Marketing
Krk -Gorski Kotar 2014 III dan
Mapu trećeg dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon kraće rasprave toga jutra zaključili smo da će ovdje, na moru, danas jače sunce grijati nego jučer, pa bi trebali izabrati svježije podneblje za zujanje biciklom. Obzirom da se do kuće trebamo provozati Gorskim Kotarom, samo po sebi se nametala ideja da se pokupimo u auto i „negdje gore“ ostavimo ga, skinemo bicikle s njega i na uživanciju.
Brana na Omladinskom jezeru pokraj Lokvi je izabrana kao odmorište za auto.
Mogli bi to proglasiti opetovanim problemom, no pomirljivo smo to prihvatili kao osnovnu našu osobinu protiv koje nismo kadri boriti se. Radi se o činjenici da smo spori u odlučnosti i da nam vrijeme obilato i neiskorišteno curi. Na branu smo se dovezli u dva, a nakon ručka zapravo bicikle krenuli voziti tek u tri sata.
Osvježavajući opori planinski zrak nas je u toj mjeri omađijao, da se svi izgledali blago nacvrcani sa svojim blaženim osmjesima. Po načelu red šunke, red slanine, baš je poseban gušt nakon mirisa Mediterana, teleportirati se na sasvim drugačiju planetu, gdje se sa ovisničkom žudnjom udiše planinski zrak.
I konačno krenusmo. Spustili smo se u dolinu, gdje sam se na tren okrenuo u želji za snimkom brane. Netom poslije, ušli smo u Lokve – tipično Goransko mjesto sa duhom originalnim i drugačijim.
Nakon prolaska kroz mjesto cesta se ozbiljno počela penjati. Već dobrano zadihan zbog vožnje uzbrdicom baš kad sam zapitao samog sebe dokle će ova uzbrdica pojavio se proširenje sa odmorištem/vidikovcem . Dok sam smirivao dah, općinjeno sam promatrao ljepotu doline u kojoj se smjestilo mjesto Lokve.
Okrenuvši se na drugu stranu u borovoj šumi se ogledao vijadukt auto-ceste po kojoj su vozila mahnitom brzinom promicala. Jest da je auto cesta približila ove ljepote ostalom dijelu svijeta, isto vrijedi i obrnuto, no koliko se sada auto-cesta uklapa u okoliš, koliko ova ljepota i mirnoća divljeg okoliša ide ruku pod ruku mahnitim brzinama vozila, ostaje biti pitanje koje se sakriva pod tepih uz opravdanje o „višim društvenim interesima“. U slijedećem trenu ovog mog vrludanja po bespućima razmišljanja obuze me val samokritičnosti, pa si priznadoh određeni stupanj licemjernosti. Obzirom da, bez obzira na raskošnu ljepotu okoliša, ipak volim bicikl voziti asfaltom, a ne kozjim stazama, pa (si) dopuštam „malčice“ asfalta u prirodi, dok s druge strane bijesno režim na raskošnu auto-cestu, kao bitnog faktora oskrvljenja djevičanske ljepote okoliša.
Samim odmorištem/vidikovcem u prvom planu je dominirao čudno zakrivljeni drveni stup. Dilemu o njegovoj svrsishodnosti dala mi je tabla na njemu, na kojoj je pisalo da promatram skulpturu umjetnika Ljube de Karina pod naslovom Vertikala svetog Roka. Želeći ovom prilikom dok pišem ovaj putopis, prvo sebe, a potom i čitaoce, prosvijetliti o čemu se zapravo radi, pitah sveznalicu znanu pod imenom Google. Ne saznadoh baš mnogo, osim da je navedeni umjetnik navedenu skulpturu napravio u okviru Goranske kiparske radionice u Lokvama. Osobno se zadovoljih i ovim minimalizmom jer i onako sebe ne smatram nekim umjetničkim ekspertom, pogotovo ne za kiparstvo.
U nastavku vožnje izašli smo na staru cestu Zagreb – Rijeka, kojom smo nekih 5-6 km vozili do pred ulaz u Delnice gdje smo skrenuli u smjeru za Čabar i Prezid. Tih 5-6 km probudili su mi uspomene kada sam prije 20-tak godina, ovim putem putovao na more. Obzirom da je to bilo ratno doba, ova cesta je praktično bila jedina sigurna veza kontinentalnog dijela sa morem. Ne treba biti strašno maštovit da se zamisli koja je to gužva bila. U oba smjera uglavnom neprekidna kolona. A sada, nakon izgradnje auto-ceste nas četvero na biciklima smo, skoro, jedina prometala, pa nekad glavni prometni pravac danas postaje nešto malo preširoka biciklistička staza.
Vozilo se polagano, neobavezno, opuštajuće. Uz svo poštovanje moru i morskom zraku, ali poslije njega udisati ovako svjež. rezak, oštar, a opet blago osvježavajući, zrak je bila prava uživancija. Stvarno bi čovjek pored slane vode trebao neku dozu i ovakvog disanja kakvo smo nas četvero imali zujajući pored visokih borova.
Na šumu sam se postupno navikao, skoro se stopio s njom, pa mi je u prvi mah bilo, skoro pa, krivo kad se povukla podalje od ceste. No, nije bilo mjesta moje ogorčenosti, jer mi je šuma proširenjem vidika predstavila blago brdoviti krajolik, obrađenih livada. Iako nigdje nije bilo konkretnog pokazatelja, nekako sam znao, osjećao da se nalazim na visoko, visoko u odnosu na more.
Prvo su se pojavile kuće, a potom i tabla koja nam je poželjela dobrodošlicu u Crni Lug. Sve te livade oko njega, kao i samo mjesto tako mi je bilo simpatično, ugodno, lepršavo, da sam se za trenutak u čudu pitao zašto ima u svom imenu taj zlokobni atribut. Kao da je čuo, osjetio tu moju dilemu, pogled mi je s mjesta blago skliznuo na obližnje šume , gdje sam isti tren dobio odgovor na svoju dilemu. Krošnje stabala bile su otužno skršene, kod nekih čak i na samoj polovici stabla. Šuma je otužno, mirno i muklo svjedočila o čudi prirode koje, eto mi odgovora, opravdavaj taj "crni" u imenu mjesta.
Da zime ovdje znaju biti strašne i "crne", pored šume, kazuju nam hrpe uredno složenih drva koje se sada suše na ljetnom povjetarcu. Redovi složenih drva su razmaknuti radi većeg propuha jer sunce ovdje nije ni približno jako kao "dolje" u ravičarskom dijelu zemlje.
Nismo zapravo ni ušli u centar, a ove prve kuće koje su nas dočekale bile su prave rezidencije. Svojim se izgledom ne bi postidjele ni da su u centru metropole, a ne ovdje "negdje tamo daleko".
U samom centru – raskrižje. Bez putokaza. Valjalo je konzorciju, koji se bavi organizacijom ovog putovanja, izvaditi karte i prostudirati kamo i kako. Svojom malenkošću nisam htio smetati u toj potrazi, pa sam se radije prepustio utisku mjesta u čiji smo centar dospjeli.
Nekako mi je iz svijesti nestala ona teško ranjena šuma, pa mi je dopušteno da me mjesto preokupira svojom pitoresknošću. Valjda je i kasno ljetno poslijepodne, tek tren prije večernjih sati, dodatno svojim mirom i tišinom, još više pojačalo nadasve ugodan dojam o mjestu koji sam osjećao u sebi. Priznajem, što bih krio, bio sam oduševljen!
Dok sam treperio u sladostrašću oduševljenja, moj je konzorcij zaključio da se treba skrenuti lijevo, pa smo svi to, polako i učinili. ali nismo se dugo vozili, ne! Onaj koji je, ovaj put, prekinuo vožnju bio sam ja. S desne strane sam ugledao toranj crkve pa sam, i samog sebe iznenadivši stupnjem odlučnosti, imperativno, rekao, što rekao, NAREDIO:"Ajmo lijevo do crkve!"
Crkva je bila svetog Petra i Pavla (vidi, vidi, k'o bi rekao!?) a godina joj je rođenja 1840-ta , tako barem piše na tabli na samom ulazu u crkvu. Obuze me neki ponos što mi je crkva imenjakinja, stvarno nekako ispada da mi je netko došapnuo da trebamo skrenuti (odatle i ono moje iznenađenje samim sobom).
Sada moram napomenuti da smo u crkvu ušli u samo predvečerje njenog praznika, naime, sutra je blagdan sv. Petra i Pavla. Da žitelji mjesta do toga dana posebno drže, to su nam u crkvi pokazali žena i muškarac koji su crkvu uređivali i šminkali k'o "mladu za svatove".
Svaka crkva bi oko sebe trebala imati neku, po mogućnosti debelu, hladovinu, naročito one koje za zaštitnika imaju ljetne svece, kao što je ova u Crnom Lugu. Stoga i ova ispred sebe ima četiri deeeebelastabla sa tako gustom krošnjom da sigurno kroz njih ne prođe ni najuporniji sunčevi zračak. Ovaj put su Petrovačke vrućine izostale, pa mi ostade nedoživljeni užitak odmora u debelom hladu ispred crkve.
Čuvari hlada ispred crkve
Pri napuštanju crkve i nastavku vožnje usput sam, onako ovlaš, snimiti malu ali meni izuzetno simpatičnu kućicu. Tako mi je bila simpatična, da sam već osjetio ugodnu toplinu za vrijeme ljutih zimskih dana i snijega visine barem metar.
Pomislio sam da je to sve što se Crnog Luga tiče, te da nam valja nastaviti put, i prevario se. Prvo smo čuli glazbu preko (jakog) razglasa, zatim graju naroda, da bi na kraju i vidjeli gužvu oko rukometnog igrališta, koje je, u odnosu na cestu, bilo na uzvisini.
Petrovo je ovdje praznik pažnje i poštovanja vrijedan, pa zbivanja oko njega počinju i dan ranije, ovaj put u obliku malonogometnog turnira. Da taj turnir nije „mačji kašalj“ ukazuju i nagrade u obliku pehara za pobjednike, kao i pripremljeni stolovi na kojima će se, nakon napornih utakmica, piti i jesti do duboko u noć.
Konačno smo blagom uzbrdicom koja cestu odvodi u borovu šumu napustili ovaj Crni Lug koji mi je ostao u sjećanju potpuno suprotnim od njegovog epiteta u imenu svom.
Za vrijeme jedne od pauza pri vožnju uzbrdicom, dok je ostatak ekipe pretakao o utiscima, snimio sam nešto što bi se cvijetom ili cvijećem moglo nazvati. Sve do sada, dok pišem ove redove, ne saznadoh o kakvom se rastinju radi, pa ako tko zna neka mi javi!
I dalje vozeći uzbrdicom, prošli smo pored raskošne brvnare kojoj svrhu i namjenu ne saznadoh. Iako dotjerana i ušminkana, zajedno sa svojom okućnicom, bi bez ljudi, mirna tiha i nijema.
Na „Odmorištu kod korita“, kako je pisalo na tabli, pored odmora pokušavali smo odgonetnuti gdje bi trebali skrenuti lijevo sa ove ceste (a trebali bi), jer ako promašimo, mogla bi nas i noć zahvatiti, koliko bi krug trebali odvoziti
Tu dilemu, sa već crticama zebnje, riješila je izvidnica koju je obavila moja suputnica, te vrativši se, izvijestila nas da je „malo dalje“ putokaz za Lokve. Navedeni putokaz sa skretanjem u lijevo bio je nešto malo iza table koja nam je izrazila dobrodošlicu u mjesto ZelinMrzlovodički.
Vožnja tom biciklističkom stazom, jer je više ličilo na to nego na cestu, je bila vrhunac gušta današnje vožnje. Sunce nisko iza nas baca duuugačke sjene, borovina svuda oko nas, a na početku te borovine još i šarolikost livadskog cvijeća. Fantastično!
Nakon nekog vremena gore-dolkanja, krenulo je stalno dolje. Kroz krošnje bora nadziralo se jezero do kojeg trebamo doći. Opet posegnuh za zoomom fotoaparata pa si približih osamljeni čamac na mirnoj površini jezera.
Da Lokve nisu samo ono što smo danas, na početku ove vožnje, prošli, vidjeli smo na ulazu u mjesto s druge strane. U stvari, s ove strane se mjesto raštrkalo po brdovitoj borovoj šumi, pa je bilo prekrasnih primjera simbioze šumovite prirode i ugodnog prebivališta ljudi.
Stigli do auta, montirali bicikle na krovni nosač, sjeli u auto i pravac kući.
Bila su ovo zanimljiva, i nada sve ugodna, tri dana.
Kiši usprkos!
Sad kad ste pročitali, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 20.11.2014. u 11:38 sati.