Marketing
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Kartu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Noć, ili bolje rečeno ostatak noći, prespavao sam u komadu, ni sam ne vjerujući što smo sve prošli dan pregrmili, a na kraju živi i zdravi dovukli se do kampa. Tijelo, zajedno s dušom, vapilo mi je za odmorom, pa je buđenje, odljepljivanje od postelje (tj vreće za spavanje) išlo sporo, teško i mukotrpno. Kad sam se konačno izvukao iz šatora, žmirkao sam kao kratkovidni koji je izgubio naočale, zbog sunca koje je raskošno slalo svoje obilne zrake. Oblaci su se konačno odvukli nekamo na istok, te prepustili suncu da se iskaže. A ono, jedva dočekavši, obasjavalo je okoliš neizmjernom raskoši svjetla. I njemu se, tokom ovih kišnih dana, nakupilo svega i svačega, pa je sada sve to pustio da se prosipa po nama. Očigledno je da nam danas (konačno!) slijedi lijep, svijetao sunčani dan. Idealne uvjete uza današnju vožnju uz navedene raskošne zrake sunca čini će i zaostala svježina jučerašnjeg dana tako da ne bi trebalo biti (pretjerano) vruće.
Kad smo riješili meteorologiju ostaje nam geografija – kamo danas?
Proučavajući naše karte i opise mjesta na otoku, sve nas je privukao opis Vrbnika kao „starog, drevnog mjesta“, pa nam je izbor pao baš na njega.
Iz već ranije objašnjenih razloga nije se jutros bilo baš pretjerano munjevito, naprotiv, pa smo Njivice napustili daleko iza pola jedanaest. Meni za dušu, obećano mi je da danas neće biti neasfaltiranih cesta a pogotovo ne „navodno kraćih“ staza. Da li zbog toga, ili zbog vedro osunčanog jutra, ne znam, no, već sad na početku vožnje osjećam u duši neuobičajeno obilje ushita.
Taj ushit se za mrvicu još više pojačao kada smo prošli pored stare limene kante crvene boje, ali s ljubavlju, strpljenjem i pažnjom uređene.
Radilo se o NSU-u Printz 1000cc, auto koji je u doba moje osnovne škole imao status kao što ga danas ima, recimo Golf GTI ili Astra GTC. Dakle radi se o jeftinijim varijantama, tk.zv. sportskim jurilicama, dušu dale za neobuzdane mladiće i cure kojima srce tuče za ovakvima. Za cure koje mladići voze u ovim Prinz-ovima zlobnici su znali reći „da je tražila princa na konju a dobila je konja u princu!“
Da bi došli do tog Vrbnika trebamo otok preći napopreko, od jedne morske strane (Njivice) do druge (Vrbnik). Odprilike od istoka prema zapadu. Vozeći, dakle kontinentom, u nastavku smo naišli na uređeni park u kojemu su bile kamene gromade (nekad davno) ispisane glagoljicom.
Uz svo poštovanje prema kulturnom naslijeđu, jednako vrijednu pažnju meni je privukao raskošni bor sa jednako takvom hladovinom. Bor je bio slika i prilika kakve sam viđao puno južnije tamo dolje u Dalmaciji.
Vrtim pedale, gledam oko sebe. Ovlaš, onako usput pazim gdje su ostali ispred mene, tek toliko da ih ne izgubim, a misli puštam da mi slobodno vrludaju. Tako upadam u ono blaženo stanje, ugodne blaziranosti, bez svijesti tko sam, kuda idem, bez spoznaje o datumu, sivoj svakodnevnici u kojoj moram ovo, žurim ono. Tek samo nedefinirana, ali opća milina trenutka sadašnjosti i mojoj malenkosti u njemu.
Nenadano, kao hladan tuš, iz tog blaženog stanja u realnost me vraća odlučan prijedlog nekoga iz ekipe da se skrene i posjeti crkvica. „Crkvica, koja crkvica!?“ zbunjeno zvjerlam oko sebe. Tren prije nego je pronađoh na brdu, ostatak ekipe se složi s prijedlogom i skrenu u uski (ali ipak asfaltirani) sokak omeđen kamenim plotom, koji me opet podsjeti na Dalmaciju. Složih se ponizno s odlukom većine, a i ne bi mi teško, jer mi je postojanje ravnog asfalta, Dalmatinske ograde i blagog uspona (konačno i) u meni izazvalo radoznalost koja se morala zadovoljiti obilaskom te crkvice.
Uzbrdica nije bila strašna, pa sam se iznenadio s kojim guštom vozim po njoj. Tom utisku pridonosi i ugodna svježina. Iako je bilo nešto prije podneva, iako je povremeno do nosnica dolazio miris mediterana, svježina zraka je više priličila nekom Ličkom polju nego Mediteranu. Očigledno je da će ovakvi rajski meteorološki uvjeti već sutra ustupiti vrelini ljeta, no nama je ova današnja smjesa Ličkog i Mediteranskog više nego dovoljna.
Oko crkvice je bila veliki ograđeni prostor do kojeg nismo mogli biciklima zbog zaključane kapije. No, graditelji su ipak našli načina kako bi putnici-namjernici do crkvice mogli doći, barem pješice. Desno od kapije na kamenitoj ogradi bile su dvije kamene ploče koje su glumile svojevrsno stepenište. Popevši se na drugu kamenu stepenicu trebalo je prekoračiti treći kameniti blok i naći se unutar širokog prostora oko crkvice. Ovakav način prelaska ograde me podsjetio na djetinjstvo kad se ograđivao prostor koji je stoku osiguravao da ne izađe van, a da ljudi, ipak , mogu unutra. Pretpostavljam da je i ovdje to slučaj, samo ovaj put ovcama se ne dozvoljava ulaz oko crkvice.
Crkvica, koja izbliza postaje pravom crkvom, je na vjetrometini, proplanku, nekoj vrsti blagog, zaobljenog vrha brda. Oko nje smeđa boja trave, kao da je pozni kolovoz izuzetno suhog ljeta a ne vlažni lipanj.
Na čeonom zidu, na kojemu je i ulaz, su originalne stepenice, koje omogućavaju pristup zvonu. Originalne, nedvojbeno, no da li nagrđuju ili uljepšavaju izgled crkve i opći dojam o njoj, to je već dvojbeno.
Vrata su, jasno, bila zablindirana, no sa strane su bili prozorčići, a jedan čak i otvoren. Iako je na njemu bila mreža protiv komaraca, fotoaparat ju je uspio nekako ignorirati, te je snimak interijera ispao meni iznenađujuće bistar (pažljivom promatraču neće promaći zamućeni raster mreže koji se najbolje vidi na zidovima).
Ostavivši crkvu iza leđa, pozornost sam uputio predjelu ispred sebe. Ovaj vrh brda dobio je sad ulogu vidikovca sa kojeg je, kako se u ovakvim prilikama kaže, pucao prekrasan pogled na okolinu. Ispod nas se, kao na dlanu, protezalo mjesto Gabonjin, a uz pomoć tehnike, ovaj put kao zoom objektiv fotoaparata, oku mi se približio i Vinodolski kanal sa stjenovitim kopnenim dijelom iza njega. Ako je vjerovati karti, sve to promatram sa visine od 252 metra iznad površine tog Vinodolskog kanala.
Iako su navedeni pogledi bili očaravajući u izobilju svega i svačega što omađija oko, nakon nekog vremena skrenuo sam pogled na suprotnu stranu od kopnenog dijela otoka, i u gustoj šumi Krčkoj pronašao trag neke prometnice, pa čak i nekog vozila na njoj. Koja to prometnica bi i koje vozilo bi, dopustih da ostane nespoznano do kraja. Sa tom nespoznanošću, cijeli prizor, zbog zrnca mistike, biva za mrvu privlačniji.
Ime slijedećeg mjesta kroz koje smo prošli, ne bi ušlo u (moju) povijest putovanja, da na tabli ispod latiničnog natpisa nisu bile neke črčkarije, koje jedino prepoznajem da su pisane glagoljicom. Osta tek pretpostavka, ovaj put ničim ni potvrđena a i ne opovrgnuta, da ti „hijeroglifi“ znače isto ono što piše latinicom iznad.
Mjesto Kras nas je uspjelo zadržati u sebi iznad svih naših planova i očekivanja. Činilo je to bez riječi, mirno tiho, neprimjetno, ali strpljivo, uporno i, na da sve, suptilno. Kad smo to shvatili bilo je već kasno, ostalo nam je tek da se pokorno pomirimo s tim. A i nije nam bilo žao. Mora se priznati da mu je u tome pomoglo sunce koje je već počelo grijati onako kao to čini krajem lipnja, a kao dodatna ispomoć tu je bila trgovina sa hladnim pivom, ugodna hladovina, odmah uz trgovinu, a svemu tome završni sloj, kao paučine nježne, začinio je svježi povjetarac. Pa ti sad budi karakter!
Mjesna je crkva ispred sebe imala klupu sa, metuzelemskim stablom, koji je pored hlada, umornom putniku-namjerniku, koji hvata dah na klupi, pružao i „Priče iz davnine“ ako ih je ovaj htio slušati tokom smirivanja daha.
Za razliku od one na brdu, ova crkva je širokogrudno otvorila vrata, čime je navedenom putniku-namjerniku otvorila i dušu i srce slobodne za pregled i dojmove.
Nakon crkve, nastavili smo put. Već me pomalo kopkala žeđ, a ni glad nije bila daleko, no bi mi stid ostalom dijelu ekipe to priznati. Ispostavio se, u stvari, da su i oni manje-više osjećali isto. Ostade mi nejasno tko ugleda, a tko prvi skrenu prema trgovini, ali znam da ostali nisu na to imali nikakvih primjedbi. Prezalogajilo se nešto i popilo se nešto. Sad se pojavila ona istina, životni aksiom koji kaže „kad sam gladan ne mogu ništa raditi, a kad se najedem samo mi se spava“. I tako smo se razmilili na ugodno toplom betonu sa osvježavajućim povjetarcem.
Sjećam se svoje, odavno već pokojne, majke koja je znala tokom dana leći, zaspati u roku odmah, 20-tak minuta, osim usporenog disanja ne davati nikakve znake života, da bi se nakon tog vremena, prenula, skoro skočila nastavivši posao gdje ga je netom ostavila. Tada, bitno mlađim nego što sam danas, to mi je bilo smiješno, što je ona i primijetila, te mi je blago i prostodušno, kako to već mame znaju, rekla da se nije sramota narugati starom čovjeku – bi ćeš i ti star pa ćeš vidjeti.
I sad vidim!
Čujem sve zvuke oko sebe, osjećam dah povjetarca, no sve se to stopilo u neku mutnu, nedefiniranu, ali krajnje ugodnu izmaglicu. Kroz tijelo mi struji milina i ugoda, pa me cijelog, u kompletu diže na dva prsta od tla. Duša se rasterećuje svih strepnji, briga i zlih misli, pa ostaje jedno cjelovito i potpuno sjedinjenje sa tijelom gdje na kraju stopljeni u jedno spoznaju samo milinu, ugodu i odmor. Mati mi je bila u pravu – ovih 20-tak minuta sna u toku dana su spona koja nas veže sa Rajem.
Nakon gore-dolje i lijevo-desno, spustili smo se u usku dolinu krcatu vinovom lozom. Bila je to Vrbnička Žlahtina, pojam kojeg sam jedva iskopao iz dubina svog pamćenja. Ostali dio ekipe me je nježno, sa tihim prijekorom koji se često upućuje lijenoj djeci u školi („pa kako to ne znaš!?“) uputio u spoznaju o statusu Zlahtine kao vrhunskog vina, original samo ovog podnevlja. Netom poslije pao je dogovor da bi ga ovdje, baš na mjestu gdje nastaje, bilo dobro probati.
Vinograde, čije ćemo proizvode , valjda, probati kasnije, makar u obliku posebno pripremljene tekućine, ostavili smo negdje dolje sa desne strane, opet se. po tko zna koji put, penjući uzbrdicom. Nakon prelaska neke vrste mini-prijevoja, konačno smo ugledali tablu sa imenom cilja našeg današnjeg putovanja.
Slijedio je strmo spuštanje u samo mjesto. Zaustavljao sam se više puta, zadivljen prizorom ispred sebe, vadio fotoaparat i pokušavao u njega ugurati ljepotu koja se obilato prosipala ispred mene. Pri tome me obuzela slatko-bolna spoznaja uzaludnosti postupka, tipična u ovakvim trenucima. Kakav god bio aparat, sa koliko raskošnim megapikselima i ostalim mjernim jedinicama, svi oni bivaju pretijesni za navedenu raskoš. Osim toga potpuno nezabilježenim ostadoše, mirisi, zvuci i povjetarci, pa dobivena slika, ma koliko god kvalitetna i raskošna, biva nekako prikraćena, Bože mi oslobodi izraza, osakaćena. To znaju oni koji su snimljeni prizor vidjeli i osjetili u živo, onako kakav jest, pa nakon toga pogledaj u sliku.
To ne znači da treba baciti foto aparat, neee! On nam služi kao stimulans, katalizator, da iz sjećanje probudimo, oživimo ostale elemente koje čine sastavni dio prizora a nisu zabilježene tehnikom. To za one koji su to vidjeli, osjetili snimljeni prizor. A za one koji nisu, to je buba u uho, zrnce sumnje, koje ne da mira i navodi da se nekad u budućnosti, jednog dana doživi, osjeti ono što na snimku fali, nedostaje.
Nakon što smo se spustili do grada, skrenuli smo u njegov stari dio. Sunce je već dobrano pržilo, tako da nam je, pored egzotike provlačenja starim, drevnim ulicama, kamenita hladovina dodatno prijala.
Iako su išle uzbrdicom, uske stare ulice svojom su hladovinom učinile šetnju podnošljivom. Došli smo do vrha brdašceta na kojemu se smjestoi stari dio grada. To je bila crkva sa zvonikom nadaleko viđenim pri prvom pogledu na grad iz daleka (vidi gornje snimke). No, oko crkve je bila gužva nastambi, potpuno je izostao plato, trg kakav obično bude ispred sakralnih objekata. Očigledno je da je još davno, davno, u vrijeme gradnje ovog dijela grada kvadratni metar bio jednako skup i dragocjen kako danas to bude u užem centru metropola.
Ostalo mi je da se prilagodim situaciji, te da snimim što se, obzirom na okolnosti, snimiti može.
Vrata crkve (opet) zaključana. Iako shvaćam praktični razlog tomu, uvijek osjećam nekakvu mješavinu razočarenja zbog neostvarene želje da zavirim unutar crkve. Možda i zato da, onako u samoći, miru i tišini, koju riječ prozborim s Bogom, pa osjećam prijekor prema onima koji su je zatvorili, zaključali čak, iako shvaćam njihov strah da neki ljudi, koji nisu dostojni te imenice, nešto ne oštete ili čak ukradu. Na kraju ovog trena razmišljanja dođoh i do osjećaja nekakve uvrijeđenosti što ti, koji su vrata zaključali, i mene svrstavaju u tu skupinu ljudi,opet kažem, nedostojni te imenice.
U želji da barem malčice zavirim u unutrašnjost, provirih kroz otvoreni prozorčić pokraj vrata i snimih što se dalo snimiti. Prizor bi bio i donekle dostatan, da mi se u prvi plan nije nasrtljivo nametala drvena ograda stepeništa.
Usprkos gužvi nastambi koje su ulice stišnjavali na širinu ponegdje i manju od dva metra, netko je, ipak, pronašao životni prostor za zelenilo na kojemu su se šepurile dvije palme (nedostaje treća pa da pjevaju „Tri palme na otoku sreće…“)
Ostalo nam je izaći iz ovog labirinta uskih prolaza koje se teško ulicama nazvati mogu, te vidjeti što je slijedeće na programu prezentacije grada.
Naišli smo na crkvu, bitno manju od one u starom dijelu grada, ali do koje se moglo „normalno“ doći, što zaključujem na osnovu parkiranih vozila ispred nje. Iza crkve je bila oveća vodoravna površina sa stazama, zelenom travom i stablima koja su sve to pokrivala obilnom hladovinom. Iza kamenite ograde se pružao pogled na plavetnilo neba i mora. Uz tu hladovinu i uz taj pogled se još pridružio osvježavajući lahor povjetarca s mora, pa sam promatranje navedenog plavetnila otegao u beskonačnost. To bi tako i bilo da me ostatak ekipe nije pozvao na nastavak obilaska.
Za razliku od nas, koji smo tek malo duži tren uživali u navedenom spoju hladovine, lahora i pogleda na plavetnilo, tokom cijele godine to čini kip Blaža Baromića, osnivača prve poznate Hrvatske glagoljaške tiskare u Senju, koji je rođen baš u Vrbniku.
Spustili smo se do one gradske (ili „gradske“) plaže, viđene iz parka u kojoj Blaž Baromić blaženo miruje. Četiri poslije podne je netom prošlo, pa je moja ekipa dobila poriv za hlađenjem u moru. Mada su i mene pozvali, ja se nisam dao nagovoriti. Još nije dovoljno vruće, nema ni 35 u hladu, a ni more se ne puši dovoljno. Umočio sam prst u plavetnilo vode i zaključio da mi je dovoljno osvježavajuća i dok je ovako suh promatram s obale. Šalu na stranu, ali kao čovjek u (poznijim?) godinama iracionalni strahovi znaju isplivati na površinu kao glavni i vodeći porivi ponašanja. Dva prošla ljeta su mi rock-elementi iz bubrega pokvarili ljeto, pa sada pušem i na hladno, pa bilo to i (hladno) more.
Uostalom, meni je više nego dovoljno doći do njega i nosom ga snifati, očima pregledavat i sluhom osluškivati.
Nakon kupanja moja je ekipa (u)pala u neku ugodnu letargiju, sve bi ali ništa ne bi sada, čemu sam im se i ja pridružio iako, za razliku od njih bez morske soli na koži. Kad je sat na nekoj od crkava Vrbničkih otkucao šest puta, bilo je već krajnje vrijeme da se krene. Sunce je, padajući na zapad, gubilo na žestini, pa će zbog sve dužih sjena vrućina ustuknuti pred ugodnom svježinom kasno podnevne vožnje.
Povratak smo odvozili drugom stranom, u odnosu na dolazak, čime smo projezdili čudnom džunglom asfalta i betona. Čisto racionalno, radilo se o brdu na kojemu se nije mogla ugurati dvosmjerna cesta, već se ona rastavila na dva traka, zamaknuta po visini jedan od drugoga. Tako se nama valjalo spustiti malo dolje, pa nedugo potom opet gore
Ponovo smo izašli na cestu kojom smo se strmoglavili u Vrbnik, pa je sada valjalo činiti ono suprotno od strmoglavljenja - zadihano guranje bicikla strmom uzbrdicom. Pri tome penjanju nisam mogao odoliti, te još jednom, onako za doviđenja, snimiti panoramu osunčanog Vrbnika.
Kraj one kamene kuće, neposredno pred spuštanje u Vrbnik, bila je neka lokalna vinarija gdje je moja ekipa otišla po Žlahtinu potrebnu za večerašnju večeru. Dok sam ih čekao, pažnju mi je privukao stari, zahrđali bicikl dovežen kombijem čak iz Švedske. K'o da je izvađen (bicikl, a ne kombi) iz Baltičkom mora, nakon što je u njemu počivao 30-40 godina.
Jednoglasno smo se složili da se ne vraćamo istim putem, pa smo u onoj dolini Žlahtinskih vinograda produžili ravno. Cesta na kojoj smo se našli kao da je jedne zvjezdice manje kvalitete i važnosti, u odnosu na onu kojom smo došli u Vrbnik, barem se tako po njenoj širini i nekom općem dojmu moglo zaključiti. To ne znači ništa loše, naprotiv! Asfalt je još uvijek tu, a i onako rijedak promet ovdje je još rjeđi tako da je vožnja tim više ugodnija. A one tihe hladovine kasno podnevnog dana taj dojam još više pojačavaju.
Ostavši bez tekućine, zastali smo ispred kuće u kojoj se domaćica odmarala. Uz vodu dobili smo i snježno bijeli pozdrav u obliku žive grudice koja je još i lajala. Bio je duži tek nešto malo više od dva pedlja, i njegova odlučnost u obrani svoje gospodarice je bila u razmjeri sa udaljenošću od nas. Što smo bili dalji od njega, to je lajao sa jačim žarom i većom odlučnošću, a čim smo mu se približili, sakrivao se iza gospodarice. Nije trebalo dugo pa da nađemo zajednički jezik, te da jedni drugima objasnimo da nema potrebe za uzajamnim strahom. Tada se počeo s nama igrati i maziti se, čime je pokazao da je puno bolji u tome nego u odlučnoj obrani svoga teritorija.
Priznajem, neću lagati, da za taj Dobrinj nisam ni čuo, a kamo li znao nešto o njemu. Srećom kod organizatora naše vožnje situacija je sa spoznajom navedenog mjesta bila potpuno suprotna.
Radilo se o starom, pitoresknom mjestu udaljenog i od mora (iako je na otoku), a i od glavnih cesta. Ta ga je izolacija sačuvala od negativnih utjecaja mahnite civilizacije, ostavivši mu ležernu mirnoću i usporenost sa toplinom i prisnošću. Sve u svemu taman ono što današnjem čovjeku, pritisnutim nametnutim mu imperativima, nedostaje. Dodatno pojačanje mojoj oduševljenosti učinilo je ovo mirno kasno poslijepodne, pa ako sam jučer imao osjećaj nekog bizarnog nadrealizma u onoj „Šumi Striborovoj“, ovaj Dobrinj mi se učinio kao pravo mjesto iz bajke u kojemu su svi sretni i veseli, u kojemu je svatko svakome drug, u kojemu nema povišenog tona, a kamo li nečeg težeg, u kojemu je riječ tuga nepoznata.… jednom riječju, mjesto u kojemu je Raj Zemaljski.
Barem tako je meni tog trenutka tako izgledalo.
Kad sam smirio euforiju, i pustio mozgu slobodu kombiniranja i razmišljanja, nije potreban poseban napor da se, barem u mislima, prebacim u zimu i dočaram si kako tada izgleda ovaj moj Raj. Ljudi rijetki, samo domaći, turista niodkud. Ako mi je dan naklonjeniji, onda još hajde-de, sunce, ugodna svježina, skoro pa milina. No, ako je sumanuta bura ili depresivno jugo, plus noć, kao da nagovješćuju smak svijeta. Tada moj Raj pokazuje svoje naličje.
Glavni trg nije jedina atrakcija ovog mjesta, ma kakvi! Nakon što smo se popeli do neke vrsti parka ispred crkve, prozujali smo malo po njemu.
Park je s jedne strane ograđen masivnom kamenom ogradom ispod koje je ponor, a ispred koje je vidik na otok i dalje od otoka. Ponovo sam posegnuo za blagodatom tehnike, pa kad već ne mogu do mjesta Soline, zoomom fotoaparata sam to mjesto približio sebi.
Iako je bilo namjera da se u kamp vratimo preko tih Solina, ja sam bio kategorično protiv. Nije mi se dalo ponovo u kamp dolaziti u sitne noćne sate, kao što je bilo sinoć. Stoga nam je preostalo vratiti se najbližim puten nazad u kamp. Dovezli smo se do Krasa, mjesta popodnevnog spavanja, a potom već znanom cestom prema zapadu do kampa. Vozili smo, dakle, prema zapadu krajem dana, pa smo imali predstavu zalaska sunca ispred sebe. Ti izlasci i zalasci sunca, taj početak i svršetak dana uvijek mi izgledaju nekako posebno, neobično, kao da vrijeme na tren stane iz poštovanja prema smjeni dva različita svijeta – noći i dana. Pod dojmom navedenog i ovaj put, zaustavio sam svoju suputnicu i smjestio ju u kadar zajedno sa mistično smjenom dvaju različitih sustava.
U kamp smo došli taman kada nam je preostalo dovoljno vremena prije počinka da se u miru Božjem, polako, onako na tanane odmorimo, predahnemo, istuširamo, a na kraju još da isto tako smireno, s uživanjem ispratimo današnji dan večerom i konzumacijom originalne Vrbničke Žlahtine.
Nastavak priče o ovom putovanju možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 19.11.2014. u 16:38 sati.