penetenziagite

utorak, 25.06.2024.

Sumrak

- Umorna si još?

- Jesam, jako.

- Da prošetamo?

- Ma daj, ne pričaj svašta; da si i zdrav, vidiš da je sve pusto; ako su ljudi zatvorili sve prozore i ne izlaze van, nije loše da i mi budemo unutra. Gledaj taj svoj nogomet i strpi se tih tjedan-dva; odmaraj i ne fantaziraj kao obično.

Onda oboje zašute; on iskorači van do cvjetnjaka pa se okrene gledajući iznad krovova; tamo gdje se sinoć u ovo doba dizao valjda kilometar visok stup crna gusta dima što ga je vjetar lagano nosio na drugu stranu, prema jugu i istoku - večeras je samo tiho, blijedo nebo na kojemu se jedva naziru prve zvijezde.

- Ali čekaj, pa ti sada sjediš na jastuku koji je čitavo vrijeme bio vani - reče joj tiho.

Oboje nepomično šute i gledaju se u oči, pa se s prstom pred ustima ili negdje visoko u zraku pretvore u uši: vrela ljetna noć tek što nije pala, a s nedaleka igrališta i iz okolnih dvorišta dopire zamjetna cika i dječja galama.

Da, vani se igraju djeca.

Od tog inače sjajnog, a sada nekako strašnog saznanja zastanu i još dublje zašute; kao da im se u utrobi nešto na čas zamrzlo i zastalo; nešto crno, preteško i strašno, jače od svake riječi ili misli. Kada se u čovjeku zamrzne obećanje koje bi mogao dati djetetu; tiho, jednostavno i jasno obećanje da će sve biti dobro - riječi i misli u njemu presahnu poput davno zaboravljena vrela.

Zato će još nekoliko minuta zajedno šutjeti u toj već priličnoj, mekoj i tustoj tami, posvema obuzeti posljednjim riječima što ih je jedno od njih gotovo makinalno izgovorilo:

- Gledaj, pa ako djeca... čuješ... pa što onda mi starci imamo brinuti? ....

U mraku im sjaje oči; navikli su odavna već znati; kada su zajedno, strahu nije baš mjesto među njima. Dobro; što se i koliko umije i može, na njoj je više usmjeriti i znati, ali i on će bez riječi uzdahnuti pa odmahnuti rukom gledajući u nju: ništa mi se više lošeg ne može desiti, no to nipošto ne znači da nema onih drugih; važnijih i krhkih; onih kojima bi itekako moglo.

Sve je počelo još davno, davno; kada smo pristali živjeti u ambalaži. Plamen pročišćenja; do nas je, nije do njih. Ovako je bilo lakše; prenijeti brigu na druge.

Oboje prekriže ruke, pa iz njegovih usta iziđu riječi

- ... a krijesnice...?

... i onda se oboje barem malo nasmiju.

- Ići ćemo i do njih, obećavam ti.

25.06.2024. u 08:55 • 6 Komentara • Print • # • ^

petak, 21.06.2024.

Pravopis sjećanja

Četvrtinom sam svoje krvi Goranin; ta četvrtina očito je toliko jaka da me nerijetko povuče i pretegne nad ostalima; šume, drveće, pustoš bez ljudi i naselja meni ne da nisu strani, nego su privlačni i ispunjeni ljepotom i blagošću.

Nije naravno samo ljepota i blagost tu posrijedi; čitava moja obitelj iz tog kraja zapravo je iselila; kako veli moja žena, a ako itko znade – žene znadu: što ti misliš, da je tamo bilo dobro, ne bi ih osam od deset otišlo sve tamo do Pittsburgha. Čak je i moj djed davno, kada sam bio mali, pa se uvečer pričalo u mraku, uz svijeće, redukcije struje i jezičke plamena koji se ocrtavao iz štednjaka u kojem su se pekle police krumpira sa zeljem – znao pričati o tome kako je vjerojatno baš hiljadudevetstotridesete, kada je najmlađa teta već baki bila u trbuhu, a kriza na vrhuncu – nabavio kartu za brod iz Genove prema Americi. Nije mu to bio toliki problem, imao je tada dva zanata, kovački i bravarski; kažu da je to slično kao da danas imaš dva fakulteta.

Sva njegova braća i sestre već su bili preko; baš sva – osim najstarije gluhonijeme sestre koja je ostala s roditeljima u rodnoj kući. Djed je iz Zagreba pošao oprostiti se sa svojima; otac je zavapio, zalomio ruke i zaplakao nad hudom sudbinom i tiho prošaptao „sine, ostani“ – i sin je ostao; koja je god vojska došla, on je u njoj poslije bivao civilmajstorom, pa dočekao smrt u krevetu; zapravo zadovoljan, duboko u mirovini.

I tako je prokockana prilika da i ja, barem napola neki ja, budem Amerikancem; možda je to zapravo nešto sasvim dobro; ali nije to sada tema – tema je nešto sasvim drugo, što je vezano uz kraj iz kojeg djed potječe.

Djed i njegovi imali su nešto zemlje i šume; dio toga – barem ono za što sam putem upisnika i imenika u gruntovnicama uspio saznati – danas imam i ja; zemlja je tada bivala pravim blagom; nekada se velik dio ljeta provodio u planini, na košnji i sječi drva; često su za takve stvari bivali unajmljeni i radnici; jedan od takvih događaja djed je znao prepričavati svjedočeći kako je za dlaku izbjegao osvetu žandarske potjere koja je gonila atentatora na ministra.

Onda su stigle godine i umiranja; prvo su umirali djedovi, pa očevi; stizali su ratovi i nestajale generacije – i tako sam se negdje početkom ovog stoljeća obreo u tom kraju, prolazeći s mora kući.

Sjećam se dobro, bio je kraj ljeta; vjetar je glasno šumio u krošnjama starih hrastova i bukvi tamo negdje blizu Lokava ili Fužina; nas četvero šetali smo i uživali u tom svijetu samoće i tišine, pa smo tako došli i do teme vlasništva; kćer je uvijek bila poduzetna; tata, pa zar su šume i livade naše – i dok sam ja njoj objasnio kako šume i livade ne možeš imati; mogu samo one imati tebe – već te zime ja sam bespućima interneta pretraživao katastre i gruntovnice, pisao mailove, pribavljao isprave, kontaktirao mjernike – pa je stiglo to neko proljeće puno iščekivanja i nemira.

Platili smo čovjeka koji je u džepu imao onaj maleni uređaj za komunikaciju sa satelitima, i tako smo čitavo jedno jutro na nekoliko mjesta zabijali kolčiće, vozili se pustim i nepoznatim makadamima, zapisivali smjerove, raskrižja i puteve; otkrivali nešto što je do tada bilo potpuno strano i daleko. Nikada neću zaboraviti kada smo stigli iznad Lučica, pa je čovjek pogledao tu veliku zemlju i šumu, počešao se iza uha i rekao, možda smo mi ovdje prvi ljudi nakon trideset ili pedeset godina.

Sve smo mi to onog proljeća morali iznova pronaći, identificirati, okružiti i ophodati, jer odavna već nije bilo nikoga živog tko bi to umio sam od sebe i po svome pamćenju i znanju; sve – osim jedne zemlje imenom Vlaške Vode. Kada smo se automobilom približili tom mjestu, na strani na koju je pokazivao uređaj bila je teško savladiva strma pošumljena padina; zarasla šikara i neprolazno raslinje; bio je već skoro sumrak pa smo jednostavno odustali; upamtio sam kamen kod kojeg je valjalo stati i orijentirati se – i obećao da ćemo se vratiti; jednog dana sigurno ćemo se ovdje vratiti – izrekao sam obećanje više sebi nego drugima.

Kako već to u životu biva, ne prolaze lako samo dani; prolaze mjeseci i godine; meni je od svega toga danas zapravo ostala navika dolaziti na jednu od tih zemalja; daleko i visoko na brdu – na tisuću metara nadmorske visine; hodam do tamo više od pola sata od mjesta gdje ostavljam vozilo; put je to kojim moraš proći ako ne želiš uništavati auto na oštrom kamenju i šiblju.

Najčešće posljednjih godina odlazim tamo sam samcat – jer nitko drugi uz mene za to nema vremena, volje niti interesa; uprtim ruksak i podvežem čvrste gojzerice, pa hodam čisteći misli i klanjajući se snazi stoljetnog drveća i visokih suhih trava. Onda tamo gore pokupim nekoliko starih otpalih grana, zapalim od toga malenu vatru dovoljnu da se podgrije kava ili ispeče komadić nečeg jestivog, proširim slova na nekom hrastu što ih je očito urezao još moj djed imenjak, pa sjedim, šutim i žmirim dok ptice pjevaju, vjetar šumi a tišina te obuzima poput plime.

Vlašku Vodu posjetio sam tek nekoliko puta a prvi je bio ovaj o kojemu sada pričam: znao sam gdje se nalazi onaj kamen – i smjer odakle valja krenuti, pa sam od kuće prema Gorskom Kotaru krenuo još pred zoru; tog ranog jutra svratio sam onda na kavu u lovački dom koji je još u to doba radio na mjestu na kojemu se inače parkira vozilo. U domu sam popričao s vlasnicom; izjadao se kako nikada nisam uspio doći do Vlaške Vode; u taj je čas stigao njen suprug i bez ikakva premišljanja kazao:

- Ako to itko znade, onda znade Marko...

Ovdje nećemo koristiti prava imena; drugačije se taj čovjek zvao; kažem zvao – jer prije nekoliko godina pročitao sam nešto o projekciji jednog filma kojoj je prisustvovao, pa je potom kroz nekoliko mjeseci vezano uz reprizu napisano da je preminuo. Naravno, radi se o događaju kojeg ću niže spomenuti; no čekajte – moramo nastaviti priču; još smo u domu i čekamo što ćemo dalje.

I tako smo vlasnik doma i ja pošli mojim vozilom do malene drvene kućice, gotovo raspale barake okružene zelenilom na uzvisini na kojoj je stanovao Marko; čovjek ga je s puta zazvao – bilo je rano subotnje jutro, možda još niti devet sati, a iz guštare dvorišta na cestu je izišao sijed i mršav čovjek od sigurno osamdeset godina; no – čio i vedar; uljudno smo ga pozdravili, ja sam se predstavio; on je pitao čiji sam, pa sam kazao prezime svog djeda – i dalje je pažljivo slušao što sam mu želio kazati; izvadio sam nekakve nacrte iz katastra; stari je to ovlaš pogledao, pa kada sam spomenuo Vlašku Vodu, odmah je rekao da sjednemo u auto i pođemo dokle se dade voziti, a dalje ćemo pješke.

Domara smo vratili u dom, pa smo se potom nas dvojica povezli dalje, sve do kamena kojeg sam već spomenuo. Tamo smo sa strane puta ostavili auto, a Marko je potom kazao: sad ćemo mi to, začas.

Uto stari gotovo četveronoške poput spretnog mačka skoči na onu strminu; nije prošlo nekoliko trenutaka, a vidio si njegova leđa kako se penje prema šumi. I ja – što ću; u čovjeku proradi nekakav ponos, pa ne daš na sebe; ako može stari, valjda mogu i ja – i tako eto i mene već ubrzo za njim; rukama hvatam šiblje i grebem zemlju, pa s dušom na nosu ulazim u šumu jedva nazirući njegov lik u polumraku.

Onda nakon nekoliko minuta dolazimo na vrh brda; potom Marko uzvikne provjeravajući jesam li iza njega, a poslije se spuštamo još par minuta kroz gustu šumu. I vidi - doista, nailazimo na malen izvor ograđen kamenjem i betonom; postaje mi jasno zbog čega to mjesto ima vodu u nazivu; potom još možda niti stotinu metara ulijevo, prema sjeveru – i Marko je uvjeren; našli smo je. Sav zadihan i uzbuđen uzimam neku traku što sam je ponio u ruksaku, pa je vežem oko prvog stabla, ako ikada više stignem ovdje – da znadem naći.

Potom se nasmiješimo jedan drugome; pričali nismo gotovo ništa; kako smo došli, tako i odlazimo nakon što on pokaže glavom na smjer povratka; on ispred, opet penjući se, pa nakon onog hrpta silazeći strminom – a ja jedva hvatajući njegov tempo. Onda ga odvezem do njegove kuće; pitam jesam li što dužan (i dobivam gotovo posprdni osmijeh), da popijemo barem nešto u domu – ali on odbija; ima posla, subota je ujutro, mora poći naći se s nekim, kakva pića i gubljenje vremena.

Stežem mu ruku i glasno zahvaljujem, on odmahuje – ma ništa, samo ti pitaj ako ti što još treba; pa nestane u onom gustišu svog dvorišta, iza stoljetnih borova, čempresa i grmlja, dok mu neko staro pseto obigrava oko nogu.

Vraćam se potom do doma da barem zahvalim onom čovjeku što me s Markom povezao; on me znatiželjno gleda, jesi li našao što si tražio – jesam, rekoh, gospodin Marko je našao odmah; veli mi čovjek uz glasan smijeh; ma nije ti on nikakav gospodin; Marko je prošao i preživio - Matić poljanu.

Sretao sam kroz život razne ljude; neki su preživjeli i Staljingrad i logore i čitavo jedno proljeće prelazaka preko onih dalekih i šumnih rijeka; drugi su stotinama kilometara kao gubavci bez suda i osude hodali bez prestanka, samo kako ne bi pali na tlo i pretvorili se u prah, zemlju i ni u što. Zajedničko svima jest to da sam o tome gdje su bili saznavao od trećih; o tome što su doživjeli svi su oni - šutjeli.

Zapravo, ono što je čini mi se puna istina o ratovima jest to da ljudi koji su ih doista prošli, koji su doživjeli njihove strahote i iznijeli ih na svojim plećima – imaju još samo potrebu o tome šutjeti. Rat je najstrašnija od strašnih stvari koje jedan čovjek drugome može učiniti; toliko strašna da se o njoj u ljudskim riječima ne može stvoriti neki valjan smisao; jedino što o ratu još suvislog dobar čovjek umije reći jest sjetiti se onih kojih nema.

To bi morao biti pravopis ratnih sjećanja; oni koji su preminuli nemaju nijednog drugog glasa osim našeg pamćenja.

Poslije sam još nekoliko puta bio kod Vlaške Vode; upamtio sam onaj kamen i onaj izvor nedaleko od naše šume; danas na svakom mobitelu postoje precizne oznake lokacije; postoje Arkodi i Geoportali i katastri i gepeesovi i stupnjevi i minute; ne trebaju mi više mjernici i savjetnici, čak niti stari Marko; sada mogu sam doći do nekuda, pa zabijati kolce naopako okrenutom sjekiricom u zemlju i čistiti otpalo granje s nje. Kada dođem na Lučićki vrh ili onkraj Petehovca, zastanem pa zasjednem u travu, strpljivo se ogledajući neću li negdje možda zasmetati kakvom medvjedu ili vepru.

Zahvalim Bogu što još uvijek svi investitori, poduzetnici i vizionari zaobilaze ovaj kraj u širokom luku; čak je i onaj makadam sada već prilično zarastao i suzio se; jedva ćeš na nekim mjestima i nogama proći, a gdje bi kakvim vozilom. Naučio sam svoju djecu kako do tamo doći i kako bez problema pronaći te zemlje; mislim da je to sasvim dovoljno za jedan život – ovaj moj.

Pa se nasmijem i odmahnem rukom; sjajna je stvar izbjeći ratove, tmine i nevolje i dobiti šansu živjeti u spokoju i radosti. I zahvalim dragome Bogu na tome, čitavim i punim srcem. Ako postoji nešto što se ne smije prepustiti zaboravu – onda je to baš ovo što bez pogreške saznaš svaki put kada te goranske šume okupaju svojom snagom.

21.06.2024. u 15:09 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 17.06.2024.

Crvena marama

Crvenu maramu nosit ću ja - i plavu titovku, tra la la la.

Ove pomalo djetinjaste, davne i tako obične stihove većina nas rođenih prije osamdesetih (ili barem njihova konca) pamtit će po primanju u pionire: sati i sati dječjih života utrošeni su kroz jeseni što su nailazile s vremenom u uvježbavanje ovakvih pjesama i igrokaza, da bi negdje duboko već u hladnim danima, kada se dijete počne nadati nekakvom koncu polugodišta, praznicima, snijegu, veselju, koncu te muke sa školom i učenjem – dobili svoj smisao i oličenje u školskim dvoranama i aulama, u polumraku svjetine roditelja i rodbine što je željno iščekivala zagrliti svoje novopečene pionire.

I ja ih pamtim po tome svemu, po čemu bih drugome – ali pamtim ih još po nečemu; nečemu što je za mene bila škola života.

Nije to škola ljubavi; mogao bih ja ovdje bez većeg problema smisliti priču kako je to što sam napravio vidjela neka Sanja ili Tanja, pa sam nestao iz njena vidokruga; možda je i vidjela – ali meni do toga nije tada bilo stalo; barem ne toliko koliko bi mi do nekih takvih stvari bilo stalo danas.

Bila je to prava škola života.

- - - - -

Ono što je u tvom životu od svega tada još uvijek važnije, to je doba promatranja; doba učenja o zajednici ljudi oko tebe. Otkada počinješ razumijevati sebe i život, sasvim ti je jasno kako ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; čak i među djecom s kojom se družiš i njihovim obiteljima; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju.

Jer, dijete si: želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe. Boli te to što razumiješ kako je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će se na neki čudan način promijeniti život tebe i tvojih najmilijih koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju. Možda će se zbiti neko tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu i zlo ne silazi s mnogih usta odraslih, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava – ili to tvoje dječje oči ne mogu vidjeti niti pojmiti. Ljudi rade, žive, druže se, ali čim uđeš u toplinu nečijeg tuđeg doma, zavlada neka šutnja i razgovori pogledima; postoje u svačijem domu prostorije u koje se ne ulazi; čitavi katovi na kojima nikada nisi bio – baš kao što niti kod tebe drugih nikada nije bilo.

Svijet oko tebe – barem te tako uče – jedna je velika oranica nad kojom valja dobro zasukati rukave, pa ujediniti snage i dobro je uzorati. Činjenica da čovječanstvo do danas takvo što čini slabo ili nikako (koju svakako možeš otkriti iz riječi i odmahivanja rukom odraslih oko tebe) može značiti samo to da se ljudi još nisu u dovoljnoj mjeri na takvo što odlučili; nisu dobro promislili niti uvidjeli da samo jedni zajedno s drugima nešto mogu i vrijede – tako to izgleda kada se o tome priča u školi.

Ono čemu te uče i što slave, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno uklopiti se; raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas.

No, odmah vidiš da nešto s tim svijetom ili njegovim tumačenjem nije u redu; već u svijetu djece oko tebe više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi. Važniji su oni što voze bolje automobile; važnije za sve oko tebe su djevojke s dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa zagledanim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; što budeš stariji, postat će ti jasno koliko zapravo zlo u tom nepreglednom jazu između učinjenog, izgovorenog i promišljenog leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata, zato što smo jedno mislili i govorili kod kuće, a drugo vani.

Otkad znaš za sebe, ljudi žive u laži.

Nisi više tako malen; počinju te zanimati pisanje i knjige; imat ćeš uvijek u tome neku podršku svojih profesorica; i u osnovnoj i u srednjoj školi bit će to neke prilično staromodne gospođe za koje ćeš u početku vjerovati kako i one zapravo lažu kada rade svoj posao.

Tek poslije otkrit ćeš kako je većina ljudi takva; većina ljudi kada rade postaju nezainteresirani sanjari – usredotočeni posvema daleko od mjesta svog posla. Ove žene na neki su čudan, topao i lijep način baš tebi otkrivale smisao i važnost pisane riječi; po tvome interesu za ono što čuješ i pročitaš i načinu na koji odgovaraš kada te nešto pitaju razumjet će da si zapravo duboko zainteresiran za to što one rade.

Takvo što bit će ti mnogo važnije u srednjoj školi; tamo će tebe i tvoje profesorica književnosti pozivati na razgovor kako bi vas uvjerila da baš to pođeš studirati; no ovdje, u osnovnoj školi, gdje je mnogo rjeđe da se itko za nešto takvo zainteresira – to će tebi biti ljepše i izraženije. Osnovna škola istinsko je mjesto susreta i miješanja svih slojeva društva; svi oni koje će putevi vrlo brzo odnijeti na razne strane i razići se – sada su ovdje u klupama jedni do drugih; budući inženjeri i propalice, doktori i prodavači, vozači i baletani.

Kao da ti to u doba o kojem priča ova priča zapravo postaje jasno: ako si igdje osjetio početak nečega što će te zalijepiti za riječi, to je moralo biti baš one tmurne i duge jeseni osamdesete; jeseni u kojoj ćeš završavati osnovnu školu i razilaziti se s ljudima koji su obilježili tvoje djetinjstvo, pa ih polako jednog po jednog slati u prošlost svog života, da tamo prebivaju zasvagda.

Tu će prošlost ljudi, događaji, stvari nastanjivati sve do kraja tvoga vremena – a njihove male i vječne nastambe postat će riječi. Riječi će izbrisati jasne granice sjećanja i mašte i spajati ono što je doživljeno i nezaboravljeno s onim što je promišljeno i izmišljeno; samo riječi.

No, teško je s riječima. Želiš li se baviti njima, pisati, razgovarati, čitati; zato moraš postati dio literarne i recitatorske grupe. U tim je godinama nemoguće činiti takvo što sam – još si mlad i nemaš pojma odakle bi počeo. Teško je to objasniti ljudima današnjeg doba; ne da nema interneta, nema zapravo niti knjiga koje bi čitao ako ne znaš kuda bi i kako bi – a znadeš da moraš, kada pročitaš svog prvog Sinkiewicza ili Vernea.

Stoga poslušaš ono što ti kaže profesorica: učlani se u grupu; imat ćemo priredbu za Dan republike. To je dakle cijena; morat ćeš recitirati i sudjelovati u nekom igrokazu, a ostalo vrijeme češ čitati i pisati.

I tako, od ranih dana morat ćeš razumjeti kako nema ničeg što bi bilo besplatno; besplatne i najbolje stvari zapravo će doći u tvoj život mnogo kasnije, kada ih više ne budeš očekivao i kada im se nipošto ne budeš nadao. Svakog tjedna okupljate se uvečer iza nastave u prašnjavoj, slabo osvijetljenoj i polupraznoj učionici na drugom katu stare škole pod brdom; što se zima više bliži, ta su okupljanja češća i dulja; nekada se čita, a nekada piše.

Slušaš i upijaš sve što se tamo govori, pa zamišljaš sebe s perom u rukama; nema tada niti pisaćih mašina, a kamo li računala; po prvoj pisaćoj mašini, onoj Unisovoj, malenoj, što stane u krilo, počeo si lupati kod Starog možda u proljeće prije toga kada ju je dobio zamjenom za bonove zaslužene u vezi nekog radnog jubileja; sve što se u tvome životu piše, piše se u velike prastare bilježnice po kojima se poslije šara, ispravlja i ponavlja.

Čita se u početku ponajviše ono što je kratko i razumljivo; neki Andrićevi i Krležini tekstovi o pisanju i čitanju. Onda dolazi praznik; treba odraditi dug prema državi; učite napamet nekakav recital skrpan od valjda šest ulomaka raznih autora; u njemu je uvijek riječ o herojstvima, o prerano izginuloj mladosti, o patnjama i izdaji. S tobom je tamo doista možda i neka Sanja ili Tanja, pa se pogledavate i ponekad se odvažite na razgovor; dešava se to u tim godinama sve češće i jače; odvažan si sada već preko neke mjere pa se ohrabruješ i razgovaraš s djevojkama, započinješ prvi. Već si prošao maleno maturalno putovanje jer ste osam prvih dana tog rujna putovali nezaboravnom i toplom Makedonijom; osjećaš da polako u tebi počinje bujati život i ljepota u njemu.

Petkom uvečer iza nastave organiziraju se prvi plesovi; trešte gramofoni i na njima se vrte nove i nepoznate ploče s kojih pjesme govore o ljubavi, buntu i sjenama koje će se, ipak, tek za kakvih desetak godina nadviti nad nas. Te jeseni natjerat ćeš starce da ti kupe prve visoke zimske cipele; do tada si nosio stare djedove bakandže za snijeg; već sljedećeg proljeća sjajno će poslužiti kada tamo preko pruge, na početku Trešnjevke budu gostovali Gill i King i Milan i Vd, pa Koja sjedne na stepenice i zabije glavu u šaku ridajući kako nikada više u životu neće svirati bas gitaru; ali dalek je još put do njih; još smo tek prvi put pogledali neku Poštansku kočiju ili Udaljenu trubu ili poslušali kakvu Domjanićevu i Matoševu pjesmu ili novelu što bi je naglas iz one crvene stare knjižice čitala tvoja baka; daleko smo još od gnjeva i usamljenosti.

Priredba koja se priprema sastoji se i od vašeg recitala, ali i od plesa i pjesama; sudjeluju i školski zbor i neka plesna grupa; plešu se kola i prave plesne točke. Posljednjih nekoliko dana provodite u dvorani uvježbavajući redoslijed i točke izvođenja; iako si praktički godinu dana mlađi od svojih vršnjaka u razredu i toj grupi, izrastao si te jeseni iznenada i mnogo; povjerena ti je jedna od glavnih uloga u recitalu, jer već imaš nekakav dublji i ozbiljniji glas.

Baka je za tebe s dna ormara izvadila stari djedov džemper; djed je preminuo pretprošlog proljeća; kada ga izvadi, prislanja ga na lice tiho i bez riječi, gotovo skrivajući to od tvojih očiju pa duboko udahne miris i pruža ti taj tamni i topli komad odjeće kao u nasljeđe. Navlačiš ga preko ispeglane bijele košulje, preko toga oblačiš svoj prvi dugi kaput kojeg si naravno naslijedio valjda od starijeg bratića - i odlaziš u noć.

Priredbe za Dan republike važni su događaji; odvijaju se dan ili dva prije samog praznika u dupkom ispunjenim školskim dvoranama; prije svega odvit će se scenski, glazbeni i plesni program, a potom, kada vi što se predstavljali već napustite dvoranu, primat će se prvašići u pionire. Tebe sljedećeg proljeća čeka upis u srednju školu; ne zanimaju te odviše niti tvoji vršnjaci a niti budućnost koja je odavna već za tebe negdje nacrtana i osmišljena, pa je ti samo moraš ostvariti i pretvoriti u djela; ono što se pomalo sve više zanima i draži, to su ljudski postupci i djela; ponašanje i razgovor.

Priredbe se odvijaju kasno poslijepodne, da na njih mogu stići svi od roditelja posljednjeg đaka do direktora obližnje pivovare ili službe društvenog knjigovodstva; što je praznik bliže, i broj uglednika sve je veći. I tako, priredba počinje točkama zbora, onda se s njima izmjenjujete vi; ti bez problema izgovaraš naučeni tekst i vaše se točke završavaju; potom stajete u stranu, kako ne biste smetali drugim izvođačima; dešava se tako da si baš ti stao do prvog reda u kojem su uglednici, a na pozornici se izmjenjuju zbor i neki plesači; u taj čas odjekuje dvoranom upravo pjesma s kojom smo ovu priču i počeli – i deseci malenih dječjih glasova započinju pjevati o crvenoj marami i plavoj titovci na glavi. Plesači na pozornici formiraju neki uzvišen i jasan polukrug, a u tom polukrugu na podu nalazi se velika crvena zvijezda obrubljena žutim obrubom s resicama.

Prvi čovjek do tebe, vjerojatno neki direktor tvornice ili predsjednik kakve mjesne društvene organizacije, čovjek ne još star niti sijed, u najvećoj snazi, zamišljen i zavaljen u stolac gleda u tu zvijezdu, pa te rukom povlači za onaj džemper k sebi: vidiš, ona zvijezda na podu, daj pokupi to, palo je, pa da ne gaze po tome. Ti nemaš pojma o točki plesača, je li ta zvijezda tu zaista pala s nekog tko zna čijeg neba ili ju je netko stavio s namjerom i svrhom; tek ste dva ili tri puta prethodno uvježbavali nastup zajedno.

Oko tebe su nastavnici i službenici, gledaju sa zanimanjem zašto ti se onaj čovjek sada obraća, a ti – što ćeš, poslušaš ga, pođeš između razigranih dječjih tijela na pozornicu, pa povučeš tu zvijezdu i staviš je negdje uza zid dvorane. Već u sljedećem času oko tebe je nemir i žamor; članovi plesne grupe skaču i prosvjeduju; daj, što ti je – pa što radiš – i tako onda vraćaš tu nesretnu zvijezdu ponovno tamo gdje si je našao, shvaćajući da si zapravo tek nasjeo nekakvom izmišljenom i nepoznatom autoritetu umjesto da upitaš one oko sebe o čemu se radi.

Što ćeš; čovjek je stariji i ne smije mu se protusloviti; takva su to vremena. Vraćaš se na svoje mjesto uz zid dvorane, pa te on konačno pogleda uz ispriku i pokret rukom – nisam znao; ali malo će tko to vidjeti i malo će ti to koristi donijeti.

Nije tebi toliko do toga što te sada druga djeca gledaju s podsmijehom i nevjericom; možda je među njima i ona Sanja ili Tanja; jasno ti u tom času mora postati kako nikada više, barem ne u tom vremenu, s njom nećeš moći progovoriti niti riječ.

Tvoje oči tek sada susreću se s očima tvoje profesorice hrvatskog: sva tamnocrvena i zajapurena u licu ona te gleda strogo i prijekorno; najradije bi – vidiš to jasno - iskočila iz kože pa te ispljuskala da te dovede u red. Možda zapravo i ne toliko radi toga, nego zato da drugi vide kako je to učinila; tko zna zašto si ti zapravo išao činiti takve stvari i što si time želio?

I tako na barem godinu ili dvije umire tvoja želja i tvoja agilnost prema pisanoj riječi. Ostatak godine ti ćeš nevoljko i s grčem u želucu dolaziti na susrete skupine; susreti će se prorijediti i potpuno nestati kako se bude primicalo proljeće; nakon Dana republike bit će ih možda jedan ili dva, a potom će nastupiti dugi zimski praznici. No, kao što vulkani nikada ne umiru, tako će i u tebi ta strašna i snažna potreba biti zatomljena tek nakratko, na godinu ili dvije, pa će opet probiti na površinu kada sljedeće jeseni, u drugom razredu srednje škole, usred neke strašne viroze ili gripe u ruke uzmeš i progutaš onaj strašni i neponovljivi Zločin i kaznu – i jednom se zanavijek zaraziš tom nevjerojatnom i neobranjivom kugom čitanja.

Poći ćeš otuda dalje svijetom potajice ali odlučno, baš kako je Rodion Raskoljnjikov pošao babi raskoliti glavu, sa sjekirom obješenom o vezicu što ju je netom sašio pod miškom kaputa, i znat ćeš jasno otada pa sve dok dišeš: ovi su moji. Pa štogod da se na tebe stušti i poklopi te, ti ćeš umjeti nekako ustati i sa sebe otresti prašinu, jer uvijek će ti u životu ostati neizmjerna ugoda hladne jesenje večeri u kojoj nešto čitaš – u stvari, slikaš pred svojim očima po uputama onoga tko je to prvo napisao.

Ništa toj strasti više neće moći niti prastara, dosadna profesorica hrvatskog u prva dva razreda srednje škole, koja je doslovce tražila od nas da napamet reproduciramo traktate i kritike o djelima što ih je hektično diktirala u naše debele bilježnice; tebi će te jeseni pod ruku doći Plodovi srca i uma starog Mate Ujevića; zabranjeni udžbenik za srednje škole u onoj državi čije se ime tada ne smije naglas izreći, i čitanke svjetske književnosti što su ih priređivali i pisali neki Solari, Rosandići, Šiceli – da te jednom zanavijek odnesu, nauče, prikažu, razjasne.

Poslije, kada budeš smio studirati nešto drugo, naići će u tvoj život tvoji prijatelji, studenti i diplomanti književnosti, pa će ti grozničavo na arke trgovačkog papira upisivati naslove i imena onoga što pročitati treba – i ti ćeš znati da je pred tobom sve do sama konca premalo vremena za oklijevanje.

- - - - - - -

Nikad sa tom svojom profesoricom iz osnovne škole, zapravo ni s kim živim – ti nećeš razgovarati o čemu radilo u onom događaju u dvorani; jer očito je kako se o takvim stvarima naglas ne priča. Što je učinjeno - učinjeno je; pa imaš osjećaj da te od svega izvuklo upravo to što si morao razumjeti da takve stvari čovjek sa sobom mora riješiti sam – i prestati polagati nadu u to da ćeš u ljudima oko sebe pronaći bilo što što ne bi mogao izgraditi u sebi.

Ne kao oslonac, jer razići ćete se već kroz koji mjesec da se nikada više zapravo ne sastanete – ali svakako barem kao utjeha, ostat će ti susjedi iz tvog društva koji će iznenada jednog dana odlučiti da posljednjih dana u školu morate svi doći u rasparanim bijelim majicama, noseći oko vrata najšarenije kravate koje ste uspjeli ukrasti iz ormara svojih staraca. Nije ti baš jasno zbog čega se to radi; ali radi se – pa radiš i ti; konačno radiš nešto od srca i s veseljem, a djelić razloga za to svakako da je i činjenica kako u očima odraslih oko vas zbog toga vidiš zbunjenost ili osudu.

Društvo momaka oko tebe društvo je ipak starijih i važnih; u tom društvu presudno je ne pokleknuti, ne popustiti i ne postati predmet poruge i podsmijeha; tek kasnije, kada stigneš u srednju školu, shvatit ćeš da oko tebe dišu i žive neki posvema drugačiji, tihi i ne previše sretni momci i djevojke bez potrebe da nalegnu i naskaču na tuđe duše; ljudi kojima je važno tiho poznanstvo, nekoliko riječi, blaga utjeha. Do tog vremena morat će proći još barem godinu dana; sada si još na vjetrometini; još uvijek čekaš sam na sebe kao u nekoj čekaonici, pa gledaš što će od tebe biti i hvataš se svega što te ne valja na pod poput oluje.

Vi tako postajete prvi koji za sve ovo saznajete; saznajete za to da pjesma o crvenoj marami i plavoj titovci za mene ne znači nešto drugo, nego na prvom mjestu tjeskobu i sramotu nerazumijevanja i neslaganja. Ako zbog ičeg drugog, ti ćeš tog proljeća, glasovitog proljeća osamdesetprve otkriti rock i ploče; pobjeći ćeš iako jedva da ćeš imati četrnaest na svoj prvi koncert u Dom sportova; smjet ćeš na njemu ostati sve do nevjerojatnih deset uvečer; ta strašna i napasna buka što trešti u decibelima s velikih crnih zvučnika postat će tvoje utočište i tvoja nada.

Musavi i drski dječaci oko tebe će poslije poći u neke tesle i ruđere, kako to već većina momaka iz provincije čini, a živjeti dva kilometra od Trga tada je velika provincija u kojoj ćeš učiti o tom tajnom i svetom jeziku laži; o jeziku na kojem se jedno misli, drugo govori a treće radi; čitava će života šarafiti i dalje svoje motore i radio prijamnike, prezirati društva i države oko sebe i navijati za Njemačke i Engleske kada budu igrale s Jugoslavijama; od njih ćeš pokupiti dovoljno ideje i znanja da u nekoj dalekoj budućnosti, kada Njoj bude zatrebalo u poslu – ne trebate plaćati drugoga da vam u uredu postavlja računala i slaže mreže, petlje, instalacije i povezivanja, jer ćeš sve to u hodu naučiti i moći ti sam, zahvaljujući baš onome što si gledao i učio od ovih svojih kada ste bili klinci; no nikada više ti nećeš osjetiti bilo što prema radu rukama, jer ćeš znati da si prešao na mjesto na kojem se radi glavom – ili ne radi ništa.

Morat će proći još desetak godina pa da dio tih dječaka postanu muškarci; topovsko meso nove države što je kuljala u nama kao što u mraku dubokih i snažnih šuma nekakav metan ili dušik kuljaju u lokvama na koje se teško probija jarko sunce podneva kroz guste krošnje hrastova i javora; to ti još naravno ne znaš i ne možeš niti znati – jer u to doba još snimate najveće rock prevare s ploča na kazete bez kablova, tako da se kada snimka počne, čuje zatvaranje staklenih vrata regala pored zvučnika i živkanje vrabaca na balkonima.

No, te pjesme što buče o prevarama, izdajama, crnim slutnjama i borbama, ti neki pištolji i sukobi i stranci što ih sami ti klinci nose u svojim imenima, postat će otada neodvojivi dio tebe. Oni i Stari, svaki na svoj neki čudan ali ispravan i učinkovit način, samo kada za to dođe vrijeme, zarazit će te najsigurnijom i najstamenijom obranom od svijeta i zajednice oko sebe koju poznaješ: ne vjeruj do kraja ničemu i nikome; radi na sebi; ne prepuštaj se struji; bori se i ne odustaj.

No, sve je to još preda mnom; sada sam još uvijek na izlaznim vratima školske dvorane; desilo se sve što se desiti trebalo, ili što se desiti smjelo nije; treba nekako preživjeti i doživjeti sve to nakon vremena u kojemu postajem nejasan, drugačiji, možda i sumnjiv.

Nakon što zbog ovog događaja na priredbi izgubiš povjerenje nekih do kojih ti je stalo – niti sam nećeš imati pojma zašto, osim ako je to što se o tome naglas ne govori sasvim dobar razlog da se povjerenje izgubi. Stat ćeš zato jednog ljetnog dana na kraj onog ograđenog prostora u velikoj Ledenoj dvorani, pa ćeš tamo u polumraku gledati kako očajni pankeri napadaju Čontu izdajnika, ili kako neki neznani i strani La Fortunjerosi pjevaju o onome tko je premoren, zaboravljen i sam – i baš ćeš se tako osjetiti obučen prvi puta u životu u traperice i crnu majicu kratkih rukava: zaboravljen i sam.

Shvatit ćeš da to što si zaboravljen i sam nije nužno nesreća i jad, već moguće snaga i put; to je ono što ćeš naučiti iz svega – i bit će beskrajno važno za tvoj život.

- - - - - - - -

Profesoricu hrvatskog iz osnovne škole takav zaboravljen i sam nećeš potom vidjeti punih desetak godina. Proći će i tvoje školovanje i fakultet; otkrit ćeš da nećeš biti ono što si biti želio već ono što biti moraš; samovat ćeš i lutati i nestajati da bi se vraćao; zaljubit ćeš se i oženiti; proći ćeš čitav jedan krug života prije nego je ponovno sretneš kada već budeš imao gotovo dvadesetipet; zbit će se to baš onog strašnog proljeća u kome ćeš obučen u uniformu iskakati iz tramvaja na stajalištu u Ilici i žuriti kući gdje će te čekati bolesna majka.

No, bit ćeš siguran da te prepoznala, makar je sve na tebi govorilo da te prepoznati ne može; deset si godina stariji, nosiš dugu kosu i bradu; vojska u koju si dospio zapravo je loše organiziran kaos prepušten improvizaciji i sreći – a upravo tvoj izgled i činjenica da te nisu ošišali i obrijali najbolji je dokaz tome; imaš već nekoliko poginulih poznanika i prijatelja u svoj toj nesreći; izgledaš potpuno suprotno od onoga kako izgledaju oni koje narod ubraja u tu neku našu vojsku (čak ćeš nekoliko puta u ta srećom neponovljiva vremena doživjeti da ti netko kaže, da nemaš naš grb, rekao bi da si pravoslavni pop!); i takav, nepoznat i dalek, iskačeš pred nju na to tramvajsko stajalište s rancem na leđima, a ona je već ostarjela; možda broji posljednje dane ili godine u školi, pa te dugo i s nevjericom bez riječi gleda u oči dok je pozdravljaš i polako prolaziš pored nje ne spuštajući pogled.

Godine su sada već nalegle na taj događaj, pa niti sam ne znaš što si u tim očima vidio: strah ili radost, ili tek puko iznenađenje i nemir. Prolaziš s mišlju da joj nikada u stvari nisi objasnio ništa od onog što je među vama, ali si sasvim sigurno izdao ono za što te pripremati željela – baš kao što si osjećao da je i ona izdala tebe onda kada nije umjela niti mogla razgovorom otjerati oblake sumnje s događaja što je stao između vas. Ne znaš više čiji si, jesi li naš ili njihov (i taj će ti osjećaj ostati za čitav život), ili te ona tako u nevjerici gleda, kao nekoga tko je naš, ili je njihov, ili još uvijek sumnja i okreće se u sebi iza leđa pazeći stoji li iza nje netko od onih koji bi umjeli vidjeti i čuti što zapravo misli, samo ako se potrude.

U tom trenutku i na tom mjestu shvatit ćeš da je zapravo takva kakva jest odigrala upravo onu ulogu u tvome životu koju je odigrati naumila: da te nauči kako imenovati baš one stvari za koje sa sigurnošću znaš da postoje, ali još nemaju svoj stalan, uvriježen i siguran naziv kojeg bi ljudi smatrali običnim.

Stvari što se imenuju riječima koje se ne izgovaraju naglas iz razloga koji su važni drugim ljudima; baš onim ljudima kojima riječi znače ništa ili malo same po sebi – kao što znače tebi.

- - - - - - - -

Vaš treći i posljednji susret odigrat će se još desetak godina poslije; već si se odavna preselio iz grada i pošao za svojom srećom odlučno i brzo; imaš djecu i nekakvi su izbori, pa odlaziš glasati – jer administracija još uvijek nije riješila pitanje tvog mjesta birališta; ostalo je ono koje je bilo još kada si glasao prvi put. I takav, u brzini, dok gostuješ tamo gdje si odrastao, pa svojoj djeci pokazuješ kamo si išao u školu - susrest ćeš ponovno svoju staru profesoricu, ovaj put ostarjelu i oslabjelu, u nekom dugom i debelom mantilu, kose već sasvim bijele i skupljene iznad glave.

Vaši pogledi ponovno će se dugo susresti a ovog puta uzvratit će ti i pozdrav; bit ćeš dapače siguran da te prepoznala dok si kroz školski hodnik polako prolazio držeći djecu za ruke; nije ti ponovno kazala ništa, kao što nisi niti ti njoj – ali ste se opet gledali u oči dobro znajući o kome se radi.

Nećeš poslije imati pojma koliko će još živjeti i ima li ikoga svoga; neće više u tvome životu bivati onih od kojih bi uopće mogao takvo što čuti; sjetit ćeš je se možda prigodno i nekoliko puta u životu, svaki puta sa sve manje ogorčenja a sve više razumijevanja – a onda će te jednoga dana iz takvog polusna nastajućeg zaborava prenuti pjesma koju ćeš u nekoliko klikova odslušati na internetu; pjesma što govori o crvenoj marami i plavoj kapi; pjesma što svima drugima pjeva o tko zna čemu, ali samo tebi o odrastanju, šutnji i povjerenju.

Crvenu maramu nosit ću ja i plavu titovku, tra la la la. U času kojeg ću pamtiti čitava života i u kojem će se pjevati ta pjesma, što naravno s njom i njenim tekstom neće imati previše veze - ja bit ću ponižen i povrijeđen i neće biti nikoga da se potrudi razumjeti me; morat ću iz tog gliba odrasti zaboravljen i sam i razumjeti da nikada i nigdje neće biti nikoga koga će biti briga – i kako je svijet jednostavno takav da ljude nije briga. Ako sam ne budeš uzeo uzde svojih misli u ruke, potratit ćeš ga lako.

Iz toga ćeš svega ti onda s vremenom stvoriti svoje zakone, svoj svijet i svoja pravila; dugo ćeš i tegobno hodati tim svijetom zaboravljen i sam, dok se jednog prohladnog ranojesenskog jutra na tom putu ne pojave najljepše i najtoplije oči koje će konačno brinuti o tome kako si i što ti se zbilo.

Oči kojima ćeš konačno moći vjerovati, barem na dan ili dva – toliko da umiješ saznati da je sve vrijedilo - ili čitav život, do konca vremena, ili dalje, dok postoji sjećanje.

(lipanj 2024.)

17.06.2024. u 10:25 • 14 Komentara • Print • # • ^

petak, 14.06.2024.

Koruptivni kapacitet

Umjesto nekog mog dugog i teško prohodnog teksta, uzimam si slobodu prenijeti dijelove sjajnog, na mahove potresnog intervjua kojeg je za portal razgovori.hr sa sada na žalost pokojnim Robertom Torreom svojedobno vodila Petra Miočić Mandić. Štogod njegovog nađete po knjižnicama i knjižarama, preporučam.

...

Djelo je djelo, lik je lik. Moj život je puno zbrčkaniji nego moja djela. Jedino sam slobodan kad pišem, jedino sam sabran kad sam sam, u tišini te samoće. Moj život ne sliči ni na što, ali pojedina poglavlja nisu loša. Ona značajno nadmašuju moj život. On se žrtvuje da bi ga nadmašilo djelo.

....

Sad mogu dati neki sud o životu. Kad to želiš u mladosti, nedostaje jedna vjerodostojnost, a čovjek u mladosti to jako voli. Tad ima najmanje vjerodostojnosti i svaki tjedan, kao top-listu, vjerodostojnosti premeće. Ovako imaš jedan talog života, okus u ustima, umor na ramenima koji daje vjerodostojnost, osjećaj da je to tako, osjećaj da mogu staviti sve u zagrade i da će ta intuicija ostati.

....

Jadan sam, ali nisam toliko jadan da ne bih mogao priznati svoje slabosti. Rastao sam u drugim vremenima, moj pokojni otac je imao drukčije nazore o tome što bih ja trebao u životu i što bi za mene bilo najbolje. Ti se često i rodiš, a već si programiran bar s temeljnim programom, samo još neke nadogradnje možeš napraviti. Ja sam bio za nadogradnje. Mi smo bili klasična, patrijarhalna, tradicijska obitelj i on je jasno ograničio da postoje samo neki fakulteti kroz koje će on pratiti mene kao gimnazijsko cvijeće koje je imalo sve petice u školi i da odgovori tipa „likovna akademija, filozofija, psihologija“ nisu nešto o čemu ćemo razgovarati. Njegova teza je bila „bolje dobar zanat, nego loš fakultet“ i onda je on pobrojao tih nekoliko fakulteta koje bi i današnji suvremeni otac smatrao dobrima. Rekao mi je da mogu izabrati iz te lepeze i da će, a punio sam 18, dok sam pod njegovim krovom biti tako ili ne moram biti pod krovom. Slomio me na neki način, odlučio sam ostati pod krovom, jer za drugo nisam imao snage s 18 godina, zbog čega mi je, psihijatrije radi, bila najbliža medicina. Mislim, poslije nisam zažalio, ali ja jesam strano tijelo, dosta sam neobičan za medicinara i filozofa.

......

Shvatio sam da je koruptivni kapacitet mojih roditelja preslab da bih uopće dobio specijalizaciju, a kamoli ono što bih htio. Već sam vrlo egzistencijalistički bio odlučio da je u redu biti seoski doktor ili završiti ovdje. Kako se kaže „ja ću što je do mene, a Bog neka odluči.“ Bio sam relativno zadovoljan, radio sam i na selu, mogao sam zamisliti cijeli svoj život, ništa mi ne bi nedostajalo. Nisam se osjećao predodređen za nešto, ali gdje me staviš, snašao bih se.

....

Moj život je kao hrpa smeća pa sam tako, stjecajem okolnosti, ušao u rat i ponovno, bez obzira na nisku koruptivnu moć mojih roditelja, osigurao si specijalizaciju. Uglavnom, hrpa smeća rata je pala na mene, ondje sam se našao i snašao i nekako je ispalo da bih mogao kapitalizirati rat, da na drugi način sad mogu kao vojni liječnik s ratnim putem iza sebe aplicirati na natječaj. Onda sam aplicirao na psihijatrijske natječaje i dobio sam. Našao se u željenoj priči, ali ni to nije valjalo. Nađem se u priči koju sam želio, ključ je ušao u ključanicu, ali sam shvatio da ključevi ne otključavaju ništa. Sebi sam počeo sličiti na tipa koji se odjenuo kao najtvrdokorniji panker i došao na koncert „Novih fosila“.

Svjestan sam koliko je nas psihijatara malo. Nas je više no ikada dosad, ali proširio se dijapazon stanja i ljudi koji potražuju naše usluge, što je katastrofalno. Mi se moramo podsjetiti da ne bismo htjeli da netko ima svojeg ortopeda po rođenju, pa onda ni psihijatra. Mi se moramo podsjetiti, zato sam radio povijesnu avanturu, da je psihijatrija odgovor građanske države na problem ludila. Druga društva ga ne poznaju, izlazila su na kraj s ludilom na različite načine.

Mi smo nastali u ludnici kao i luđaci. Liječnici koji su radili u ludnicama postali su psihijatri: ne po ekspertnosti, nego po mjestu rada! I sjena te ustanove u kojoj smo radili i mi zajedno s ljudima za koje smo dobili monopol nad njihovim sudbinama pada na nas kao istočni grijeh koji nismo počinili. Mi smo se pokazali više nego vješti u tome i mi smo dobili monopol nad ludilom. Mi odlučujemo tko jest, a tko nije. Ja se osjećam pripadnikom tih ljudi, svjestan sam da su nam ruke prljave i krvave, da smo odgovorni za te ljude, za dio njihove muke. Mi smo nastali u ludnici kao i luđaci.... Za njih se i dalje nema tko skrbiti, to je manjina nad kojom se većina društva iživljava. Ako naša skrb nije licemjerna, onda mi moramo jako poboljšati kvalitetu njihove socijalizacije, socijalne rehabilitacije i duljinu života. To je jedina manjina koja živi 20 godina manje od prosječnog životnog vijeka. Da je riječ o drugoj manjini, jako bi se skočilo.

.....

Danas se sva stanja medikaliziraju, psihologiziraju i isporučuju psihijatriji. Naši entiteti samo rastu, a zapravo mi na desetak njih padamo ili prolazimo, upravo onima zbog kojih smo osnovani. Ako riješimo samo njih, a ove druge ne, mi smo uspjeli. Psihijatrija nije zamisliva nemedicinska grana. Iz većine bi se psihijatrija trebala izuzeti. Ovo područje je prije pokrivala teološko-moralna paradigma – što je liječnik za tijelo, svećenik je bio za dušu.

Ludilo sigurno postoji. Da si lud, to je uvijek bilo, u svim društvima, u svim civilizacijskim skupinama i povijesnim razdobljima. E, sad mi taj kristal ludila lomimo na entitete. Ne znamo postoje li psihijatrijski poremećaji, ali ludila će uvijek biti.
Jer je to jedan prljavi, retro, anakron, narodni pojam koji svi razumiju i koji postoji. Ne znamo postoje li psihijatrijski poremećaji, ali ludila će uvijek biti. Ludilo je uzvratilo udarac, fenomen koji nije razotkrio svoje tajne.

....

Kad kažeš „psihijatrijski poremećaj“, puno si toga rekao – da su to bolesti, da je to struka, puno toga je već odlučeno, a s ludilom ništa nije odlučeno, suštinski nam ostaje nerazumljivo, iskustvo koje je duboko ljudsko, a nema veze s mozgom. Nužno ga je tako zvati, s prljavim viškom značenja, pojmom koji je politički nekorektan. Ali ništa ne bismo dobili da ga nazovemo psihijatrijskim poremećajima.

14.06.2024. u 14:50 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 10.06.2024.

Trešnje

Vrijeme je od vrućine; dođe nam prvi vruć i naporan dan: nije tek osamljen – već očito jedan u nizu vrućih i napornih; zadao si sam sebi nekakav zadatak da se nešto uredi, podreže, podšiša i tako metrima i desecima metara redom, korak po korak, pa ti ruke već bride i drhte od vibracije i struje i tehnike bučne i teške.

Dođe tako čovjeku pa se upita: a kako su to sve ljudi radili prije pedeset i sto godina, pa se sjetiš kako si s djedom tamo na nekom brdu iznad grada strpljivo i polako čitavog popodneva škarama obrezivao živicu ili kosom kosio travu; bez prestanka i gotovo bez odmora, sve do u toplu, meku i tihu noć punu zrikavaca, krijesnica i sova.

Staneš tako oznojen i vreo u hladu pod krošnjom; izvadiš bočicu vode iz stražnjeg džepa pa popiješ i zastaneš; sada si već pun sjećanja i tišine; nema te više u ovoj bučnoj, nemirnoj, skoro razarajućoj stvarnosti – već ploviš šutljivim noćima djetinjstva u kojima trešnje rastu nad glavama poput zvijezda, da ih se bere i jede, ili sprema majci za štrudl; za najfiniji od svih finih kolača tvog života; za štrudl od trešanja, bez cimeta, bez ruma, bez šećera, bez ičega: samo meke, izdašne, gole kore vješto izvaljane zlatnim ženskim rukama i beskraj crnih sočnih trešanja omotane u njima.

Majka je tako spremala kolače; tako ih je spremala i majka mog prijatelja; majke su u to doba u lipnju pravile štrudle od trešanja; moja majka morala je tako, bez šećera - radi sebe; nije se u ono doba moglo drugačije sa šećerima; meni je od svega ostao puni, pravi, istinski okus voća i tijesta. Isti onaj kojeg i danas osjetim onda kada nespretan kakav jesam, makar i u gumenim rukavicama, umrljam i obojim prste čisteći trešnje - da bi od njih najljepše ruke načinile još jedan najbolji kolač među kolačima.

Iz ovog polusna prene te zvuk kosilice u nedalekom susjedstvu; nekako s proljeća naši gradovi i sela da prostite proprde, ozvuče se vibrantno i naporno i predaju toj nesnosnoj i strašnoj buci, sili i trešnji; u strahu od komunalnih redara, vlasti lokalnih i svemogućih i ovrha - ljudi će ipak morati držati neke osnovne gabarite onoga za što nam zajednica propisuje odgovornost.

To će te preko nekoliko puta godišnje natjerati da i sam upregneš sve te silne konje, kilovate i produžne kabele, da ih osedlaš i kreneš s njima na taj strašan put; u red i poredak, u divljem trku s vremenom; vrućim danom i popodnevom, kao Hiawatha preko potoka.

I tako, u bunilu vibracije i buke, umoran, težak i dosadan, zapet ćeš glavom o granu, o lišće veliko, zeleno i gusto, pa će ti u kutu oka zasjati crne, debele trešnje, vesele i lijepe kakve već trešnje jesu – i ti ćeš jedva suspregnuti usklik iz svoga grla; pronaći ćeš snage uzdići glavu i vidjeti te zanosne, crne, malene satelite što se vrte zelenim nebom krošnje oko svojih grana i planeta - pa ušutjeti oduševljen prizorom.

Tamo gdje je još do jučer lebdjela tamna i zloguka prognoza („ni ove godine neće roditi“) javila se tog popodneva radost života.

Na stranu to što će s nje biti prikupljeno nekoliko kila ploda; ionako će se taj brzo na ushit i blagost sviju razdijeliti i pojesti, vjerojatno već u sljedećim danima koje ćeš morati provesti tamo na jednom od istih brda ponad grada kakvo je i ono što si ga onomad s djedom kosio na padini. Gledat ćeš ležeći u nekoj prostranoj i zaboravljenoj sobi u prazno sivo nebo onkraj visokih stropova i iza prozorskih stakala, između tihih i dugih bolova smiješeći se tome kako oni koje voliš sada zoblju trešnje kao što maleni vrapci u svitanje zoblju radost; baš kako si ih davno zobao i ti sam.

Ono što je važno, to je saznanje o životu: tamo gdje ste jučer sumnjali u plodove, oni su stigli unatoč svoj vašoj nevjerici; tamo gdje još jučer bješe sumnja, javio se život, pa ju je prebrisao u času, kao spužvom slabo napisanu rečenicu na staroj, ispucaloj ploči. Trešnja sumnje pretvara se u trešnju ispunjenja; tamo gdje se vjerovalo kako će korijenje podići kamenje oko kuće, ili da će krošnje jalova roda dopirati do žica i stupova i vodova, ili da toga roda uopće biti neće – javio se još jedan važan, veličanstven prizor življenja, trajanja i obnavljanja.

Vidjeti makar na tren kako si dio tog čitava svemira; makar kao promatrač; kao sjena; kao prolaznik – ima li veće blagosti i mira?

10.06.2024. u 08:13 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 04.06.2024.

Jose Saramago: Kolebanje smrti

...Žena je uzela svezak s Bachovom suitom broj šest i rekla, Ovo, Vrlo je duga, traje više od pola sata, a već je kasno, Ponavljam vam da imamo vremena, Postoji odlomak u preludiju s kojim imam poteškoća, Ne smeta, možete ga preskočiti kad dođete do njega, ali neće biti potrebno, vidjet ćete da svirate bolje od Rostropoviča. Violončelist se osmjehnuo, Možete biti sigurni u to. Otvorio je svezak na stalku, duboku udahnuo, lijevu ruku položio na vrat violončela, u drugu uzeo gudalo, lagano njime prešao preko žica i zatim počeo. Znao je dobro da nije nikakav Rostropovič, da je običan član orkestra koji ima prilike izvesti solo tek ako se to od njega zahtijeva u programu, ali ovdje, pred ovom ženom, sa svojim psom koji mu leži pod nogama, u ovo doba noći, okružen knjigama, notnim svescima, partiturama, bio je sâm Johann Sebastian Bach koji u Köthenu sklada ono što će se kasnije zvati opus tisuću dvanaest, djela gotovo onoliko koliko ih je imao i stvoritelj. Prošao je teškim odlomkom i ne primijetivši svoj pothvat, pod njegovim sretnim rukama čelo je šaptalo, govorilo, pjevalo i grmjelo, evo što je nedostajalo Rostropoviču, ova glazbena soba, ovaj kasni sat, ova žena. Kad je završio, njezine ruke više nisu bile hladne, a njegove su plamtjele, zato nije bilo čudno kad je jedna ruka uhvatila drugu. Već je odavno prošao jedan sat ujutro kad je violončelist upitao, Želite li da pozovem taksi da vas odveze u hotel, a žena je odgovorila, Ne, ostat ću s tobom i ponudila mu svoje usne. Otišli su u spavaću sobu, razodjenuli se i ono što je bilo suđeno da se dogodi napokon se dogodilo, zatim ponovo, zatim još jednom. On je usnuo, ali ona nije. Tada je ona, Smrt, ustala, otvorila torbicu koju je ostavila u glazbenoj sobi i iz nje izvadila ljubičasto pismo. Ogledala se oko sebe kao da traži mjesto gdje će ga odložiti, na glasovir, izmedu žica violončela ili u spavaćoj sobi, pod jastukom na kojem je počivala muškarčeva glava. Nije to učinila. Otišla je u kuhinju, upalila šibicu, običnu šibicu, ona koja je mogla uništiti papir jednim pogledom, pretvoriti ga u neopipljivu prašinu, ona koja ga je mogla zapaliti običnim dodirom svojih prstiju, ali je tek šibica, obična šibica zapalila pismo smrti koje je mogla uništiti samo Smrt. Nije ostao ni trag pepela. Smrt se vratila u krevet, zagrlila muškarca i ne shvaćajući što joj se događa, njoj koja nikad nije spavala, osjetila kako joj san polako sklapa kapke. Sljedećeg dana nitko nije umro.

(VBZ 2009.)