prostodušno, kako to već mame znaju, rekla da se nije sramota narugati starom čovjeku – bi ćeš i ti star pa ćeš vidjeti.
I sad vidim!
Čujem sve zvuke oko sebe, osjećam dah povjetarca, no sve se to stopilo u neku mutnu, nedefiniranu, ali krajnje ugodnu izmaglicu. Kroz tijelo mi struji milina i ugoda, pa me cijelog, u kompletu diže na dva prsta od tla. Duša se rasterećuje svih strepnji, briga i zlih misli, pa ostaje jedno cjelovito i potpuno sjedinjenje sa tijelom gdje na kraju stopljeni u jedno spoznaju samo milinu, ugodu i odmor. Mati mi je bila u pravu – ovih 20-tak minuta sna u toku dana su spona koja nas veže sa Rajem.
Ovo se nikakvim riječima ne da opisati

Nakon gore-dolje i lijevo-desno, spustili smo se u usku dolinu krcatu vinovom lozom. Bila je to Vrbnička Žlahtina, pojam kojeg sam jedva iskopao iz dubina svog pamćenja. Ostali dio ekipe me je nježno, sa tihim prijekorom koji se često upućuje lijenoj djeci u školi („pa kako to ne znaš!?“) uputio u spoznaju o statusu Zlahtine kao vrhunskog vina, original samo ovog podnevlja. Netom poslije pao je dogovor da bi ga ovdje, baš na mjestu gdje nastaje, bilo dobro probati.
Početak nastajanja Vrbničke Žlahtine

Vinograde, čije ćemo proizvode , valjda, probati kasnije, makar u obliku posebno pripremljene tekućine, ostavili smo negdje dolje sa desne strane, opet se. po tko zna koji put, penjući uzbrdicom. Nakon prelaska neke vrste mini-prijevoja, konačno smo ugledali tablu sa imenom cilja našeg današnjeg putovanja.
Dobrodošlica

Slijedio je strmo spuštanje u samo mjesto. Zaustavljao sam se više puta, zadivljen prizorom ispred sebe, vadio fotoaparat i pokušavao u njega ugurati ljepotu koja se obilato prosipala ispred mene. Pri tome me obuzela slatko-bolna spoznaja uzaludnosti postupka, tipična u ovakvim trenucima. Kakav god bio aparat, sa koliko raskošnim megapikselima i ostalim mjernim jedinicama, svi oni bivaju pretijesni za navedenu raskoš. Osim toga potpuno nezabilježenim ostadoše, mirisi, zvuci i povjetarci, pa dobivena slika, ma koliko god kvalitetna i raskošna, biva nekako prikraćena, Bože mi oslobodi izraza, osakaćena. To znaju oni koji su snimljeni prizor vidjeli i osjetili u živo, onako kakav jest, pa nakon toga pogledaj u sliku.
To ne znači da treba baciti foto aparat, neee! On nam služi kao stimulans, katalizator, da iz sjećanje probudimo, oživimo ostale elemente koje čine sastavni dio prizora a nisu zabilježene tehnikom. To za one koji su to vidjeli, osjetili snimljeni prizor. A za one koji nisu, to je buba u uho, zrnce sumnje, koje ne da mira i navodi da se nekad u budućnosti, jednog dana doživi, osjeti ono što na snimku fali, nedostaje.




Nakon što smo se spustili do grada, skrenuli smo u njegov stari dio. Sunce je već dobrano pržilo, tako da nam je, pored egzotike provlačenja starim, drevnim ulicama, kamenita hladovina dodatno prijala.





Iako su išle uzbrdicom, uske stare ulice svojom su hladovinom učinile šetnju podnošljivom. Došli smo do vrha brdašceta na kojemu se smjestoi stari dio grada. To je bila crkva sa zvonikom nadaleko viđenim pri prvom pogledu na grad iz daleka (vidi gornje snimke). No, oko crkve je bila gužva nastambi, potpuno je izostao plato, trg kakav obično bude ispred sakralnih objekata. Očigledno je da je još davno, davno, u vrijeme gradnje ovog dijela grada kvadratni metar bio jednako skup i dragocjen kako danas to bude u užem centru metropola.
Ostalo mi je da se prilagodim situaciji, te da snimim što se, obzirom na okolnosti, snimiti može.


Vrata crkve (opet) zaključana. Iako shvaćam praktični razlog tomu, uvijek osjećam nekakvu mješavinu razočarenja zbog neostvarene želje da zavirim unutar crkve. Možda i zato da, onako u samoći, miru i tišini, koju riječ prozborim s Bogom, pa osjećam prijekor prema onima koji su je zatvorili, zaključali čak, iako shvaćam njihov strah da neki ljudi, koji nisu dostojni te imenice, nešto ne oštete ili čak ukradu. Na kraju ovog trena razmišljanja dođoh i do osjećaja nekakve uvrijeđenosti što ti, koji su vrata zaključali, i mene svrstavaju u tu skupinu ljudi,opet kažem, nedostojni te imenice.
U želji da barem malčice zavirim u unutrašnjost, provirih kroz otvoreni prozorčić pokraj vrata i snimih što se dalo snimiti. Prizor bi bio i donekle dostatan, da mi se u prvi plan nije nasrtljivo nametala drvena ograda stepeništa.
Unutrašnjost crkve

Usprkos gužvi nastambi koje su ulice stišnjavali na širinu ponegdje i manju od dva metra, netko je, ipak, pronašao životni prostor za zelenilo na kojemu su se šepurile dvije palme (nedostaje treća pa da pjevaju „Tri palme na otoku sreće…“)
Dvije palme traže treću

Ostalo nam je izaći iz ovog labirinta uskih prolaza koje se teško ulicama nazvati mogu, te vidjeti što je slijedeće na programu prezentacije grada.


Naišli smo na crkvu, bitno manju od one u starom dijelu grada, ali do koje se moglo „normalno“ doći, što zaključujem na osnovu parkiranih vozila ispred nje. Iza crkve je bila oveća vodoravna površina sa stazama, zelenom travom i stablima koja su sve to pokrivala obilnom hladovinom. Iza kamenite ograde se pružao pogled na plavetnilo neba i mora. Uz tu hladovinu i uz taj pogled se još pridružio osvježavajući lahor povjetarca s mora, pa sam promatranje navedenog plavetnila otegao u beskonačnost. To bi tako i bilo da me ostatak ekipe nije pozvao na nastavak obilaska.


Uvala koja završava…

…gradskom plažom

Za razliku od nas, koji smo tek malo duži tren uživali u navedenom spoju hladovine, lahora i pogleda na plavetnilo, tokom cijele godine to čini kip Blaža Baromića, osnivača prve poznate Hrvatske glagoljaške tiskare u Senju, koji je rođen baš u Vrbniku.
Blaž Baromić

Spustili smo se do one gradske (ili „gradske“) plaže, viđene iz parka u kojoj Blaž Baromić blaženo miruje. Četiri poslije podne je netom prošlo, pa je moja ekipa dobila poriv za hlađenjem u moru. Mada su i mene pozvali, ja se nisam dao nagovoriti. Još nije dovoljno vruće, nema ni 35 u hladu, a ni more se ne puši dovoljno. Umočio sam prst u plavetnilo vode i zaključio da mi je dovoljno osvježavajuća i dok je ovako suh promatram s obale. Šalu na stranu, ali kao čovjek u (poznijim?) godinama iracionalni strahovi znaju isplivati na površinu kao glavni i vodeći porivi ponašanja. Dva prošla ljeta su mi rock-elementi iz bubrega pokvarili ljeto, pa sada pušem i na hladno, pa bilo to i (hladno) more.
Uostalom, meni je više nego dovoljno doći do njega i nosom ga snifati, očima pregledavat i sluhom osluškivati.
Gradska plaža (pogled A)

Gradska plaža (pogled B)

Nakon kupanja moja je ekipa (u)pala u neku ugodnu letargiju, sve bi ali ništa ne bi sada, čemu sam im se i ja pridružio iako, za razliku od njih bez morske soli na koži. Kad je sat na nekoj od crkava Vrbničkih otkucao šest puta, bilo je već krajnje vrijeme da se krene. Sunce je, padajući na zapad, gubilo na žestini, pa će zbog sve dužih sjena vrućina ustuknuti pred ugodnom svježinom kasno podnevne vožnje.
Povratak smo odvozili drugom stranom, u odnosu na dolazak, čime smo projezdili čudnom džunglom asfalta i betona. Čisto racionalno, radilo se o brdu na kojemu se nije mogla ugurati dvosmjerna cesta, već se ona rastavila na dva traka, zamaknuta po visini jedan od drugoga. Tako se nama valjalo spustiti malo dolje, pa nedugo potom opet gore
Prometna zavrzlama riješena na Vrbnički način

Ponovo smo izašli na cestu kojom smo se strmoglavili u Vrbnik, pa je sada valjalo činiti ono suprotno od strmoglavljenja - zadihano guranje bicikla strmom uzbrdicom. Pri tome penjanju nisam mogao odoliti, te još jednom, onako za doviđenja, snimiti panoramu osunčanog Vrbnika.
Razglednica Vrbnika

Kraj one kamene kuće, neposredno pred spuštanje u Vrbnik, bila je neka lokalna vinarija gdje je moja ekipa otišla po Žlahtinu potrebnu za večerašnju večeru. Dok sam ih čekao, pažnju mi je privukao stari, zahrđali bicikl dovežen kombijem čak iz Švedske. K'o da je izvađen (bicikl, a ne kombi) iz Baltičkom mora, nakon što je u njemu počivao 30-40 godina.
Veteran sa sjevera spustio se u južne krajeve

Jednoglasno smo se složili da se ne vraćamo istim putem, pa smo u onoj dolini Žlahtinskih vinograda produžili ravno. Cesta na kojoj smo se našli kao da je jedne zvjezdice manje kvalitete i važnosti, u odnosu na onu kojom smo došli u Vrbnik, barem se tako po njenoj širini i nekom općem dojmu moglo zaključiti. To ne znači ništa loše, naprotiv! Asfalt je još uvijek tu, a i onako rijedak promet ovdje je još rjeđi tako da je vožnja tim više ugodnija. A one tihe hladovine kasno podnevnog dana taj dojam još više pojačavaju.
Tunel

Ostavši bez tekućine, zastali smo ispred kuće u kojoj se domaćica odmarala. Uz vodu dobili smo i snježno bijeli pozdrav u obliku žive grudice koja je još i lajala. Bio je duži tek nešto malo više od dva pedlja, i njegova odlučnost u obrani svoje gospodarice je bila u razmjeri sa udaljenošću od nas. Što smo bili dalji od njega, to je lajao sa jačim žarom i većom odlučnošću, a čim smo mu se približili, sakrivao se iza gospodarice. Nije trebalo dugo pa da nađemo zajednički jezik, te da jedni drugima objasnimo da nema potrebe za uzajamnim strahom. Tada se počeo s nama igrati i maziti se, čime je pokazao da je puno bolji u tome nego u odlučnoj obrani svoga teritorija.
Bijela grudica

Priznajem, neću lagati, da za taj Dobrinj nisam ni čuo, a kamo li znao nešto o njemu. Srećom kod organizatora naše vožnje situacija je sa spoznajom navedenog mjesta bila potpuno suprotna.
Radilo se o starom, pitoresknom mjestu udaljenog i od mora (iako je na otoku), a i od glavnih cesta. Ta ga je izolacija sačuvala od negativnih utjecaja mahnite civilizacije, ostavivši mu ležernu mirnoću i usporenost sa toplinom i prisnošću. Sve u svemu taman ono što današnjem čovjeku, pritisnutim nametnutim mu imperativima, nedostaje. Dodatno pojačanje mojoj oduševljenosti učinilo je ovo mirno kasno poslijepodne, pa ako sam jučer imao osjećaj nekog bizarnog nadrealizma u onoj „Šumi Striborovoj“, ovaj Dobrinj mi se učinio kao pravo mjesto iz bajke u kojemu su svi sretni i veseli, u kojemu je svatko svakome drug, u kojemu nema povišenog tona, a kamo li nečeg težeg, u kojemu je riječ tuga nepoznata.… jednom riječju, mjesto u kojemu je Raj Zemaljski.
Barem tako je meni tog trenutka tako izgledalo.
Kad sam smirio euforiju, i pustio mozgu slobodu kombiniranja i razmišljanja, nije potreban poseban napor da se, barem u mislima, prebacim u zimu i dočaram si kako tada izgleda ovaj moj Raj. Ljudi rijetki, samo domaći, turista niodkud. Ako mi je dan naklonjeniji, onda još hajde-de, sunce, ugodna svježina, skoro pa milina. No, ako je sumanuta bura ili depresivno jugo, plus noć, kao da nagovješćuju smak svijeta. Tada moj Raj pokazuje svoje naličje.




Glavni trg nije jedina atrakcija ovog mjesta, ma kakvi! Nakon što smo se popeli do neke vrsti parka ispred crkve, prozujali smo malo po njemu.




Park je s jedne strane ograđen masivnom kamenom ogradom ispod koje je ponor, a ispred koje je vidik na otok i dalje od otoka. Ponovo sam posegnuo za blagodatom tehnike, pa kad već ne mogu do mjesta Soline, zoomom fotoaparata sam to mjesto približio sebi.
Dobrinj u prvom planu, a iza njega, uz more, Soline

Soline, malo bliže

Iako je bilo namjera da se u kamp vratimo preko tih Solina, ja sam bio kategorično protiv. Nije mi se dalo ponovo u kamp dolaziti u sitne noćne sate, kao što je bilo sinoć. Stoga nam je preostalo vratiti se najbližim puten nazad u kamp. Dovezli smo se do Krasa, mjesta popodnevnog spavanja, a potom već znanom cestom prema zapadu do kampa. Vozili smo, dakle, prema zapadu krajem dana, pa smo imali predstavu zalaska sunca ispred sebe. Ti izlasci i zalasci sunca, taj početak i svršetak dana uvijek mi izgledaju nekako posebno, neobično, kao da vrijeme na tren stane iz poštovanja prema smjeni dva različita svijeta – noći i dana. Pod dojmom navedenog i ovaj put, zaustavio sam svoju suputnicu i smjestio ju u kadar zajedno sa mistično smjenom dvaju različitih sustava.
Ispraćaj sunca

U kamp smo došli taman kada nam je preostalo dovoljno vremena prije počinka da se u miru Božjem, polako, onako na tanane odmorimo, predahnemo, istuširamo, a na kraju još da isto tako smireno, s uživanjem ispratimo današnji dan večerom i konzumacijom originalne Vrbničke Žlahtine.
Vidite li bocu Žlahtine!?

Saldo kilometara drugog dana

Nastavak priče o ovom putovanju možete vidjeti ovdje.

19.11.2014. u 16:38 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 18.11.2014.

Krk - Gorski Kotar 2014 I dan

Ako Vam se ne čita, slike možete pogledati ovdje.

Čovjek snuje, a Bog određuje!
Obzirom da krajem lipnja imamo dva dana državnih praznika, pa spretnim njihovim spajanjem i sretnim poklapanjem dana vikenda, te sa malo dana godišnjih odmora, dobiva se puno slobodnih dana. Po toj smo se logici vodili moja životna suputnica i ja, pa smo uspjeli spojiti (čak) tjedan dana slobode (zajedno sa susjednim vikendima). Namjera nam je bila, zajedno sa bratom mojemu i njegovom životnom suputnicom, do Ljubljane, pa se biciklima spustiti Savom do Zagreba. Iako je vrijeme tokom lipnja okrenulo na kišu, do kraja smo grijali nadu da će se kiša umoriti i pauzirati 3-4 dana unutar navedenog tjedna.
Nažalost, kiša je bila neumorljiva.
I kad je stigao taj dugo očekivani tjedan, tupo smo gledali u ekrane ili monitore na kojima je prikazivana „široka-ciklona-koja-kruži-iznad-naših-krajeva-čime-uzrokuje-nestabilno-i-promjenjivo-vrijeme“!
I što sad!?
Sjedili smo u tmurnom Zagrebu u formaciji dva-plus-dva, tupo gledajući pred sebe i šutljivo uzdišući nad uzaludnom potragom za odgovorom na navedeno pitanje. I malo-po-malo, mic-po-mic, iskristalizirah se ideja, nakana čak, da se strpamo, zajedno s biciklima i opremom, u auto, te pravac na otok Krk, gdje bi, stacioniravši se u nekom od kampova, umjesto po Sloveniji, prozujali biciklima po našem najvećem otoku.
I tako bi!

PRVI DAN

Približnu kartu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Na ulazu u kamp Njivice

Iako smo stvarno namjeravali ranije, pred ulazom u auto-kamp Njivice stigli smo iza podneva. Dok se ostali dio našeg kvarteta odgegao do recepcije i samog kampa ja sam ostao „čuvati“ auto, bicikle i opremu. Ne želeći da mi ni tren na ovakvim putovanjima prođe u ništa, promatrao sam oko sebe gdje pronaći to „nešto“. Našao sam ga u livadi od lavande koja je obilato rasla oko parkirališta. Iako je, za ovo doba godine, bilo hladno i oblačno, ipak su neke vrijedne pčelice Maje radile svoj posao, usprkos „situaciji“.

„Oči boje lavande“

Pčelica Maja

Ni kamp nije što je nekad bio! Barem, ovaj, jer je sav bio planski, pod crtu isparceliziran. Nakon duljih pregovora uspjeli smo autoritete na recepciji uvjeriti da će, za naša dva mala šatora i auto, jedna parcela biti više nego obilato dovoljna.

Naša baza (snimljeno treći dan pred odlazak, pa su šatori i oprema napola raspremljeni)

Dobra stvar te parcelizacije je da su te parcele i fizički odvojene jedna od druge malim, kamenim zidićem. Iako bi nam više odgovaralo da je za koji prst malčice viši, i ovakav, kakav jest, poslužio nam je za improviziranu trpezu. Valjalo je napuniti baterije prije bicikliranja.

Trpeza na kamenom zidiću

Ni dan-danas nisam u mogućnosti odgovoriti na jednostavno pitanje: „Pa, što smo sve, za Boga, radili do tada!?“, ali na vožnju smo krenuli tek u pola četiri(!!)

Ekipa spremna za akciju

Malčice zastajem u kronologiji, da uputim čitaoca na jednu posebnost. Od svih putopisa, do sada objavljenih na ovom blogu, ovo je tek drugi sa četvero učesnika ( prvi je u blogu „Slovenija 2009“), a po prvi put ja sam samo učesnik – organizaciju, rutu i sve oko bicikliranja preuzeo je moj brat. Radi toga sam „pustio mozak na pašu“, prepustivši se usputnim dojmovima bez razmišljanja „kuda?“, „kako?“ i „gdje?“, već sa strane neopterećeno vozim kad se vozi, ili zvjerlam uokolo kad se razmišlja o nastavku puta. Zbog toga je putešestvije, naročito ovog prvog dana, bitno bilo različito od onoga kako ja to inače činim.
Nakana organizatora je obići mjesta na otoku sa mirnije, tiše strane nego se to čini glavnim i „glavnim“ prometnicama. Bicikl nam omogućava diskretno i tiho, skoro neprimjetno i kršenje nekih propisa o prometu. Tako s njim možemo i kroz pješačku zonu, pješačkim stazama, pa čak i kroz područja na kojima promet nije dozvoljen. Ovo sve nabrojano smo mogli bez većih problema i zbog činjenice da nema gužve. Iako je bio kraj lipnja kada bi predsezona trebala završavati, a gužve biti već u pravom, sezonskom obliku, zbog lošeg vremena, izostanka sunca i topline, odnosno vrućine, izgledalo je kao da se vozikamo za Uskršnje praznike ili krajem listopada. Tako su silne terase, pripremljene kao zapeta puška, tužno zjapile prazne pritiskujući naš sluh muklom tišinom.

Sve je tu osim – ljudi

U centru mjesta pronašli smo spomenik ribaru koji svjedoči o prvobitnoj životnoj preokupaciji mještana prije 50 i više godina. Da je to, uglavnom stvar prošlosti, te da se sada ribari drugačije, odmah uz spomenik nijemim parkiranjem govore nam parkirana plovila egzotičnih oblika i vjerojatno, isto takvih cijena.

Ribarenje nekad…

….i sada

Taman kad pomislih da je ribarenje u potpunosti potisnuto gliserima i jahtama, naiđosmo na prave, pravcate ribarske mreže koje su se tiho mahale na povjetarcu vapeći, kao i svi uokolo, za suncem (dobro, nisu baš svi tugovali za izostankom sunca – eto na primjer mi, kojima je vožnja po ugodno svježoj hladovini ipak bitno više prijala, nego pripeka na suncu).

Prave ribarske mreže

Nakon zaobilaska zaljeva, uvalu oko kojeg se smjestilo mjesto, uputio sam pogled unazad te se oduševio maštovitošću mještana u obliku kolorita fasade nastambi.

Zašto bi kuće bile isključivo bijele!?

Iako smo vozili polagano, onako s noge na nogu, hvatala me blaga nelagoda prolaskom tik pored plaža na kojima su nepopravljivi optimisti (još uvijek) gajili, uglavnom uzaludne, nade da će, uhvativši pokoju zalutalu stidljivu sunčevu zraku dobiti nešto na zatamnjenju svoga tena. Vjerojatno pretjerujem, ali sam se osjećao kao da nepozvan prolazim kroz dnevni boravak nepoznatih mi ljudi, čime remetim njihov mir, spokoj i privatnost.

Optimizam bez premca

Zato mi je bilo laknulo kad smo se odmakli od mjesta. Iako smo i dalje zujali uz more, ljudi je bilo bitno, bitno manje, skoro ništa. Borovi s lijeve strane, betonirana, ravna staza u sredini, po kojoj su bicikli bešumno klizili, i more s desne strane, tako blizu stazi da je njegov miris bio obilan, zajedno su činili poseban gušt ovakvoj vrsti vožnje.

Staza za uživanciju

Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i navedeni spoj borova, staze i mora. Beton je misteriozno nestao, borovi također, a more se stidljivo sakrilo iza gustog zeleniša. Ostala je grbava, kamenita staza, i to još sa osjetnim usponom, po kojoj je ostalo dvojbeno, da li je bolje voziti ili gurati bicikl. Što god da sam činio ona druga opcija mi je izgledala boja, ili bolje rečeno manje loša.

Svašta se stazom može nazvati

Srećom nije dugo trajalo, a nesrećom ta drndava staza se završila sumanutim usponom po kojemu je trebali više planinariti nego hodati, i to skupa s biciklom. Ipak nije dugo trajalo, pa sam se, zadihan i uzlupanog srca, popeo sebe i svoj bicikl na novu, još nedovršenu trasu neke buduće ceste. Čini mi se da su se očekivali dečki sa mehanizacijom koji će izvršiti zadnje svečano odijevanje ceste asfaltnim ruhom, jer je ovo po čemu smo vozili bilo ravno i nabijeno sitnim šljunkom.

A tek kakva je ovo staza!?

Cesta koja to još nije

Očekivah nekakvo mjesto čija će prisutnost ovu cestu konačno presvući u asfaltni pokrivač, no to ne dočekah, jer je ekipa iznenada skrenula lijevo na, ponovo usku stazu (uglavnom sam se kao umirovljenik koji koči sveopći napredak, vukao zadnji, te pomirljivo, u stilu „kud' svi Turci tud' i mali Mujo“ pratio ostatak suputnika).

Umjesto očekivanog asfalta, neočekivana staza

Staza je bila uglavnom ravna, u smislu – bez uspona, a također i ravna, u smislu bez rupa, kamenja i stijena koji vire iz tla, pa je bilo čak i gušt voziti.
Kao po nekakvoj bešumnoj, ali odlučnoj naredbi zeleni gustiš se povukao, odnekud se pojavio i asfalt na stazi, pa nedugo poslije i prve kuće. Stigli smo u Malinsku koja nas je dočekala – kišom. Tihom, nježnom, mirnom, pravom jesenskom. Niodkud daška vjetra, nikakve munje i gromovi, Bože sačuvaj, samo kapi, sporo, monotono i dosadno - tap, tap, tap….
Ubrzo je to tap-tap postajalo je sve učestalije i obilnije pa je valjalo potražiti zaklon. Brzo smo ga pronašli u obliku terase slastičarnice ispod čije smo tende uspjeli i bicikli zaštititi od navedenog tap-tap-tap. Ostalo je sada uz kavu, sok ili sladoled čekati da se ono tap-tap umori i prestane.

Sklonište od kiše

Nakon što se kiša umorila i prestala, prošli smo kroz sami centar mjesta, u kojemu dominira crkva u modernom stilu, prošli pored stare, men's' čini, Mletačke vile, uredno i raskošno dotjerane, da bi (opet) došli do borovine.

Malinska centar

Aristokratska raskoš prošlih vremena

Miris bora i soli

Ni samom sebi ne mogu objasniti, pa time ni Tebi čitaoče, zašto sam se, podsvjesno, stisnuo, uvukao u samog sebe pri prolasku pored vile, a zašto sam razdragano, slobodno i oduševljeno duboko udahnuo miris borovine osjetivši u sebi treptaj duše. Uz svo poštovanje aristokraciji, radije slušam glasove u sebi i slijedim njihov putokaz. Nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj kome malo treba, pa bi to i običan ili „običan“ miris borovine (treba priznati da je ovaj put priroda uz taj miris borovine pomiješala sa mirisom mora, pa teško da i najveći poklonici one vile ostaju hladni i ravnodušni na ovaj svojevrsni gemišt mirisa).
Cijela Malinska je smještena na šumovitoj padini koja se spušta ka moru. Sav me taj okoliš sjevernog Jadrana, da nije mora i crvenice, podsjeća na Slavoniju, pa više volim Dalmaciju sa sivilom stijena. Možda je tomu razlog što mi je prvi dodir s morem u ranom djetinjstvu bio baš u Dalmaciji, ne znam. Znam da o ukusima ne vrijedi raspravljati, srećom da ne volimo svi isto!

Panorana Malinske

Kad već toliko vapim za Dalmacijom, djelić nje sam dobio vozeći u nastavku uz obalu. Uz obalu je bila betonirana staza (gušt za vozit'), stiješnjena između bora i sive stijene. Na stijeni je bio kameni podzid iznad kojeg kuća. Na samoj stijeni je netko ostavio pregršt ljubavi, dobre volje, strpljenja i upornosti sadeći pregršt koje-kakvog cvijeća i raslinja koje je plijenilo pažnju prolaznicima i na sebi zadržavalo pogled tek jedan vječni tren, za vrijeme kojeg se zaboravlja sve osim prizora kojeg se gleda.

Raj za oči

Postupno mi se ovakav način vožnje, u kojemu sam tek jedan od učesnika, bez brige gdje-kako-zašto, počinje i dopadati. Imam na raspolaganju cjeloviti duh kojeg, neopterećenog, mogu preokupirati onim kroz što prolazim. Tako potpuno neočekivano, ali bez trunke uznemirenosti zbog toga, nabasasmo na– samostan.
Na samom ulazu mu je svojevrsna osobna karta kojom nam se predstavlja, a kojom nas ujedno moli na dostojanstveno odijevanje i ponašanje pri obilasku samostana.

Samostan ….

… i njegova osobna karta

Uređeno dvorište, popločano kamenim pločama tko zna kada isklesano sa jedne strane je omeđeno crkvom i samim samostanom, a sa druge strane perivojem sa pogledom na more.

Sama crkva, ustvari crkvica ili oveća kapela, skromno uređena sa tipičnim konteplirajućim mirom. Uz svo poštovanje i Bogu i ljudima, ponekad mi je ugodnije sjesti na klupu u tom miru nego na samoj misi. Nekako mi misli lakše i opuštenije odu do Njega, dok pogledom lutam po tišini i miru unutrašnjosti crkv(ic)e.

Tišina, mir i spokoj

U nastavku nismo dugo vozili – tek par stotina metara da bi se zaustavili i pozdravili jednu od najstarijih maslina na otoku. Ta stabla maslina su mi uvijek izazivala dvojaka, da ne kažem dvojbena, osjećanja dok ih promatram. S jedne strane je stvarno impresivno, pažnje i poštovanja vrijedno, kada stojim ispred živog stvora čiji se život mjeri stoljećima. Hitro, ovlaš, onako na brzaka, sjetim se događaja iz Povijesti kojima je ovo stablo ispred kojeg stojim, bilo suvremenik i svjedok. A opet, s druge strane kada vidim kako to stablo izgleda, zavojito, kvrgavo, iz na pol raspadnutog, i na pol trulog osnovnog stabla, izlaze tek malčice deblje grane sa nešto lišća koji, kao na izdisaju, jedva da imaju snage reći da je (još uvijek) živo.

Starost

Opet smo od Mediterana, koji je svoju prisutnost pokazivao sivim kamenom i plavim morem, zašli u zelenu Slavoniju, koja je to pokazivala gustim raslinjem i uskim, vodoravnim, šljunkovitim sokakom. Tek stidljivo sivilo još stidljivijeg stijenja uz put podsjećalo me je da je Slavonija ipak daleko.

Slavonija!? Mediteran!?

Vjerovali ili ne , ali u ovim sokacima koji su kilometrima i stoljećima udaljeni od ljudi (barem sam ja zbog nedostatka istih imao takav osjećaj) nađe se pokoji - putokaz. Tako je ovaj na koji smo nabasali, pokazivao da bi, ako skrenemo lijevo došli do svetog Martina. Prva asocijacija je na neku crkvicu, drevnu kapelicu, u rustikalnom , od ljudi davno napuštenom, ambijentu. Radoznalost nam se raspirila, te skrenusmo put puta kojeg putokaz pokazuje.
A na tom putu kao da smo zajedno sa Alisom ušli u zemlju čudesa!
Ljudi nigdje (osim nas), čudna gusta šuma, ni sunca ni neba nigdje, umjesto njih sivilo koje se probija kroz krošnje. Tamno, polumrak. Stabla svakakvih oblika. Jedno mi je posebno privuklo pažnju, činilo mi se da će se, već slijedeći tren, mlada ljepotica u dugoj večernjoj haljini okrenuti i osmjehnuti se osmjehom istovremeno ljupkim i jezivim.

Ljepotica u dugoj, uskoj haljini sa podignutim rukama

Na jednoj od cik-cak krivina, nešto kao serpertina, snimio sam svoju životnu suputnicu kako piči nizbrdo brzinom zvuka. Barem tako je, zbog nedostatka svjetla, zabilježio foto-aparat, te je izgledala više kao munjevita Tasmanijska neman koju još nitko nije snimio u jasno vidljivom obliku.

Čini mi se kao da je netko prošao!?

I stigosmo do svetog Martina. Niti je to crkvica, niti kapelica, nego je to – morska uvala, mala šljunčana plažica.

Sveti Martin, različit od onog kojeg očekivasmo

Opet, mir, tišina, ljudi ni blizu. Moglo bi se shvatiti kao oaza za uživanje u tom miru i tišini, jedan od oblika Rajskog ljetovanja, nesmetanog svakodnevnom mahnitosti. Međutim, kako sam (još uvijek) bio pod dojmom nadrealnosti pri prolasku kroz šumu, okrenuvši se od uvale prema šumi, onako tamna, mistična i zlokobna, prvo što sam se sjetio je Šuma Striborova. Samo što nije krenula parada grotesknih likova sve grotesktnijih jedan od drugoga. (Bože, što sve mašta učini od čovjeka!?)

„Šuma Striborova“

Vratili smo se nazad do onog putokaza. Suputnici su mi bili vidno razočarani svetim Martinom, pokorno sam se pridružio njihovom negodovanju, ne objašnjavajući im kako je taj Martin meni izgledao.
Jedna zatvorena kapija me je vratila u sivu realnost iz svijeta Salvadora Dalija dolje u uvali.
Prvo su njih troje šutke i zbunjeno stali ispred kapije da bi im se ja, kao onaj koji vječito zaostaje, pridružio.

A što sad!?

Zbunjenost i tjeskobnu tišinu je prvo prekinula šogorica, objasnivši, valjda i sebi i nama ostalima, da je na sličnu situaciju nalazila planinareći . Prolaz se smatra slobodnim, jedino je obaveza planinara da za sobom kapiju ostave zatvorenom. Vjerojatno su ovce na paši, pa da ne bi odlutale, drže se u zatvorenom prostoru.
Više iz zluradosti, a manje sam vjerujući u to, dodao sam pitanje „ A što ako su dobermani pušteni!?“
Da li su bili pušteni ili ne nismo doznali, jer ih nismo ni susreli. Za što nismo baš ni žalili. Nismo sreli ni ovce, u stvari nismo sreli ama baš nikoga, pa mi se ona Šuma Striborova sa svojom nadrealističnom atmosferom ponovo počela vraćati u misli.
Konačno civilizacija! Pojavila se u obliku malog ozidanog mola uz koji su privezani čamci. Na molu je bila dizalica za dizanje i spuštanje (tih) čamaca. Iznad mora, na podzidu je bila terasa odakle se čuo razgovor ljudi (konačno ljudi!!!). Tu su bili i neki auti čime dokazuju da postoji neka konkretna cesta, a ne samo sumnjiva pješačka staza. Brat mi moj, kao glavni organizator, ode do onih ljudi radi pronalaženja informacija koje bi odgovorile na pitanje „Kuda dalje!?“

Konačno, civilizacija!!!

Čak suk su tu i auti!!!

U međuvremenu sam promatrao okoliš. Jest da smo „došli u civilizaciju“, jest da su tu i neki parkirani auti (dakle postoji neka, kakva-takva, cesta) jest da su tu i ljudi, ali…
Da li možda i zbog sunca, koje je, kad se uspije nekako progurati kroz oblake, već vrlo nisko i uskoro će na počinak, da li možda zbog, činilo mi se, pretjeranog mira i tišine, da li zbog tih ljudi koji su bitno utišali svoju priču kada im je naš organizator prišao, da li zbog njihovog razgovora, sveden na tiho mumljanje, koji se razvukao nepodnošljivo dugo…uglavnom opet mi se u duši vratio ambijent šume Striborove zajedno sa Alisom.
Takav dojam mi je još više pojačao vizualni efekt svjetla i sjena iznad mora. Negdje u daljini, iznad Učke se praznila oluja a ispred tog prizora na uljastoj površini mora mirovala je osunčana barka. Prvi konkretni dokaz nadrealizma kroz koji prolazimo.

Psihodelično

U nekim drugim okolnostima, i u nekom drugom vremenu uklesane kamene stube bi izazvale u meni neku toplu simpatičnost zbog stare, rustikalne izvedbe, no sada mi je i to bila crta više u oslikavanju mistične vanrealnosti koje se nikako ne mogu osloboditi.

Stepenice su tu, a gdje je Alisa!?

Nas troje smo „ni-živi-ni-mrtvi“ sačekali našeg organizatora koji se vratio sa novim informacijama o mogućim varijantama nastavka naše vožnje. Ozbiljan i suzdržano zabrinuti izraz njegovog lica kad nas je samo još dodatno pojačalo naše živ-mrtav stanje.
Nakon neke male vječnosti potrošenu na isčekivanje, saznadosmo da je cestom (pre)dugo, obzirom da se kraj dana primiče, i da „navodno“ (!!) postoji „neka“ staza koja put bitno skraćuje. I krenusmo mi tom „navodno kraćom“ stazom koja je bila toliko drndava zbog okrupnog kamenja na njoj, da sam, nakon nekog vremena pokušavanja, definitivno odustao od vožnje i nastavio pješice gurajući bicikl preko kamenja. Pogotovo kad je naša „navodno kraća“ staza krenula uzbrdo nebom pod oblake. Pješaćenju mi se pridružila i moja životna suputnica u dobru i zlu (ovaj tren više u zlu nego u dobru).

„Navodno kraća“ staza

Što zbog otežanog hodanja i guranja bicikla zbog kamenja, što zbog uzbrdice, a što zbog tame koja je sve više i više osvajala preteći dolaskom noći, dobrano sam se zadihao i oznojio. Takvog zadihanog i oznojenog bjesomučno me je tjerala nada da ću iza slijedeće krivine ugledati kuću, čovjeka, cestu, bilo što mi predstavlja kraj ove neizvjesnosti. Čini mi se da je razočarenje, da je iza krivine sve isto osim nadolazeće nove krivine, još više pojačavalo tu bjesomučnost. Barem sam to osjećao po svojemu dahu i znojenju (počeo je pirkati i neki hladni, podmukli, neprijatni vjetar, pa mi je to znojenje izgubilo i posljednju mrvicu prijatnosti).
Kao u svakom dobrom Američkom filmu, slijedila je nagrada našim junacima za ustrajnost i izdržljivost.
Istovremeno sa izostankom uzbrdice, prvo se pojavio asfalt. To teleportiranje iz mračnog srednjeg vijeka u civilizacijsko izobilje dvadeset prvog stoljeća sam doživio prelaskom sa onih drndavih kamenja, na „navodno kraćoj“ stazi, na asfaltnu podlogu. Činilo mi se da bicikl ispod mene jednostavno lebdi, koliko tiho, skoro bešumno klizi sa najmanje mogućim okretanjem pedala. Osjećao sam se kao da mi je s leđa pao sto tonski teret, pa mi je duša toliko ushićeno ludovala da sam na trenutke pomislio da ću poletjeti. Negdje iza sto godina i iza sto kilometara iza mene nestade mi Šuma Striborova zajedno s Alisom. Kao da ih nikad nije ni bilo.
Taj dojam sam si definitivno potvrdio ulaskom u selo u kojemu je bila trgovina, koja još radi. A kad sam u njoj pronašao orošenu dvoguzu piva, dobio sam poriv da ovu vožnju proglasim fantastično ugodnom i neopisivo prijatnom. Eto, sve je dobro kad se dobro završi!

Crkva u civilizaciji

Mjesto mojeg preobražaja u konačno sretnog čovjeka zvalo se Poljica. Našli smo mjesto gdje smo se dobrano odmorili, pojeli zalihe hrane i zalili ju svatko sa svojom omiljenom tekućinom. Tako nahranjeni, napojeni, hladne glave i opuštenog duha analizirali smo stanje situacije u kojoj smo se našli. U nastavku do Malinske organizator je preferirao još 3 km makadama, što sam ja kategorički odbio. Na kraju smo se podijelili, pa smo ja i moja supruga dužim, ali asfaltiranim putem, a ostali tim makadamom.
Priznajem da mi je asfalt (ipak) miliji.
Prvih 3 km je bilo lokalne ceste, da bi potom izašli na magistralnu, koja povezuje Malinsku sa Baškom.
Promet nula, mir, tišina, predjeli fantastični. Naviknuti na današnje kamenite staze, dodatno osnaženi odmorom, hranom i pićem, vožnja nam je bila prava uživancija. Skoro da mi je žao kad smo stigli do ulaza u Malinsku i spojili se sa ostalim učesnicima ove avanture.

Lokalna cesta

Magistralna cesta

Ono „skoro mi je bilo žao“ iz prethodne rečenice, se pokazalo i te kako istinito.
Varijanta da se noćnom vožnjom od Malinske do Njivica vozimo magistralom, bitno duljom, se odbila (iako sam je ja priželjkivao), pa se krenulo u pronalazak staze kojom smo po danu već vozili, a sad bi po njoj trebali u suprotnom smjeru. Po noći.
Noć je već dobrano pala. dok se vozilo kroz mjesto, ili uz kuće, manje-više osvijetljene, hajde-de. Čak se razvezla i neka priča između nas. No postupno se staza, po kojom smo vozili sve više i više sužavala, pa iako bez uspona, postajalo je sve teže i teže voziti. Mrakača oko nas je bila skroz-na-skroz mrkla (Total Dark), samo se povremeno kroz granje preko mora mogla ugledati Rijeka i neki tih šum iz njenog pravca. Opet je uslijedilo ono iščekivanje nedefiniranog spasa iza neke od krivina ispred nas. Testirali smo maksimalno naše svjetiljke koje su osvjetljavale mrvicu staze ispred nas. njihovo svjetlo nije bio problem, vidjeli smo dovoljno ispred sebe. Problem je bio da to što smo vidjeli nije bilo ono što smo priželjkivali vidjeti. Na kraju smo svi četvero stali, priznajući i sebi i drugima da se ova staza, suprotno našim očekivanjima, postupno gubi. Nas troje smo ostali tu gdje jesmo, a naš je organizator, hrabro i požrtvorno otišao naprijed da izvidi da li je budućnost ove staze onakva kakva nam se sada pričinjava. Blago usiljenim razgovorom probali smo rastjerati nelagodu mraka i neizvjesnosti oko sebe, dok smo ispratili zadnje zrake svjetla svjetiljke našeg organizatora koji je hrabro skočio u tamu gluhe noći.

Neizvjesnost u gluhoj noći

Dali koji minut ili čitavu vječnost, ne znam ni sad dok pišem ove redove, uglavnom vratio se naš organizator koji je potvrdio naše zle slutnje - zalutali smo! Valjalo je nazad do pred Malinsku pa tamo „negdje“ skrenuti. I skrenuli smo „negdje“. Prepoznali smo neko turističko naselje koje smo danas prošli. Ta spoznaja nam je umirila duše, pa smo opet počeli veselo čavrljati dok netko od nas nije primijetio da se vozimo u istom smjeru kao i danas. Dakle, opet smo zalutali. Trebalo je nazad, pa negdje skrenuti na neku stazu. Gdje je to i koja je to staza, pojma nisam imao. Vozikao sam se „kao vreća slame“ pa sam brigu o trasi prepustio drugima. A osim nas četvero, ko za vraga, nigdje žive duše. Nevjerojatno mi je bilo da krajem mjeseca lipnja u ovim silnim, a mrtvim i ugaslim apartmanima nema nikoga. Kao da je kraj studenog a ne početak ljeta.
Pronašla se ta staza, prepoznao sam je odmah kad sam je vidio. Došli smo i do one nedovršene ceste i ušli u mjesto Njivice. Valjda zbog umora , neizvjesnosti i svega današnjeg, mjesto mi se oteglo k'o gladna godina. Ne samo da je bilo duuuuugačko nego je ta duuuužina išla gore, dolje, gore, dolje… A i u mjestu pustoš, kao da je policijski sat (i to mi je turistički jako razvijena regija!). Tek krajičkom svijesti primijetih da je u mjestu padala obilna kiša, vode svuda uokolo. Dakle, još bi trebao biti sretan što nas je ova kiša zaobišla!?
Do kraja ovog dana ostalo je manje od poja sata kad smo konačne se dovukli do naših šatora. Odlučan na granici prgave zadrtosti, odmah sam uzeo posudu i kuhalo i pripremio sam se za kuhanje juhe. Ovih troje oko mene pokušavali su me na sve fine, i manje fine načine uvjeriti u sumanutost mog postupka, no to je samo pojačalo moju odlučnost .
Juha je bila gotova u 5 do 12.
Svi su bez trenutka dvojbe uzeli svoje tanjure i žlice pa se daljnji razgovor isključivo sveo na srkanje.

Goli kuhar u akciji u gluho doba noći

Za razliku od upitnog smisla pripreme juhe u ovo kasno doba, njeno srkane ni trenutak nije dolazilo u pitanje. Nikome!
Nakon okrepe duše i tijela koje je ta božanstvena topla juha učinila na sve nas (potpuni konsenzus oko tog suda) slijedilo je tuširanje i spavanje, već debelo u novom danu.

Saldo kilometara prvog dana

Nastavak priče o ovom putovanju možete vidjeti ovdje.

18.11.2014. u 17:05 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.