- Umorna si još?
- Jesam, jako.
- Da prošetamo?
- Ma daj, ne pričaj svašta; da si i zdrav, vidiš da je sve pusto; ako su ljudi zatvorili sve prozore i ne izlaze van, nije loše da i mi budemo unutra. Gledaj taj svoj nogomet i strpi se tih tjedan-dva; odmaraj i ne fantaziraj kao obično.
Onda oboje zašute; on iskorači van do cvjetnjaka pa se okrene gledajući iznad krovova; tamo gdje se sinoć u ovo doba dizao valjda kilometar visok stup crna gusta dima što ga je vjetar lagano nosio na drugu stranu, prema jugu i istoku - večeras je samo tiho, blijedo nebo na kojemu se jedva naziru prve zvijezde.
- Ali čekaj, pa ti sada sjediš na jastuku koji je čitavo vrijeme bio vani - reče joj tiho.
Oboje nepomično šute i gledaju se u oči, pa se s prstom pred ustima ili negdje visoko u zraku pretvore u uši: vrela ljetna noć tek što nije pala, a s nedaleka igrališta i iz okolnih dvorišta dopire zamjetna cika i dječja galama.
Da, vani se igraju djeca.
Od tog inače sjajnog, a sada nekako strašnog saznanja zastanu i još dublje zašute; kao da im se u utrobi nešto na čas zamrzlo i zastalo; nešto crno, preteško i strašno, jače od svake riječi ili misli. Kada se u čovjeku zamrzne obećanje koje bi mogao dati djetetu; tiho, jednostavno i jasno obećanje da će sve biti dobro - riječi i misli u njemu presahnu poput davno zaboravljena vrela.
Zato će još nekoliko minuta zajedno šutjeti u toj već priličnoj, mekoj i tustoj tami, posvema obuzeti posljednjim riječima što ih je jedno od njih gotovo makinalno izgovorilo:
- Gledaj, pa ako djeca... čuješ... pa što onda mi starci imamo brinuti? ....
U mraku im sjaje oči; navikli su odavna već znati; kada su zajedno, strahu nije baš mjesto među njima. Dobro; što se i koliko umije i može, na njoj je više usmjeriti i znati, ali i on će bez riječi uzdahnuti pa odmahnuti rukom gledajući u nju: ništa mi se više lošeg ne može desiti, no to nipošto ne znači da nema onih drugih; važnijih i krhkih; onih kojima bi itekako moglo.
Sve je počelo još davno, davno; kada smo pristali živjeti u ambalaži. Plamen pročišćenja; do nas je, nije do njih. Ovako je bilo lakše; prenijeti brigu na druge.
Oboje prekriže ruke, pa iz njegovih usta iziđu riječi
- ... a krijesnice...?
... i onda se oboje barem malo nasmiju.
- Ići ćemo i do njih, obećavam ti.
Post je objavljen 25.06.2024. u 08:55 sati.