...Žena je uzela svezak s Bachovom suitom broj šest i rekla, Ovo, Vrlo je duga, traje više od pola sata, a već je kasno, Ponavljam vam da imamo vremena, Postoji odlomak u preludiju s kojim imam poteškoća, Ne smeta, možete ga preskočiti kad dođete do njega, ali neće biti potrebno, vidjet ćete da svirate bolje od Rostropoviča. Violončelist se osmjehnuo, Možete biti sigurni u to. Otvorio je svezak na stalku, duboku udahnuo, lijevu ruku položio na vrat violončela, u drugu uzeo gudalo, lagano njime prešao preko žica i zatim počeo. Znao je dobro da nije nikakav Rostropovič, da je običan član orkestra koji ima prilike izvesti solo tek ako se to od njega zahtijeva u programu, ali ovdje, pred ovom ženom, sa svojim psom koji mu leži pod nogama, u ovo doba noći, okružen knjigama, notnim svescima, partiturama, bio je sâm Johann Sebastian Bach koji u Köthenu sklada ono što će se kasnije zvati opus tisuću dvanaest, djela gotovo onoliko koliko ih je imao i stvoritelj. Prošao je teškim odlomkom i ne primijetivši svoj pothvat, pod njegovim sretnim rukama čelo je šaptalo, govorilo, pjevalo i grmjelo, evo što je nedostajalo Rostropoviču, ova glazbena soba, ovaj kasni sat, ova žena. Kad je završio, njezine ruke više nisu bile hladne, a njegove su plamtjele, zato nije bilo čudno kad je jedna ruka uhvatila drugu. Već je odavno prošao jedan sat ujutro kad je violončelist upitao, Želite li da pozovem taksi da vas odveze u hotel, a žena je odgovorila, Ne, ostat ću s tobom i ponudila mu svoje usne. Otišli su u spavaću sobu, razodjenuli se i ono što je bilo suđeno da se dogodi napokon se dogodilo, zatim ponovo, zatim još jednom. On je usnuo, ali ona nije. Tada je ona, Smrt, ustala, otvorila torbicu koju je ostavila u glazbenoj sobi i iz nje izvadila ljubičasto pismo. Ogledala se oko sebe kao da traži mjesto gdje će ga odložiti, na glasovir, izmedu žica violončela ili u spavaćoj sobi, pod jastukom na kojem je počivala muškarčeva glava. Nije to učinila. Otišla je u kuhinju, upalila šibicu, običnu šibicu, ona koja je mogla uništiti papir jednim pogledom, pretvoriti ga u neopipljivu prašinu, ona koja ga je mogla zapaliti običnim dodirom svojih prstiju, ali je tek šibica, obična šibica zapalila pismo smrti koje je mogla uništiti samo Smrt. Nije ostao ni trag pepela. Smrt se vratila u krevet, zagrlila muškarca i ne shvaćajući što joj se događa, njoj koja nikad nije spavala, osjetila kako joj san polako sklapa kapke. Sljedećeg dana nitko nije umro.
(VBZ 2009.)
Post je objavljen 04.06.2024. u 20:57 sati.