Marketing
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Ako Vam se ne čita, slike možete pogledati ovdje.
Čovjek snuje, a Bog određuje!
Obzirom da krajem lipnja imamo dva dana državnih praznika, pa spretnim njihovim spajanjem i sretnim poklapanjem dana vikenda, te sa malo dana godišnjih odmora, dobiva se puno slobodnih dana. Po toj smo se logici vodili moja životna suputnica i ja, pa smo uspjeli spojiti (čak) tjedan dana slobode (zajedno sa susjednim vikendima). Namjera nam je bila, zajedno sa bratom mojemu i njegovom životnom suputnicom, do Ljubljane, pa se biciklima spustiti Savom do Zagreba. Iako je vrijeme tokom lipnja okrenulo na kišu, do kraja smo grijali nadu da će se kiša umoriti i pauzirati 3-4 dana unutar navedenog tjedna.
Nažalost, kiša je bila neumorljiva.
I kad je stigao taj dugo očekivani tjedan, tupo smo gledali u ekrane ili monitore na kojima je prikazivana „široka-ciklona-koja-kruži-iznad-naših-krajeva-čime-uzrokuje-nestabilno-i-promjenjivo-vrijeme“!
I što sad!?
Sjedili smo u tmurnom Zagrebu u formaciji dva-plus-dva, tupo gledajući pred sebe i šutljivo uzdišući nad uzaludnom potragom za odgovorom na navedeno pitanje. I malo-po-malo, mic-po-mic, iskristalizirah se ideja, nakana čak, da se strpamo, zajedno s biciklima i opremom, u auto, te pravac na otok Krk, gdje bi, stacioniravši se u nekom od kampova, umjesto po Sloveniji, prozujali biciklima po našem najvećem otoku.
I tako bi!
PRVI DAN
Približnu kartu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Iako smo stvarno namjeravali ranije, pred ulazom u auto-kamp Njivice stigli smo iza podneva. Dok se ostali dio našeg kvarteta odgegao do recepcije i samog kampa ja sam ostao „čuvati“ auto, bicikle i opremu. Ne želeći da mi ni tren na ovakvim putovanjima prođe u ništa, promatrao sam oko sebe gdje pronaći to „nešto“. Našao sam ga u livadi od lavande koja je obilato rasla oko parkirališta. Iako je, za ovo doba godine, bilo hladno i oblačno, ipak su neke vrijedne pčelice Maje radile svoj posao, usprkos „situaciji“.
Ni kamp nije što je nekad bio! Barem, ovaj, jer je sav bio planski, pod crtu isparceliziran. Nakon duljih pregovora uspjeli smo autoritete na recepciji uvjeriti da će, za naša dva mala šatora i auto, jedna parcela biti više nego obilato dovoljna.
Dobra stvar te parcelizacije je da su te parcele i fizički odvojene jedna od druge malim, kamenim zidićem. Iako bi nam više odgovaralo da je za koji prst malčice viši, i ovakav, kakav jest, poslužio nam je za improviziranu trpezu. Valjalo je napuniti baterije prije bicikliranja.
Ni dan-danas nisam u mogućnosti odgovoriti na jednostavno pitanje: „Pa, što smo sve, za Boga, radili do tada!?“, ali na vožnju smo krenuli tek u pola četiri(!!)
Malčice zastajem u kronologiji, da uputim čitaoca na jednu posebnost. Od svih putopisa, do sada objavljenih na ovom blogu, ovo je tek drugi sa četvero učesnika ( prvi je u blogu „Slovenija 2009“), a po prvi put ja sam samo učesnik – organizaciju, rutu i sve oko bicikliranja preuzeo je moj brat. Radi toga sam „pustio mozak na pašu“, prepustivši se usputnim dojmovima bez razmišljanja „kuda?“, „kako?“ i „gdje?“, već sa strane neopterećeno vozim kad se vozi, ili zvjerlam uokolo kad se razmišlja o nastavku puta. Zbog toga je putešestvije, naročito ovog prvog dana, bitno bilo različito od onoga kako ja to inače činim.
Nakana organizatora je obići mjesta na otoku sa mirnije, tiše strane nego se to čini glavnim i „glavnim“ prometnicama. Bicikl nam omogućava diskretno i tiho, skoro neprimjetno i kršenje nekih propisa o prometu. Tako s njim možemo i kroz pješačku zonu, pješačkim stazama, pa čak i kroz područja na kojima promet nije dozvoljen. Ovo sve nabrojano smo mogli bez većih problema i zbog činjenice da nema gužve. Iako je bio kraj lipnja kada bi predsezona trebala završavati, a gužve biti već u pravom, sezonskom obliku, zbog lošeg vremena, izostanka sunca i topline, odnosno vrućine, izgledalo je kao da se vozikamo za Uskršnje praznike ili krajem listopada. Tako su silne terase, pripremljene kao zapeta puška, tužno zjapile prazne pritiskujući naš sluh muklom tišinom.
U centru mjesta pronašli smo spomenik ribaru koji svjedoči o prvobitnoj životnoj preokupaciji mještana prije 50 i više godina. Da je to, uglavnom stvar prošlosti, te da se sada ribari drugačije, odmah uz spomenik nijemim parkiranjem govore nam parkirana plovila egzotičnih oblika i vjerojatno, isto takvih cijena.
Taman kad pomislih da je ribarenje u potpunosti potisnuto gliserima i jahtama, naiđosmo na prave, pravcate ribarske mreže koje su se tiho mahale na povjetarcu vapeći, kao i svi uokolo, za suncem (dobro, nisu baš svi tugovali za izostankom sunca – eto na primjer mi, kojima je vožnja po ugodno svježoj hladovini ipak bitno više prijala, nego pripeka na suncu).
Nakon zaobilaska zaljeva, uvalu oko kojeg se smjestilo mjesto, uputio sam pogled unazad te se oduševio maštovitošću mještana u obliku kolorita fasade nastambi.
Iako smo vozili polagano, onako s noge na nogu, hvatala me blaga nelagoda prolaskom tik pored plaža na kojima su nepopravljivi optimisti (još uvijek) gajili, uglavnom uzaludne, nade da će, uhvativši pokoju zalutalu stidljivu sunčevu zraku dobiti nešto na zatamnjenju svoga tena. Vjerojatno pretjerujem, ali sam se osjećao kao da nepozvan prolazim kroz dnevni boravak nepoznatih mi ljudi, čime remetim njihov mir, spokoj i privatnost.
Zato mi je bilo laknulo kad smo se odmakli od mjesta. Iako smo i dalje zujali uz more, ljudi je bilo bitno, bitno manje, skoro ništa. Borovi s lijeve strane, betonirana, ravna staza u sredini, po kojoj su bicikli bešumno klizili, i more s desne strane, tako blizu stazi da je njegov miris bio obilan, zajedno su činili poseban gušt ovakvoj vrsti vožnje.
Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i navedeni spoj borova, staze i mora. Beton je misteriozno nestao, borovi također, a more se stidljivo sakrilo iza gustog zeleniša. Ostala je grbava, kamenita staza, i to još sa osjetnim usponom, po kojoj je ostalo dvojbeno, da li je bolje voziti ili gurati bicikl. Što god da sam činio ona druga opcija mi je izgledala boja, ili bolje rečeno manje loša.
Srećom nije dugo trajalo, a nesrećom ta drndava staza se završila sumanutim usponom po kojemu je trebali više planinariti nego hodati, i to skupa s biciklom. Ipak nije dugo trajalo, pa sam se, zadihan i uzlupanog srca, popeo sebe i svoj bicikl na novu, još nedovršenu trasu neke buduće ceste. Čini mi se da su se očekivali dečki sa mehanizacijom koji će izvršiti zadnje svečano odijevanje ceste asfaltnim ruhom, jer je ovo po čemu smo vozili bilo ravno i nabijeno sitnim šljunkom.
Očekivah nekakvo mjesto čija će prisutnost ovu cestu konačno presvući u asfaltni pokrivač, no to ne dočekah, jer je ekipa iznenada skrenula lijevo na, ponovo usku stazu (uglavnom sam se kao umirovljenik koji koči sveopći napredak, vukao zadnji, te pomirljivo, u stilu „kud' svi Turci tud' i mali Mujo“ pratio ostatak suputnika).
Staza je bila uglavnom ravna, u smislu – bez uspona, a također i ravna, u smislu bez rupa, kamenja i stijena koji vire iz tla, pa je bilo čak i gušt voziti.
Kao po nekakvoj bešumnoj, ali odlučnoj naredbi zeleni gustiš se povukao, odnekud se pojavio i asfalt na stazi, pa nedugo poslije i prve kuće. Stigli smo u Malinsku koja nas je dočekala – kišom. Tihom, nježnom, mirnom, pravom jesenskom. Niodkud daška vjetra, nikakve munje i gromovi, Bože sačuvaj, samo kapi, sporo, monotono i dosadno - tap, tap, tap….
Ubrzo je to tap-tap postajalo je sve učestalije i obilnije pa je valjalo potražiti zaklon. Brzo smo ga pronašli u obliku terase slastičarnice ispod čije smo tende uspjeli i bicikli zaštititi od navedenog tap-tap-tap. Ostalo je sada uz kavu, sok ili sladoled čekati da se ono tap-tap umori i prestane.
Nakon što se kiša umorila i prestala, prošli smo kroz sami centar mjesta, u kojemu dominira crkva u modernom stilu, prošli pored stare, men's' čini, Mletačke vile, uredno i raskošno dotjerane, da bi (opet) došli do borovine.
Ni samom sebi ne mogu objasniti, pa time ni Tebi čitaoče, zašto sam se, podsvjesno, stisnuo, uvukao u samog sebe pri prolasku pored vile, a zašto sam razdragano, slobodno i oduševljeno duboko udahnuo miris borovine osjetivši u sebi treptaj duše. Uz svo poštovanje aristokraciji, radije slušam glasove u sebi i slijedim njihov putokaz. Nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj kome malo treba, pa bi to i običan ili „običan“ miris borovine (treba priznati da je ovaj put priroda uz taj miris borovine pomiješala sa mirisom mora, pa teško da i najveći poklonici one vile ostaju hladni i ravnodušni na ovaj svojevrsni gemišt mirisa).
Cijela Malinska je smještena na šumovitoj padini koja se spušta ka moru. Sav me taj okoliš sjevernog Jadrana, da nije mora i crvenice, podsjeća na Slavoniju, pa više volim Dalmaciju sa sivilom stijena. Možda je tomu razlog što mi je prvi dodir s morem u ranom djetinjstvu bio baš u Dalmaciji, ne znam. Znam da o ukusima ne vrijedi raspravljati, srećom da ne volimo svi isto!
Kad već toliko vapim za Dalmacijom, djelić nje sam dobio vozeći u nastavku uz obalu. Uz obalu je bila betonirana staza (gušt za vozit'), stiješnjena između bora i sive stijene. Na stijeni je bio kameni podzid iznad kojeg kuća. Na samoj stijeni je netko ostavio pregršt ljubavi, dobre volje, strpljenja i upornosti sadeći pregršt koje-kakvog cvijeća i raslinja koje je plijenilo pažnju prolaznicima i na sebi zadržavalo pogled tek jedan vječni tren, za vrijeme kojeg se zaboravlja sve osim prizora kojeg se gleda.
Postupno mi se ovakav način vožnje, u kojemu sam tek jedan od učesnika, bez brige gdje-kako-zašto, počinje i dopadati. Imam na raspolaganju cjeloviti duh kojeg, neopterećenog, mogu preokupirati onim kroz što prolazim. Tako potpuno neočekivano, ali bez trunke uznemirenosti zbog toga, nabasasmo na– samostan.
Na samom ulazu mu je svojevrsna osobna karta kojom nam se predstavlja, a kojom nas ujedno moli na dostojanstveno odijevanje i ponašanje pri obilasku samostana.
Uređeno dvorište, popločano kamenim pločama tko zna kada isklesano sa jedne strane je omeđeno crkvom i samim samostanom, a sa druge strane perivojem sa pogledom na more.
Sama crkva, ustvari crkvica ili oveća kapela, skromno uređena sa tipičnim konteplirajućim mirom. Uz svo poštovanje i Bogu i ljudima, ponekad mi je ugodnije sjesti na klupu u tom miru nego na samoj misi. Nekako mi misli lakše i opuštenije odu do Njega, dok pogledom lutam po tišini i miru unutrašnjosti crkv(ic)e.
U nastavku nismo dugo vozili – tek par stotina metara da bi se zaustavili i pozdravili jednu od najstarijih maslina na otoku. Ta stabla maslina su mi uvijek izazivala dvojaka, da ne kažem dvojbena, osjećanja dok ih promatram. S jedne strane je stvarno impresivno, pažnje i poštovanja vrijedno, kada stojim ispred živog stvora čiji se život mjeri stoljećima. Hitro, ovlaš, onako na brzaka, sjetim se događaja iz Povijesti kojima je ovo stablo ispred kojeg stojim, bilo suvremenik i svjedok. A opet, s druge strane kada vidim kako to stablo izgleda, zavojito, kvrgavo, iz na pol raspadnutog, i na pol trulog osnovnog stabla, izlaze tek malčice deblje grane sa nešto lišća koji, kao na izdisaju, jedva da imaju snage reći da je (još uvijek) živo.
Opet smo od Mediterana, koji je svoju prisutnost pokazivao sivim kamenom i plavim morem, zašli u zelenu Slavoniju, koja je to pokazivala gustim raslinjem i uskim, vodoravnim, šljunkovitim sokakom. Tek stidljivo sivilo još stidljivijeg stijenja uz put podsjećalo me je da je Slavonija ipak daleko.
Vjerovali ili ne , ali u ovim sokacima koji su kilometrima i stoljećima udaljeni od ljudi (barem sam ja zbog nedostatka istih imao takav osjećaj) nađe se pokoji - putokaz. Tako je ovaj na koji smo nabasali, pokazivao da bi, ako skrenemo lijevo došli do svetog Martina. Prva asocijacija je na neku crkvicu, drevnu kapelicu, u rustikalnom , od ljudi davno napuštenom, ambijentu. Radoznalost nam se raspirila, te skrenusmo put puta kojeg putokaz pokazuje.
A na tom putu kao da smo zajedno sa Alisom ušli u zemlju čudesa!
Ljudi nigdje (osim nas), čudna gusta šuma, ni sunca ni neba nigdje, umjesto njih sivilo koje se probija kroz krošnje. Tamno, polumrak. Stabla svakakvih oblika. Jedno mi je posebno privuklo pažnju, činilo mi se da će se, već slijedeći tren, mlada ljepotica u dugoj večernjoj haljini okrenuti i osmjehnuti se osmjehom istovremeno ljupkim i jezivim.
Na jednoj od cik-cak krivina, nešto kao serpertina, snimio sam svoju životnu suputnicu kako piči nizbrdo brzinom zvuka. Barem tako je, zbog nedostatka svjetla, zabilježio foto-aparat, te je izgledala više kao munjevita Tasmanijska neman koju još nitko nije snimio u jasno vidljivom obliku.
I stigosmo do svetog Martina. Niti je to crkvica, niti kapelica, nego je to – morska uvala, mala šljunčana plažica.
Opet, mir, tišina, ljudi ni blizu. Moglo bi se shvatiti kao oaza za uživanje u tom miru i tišini, jedan od oblika Rajskog ljetovanja, nesmetanog svakodnevnom mahnitosti. Međutim, kako sam (još uvijek) bio pod dojmom nadrealnosti pri prolasku kroz šumu, okrenuvši se od uvale prema šumi, onako tamna, mistična i zlokobna, prvo što sam se sjetio je Šuma Striborova. Samo što nije krenula parada grotesknih likova sve grotesktnijih jedan od drugoga. (Bože, što sve mašta učini od čovjeka!?)
Vratili smo se nazad do onog putokaza. Suputnici su mi bili vidno razočarani svetim Martinom, pokorno sam se pridružio njihovom negodovanju, ne objašnjavajući im kako je taj Martin meni izgledao.
Jedna zatvorena kapija me je vratila u sivu realnost iz svijeta Salvadora Dalija dolje u uvali.
Prvo su njih troje šutke i zbunjeno stali ispred kapije da bi im se ja, kao onaj koji vječito zaostaje, pridružio.
Zbunjenost i tjeskobnu tišinu je prvo prekinula šogorica, objasnivši, valjda i sebi i nama ostalima, da je na sličnu situaciju nalazila planinareći . Prolaz se smatra slobodnim, jedino je obaveza planinara da za sobom kapiju ostave zatvorenom. Vjerojatno su ovce na paši, pa da ne bi odlutale, drže se u zatvorenom prostoru.
Više iz zluradosti, a manje sam vjerujući u to, dodao sam pitanje „ A što ako su dobermani pušteni!?“
Da li su bili pušteni ili ne nismo doznali, jer ih nismo ni susreli. Za što nismo baš ni žalili. Nismo sreli ni ovce, u stvari nismo sreli ama baš nikoga, pa mi se ona Šuma Striborova sa svojom nadrealističnom atmosferom ponovo počela vraćati u misli.
Konačno civilizacija! Pojavila se u obliku malog ozidanog mola uz koji su privezani čamci. Na molu je bila dizalica za dizanje i spuštanje (tih) čamaca. Iznad mora, na podzidu je bila terasa odakle se čuo razgovor ljudi (konačno ljudi!!!). Tu su bili i neki auti čime dokazuju da postoji neka konkretna cesta, a ne samo sumnjiva pješačka staza. Brat mi moj, kao glavni organizator, ode do onih ljudi radi pronalaženja informacija koje bi odgovorile na pitanje „Kuda dalje!?“
U međuvremenu sam promatrao okoliš. Jest da smo „došli u civilizaciju“, jest da su tu i neki parkirani auti (dakle postoji neka, kakva-takva, cesta) jest da su tu i ljudi, ali…
Da li možda i zbog sunca, koje je, kad se uspije nekako progurati kroz oblake, već vrlo nisko i uskoro će na počinak, da li možda zbog, činilo mi se, pretjeranog mira i tišine, da li zbog tih ljudi koji su bitno utišali svoju priču kada im je naš organizator prišao, da li zbog njihovog razgovora, sveden na tiho mumljanje, koji se razvukao nepodnošljivo dugo…uglavnom opet mi se u duši vratio ambijent šume Striborove zajedno sa Alisom.
Takav dojam mi je još više pojačao vizualni efekt svjetla i sjena iznad mora. Negdje u daljini, iznad Učke se praznila oluja a ispred tog prizora na uljastoj površini mora mirovala je osunčana barka. Prvi konkretni dokaz nadrealizma kroz koji prolazimo.
U nekim drugim okolnostima, i u nekom drugom vremenu uklesane kamene stube bi izazvale u meni neku toplu simpatičnost zbog stare, rustikalne izvedbe, no sada mi je i to bila crta više u oslikavanju mistične vanrealnosti koje se nikako ne mogu osloboditi.
Nas troje smo „ni-živi-ni-mrtvi“ sačekali našeg organizatora koji se vratio sa novim informacijama o mogućim varijantama nastavka naše vožnje. Ozbiljan i suzdržano zabrinuti izraz njegovog lica kad nas je samo još dodatno pojačalo naše živ-mrtav stanje.
Nakon neke male vječnosti potrošenu na isčekivanje, saznadosmo da je cestom (pre)dugo, obzirom da se kraj dana primiče, i da „navodno“ (!!) postoji „neka“ staza koja put bitno skraćuje. I krenusmo mi tom „navodno kraćom“ stazom koja je bila toliko drndava zbog okrupnog kamenja na njoj, da sam, nakon nekog vremena pokušavanja, definitivno odustao od vožnje i nastavio pješice gurajući bicikl preko kamenja. Pogotovo kad je naša „navodno kraća“ staza krenula uzbrdo nebom pod oblake. Pješaćenju mi se pridružila i moja životna suputnica u dobru i zlu (ovaj tren više u zlu nego u dobru).
Što zbog otežanog hodanja i guranja bicikla zbog kamenja, što zbog uzbrdice, a što zbog tame koja je sve više i više osvajala preteći dolaskom noći, dobrano sam se zadihao i oznojio. Takvog zadihanog i oznojenog bjesomučno me je tjerala nada da ću iza slijedeće krivine ugledati kuću, čovjeka, cestu, bilo što mi predstavlja kraj ove neizvjesnosti. Čini mi se da je razočarenje, da je iza krivine sve isto osim nadolazeće nove krivine, još više pojačavalo tu bjesomučnost. Barem sam to osjećao po svojemu dahu i znojenju (počeo je pirkati i neki hladni, podmukli, neprijatni vjetar, pa mi je to znojenje izgubilo i posljednju mrvicu prijatnosti).
Kao u svakom dobrom Američkom filmu, slijedila je nagrada našim junacima za ustrajnost i izdržljivost.
Istovremeno sa izostankom uzbrdice, prvo se pojavio asfalt. To teleportiranje iz mračnog srednjeg vijeka u civilizacijsko izobilje dvadeset prvog stoljeća sam doživio prelaskom sa onih drndavih kamenja, na „navodno kraćoj“ stazi, na asfaltnu podlogu. Činilo mi se da bicikl ispod mene jednostavno lebdi, koliko tiho, skoro bešumno klizi sa najmanje mogućim okretanjem pedala. Osjećao sam se kao da mi je s leđa pao sto tonski teret, pa mi je duša toliko ushićeno ludovala da sam na trenutke pomislio da ću poletjeti. Negdje iza sto godina i iza sto kilometara iza mene nestade mi Šuma Striborova zajedno s Alisom. Kao da ih nikad nije ni bilo.
Taj dojam sam si definitivno potvrdio ulaskom u selo u kojemu je bila trgovina, koja još radi. A kad sam u njoj pronašao orošenu dvoguzu piva, dobio sam poriv da ovu vožnju proglasim fantastično ugodnom i neopisivo prijatnom. Eto, sve je dobro kad se dobro završi!
Mjesto mojeg preobražaja u konačno sretnog čovjeka zvalo se Poljica. Našli smo mjesto gdje smo se dobrano odmorili, pojeli zalihe hrane i zalili ju svatko sa svojom omiljenom tekućinom. Tako nahranjeni, napojeni, hladne glave i opuštenog duha analizirali smo stanje situacije u kojoj smo se našli. U nastavku do Malinske organizator je preferirao još 3 km makadama, što sam ja kategorički odbio. Na kraju smo se podijelili, pa smo ja i moja supruga dužim, ali asfaltiranim putem, a ostali tim makadamom.
Priznajem da mi je asfalt (ipak) miliji.
Prvih 3 km je bilo lokalne ceste, da bi potom izašli na magistralnu, koja povezuje Malinsku sa Baškom.
Promet nula, mir, tišina, predjeli fantastični. Naviknuti na današnje kamenite staze, dodatno osnaženi odmorom, hranom i pićem, vožnja nam je bila prava uživancija. Skoro da mi je žao kad smo stigli do ulaza u Malinsku i spojili se sa ostalim učesnicima ove avanture.
Ono „skoro mi je bilo žao“ iz prethodne rečenice, se pokazalo i te kako istinito.
Varijanta da se noćnom vožnjom od Malinske do Njivica vozimo magistralom, bitno duljom, se odbila (iako sam je ja priželjkivao), pa se krenulo u pronalazak staze kojom smo po danu već vozili, a sad bi po njoj trebali u suprotnom smjeru. Po noći.
Noć je već dobrano pala. dok se vozilo kroz mjesto, ili uz kuće, manje-više osvijetljene, hajde-de. Čak se razvezla i neka priča između nas. No postupno se staza, po kojom smo vozili sve više i više sužavala, pa iako bez uspona, postajalo je sve teže i teže voziti. Mrakača oko nas je bila skroz-na-skroz mrkla (Total Dark), samo se povremeno kroz granje preko mora mogla ugledati Rijeka i neki tih šum iz njenog pravca. Opet je uslijedilo ono iščekivanje nedefiniranog spasa iza neke od krivina ispred nas. Testirali smo maksimalno naše svjetiljke koje su osvjetljavale mrvicu staze ispred nas. njihovo svjetlo nije bio problem, vidjeli smo dovoljno ispred sebe. Problem je bio da to što smo vidjeli nije bilo ono što smo priželjkivali vidjeti. Na kraju smo svi četvero stali, priznajući i sebi i drugima da se ova staza, suprotno našim očekivanjima, postupno gubi. Nas troje smo ostali tu gdje jesmo, a naš je organizator, hrabro i požrtvorno otišao naprijed da izvidi da li je budućnost ove staze onakva kakva nam se sada pričinjava. Blago usiljenim razgovorom probali smo rastjerati nelagodu mraka i neizvjesnosti oko sebe, dok smo ispratili zadnje zrake svjetla svjetiljke našeg organizatora koji je hrabro skočio u tamu gluhe noći.
Dali koji minut ili čitavu vječnost, ne znam ni sad dok pišem ove redove, uglavnom vratio se naš organizator koji je potvrdio naše zle slutnje - zalutali smo! Valjalo je nazad do pred Malinsku pa tamo „negdje“ skrenuti. I skrenuli smo „negdje“. Prepoznali smo neko turističko naselje koje smo danas prošli. Ta spoznaja nam je umirila duše, pa smo opet počeli veselo čavrljati dok netko od nas nije primijetio da se vozimo u istom smjeru kao i danas. Dakle, opet smo zalutali. Trebalo je nazad, pa negdje skrenuti na neku stazu. Gdje je to i koja je to staza, pojma nisam imao. Vozikao sam se „kao vreća slame“ pa sam brigu o trasi prepustio drugima. A osim nas četvero, ko za vraga, nigdje žive duše. Nevjerojatno mi je bilo da krajem mjeseca lipnja u ovim silnim, a mrtvim i ugaslim apartmanima nema nikoga. Kao da je kraj studenog a ne početak ljeta.
Pronašla se ta staza, prepoznao sam je odmah kad sam je vidio. Došli smo i do one nedovršene ceste i ušli u mjesto Njivice. Valjda zbog umora , neizvjesnosti i svega današnjeg, mjesto mi se oteglo k'o gladna godina. Ne samo da je bilo duuuuugačko nego je ta duuuužina išla gore, dolje, gore, dolje… A i u mjestu pustoš, kao da je policijski sat (i to mi je turistički jako razvijena regija!). Tek krajičkom svijesti primijetih da je u mjestu padala obilna kiša, vode svuda uokolo. Dakle, još bi trebao biti sretan što nas je ova kiša zaobišla!?
Do kraja ovog dana ostalo je manje od poja sata kad smo konačne se dovukli do naših šatora. Odlučan na granici prgave zadrtosti, odmah sam uzeo posudu i kuhalo i pripremio sam se za kuhanje juhe. Ovih troje oko mene pokušavali su me na sve fine, i manje fine načine uvjeriti u sumanutost mog postupka, no to je samo pojačalo moju odlučnost .
Juha je bila gotova u 5 do 12.
Svi su bez trenutka dvojbe uzeli svoje tanjure i žlice pa se daljnji razgovor isključivo sveo na srkanje.
Za razliku od upitnog smisla pripreme juhe u ovo kasno doba, njeno srkane ni trenutak nije dolazilo u pitanje. Nikome!
Nakon okrepe duše i tijela koje je ta božanstvena topla juha učinila na sve nas (potpuni konsenzus oko tog suda) slijedilo je tuširanje i spavanje, već debelo u novom danu.
Nastavak priče o ovom putovanju možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 18.11.2014. u 17:05 sati.