vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 17.06.2024.

Crvena marama

Crvenu maramu nosit ću ja - i plavu titovku, tra la la la.

Ove pomalo djetinjaste, davne i tako obične stihove većina nas rođenih prije osamdesetih (ili barem njihova konca) pamtit će po primanju u pionire: sati i sati dječjih života utrošeni su kroz jeseni što su nailazile s vremenom u uvježbavanje ovakvih pjesama i igrokaza, da bi negdje duboko već u hladnim danima, kada se dijete počne nadati nekakvom koncu polugodišta, praznicima, snijegu, veselju, koncu te muke sa školom i učenjem – dobili svoj smisao i oličenje u školskim dvoranama i aulama, u polumraku svjetine roditelja i rodbine što je željno iščekivala zagrliti svoje novopečene pionire.

I ja ih pamtim po tome svemu, po čemu bih drugome – ali pamtim ih još po nečemu; nečemu što je za mene bila škola života.

Nije to škola ljubavi; mogao bih ja ovdje bez većeg problema smisliti priču kako je to što sam napravio vidjela neka Sanja ili Tanja, pa sam nestao iz njena vidokruga; možda je i vidjela – ali meni do toga nije tada bilo stalo; barem ne toliko koliko bi mi do nekih takvih stvari bilo stalo danas.

Bila je to prava škola života.

- - - - -

Ono što je u tvom životu od svega tada još uvijek važnije, to je doba promatranja; doba učenja o zajednici ljudi oko tebe. Otkada počinješ razumijevati sebe i život, sasvim ti je jasno kako ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; čak i među djecom s kojom se družiš i njihovim obiteljima; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju.

Jer, dijete si: želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe. Boli te to što razumiješ kako je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će se na neki čudan način promijeniti život tebe i tvojih najmilijih koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju. Možda će se zbiti neko tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu i zlo ne silazi s mnogih usta odraslih, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava – ili to tvoje dječje oči ne mogu vidjeti niti pojmiti. Ljudi rade, žive, druže se, ali čim uđeš u toplinu nečijeg tuđeg doma, zavlada neka šutnja i razgovori pogledima; postoje u svačijem domu prostorije u koje se ne ulazi; čitavi katovi na kojima nikada nisi bio – baš kao što niti kod tebe drugih nikada nije bilo.

Svijet oko tebe – barem te tako uče – jedna je velika oranica nad kojom valja dobro zasukati rukave, pa ujediniti snage i dobro je uzorati. Činjenica da čovječanstvo do danas takvo što čini slabo ili nikako (koju svakako možeš otkriti iz riječi i odmahivanja rukom odraslih oko tebe) može značiti samo to da se ljudi još nisu u dovoljnoj mjeri na takvo što odlučili; nisu dobro promislili niti uvidjeli da samo jedni zajedno s drugima nešto mogu i vrijede – tako to izgleda kada se o tome priča u školi.

Ono čemu te uče i što slave, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno uklopiti se; raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas.

No, odmah vidiš da nešto s tim svijetom ili njegovim tumačenjem nije u redu; već u svijetu djece oko tebe više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi. Važniji su oni što voze bolje automobile; važnije za sve oko tebe su djevojke s dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa zagledanim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; što budeš stariji, postat će ti jasno koliko zapravo zlo u tom nepreglednom jazu između učinjenog, izgovorenog i promišljenog leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata, zato što smo jedno mislili i govorili kod kuće, a drugo vani.

Otkad znaš za sebe, ljudi žive u laži.

Nisi više tako malen; počinju te zanimati pisanje i knjige; imat ćeš uvijek u tome neku podršku svojih profesorica; i u osnovnoj i u srednjoj školi bit će to neke prilično staromodne gospođe za koje ćeš u početku vjerovati kako i one zapravo lažu kada rade svoj posao.

Tek poslije otkrit ćeš kako je većina ljudi takva; većina ljudi kada rade postaju nezainteresirani sanjari – usredotočeni posvema daleko od mjesta svog posla. Ove žene na neki su čudan, topao i lijep način baš tebi otkrivale smisao i važnost pisane riječi; po tvome interesu za ono što čuješ i pročitaš i načinu na koji odgovaraš kada te nešto pitaju razumjet će da si zapravo duboko zainteresiran za to što one rade.

Takvo što bit će ti mnogo važnije u srednjoj školi; tamo će tebe i tvoje profesorica književnosti pozivati na razgovor kako bi vas uvjerila da baš to pođeš studirati; no ovdje, u osnovnoj školi, gdje je mnogo rjeđe da se itko za nešto takvo zainteresira – to će tebi biti ljepše i izraženije. Osnovna škola istinsko je mjesto susreta i miješanja svih slojeva društva; svi oni koje će putevi vrlo brzo odnijeti na razne strane i razići se – sada su ovdje u klupama jedni do drugih; budući inženjeri i propalice, doktori i prodavači, vozači i baletani.

Kao da ti to u doba o kojem priča ova priča zapravo postaje jasno: ako si igdje osjetio početak nečega što će te zalijepiti za riječi, to je moralo biti baš one tmurne i duge jeseni osamdesete; jeseni u kojoj ćeš završavati osnovnu školu i razilaziti se s ljudima koji su obilježili tvoje djetinjstvo, pa ih polako jednog po jednog slati u prošlost svog života, da tamo prebivaju zasvagda.

Tu će prošlost ljudi, događaji, stvari nastanjivati sve do kraja tvoga vremena – a njihove male i vječne nastambe postat će riječi. Riječi će izbrisati jasne granice sjećanja i mašte i spajati ono što je doživljeno i nezaboravljeno s onim što je promišljeno i izmišljeno; samo riječi.

No, teško je s riječima. Želiš li se baviti njima, pisati, razgovarati, čitati; zato moraš postati dio literarne i recitatorske grupe. U tim je godinama nemoguće činiti takvo što sam – još si mlad i nemaš pojma odakle bi počeo. Teško je to objasniti ljudima današnjeg doba; ne da nema interneta, nema zapravo niti knjiga koje bi čitao ako ne znaš kuda bi i kako bi – a znadeš da moraš, kada pročitaš svog prvog Sinkiewicza ili Vernea.

Stoga poslušaš ono što ti kaže profesorica: učlani se u grupu; imat ćemo priredbu za Dan republike. To je dakle cijena; morat ćeš recitirati i sudjelovati u nekom igrokazu, a ostalo vrijeme češ čitati i pisati.

I tako, od ranih dana morat ćeš razumjeti kako nema ničeg što bi bilo besplatno; besplatne i najbolje stvari zapravo će doći u tvoj život mnogo kasnije, kada ih više ne budeš očekivao i kada im se nipošto ne budeš nadao. Svakog tjedna okupljate se uvečer iza nastave u prašnjavoj, slabo osvijetljenoj i polupraznoj učionici na drugom katu stare škole pod brdom; što se zima više bliži, ta su okupljanja češća i dulja; nekada se čita, a nekada piše.

Slušaš i upijaš sve što se tamo govori, pa zamišljaš sebe s perom u rukama; nema tada niti pisaćih mašina, a kamo li računala; po prvoj pisaćoj mašini, onoj Unisovoj, malenoj, što stane u krilo, počeo si lupati kod Starog možda u proljeće prije toga kada ju je dobio zamjenom za bonove zaslužene u vezi nekog radnog jubileja; sve što se u tvome životu piše, piše se u velike prastare bilježnice po kojima se poslije šara, ispravlja i ponavlja.

Čita se u početku ponajviše ono što je kratko i razumljivo; neki Andrićevi i Krležini tekstovi o pisanju i čitanju. Onda dolazi praznik; treba odraditi dug prema državi; učite napamet nekakav recital skrpan od valjda šest ulomaka raznih autora; u njemu je uvijek riječ o herojstvima, o prerano izginuloj mladosti, o patnjama i izdaji. S tobom je tamo doista možda i neka Sanja ili Tanja, pa se pogledavate i ponekad se odvažite na razgovor; dešava se to u tim godinama sve češće i jače; odvažan si sada već preko neke mjere pa se ohrabruješ i razgovaraš s djevojkama, započinješ prvi. Već si prošao maleno maturalno putovanje jer ste osam prvih dana tog rujna putovali nezaboravnom i toplom Makedonijom; osjećaš da polako u tebi počinje bujati život i ljepota u njemu.

Petkom uvečer iza nastave organiziraju se prvi plesovi; trešte gramofoni i na njima se vrte nove i nepoznate ploče s kojih pjesme govore o ljubavi, buntu i sjenama koje će se, ipak, tek za kakvih desetak godina nadviti nad nas. Te jeseni natjerat ćeš starce da ti kupe prve visoke zimske cipele; do tada si nosio stare djedove bakandže za snijeg; već sljedećeg proljeća sjajno će poslužiti kada tamo preko pruge, na početku Trešnjevke budu gostovali Gill i King i Milan i Vd, pa Koja sjedne na stepenice i zabije glavu u šaku ridajući kako nikada više u životu neće svirati bas gitaru; ali dalek je još put do njih; još smo tek prvi put pogledali neku Poštansku kočiju ili Udaljenu trubu ili poslušali kakvu Domjanićevu i Matoševu pjesmu ili novelu što bi je naglas iz one crvene stare knjižice čitala tvoja baka; daleko smo još od gnjeva i usamljenosti.

Priredba koja se priprema sastoji se i od vašeg recitala, ali i od plesa i pjesama; sudjeluju i školski zbor i neka plesna grupa; plešu se kola i prave plesne točke. Posljednjih nekoliko dana provodite u dvorani uvježbavajući redoslijed i točke izvođenja; iako si praktički godinu dana mlađi od svojih vršnjaka u razredu i toj grupi, izrastao si te jeseni iznenada i mnogo; povjerena ti je jedna od glavnih uloga u recitalu, jer već imaš nekakav dublji i ozbiljniji glas.

Baka je za tebe s dna ormara izvadila stari djedov džemper; djed je preminuo pretprošlog proljeća; kada ga izvadi, prislanja ga na lice tiho i bez riječi, gotovo skrivajući to od tvojih očiju pa duboko udahne miris i pruža ti taj tamni i topli komad odjeće kao u nasljeđe. Navlačiš ga preko ispeglane bijele košulje, preko toga oblačiš svoj prvi dugi kaput kojeg si naravno naslijedio valjda od starijeg bratića - i odlaziš u noć.

Priredbe za Dan republike važni su događaji; odvijaju se dan ili dva prije samog praznika u dupkom ispunjenim školskim dvoranama; prije svega odvit će se scenski, glazbeni i plesni program, a potom, kada vi što se predstavljali već napustite dvoranu, primat će se prvašići u pionire. Tebe sljedećeg proljeća čeka upis u srednju školu; ne zanimaju te odviše niti tvoji vršnjaci a niti budućnost koja je odavna već za tebe negdje nacrtana i osmišljena, pa je ti samo moraš ostvariti i pretvoriti u djela; ono što se pomalo sve više zanima i draži, to su ljudski postupci i djela; ponašanje i razgovor.

Priredbe se odvijaju kasno poslijepodne, da na njih mogu stići svi od roditelja posljednjeg đaka do direktora obližnje pivovare ili službe društvenog knjigovodstva; što je praznik bliže, i broj uglednika sve je veći. I tako, priredba počinje točkama zbora, onda se s njima izmjenjujete vi; ti bez problema izgovaraš naučeni tekst i vaše se točke završavaju; potom stajete u stranu, kako ne biste smetali drugim izvođačima; dešava se tako da si baš ti stao do prvog reda u kojem su uglednici, a na pozornici se izmjenjuju zbor i neki plesači; u taj čas odjekuje dvoranom upravo pjesma s kojom smo ovu priču i počeli – i deseci malenih dječjih glasova započinju pjevati o crvenoj marami i plavoj titovci na glavi. Plesači na pozornici formiraju neki uzvišen i jasan polukrug, a u tom polukrugu na podu nalazi se velika crvena zvijezda obrubljena žutim obrubom s resicama.



Prvi čovjek do tebe, vjerojatno neki direktor tvornice ili predsjednik kakve mjesne društvene organizacije, čovjek ne još star niti sijed, u najvećoj snazi, zamišljen i zavaljen u stolac gleda u tu zvijezdu, pa te rukom povlači za onaj džemper k sebi: vidiš, ona zvijezda na podu, daj pokupi to, palo je, pa da ne gaze po tome. Ti nemaš pojma o točki plesača, je li ta zvijezda tu zaista pala s nekog tko zna čijeg neba ili ju je netko stavio s namjerom i svrhom; tek ste dva ili tri puta prethodno uvježbavali nastup zajedno.

Oko tebe su nastavnici i službenici, gledaju sa zanimanjem zašto ti se onaj čovjek sada obraća, a ti – što ćeš, poslušaš ga, pođeš između razigranih dječjih tijela na pozornicu, pa povučeš tu zvijezdu i staviš je negdje uza zid dvorane. Već u sljedećem času oko tebe je nemir i žamor; članovi plesne grupe skaču i prosvjeduju; daj, što ti je – pa što radiš – i tako onda vraćaš tu nesretnu zvijezdu ponovno tamo gdje si je našao, shvaćajući da si zapravo tek nasjeo nekakvom izmišljenom i nepoznatom autoritetu umjesto da upitaš one oko sebe o čemu se radi.

Što ćeš; čovjek je stariji i ne smije mu se protusloviti; takva su to vremena. Vraćaš se na svoje mjesto uz zid dvorane, pa te on konačno pogleda uz ispriku i pokret rukom – nisam znao; ali malo će tko to vidjeti i malo će ti to koristi donijeti.

Nije tebi toliko do toga što te sada druga djeca gledaju s podsmijehom i nevjericom; možda je među njima i ona Sanja ili Tanja; jasno ti u tom času mora postati kako nikada više, barem ne u tom vremenu, s njom nećeš moći progovoriti niti riječ.

Tvoje oči tek sada susreću se s očima tvoje profesorice hrvatskog: sva tamnocrvena i zajapurena u licu ona te gleda strogo i prijekorno; najradije bi – vidiš to jasno - iskočila iz kože pa te ispljuskala da te dovede u red. Možda zapravo i ne toliko radi toga, nego zato da drugi vide kako je to učinila; tko zna zašto si ti zapravo išao činiti takve stvari i što si time želio?

I tako na barem godinu ili dvije umire tvoja želja i tvoja agilnost prema pisanoj riječi. Ostatak godine ti ćeš nevoljko i s grčem u želucu dolaziti na susrete skupine; susreti će se prorijediti i potpuno nestati kako se bude primicalo proljeće; nakon Dana republike bit će ih možda jedan ili dva, a potom će nastupiti dugi zimski praznici. No, kao što vulkani nikada ne umiru, tako će i u tebi ta strašna i snažna potreba biti zatomljena tek nakratko, na godinu ili dvije, pa će opet probiti na površinu kada sljedeće jeseni, u drugom razredu srednje škole, usred neke strašne viroze ili gripe u ruke uzmeš i progutaš onaj strašni i neponovljivi Zločin i kaznu – i jednom se zanavijek zaraziš tom nevjerojatnom i neobranjivom kugom čitanja.

Poći ćeš otuda dalje svijetom potajice ali odlučno, baš kako je Rodion Raskoljnjikov pošao babi raskoliti glavu, sa sjekirom obješenom o vezicu što ju je netom sašio pod miškom kaputa, i znat ćeš jasno otada pa sve dok dišeš: ovi su moji. Pa štogod da se na tebe stušti i poklopi te, ti ćeš umjeti nekako ustati i sa sebe otresti prašinu, jer uvijek će ti u životu ostati neizmjerna ugoda hladne jesenje večeri u kojoj nešto čitaš – u stvari, slikaš pred svojim očima po uputama onoga tko je to prvo napisao.

Ništa toj strasti više neće moći niti prastara, dosadna profesorica hrvatskog u prva dva razreda srednje škole, koja je doslovce tražila od nas da napamet reproduciramo traktate i kritike o djelima što ih je hektično diktirala u naše debele bilježnice; tebi će te jeseni pod ruku doći Plodovi srca i uma starog Mate Ujevića; zabranjeni udžbenik za srednje škole u onoj državi čije se ime tada ne smije naglas izreći, i čitanke svjetske književnosti što su ih priređivali i pisali neki Solari, Rosandići, Šiceli – da te jednom zanavijek odnesu, nauče, prikažu, razjasne.

Poslije, kada budeš smio studirati nešto drugo, naići će u tvoj život tvoji prijatelji, studenti i diplomanti književnosti, pa će ti grozničavo na arke trgovačkog papira upisivati naslove i imena onoga što pročitati treba – i ti ćeš znati da je pred tobom sve do sama konca premalo vremena za oklijevanje.

- - - - - - -

Nikad sa tom svojom profesoricom iz osnovne škole, zapravo ni s kim živim – ti nećeš razgovarati o čemu radilo u onom događaju u dvorani; jer očito je kako se o takvim stvarima naglas ne priča. Što je učinjeno - učinjeno je; pa imaš osjećaj da te od svega izvuklo upravo to što si morao razumjeti da takve stvari čovjek sa sobom mora riješiti sam – i prestati polagati nadu u to da ćeš u ljudima oko sebe pronaći bilo što što ne bi mogao izgraditi u sebi.

Ne kao oslonac, jer razići ćete se već kroz koji mjesec da se nikada više zapravo ne sastanete – ali svakako barem kao utjeha, ostat će ti susjedi iz tvog društva koji će iznenada jednog dana odlučiti da posljednjih dana u školu morate svi doći u rasparanim bijelim majicama, noseći oko vrata najšarenije kravate koje ste uspjeli ukrasti iz ormara svojih staraca. Nije ti baš jasno zbog čega se to radi; ali radi se – pa radiš i ti; konačno radiš nešto od srca i s veseljem, a djelić razloga za to svakako da je i činjenica kako u očima odraslih oko vas zbog toga vidiš zbunjenost ili osudu.

Društvo momaka oko tebe društvo je ipak starijih i važnih; u tom društvu presudno je ne pokleknuti, ne popustiti i ne postati predmet poruge i podsmijeha; tek kasnije, kada stigneš u srednju školu, shvatit ćeš da oko tebe dišu i žive neki posvema drugačiji, tihi i ne previše sretni momci i djevojke bez potrebe da nalegnu i naskaču na tuđe duše; ljudi kojima je važno tiho poznanstvo, nekoliko riječi, blaga utjeha. Do tog vremena morat će proći još barem godinu dana; sada si još na vjetrometini; još uvijek čekaš sam na sebe kao u nekoj čekaonici, pa gledaš što će od tebe biti i hvataš se svega što te ne valja na pod poput oluje.

Vi tako postajete prvi koji za sve ovo saznajete; saznajete za to da pjesma o crvenoj marami i plavoj titovci za mene ne znači nešto drugo, nego na prvom mjestu tjeskobu i sramotu nerazumijevanja i neslaganja. Ako zbog ičeg drugog, ti ćeš tog proljeća, glasovitog proljeća osamdesetprve otkriti rock i ploče; pobjeći ćeš iako jedva da ćeš imati četrnaest na svoj prvi koncert u Dom sportova; smjet ćeš na njemu ostati sve do nevjerojatnih deset uvečer; ta strašna i napasna buka što trešti u decibelima s velikih crnih zvučnika postat će tvoje utočište i tvoja nada.

Musavi i drski dječaci oko tebe će poslije poći u neke tesle i ruđere, kako to već većina momaka iz provincije čini, a živjeti dva kilometra od Trga tada je velika provincija u kojoj ćeš učiti o tom tajnom i svetom jeziku laži; o jeziku na kojem se jedno misli, drugo govori a treće radi; čitava će života šarafiti i dalje svoje motore i radio prijamnike, prezirati društva i države oko sebe i navijati za Njemačke i Engleske kada budu igrale s Jugoslavijama; od njih ćeš pokupiti dovoljno ideje i znanja da u nekoj dalekoj budućnosti, kada Njoj bude zatrebalo u poslu – ne trebate plaćati drugoga da vam u uredu postavlja računala i slaže mreže, petlje, instalacije i povezivanja, jer ćeš sve to u hodu naučiti i moći ti sam, zahvaljujući baš onome što si gledao i učio od ovih svojih kada ste bili klinci; no nikada više ti nećeš osjetiti bilo što prema radu rukama, jer ćeš znati da si prešao na mjesto na kojem se radi glavom – ili ne radi ništa.

Morat će proći još desetak godina pa da dio tih dječaka postanu muškarci; topovsko meso nove države što je kuljala u nama kao što u mraku dubokih i snažnih šuma nekakav metan ili dušik kuljaju u lokvama na koje se teško probija jarko sunce podneva kroz guste krošnje hrastova i javora; to ti još naravno ne znaš i ne možeš niti znati – jer u to doba još snimate najveće rock prevare s ploča na kazete bez kablova, tako da se kada snimka počne, čuje zatvaranje staklenih vrata regala pored zvučnika i živkanje vrabaca na balkonima.

No, te pjesme što buče o prevarama, izdajama, crnim slutnjama i borbama, ti neki pištolji i sukobi i stranci što ih sami ti klinci nose u svojim imenima, postat će otada neodvojivi dio tebe. Oni i Stari, svaki na svoj neki čudan ali ispravan i učinkovit način, samo kada za to dođe vrijeme, zarazit će te najsigurnijom i najstamenijom obranom od svijeta i zajednice oko sebe koju poznaješ: ne vjeruj do kraja ničemu i nikome; radi na sebi; ne prepuštaj se struji; bori se i ne odustaj.

No, sve je to još preda mnom; sada sam još uvijek na izlaznim vratima školske dvorane; desilo se sve što se desiti trebalo, ili što se desiti smjelo nije; treba nekako preživjeti i doživjeti sve to nakon vremena u kojemu postajem nejasan, drugačiji, možda i sumnjiv.



Nakon što zbog ovog događaja na priredbi izgubiš povjerenje nekih do kojih ti je stalo – niti sam nećeš imati pojma zašto, osim ako je to što se o tome naglas ne govori sasvim dobar razlog da se povjerenje izgubi. Stat ćeš zato jednog ljetnog dana na kraj onog ograđenog prostora u velikoj Ledenoj dvorani, pa ćeš tamo u polumraku gledati kako očajni pankeri napadaju Čontu izdajnika, ili kako neki neznani i strani La Fortunjerosi pjevaju o onome tko je premoren, zaboravljen i sam – i baš ćeš se tako osjetiti obučen prvi puta u životu u traperice i crnu majicu kratkih rukava: zaboravljen i sam.

Shvatit ćeš da to što si zaboravljen i sam nije nužno nesreća i jad, već moguće snaga i put; to je ono što ćeš naučiti iz svega – i bit će beskrajno važno za tvoj život.

- - - - - - - -

Profesoricu hrvatskog iz osnovne škole takav zaboravljen i sam nećeš potom vidjeti punih desetak godina. Proći će i tvoje školovanje i fakultet; otkrit ćeš da nećeš biti ono što si biti želio već ono što biti moraš; samovat ćeš i lutati i nestajati da bi se vraćao; zaljubit ćeš se i oženiti; proći ćeš čitav jedan krug života prije nego je ponovno sretneš kada već budeš imao gotovo dvadesetipet; zbit će se to baš onog strašnog proljeća u kome ćeš obučen u uniformu iskakati iz tramvaja na stajalištu u Ilici i žuriti kući gdje će te čekati bolesna majka.

No, bit ćeš siguran da te prepoznala, makar je sve na tebi govorilo da te prepoznati ne može; deset si godina stariji, nosiš dugu kosu i bradu; vojska u koju si dospio zapravo je loše organiziran kaos prepušten improvizaciji i sreći – a upravo tvoj izgled i činjenica da te nisu ošišali i obrijali najbolji je dokaz tome; imaš već nekoliko poginulih poznanika i prijatelja u svoj toj nesreći; izgledaš potpuno suprotno od onoga kako izgledaju oni koje narod ubraja u tu neku našu vojsku (čak ćeš nekoliko puta u ta srećom neponovljiva vremena doživjeti da ti netko kaže, da nemaš naš grb, rekao bi da si pravoslavni pop!); i takav, nepoznat i dalek, iskačeš pred nju na to tramvajsko stajalište s rancem na leđima, a ona je već ostarjela; možda broji posljednje dane ili godine u školi, pa te dugo i s nevjericom bez riječi gleda u oči dok je pozdravljaš i polako prolaziš pored nje ne spuštajući pogled.

Godine su sada već nalegle na taj događaj, pa niti sam ne znaš što si u tim očima vidio: strah ili radost, ili tek puko iznenađenje i nemir. Prolaziš s mišlju da joj nikada u stvari nisi objasnio ništa od onog što je među vama, ali si sasvim sigurno izdao ono za što te pripremati željela – baš kao što si osjećao da je i ona izdala tebe onda kada nije umjela niti mogla razgovorom otjerati oblake sumnje s događaja što je stao između vas. Ne znaš više čiji si, jesi li naš ili njihov (i taj će ti osjećaj ostati za čitav život), ili te ona tako u nevjerici gleda, kao nekoga tko je naš, ili je njihov, ili još uvijek sumnja i okreće se u sebi iza leđa pazeći stoji li iza nje netko od onih koji bi umjeli vidjeti i čuti što zapravo misli, samo ako se potrude.

U tom trenutku i na tom mjestu shvatit ćeš da je zapravo takva kakva jest odigrala upravo onu ulogu u tvome životu koju je odigrati naumila: da te nauči kako imenovati baš one stvari za koje sa sigurnošću znaš da postoje, ali još nemaju svoj stalan, uvriježen i siguran naziv kojeg bi ljudi smatrali običnim.

Stvari što se imenuju riječima koje se ne izgovaraju naglas iz razloga koji su važni drugim ljudima; baš onim ljudima kojima riječi znače ništa ili malo same po sebi – kao što znače tebi.

- - - - - - - -

Vaš treći i posljednji susret odigrat će se još desetak godina poslije; već si se odavna preselio iz grada i pošao za svojom srećom odlučno i brzo; imaš djecu i nekakvi su izbori, pa odlaziš glasati – jer administracija još uvijek nije riješila pitanje tvog mjesta birališta; ostalo je ono koje je bilo još kada si glasao prvi put. I takav, u brzini, dok gostuješ tamo gdje si odrastao, pa svojoj djeci pokazuješ kamo si išao u školu - susrest ćeš ponovno svoju staru profesoricu, ovaj put ostarjelu i oslabjelu, u nekom dugom i debelom mantilu, kose već sasvim bijele i skupljene iznad glave.

Vaši pogledi ponovno će se dugo susresti a ovog puta uzvratit će ti i pozdrav; bit ćeš dapače siguran da te prepoznala dok si kroz školski hodnik polako prolazio držeći djecu za ruke; nije ti ponovno kazala ništa, kao što nisi niti ti njoj – ali ste se opet gledali u oči dobro znajući o kome se radi.

Nećeš poslije imati pojma koliko će još živjeti i ima li ikoga svoga; neće više u tvome životu bivati onih od kojih bi uopće mogao takvo što čuti; sjetit ćeš je se možda prigodno i nekoliko puta u životu, svaki puta sa sve manje ogorčenja a sve više razumijevanja – a onda će te jednoga dana iz takvog polusna nastajućeg zaborava prenuti pjesma koju ćeš u nekoliko klikova odslušati na internetu; pjesma što govori o crvenoj marami i plavoj kapi; pjesma što svima drugima pjeva o tko zna čemu, ali samo tebi o odrastanju, šutnji i povjerenju.

Crvenu maramu nosit ću ja i plavu titovku, tra la la la. U času kojeg ću pamtiti čitava života i u kojem će se pjevati ta pjesma, što naravno s njom i njenim tekstom neće imati previše veze - ja bit ću ponižen i povrijeđen i neće biti nikoga da se potrudi razumjeti me; morat ću iz tog gliba odrasti zaboravljen i sam i razumjeti da nikada i nigdje neće biti nikoga koga će biti briga – i kako je svijet jednostavno takav da ljude nije briga. Ako sam ne budeš uzeo uzde svojih misli u ruke, potratit ćeš ga lako.

Iz toga ćeš svega ti onda s vremenom stvoriti svoje zakone, svoj svijet i svoja pravila; dugo ćeš i tegobno hodati tim svijetom zaboravljen i sam, dok se jednog prohladnog ranojesenskog jutra na tom putu ne pojave najljepše i najtoplije oči koje će konačno brinuti o tome kako si i što ti se zbilo.

Oči kojima ćeš konačno moći vjerovati, barem na dan ili dva – toliko da umiješ saznati da je sve vrijedilo - ili čitav život, do konca vremena, ili dalje, dok postoji sjećanje.

(lipanj 2024.)

17.06.2024. u 10:25 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.