vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 10.06.2024.

Trešnje



tresnja

Vrijeme je od vrućine; dođe nam prvi vruć i naporan dan: nije tek osamljen – već očito jedan u nizu vrućih i napornih; zadao si sam sebi nekakav zadatak da se nešto uredi, podreže, podšiša i tako metrima i desecima metara redom, korak po korak, pa ti ruke već bride i drhte od vibracije i struje i tehnike bučne i teške.

Dođe tako čovjeku pa se upita: a kako su to sve ljudi radili prije pedeset i sto godina, pa se sjetiš kako si s djedom tamo na nekom brdu iznad grada strpljivo i polako čitavog popodneva škarama obrezivao živicu ili kosom kosio travu; bez prestanka i gotovo bez odmora, sve do u toplu, meku i tihu noć punu zrikavaca, krijesnica i sova.

Staneš tako oznojen i vreo u hladu pod krošnjom; izvadiš bočicu vode iz stražnjeg džepa pa popiješ i zastaneš; sada si već pun sjećanja i tišine; nema te više u ovoj bučnoj, nemirnoj, skoro razarajućoj stvarnosti – već ploviš šutljivim noćima djetinjstva u kojima trešnje rastu nad glavama poput zvijezda, da ih se bere i jede, ili sprema majci za štrudl; za najfiniji od svih finih kolača tvog života; za štrudl od trešanja, bez cimeta, bez ruma, bez šećera, bez ičega: samo meke, izdašne, gole kore vješto izvaljane zlatnim ženskim rukama i beskraj crnih sočnih trešanja omotane u njima.

Majka je tako spremala kolače; tako ih je spremala i majka mog prijatelja; majke su u to doba u lipnju pravile štrudle od trešanja; moja majka morala je tako, bez šećera - radi sebe; nije se u ono doba moglo drugačije sa šećerima; meni je od svega ostao puni, pravi, istinski okus voća i tijesta. Isti onaj kojeg i danas osjetim onda kada nespretan kakav jesam, makar i u gumenim rukavicama, umrljam i obojim prste čisteći trešnje - da bi od njih najljepše ruke načinile još jedan najbolji kolač među kolačima.

Iz ovog polusna prene te zvuk kosilice u nedalekom susjedstvu; nekako s proljeća naši gradovi i sela da prostite proprde, ozvuče se vibrantno i naporno i predaju toj nesnosnoj i strašnoj buci, sili i trešnji; u strahu od komunalnih redara, vlasti lokalnih i svemogućih i ovrha - ljudi će ipak morati držati neke osnovne gabarite onoga za što nam zajednica propisuje odgovornost.

To će te preko nekoliko puta godišnje natjerati da i sam upregneš sve te silne konje, kilovate i produžne kabele, da ih osedlaš i kreneš s njima na taj strašan put; u red i poredak, u divljem trku s vremenom; vrućim danom i popodnevom, kao Hiawatha preko potoka.

I tako, u bunilu vibracije i buke, umoran, težak i dosadan, zapet ćeš glavom o granu, o lišće veliko, zeleno i gusto, pa će ti u kutu oka zasjati crne, debele trešnje, vesele i lijepe kakve već trešnje jesu – i ti ćeš jedva suspregnuti usklik iz svoga grla; pronaći ćeš snage uzdići glavu i vidjeti te zanosne, crne, malene satelite što se vrte zelenim nebom krošnje oko svojih grana i planeta - pa ušutjeti oduševljen prizorom.

Tamo gdje je još do jučer lebdjela tamna i zloguka prognoza („ni ove godine neće roditi“) javila se tog popodneva radost života.

Na stranu to što će s nje biti prikupljeno nekoliko kila ploda; ionako će se taj brzo na ushit i blagost sviju razdijeliti i pojesti, vjerojatno već u sljedećim danima koje ćeš morati provesti tamo na jednom od istih brda ponad grada kakvo je i ono što si ga onomad s djedom kosio na padini. Gledat ćeš ležeći u nekoj prostranoj i zaboravljenoj sobi u prazno sivo nebo onkraj visokih stropova i iza prozorskih stakala, između tihih i dugih bolova smiješeći se tome kako oni koje voliš sada zoblju trešnje kao što maleni vrapci u svitanje zoblju radost; baš kako si ih davno zobao i ti sam.

Ono što je važno, to je saznanje o životu: tamo gdje ste jučer sumnjali u plodove, oni su stigli unatoč svoj vašoj nevjerici; tamo gdje još jučer bješe sumnja, javio se život, pa ju je prebrisao u času, kao spužvom slabo napisanu rečenicu na staroj, ispucaloj ploči. Trešnja sumnje pretvara se u trešnju ispunjenja; tamo gdje se vjerovalo kako će korijenje podići kamenje oko kuće, ili da će krošnje jalova roda dopirati do žica i stupova i vodova, ili da toga roda uopće biti neće – javio se još jedan važan, veličanstven prizor življenja, trajanja i obnavljanja.

Vidjeti makar na tren kako si dio tog čitava svemira; makar kao promatrač; kao sjena; kao prolaznik – ima li veće blagosti i mira?

10.06.2024. u 08:13 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.