penetenziagite

petak, 27.08.2021.

Prijelaz preko crte

Ima tome već godinu i pol dana; vlast je zabranila korištenje igrališta i parkova, a moja malenkost sasvim je smetnula s uma da bi se takva zabrana mogla odnositi i na Nove Dvore; kako obično ulazim u njih kroz jedan – pokazat će se – prilično nepoznat ulaz, kroz medvjeđi luk, blato i grmlje – s nasipa ispod perivoja, pa pored stare i u šumu zarasle zgrade bivše poljoprivredne domaćinske škole – nemalo sam se iznenadio kada u perivoju usred snijega, nedirnute bjeline i tišine kasnozimskog jutra ne da nisam zatekao baš nikoga, nego sam naišao na rampe, zapreke, trake sa upozorenjima na novčane kazne i slične prijetnje putnicima namjernicima. Malo je strahova koje sam u tolikoj mjeri pretrpio u životu, misleći da što mi sada treba da me snime nekakve nadzorne kamere, ako su i njih postavili, pa sam iz nevolje utekao kako sam u nju i ušao – kroz šikaru i šipražje i ševarje, bježeći od oka svake vlasti, sam kao prst i duh.
Zašto ovo pišem? Pa, otprilike isti dan, ili dan poslije, kada su uvedene zabrane prijelaza granica županija, te se niti na područje metropole iz našeg dična sela više nije smjelo bez valjana razloga, moj dobar prijatelj je, slično meni – ne prateći baš previše vijesti i ne znajući da je zabrana stupila na snagu, spojio dva grada hodajući preko brda satima kroz pustoš, da bi ga tamo, s druge strane, legitimirala policija, kojoj nikako nije bilo jasno da bi im itko sa krivim prebivalištem na osobnoj mogao stići iza leđa, pored silnih nevoljnika što su to pokušavali cestom.
Prijatelj je, sav u stisci, objasnio da je hodao satima kroz šumu, i da će sada isto tako nazad, ne kontaktirajući baš ni s kime, jer to je i bio cilj takvih šetnji: da se izoliraš ne zato što bi ti to tkogod naložio, već zato što osjećaš da ti tako valja. Vlast ga je pri tome, unezvjerena od spoznaje da postoje i takvi, samo malo pogladila po glavi, što je nama ovih dana bio sasvim dobar izgovor da, u slavu i dugo sjećanje na te naše sada već hvala Bogu davne poduhvate, ponovimo barem jedan od njih i pješice spojimo dva grada, kako to već priliči, ako se dade - od birtije do birtije.
Zborno mjesto tako je bila Nirvana u Jarku; usput sam prošao iz uz šljunčaru koja je , zastrta oblacima pružala lijepu sliku odsjaja našeg – toga dana - valovita i slikovita svoda. Nirvana naravno – opravdavajući u svemu svoje ime u punom sjaju- nije radila; što je za moja sada već pomalo bolna križa bilo spasonosno, jer sam, čekajući prijatelja koji već poslovično kasni kakvu akademsku četvrt, zasjeo na klupicu pored autobusna stajališta, istežući noge i ravnajući leđa, što se pokazalo sjajnim rješenjem za izazove koji su me čekali. Usput je naišla gospođa koja se interesirala za prolazno vrijeme autobusa za Bistru, a ja, kakav već jesam, nisam imao srca otpiliti je kakvim mumljanjem u bradu, pa sam joj izjavio da nisam za taj smjer baš previše zainteresiran; jer da čekam pajdu sa kojim ćemo preći preko brda ivanečkih i podsusedskih i tako otići u jednom sasvim neočekivanom smjeru. Baka se na to doslovce uhvatila za glavu shvativši koliko je vremena hodanja pred nama, a već se bližilo i podne, pa me već kroz nekoliko minuta sasvim sažalno gledala i pružala mi savjete o nadolazećoj kiši, dugim rukavima koje sam skrivao u ruksaku i vodi, za koju će se pokazati da je baka bila sasvim u pravu kada je – gledajući moju sliku i priliku – iskazivala prilično nepovjerenje u izglede toga poduhvata.
Prijatelj je točno negdje na rubu navedene četvrti stigao, i mi smo veseli i orni mogli krenuti na put. Strm i zahtjevan uspon prvih petnaestak minuta rastjerao je bilo kakvu omamu i pospanost, tako da smo mokri i vreli od sparine i naporna hoda brzo stigli do odvojka za Meglenjak, a potom i ulice imena Put Kamenitim svatovima. Njome smo produžili do – planinarske transverzale M1, što po čitavom hrptu Medvednice vodi od Podsuseda pa sve do kašinskih brega na istoku. Bratić je, kada se spremao za Himalaju prije tridesetak godina, znao pretrčati čitavu tu transverzalu u jedno jutro; ja nisam ni blizu takvoj ornosti, ali da me neki samo moji vrazi nose kroz guštike i šumarke, to malo tko može osporiti. Još kada nađem i srodnu dušu – nema kraja sreći, a ovaj moj prijatelj za takve je zgubidanske stvari kao stvoren: razgovaramo sa strašću o omiljenim temama muškaraca najbolje životne dobi, od nogometa, seksa ili kiselih domaćih vina što se nabavljaju ravno iz legendarnih dalekih klijeti, znalački izbjegavajući temu koja svakog pravog muža lako dovede u sukob sa drugim sličnim, a to je politika. Staza nije strma, pa vodi ravno na sjever, sa obećanjem da će uskoro stići i odvojak koji nam treba; usred žustre rasprave o tome je li Ed Norton bolji u Klubu boraca ili Obojanom velu (pogađate naravno koji je moj odabir, a tema, je li, bez sumnje spada u drugi od ranije nabrojanih redova tema koje elaboriramo) – gotovo da previđamo odvojak za Bizek, odlazeći stotinjak metara u pravcu Podsusedskog Dolja.
Sam prst sudbine ovakvim prekaljenim hodačima ukazuje na to da nešto nije u redu; ne znam radi li se o tome da je nešto u zraku, ili lišće šušti drugačije nego li bi trebalo, no shvaćamo da smo promašili i s uspjehom se vraćamo na pravu trasu. U jednom času, vjerojatno usred ogorčene rasprave o tome je li Nehljudov i samoironičan, ili samo ironičan kada ne odustaje i pridiže se u onoj sibirskoj koloni - uočavamo nailazak na svježe obojene markacije, pa shvaćamo da smo prešli zamišljenu granicu dvaju svjetova i ušli iz vulgarna, tako obična svemira županije na područje metropole. Ovdje sada, začudo, čujemo i pjev ptica, jer ipak – razumijete, je li, i mi to umijemo – s vremena na vrijeme zašutimo slušajući šum tišine u vječnoj snazi šume; toliko - da mi u jednom času dođe da počnem zazivati anđela čuvara miloga; zvuk tišine ipak me odvraća od takve nakane i snažno spaja moje usne u neskriven osmijeh. Prolazeći tako pored brda Srednjak, pa prema ozloglašenoj Jaruzi, nakon što smo se već pomirili da će nas put ipak natjerati da siđemo u Bizek, uočavamo da smo zapravo na gornjem rubu nekadašnjeg kamenoloma, pa s neskrivenim veseljem shvaćamo da naš pakleni plan uopće nije nemoguć: spojiti se na Glavicu i sići u Gajnice! Bog obiljem i dobrom blagodario vješte i vrle markaciste vrapčanske obilaznice; svaka im porcija graha do vrha puna bila; pa nakon presvlačenja mokrih majica pored bivšeg bizečkog doma, spajamo ovu transverzalu i ponad Glavice dotičemo i samu Zelenu magistralu, da bismo se konačno spustili na planinarski dom.

Hoda se već dva sata, pa s nemalom brigom ustanovljavamo da smo na nekih pola sata od civilizacije, ali i da pijemo posljednju litru vode; no u to se tada umiješa sam Svevišnji, i pošalje domara da u radni dan dođe, valjda čovjek čisti ili sređuje blagajnu, što li. Radosni kao djeca uživamo u okusima posljednjih ledenih cockti iz frižidera, pa nakon žuljanja starog kruha iz ruksaka i pokoje kriške jabuke, odlazimo preko Veternice do Gornjeg Stenjevca. Mnoga nas mladalačka uspomena na ovaj rajski predio spaja (nekada se znalo čak i kampirati ispred spilje), pa namireni i pomireni sa svijetom i životom silazimo u Stenjevec, gdje u jednom dvorištu uočavam malog lisca kako se bezbrižno igra sa psima. Gazdarica potvrđuje da je udomaćen i pripitomljen, pa od nas dobiva aklamacijom pohvale i komplimente. Još nekoliko kilometara i stižemo do birtije Pri starom melinu; ne odlazimo tamo da bismo se najeli, jer doma nas čekaju gospođe sa bogatim menijem; valja tek presjeći toplo kasno predvečerje razbuđujućom i snažnom kavom uz šuman i svjež potok. I tako, nogu pred nogu (kako bi rekao jedan moj drugi planinarski pajdo – dole se svaki d..k kotura), eto nas i u Gajnicama, u kojim na stanicu netom dolazi autobus, pa sa zadovoljstvom konstatiramo kako je planinarenje uz pomoć automobila često tlaka, jer moraš se vratiti tamo odakle si došao. Ovako, ni brige – ni pameti; zatvorili smo čarobni krug i ispunili se barem za danas, i još dosta dana iza toga. Jest da na koncu puta, u Gajnicama, kod autobusa, nije u samoj završnoj točki uočena kakva birtija, ali i sjajna kava u onom Melinu se računa, zar ne?
Gospodo, tako vam Bog pomogao, crtajte vi crte, granice i linije; mi smo tu zato da bismo ih prelazili – zaključujemo na kraju dana. Ili sam tako zaključio ja sam, za sebe, sklapajući umorne oči i tonući u sladak i opojan san.

27.08.2021. u 19:49 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 20.08.2021.

Soča i Vršič za početnike

Prema niže elaboriranoj spoznaji o ovećim tegobama skopčanim sa boravkom na moru u vrijeme špice turističke sezone, barem na onom dijelu obale koji je dostupniji, lijepim ovdje raznorazne fotografije sa čitavog niza putovanja koja sam kroz godine poduzeo u pravcu Julijskih Alpa, a ne uključuju neko posebno zahtjevno planinarenje, ili ga ne uključuju uopće (ukoliko se tako nekome sviđa, a ne spadam u potonje). Naime, nevezano uz različite afinitete za odmorom, smatram kako je jedno od najljepših područja udaljenih na dvjestotinjak kilometara od Zagreba – upravo područje Julijskih Alpa, koje uz osvježenje uslijed puke činjenice da se radi o visokim planinama, nudi i nevjerojatan doživljaj prirodne ljepote. Iako nisam putovao u krajeve koji su dalje od nekih dvije tisuće kilometara udaljeni od mog doma, puno malenih putovanja u trajanju od do tjedan dana uvjerilo me kako u pravilu (sasvim osobno) daleko više cijenim i uživam u prirodnim ljepotama, nego li u ljepotama koje je sačinila ljudska ruka, pa je područje od Kranjske Gore na jug, negdje do Kobarida, i od Mangrta na istok, negdje do Bohinja - za mene istinski amalgam; područje načičkano oduševljavajućim i opuštajućim prizorima, koje nudi stvaran, intenzivan i nepatvoren osjećaj prirodne snage i nedirnute ljepote. Naravno da ne morate popeti se na Triglav, sasvim je dovoljno prošetati sat ili dva oko Vršiča, ili stazom koja vodi dolinom Soče uz tu zelenu ljepoticu, ili odšetati od Napoleonovog mosta do slapa Kozjak, ili se zaputiti tihom i osamljenom dolinom Tamara. U Hrvatskoj takvo što možete na trenutke doživjeti tek na Velebitu, iako tamo nema takve predivne riječne doline ili tako zgusnutih lanaca planinskih vrhunaca. Putujući i osobito razgledavajući prirodu mislim da čovjek posebno može shvatiti koliko su sve podjele što smo ih smislili, a uključuju granice, jezike, kulture – umjetne i proizvoljne.
Izlet kojeg stoga predlažem u ovo doba, uključuje čak u slučaju više vozača u automobilu – izuzetnu mogućnost posjeta ovim mjestima u jednome danu. Naravno da veliki broj vozila u prirodi nije dobar, ali vjerujem kako će netko tko će barem jednom udahnuti duh ovog čarobnog mjesta, osjetiti istinsku snagu prirode i vratiti mu se više puta na dulje vrijeme, da li radi Soče, ili planina, ili svega pomalo.
Stoga predlažem prije svega odlazak kroz nedaleki talijanski Tarvisio do Rabeljskog jezera (sličica u gornjem desnom kutu moga bloga), pa zatim prolaz kroz Predil i Log pod Mangrtom. Slijeva se tamo odvaja mangrtska cesta (nije za nevješte vozače ili one koji ne vole visinu, jer je cesta uska, a provalija ispod nje duboka možda i kilometar i pol) kojom se nakratko može doći do doma pod Mangrtom, a potom polako pješke napraviti i krug ispod tog treće po visini vrha Slovenije (koliko se sjećam, prolazak cestom se naplaćuje oko pet eura). No, oni sa manje vremena, entuzijazma pa i para nastavit će dalje do križanja pred Bovcem (centar raftinga na Soči), te zatim skrenuti prema srcu ovog područja, a to je uspon od izvora Soče do Vršiča. Pri tome ne bi trebalo propustiti niti Napoleonov most u nedalekom Kobaridu (nizvodno od Bovca) i laganu šetnju do predivnog slapa Kozjaka, a za one sa više vremena svakako niti uspon na čini mi se najjužniji dvijetisućnjak ovog dijela Alpa – predivni Krn kojeg sam opisao i slikama potkrijepio ovdje na blogu baš u kolovozu 2019.
Prema izvoru Soče voodi uska ali bez većeg napora (za svako vozilo) provozna cesta od Bovca, uz koju se svako malo može zaustaviti i pridružiti pokojem osamljenom šetaču uz ovu istinsku ljepoticu, bilo prema jugu, ili prema sjeveru. od ceste postoji niz odvojaka (Trenta – prema Triglavu; Lepena – prema predivnome Krnskom jezeru itd). Mislim da sam se u životu u Soči uspio čitav okupati tek jedan jedini put, prije kakvih dvadesetak godina i nakon nekoliko sati izlaganja suncu negdje kod visećeg mosta u blizini Trnova ob Soči, tako da ne preporučam ovu avanturu, ali da rijeka može poslužiti za osvježenje, to bez ikakve sumnje. Čitava šetnica upravo je prepuna takvih sićušnih bisera kao što su maleni viseći mostići koji omogućuju siguran prijelaz na drugu stranu. Cesta vodi sve do odvojka za izvor Soče kod kojeg se nalazi i planinarska kuća (mislim da još uvijek važi sporazum dvaju planinarskih saveza pa planinari sa iskaznicama iz Hrvatske plaćaju za spavanje pola cijene, jednako kao i oni iz Slovenije), a od kuće do nedalekog izvora vodi mjestimice strma ali dobro osigurana staza; za manje vješte nesklone sajlama – tu je i obližnji, lakše dostupan vidikovac.
Od kuće dalje cesta vodi prema Vršiču, planinskom prijevoju na nekih 1600-1700 metara visine, na kojemu mi baš nikada, pa niti onda kada je ovdje bilo četrdeset stupnjeva, nije bilo vruće. Cesta je inače u cijelosti sagrađena u vrijeme Prvog svjetskog rata, te su spoj od Kranjske gore na drugu stranu gradili ruski ratni zarobljenici sa istočnog bojišta, pa otuda njima u spomen i predivna Ruska kapelica ponad Kranjske Gore. Uobičajeno automobil na takvim kratkim izletima ostavljamo kod Erjavčeve hiže, nekih dvadesetak minuta hoda do Vršiča sa sjeverne strane, što omogućuje hodanje oko prijevoja sve do Tičarjevog i Poštarskog doma ili puno dalje, prema veličanstvenom zidu što ga čine vrhovi Prisojnika, Razora ili samog Triglava, ili pak na drugu stranu prema dolini Tamara. Konačno, spust sa Vršiča uključuje svakako i posjet Mihovom domu (gdje smo davno, davno, dok još niti nije bilo vozila u našem budžetu, a noge su mogle ispenjati uspon od Kranjske Gore - otkrivali poslastice kao što su hajdinski žganci ili štrukli) te predivnom jezercu Jasna na ulazu u Kranjsku Goru. Ono što je sjajno jest i to da od Ljubljane do Bovca u ljetnim mjesecima više puta na dan vozi autobusna linija, pa je i na taj način ova ljepota sasvim dostupna.
Umjesto nekog zaključka i ovećeg pametovanja, moj je savjet – skupite dobru ekipu i otisnite se barem preko vikenda na ovaj kratak a predivan put; nećete požaliti. Ako sam ovim postom u tom poduhvatu ikome pomogao barem za milimetar, bit ću neizmjerno sretan.

20.08.2021. u 18:41 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 16.08.2021.

Noći bez sna

Čitam „Noć bez sna“ Zdravka Malića. Neću vam sada soliti pamet o tome tko je bio taj Malić; reći ću vam samo to da je osnovao i prvih dvadesetak godina uređivao časopis „Književna smotra“ i da je bio tolika faca da se s njime kao prevoditeljem, a poslije i suradnikom - šezdesetih dopisivao i jedan Gombrowicz.

Još prije dvadesetak godina, čitajući „Preživjeti u Zagrebu 43-45“ Josipa Horvata (na koga se referira i Malić u svojih osamstotinjak stranica teksta), Krležine dnevnike da i ne spominjem, shvatio sam kako mi je dnevnička literatura prava poslastica. Valjda je do forme; eruditi, intelektualci, samotnjaci, ostarjeli i prilično istrošeni ljudi (Horvat negdje, trčeći '44. između bombardiranja Ilicom, zapisuje „danas bio kod Male…“) u svojim špiljama na taj način popisuju tijek svojih misli i ostavljaju tu srebrnu nit na papiru, pa ćemo barem na svakoj drugoj stranici pronaći poneki istinski dragulj kojeg ćemo poslije mi, usputni prolaznici pabirčiti i okretati dok nam ne prođe kroz prste kao pijesak kroz vrijeme. Bolje recenzije i prikaza ja ne umijem dati od toga da sam Malić progovori za sebe, pa ću dolje prilijepiti nekoliko citata.

Ono što mi je, na koncu, posebno drago, jest to da je moja malenkost već uspjela na čitanje takve knjige potaknuti nekoga tko je tome daleko vičniji od mene; tko će već na prvih stotinjak stranica pronaći sijaset sitnih, a snažnih bisera koji se tiču morala, filozofije, povijesti, pored kojih bih inače prošao onako - površno, kakav već jesam, osjećajući tek nekim dvanaestim ili trinaestim čulom da se zapravo radi o remek djelu. Eto, ta reakcija potakla me u stvari napisati ovakav prikaz knjige. Zato, umjesto zahvala za poticanje na čitanje knjige, ovdje izričem svoje zahvale za jedan novi uvid u to vrijedno štivo; drugačije je kada znalačka ruka, bilježeći svoje glose na marginama-prolazi kroz njega, skrećući mi pažnju na ono što takvo oko vidi uočava. Oduševljenje koje je u toj osobi potakla moja preporuka naraslo je do te mjere da je konačno postavljeno pitanje o tome koliko bi vrijedilo autora poznavati i izvan riječi, jer dojam živih ljudi nerijetko je drugačiji od dojma koji proizvode njihovi tekstovi.

Ne znam zaista odgovoriti na to pitanje, ali znam da ovu knjigu valja pročitati, jer svjedoči o bogatstvu duha, snazi izričaja i stoičkoj postojanosti u doba koje bijaše sve, sam ne postojano. Što sve jedna prava knjiga umije proizvesti na pravom mjestu! I upravo zato nedavno sam napisao da sam puno bliži sebi samome kada čitam, nego kada pišem; u draguljima koje napišu takvi majstori puno će se jače zrcaliti naša nutrina, nego li u nevještim i slabim mislima što ih bacamo na papir.

_ _ _ _ _ _ _

Kada krenu rasprave o našima i njihovima, o Andriću i Krleži (jer teško da u ovom jeziku ima više razine pisanja), valjalo bi prije svega, je li, obojicu dobro pročitati i iščitati, a onda i proučiti, pa tek onda nešto napisati, baš onako kako je to činio Malić:

„20. 7. 95. Četvrtak. Ilinje… U sukobima sa svijetom suvremenika, u strahu pred zlom svijeta, Krleža se sklanjao pod okrilje djetinjstva, u svijet potonule Atlantide; Andrićevi se odrasli protagonisti ne boje. Andrićeva je biografija hrvatski i bosanski paradigmatična – uspješnici su u svijetu njegove književnosti uvijek i samo oni drugi i drukčiji… Andriću je ostajao Kierkegaard. I Seneka. Dovoljno je usporediti s koliko se strahopoštovanja Andrić odnosi prema Marku Aureliju, a s koliko nehajne samorazumljivosti i profane jednakopravnosti o njemu Krleža govori… Andrićevi su uspješnici mahom prebjezi, samozatajnici, usovjenici, domazeti, kuferaši… nisu gospoda; ljudi zanijekanog porijekla…„

O razlozima propasti one države (ovo dolje ću kopirati i pejstati svaki puta kad krene rasprava o tome)... posebno valja uvidjeti i okolnost da Malić zapravo ovdje mete pred svojim vratima, kako to svaki čovjek čiste savjesti čini – jer on je trideset i nešto godina bio dio tog obrazovnog sustava:

„29.7.95. Subota. Muhadžeri iz Žepe. Ovaj prljavi rat otkriva skrivano ružno lice bivše, u kojoj je bilo i ostajalo više bijede nego što je itko od intelektualaca htio vidjeti. Ta društvena podvojenost između grada i sela, između tankog površinskog sloja obrazovanog i debelog dubinskog sloja neobrazovanog stanovništva, to mnoštvo rezervata kulturne i materijalne bijede, to je raturilo bivšu državu… socijalizam je pao na obrazovnom ispitu; poluinteligenti, mediokriteti su ga upropastili. Nizak stupanj kulture života, supostojanje međusobno nesukladnih društvenih skupina, politički i svako drugo antagoniziranje duhovno i materijalno neravnopravnih građana, nespremnost i nesposobnost da se otvore putevi uzajamnog društvenog komuniciranja, društvena nesolidarnost, gdje je svatko svakome tuđinac, gdje nema međusobne susretljivosti, gdje vlada nepopustljiva primitivna malograđanska zavist, gdje je najvažnije da susjedu krepa krava… taj i takav režim morao je propasti...„

Za one koji bi ga, kojim slučajem, smatrali nostalgičarem:

„4.8.95. Petak… Čujem detonacije, daleke, zasad… Sjedim nad Krležinim tekstovima… Mislim da je do ovoga moralo doći. Hrvatska se mora osloboditi srpske ucjene… Lj. mi predložila da odemo na Jarun. Bilo bi nemoralno; dok ljudi ginu na frontovima tu dolje, preko Save, Kupe, Une, pa sve do mora… sinja sirotinjo naša svih vjera i zakona!...

13.8.95. Nedjelja... Poslije četiri godine zapriječenosti provozao se vlak od Splita do Knina. Hrvatska se vraća sebi, i mi s njom; hrvatski se prognanici vraćaju svojim kućama u svojoj zemlji, pa radujmo se s njima! Veselimo se kroz suze. Moj Hrvoje (brat preminuo tijekom rata na Grbavici, moja opaska) tu zadovoljštinu doživio nije, a bez njega ovaj svijet nije isti...„

Za one koji slabije poznaju biblijske tekstove o poniznosti i uzvišenju:

„6.8.95. Nedjelja. Jučer je oslobođen Knin, Drniš, Velika Kijevo… Deseci tisuća izbjeglica na putovima prema Bosni. Sve su pobjede gorke, toliko sam u životu naučio. Ne umijem se veseliti slavodobitnički, ali drugima ne zamjeram takvo veselje. Svaka je pobjeda začinjena gorčinom poraza, plaća se ljudskom nesrećom. Moje je stajalište izbjegličko. Ja sam uvijek na strani slabijega… Moja je muza samoća, njen sam podložnik...„

Za one koji misle da je svjetonazor kavez:

„12.8.95. Subota…. U listopadu 1952. u Ljubljani Krleža prisutne podsjeća na davni tekst (Hrvatska književna laž iz 1919.), ali tada više nema onog negdašnjeg zanosa i vjere da hoće i može biti drugačije nego što je bilo; zamijenila ju je gorčina saznanja o vječnom ponavljanju istog…Krleža je umro posve svjestan da nije pobjednik nego poraženik, brodolomac… Hrvatski pjesnici postojano umiru po ludničkim samotinjama usred činovničko-gostioničarske Hrvatske kojoj je, hvala na pitanju, sasvim dobro.„

Za one koji vjeruju da se sada živi bolje, a i za one koji vjeruju da se živi gore nego prije:

„19.8.95. Subota… Huizinga se nada boljem i dobro prognozira sve gore i gore: slabljenje kritične svijesti pučanstva, ideologiziranu i emocionalnu interpretaciju znanja, pasivan, kibicerski odnos mase prema igrama i zabavama, prevladavanje tehničkih sredstava u posredovanju funkcioniranja svijeta, manipulaciju znanosti… taj je tekst objavio 1935….„

I na koncu, kao i u svakom pravom dnevničkom zapisu, naći ćemo mnoga mjesta sasvim osobnih i intimnih dvojbi, nepoznanica, pitanja koja čovjek sam sebi postavlja ili bi morao postavljati čitava života, a tiču se smisla, načina i tijeka vlastita postojanja; vjerodostojnosti svoga djela i nazora; upita sebi samome da li si, ako si ostavljen samotan i napušten, zapravo u krivu. Jer, ono s čime živimo, odnosno umiremo kao s posljednjom stvari na ovome svijetu, nesumnjivo je spoznaja o tome jesmo li bili u krivu. Na svim meridijanima ta je spoznaja ista, i do nje se dolazi na potpuno jednak način: zagledanjem u dovršena i konačna ovostrana sebe.

Ljudi, čitajte – u knjigama je doista sve blago ovog svijeta.

16.08.2021. u 15:34 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 13.08.2021.

Nakon višesatne vožnje starom cestom, uvjetovane time što se na autoputu u pravilu uvijek negdje desi zastoj, pa nam je lakše voziti se umjesto čekati, dolazimo do obale: stiglo je i naših nekoliko dana na moru a na more se mora; ako ništa drugo – zato što je svaka promjena zapravo svojevrsna terapija i zato što maknuti se - znači živjeti, jer živi se – je li – drugdje, a ne tu gdje već jesmo. Značajno se nakašljem na sve to, pa mi više nije jasno je li to nešto što je rečeno, ili samo mišljeno; treba još sat ili dva pričekati trajekt i prevesti se do odredišta, da bismo se, umorni i pregrijani od duga putovanja na suncu, konačno predvečer, nakon pozdrava sa Njenom rodbinom i svega što uz to ide, uspjeli okupati negdje sa strane pretrpane plaže u lijepom otočnom mjestašcu. Toplo more ispire umor i rashlađuje nas koliko je to moguće. Prilično jako jugo, koliko god bilo toplo, ipak noću donosi neko osvježenje, koliko za vrijeme duge noćne šetnje, toliko i u času kada pokušavamo usnuti usred nemirne vruće tmine isprekidane zvucima sa dalekih terasa na obali ili bukom motora udaljenih vozila.

Sutradan sjedim na kavi u otočnom trajektnom pristaništu, u dubokoj hladovini starih dudova; između mnogobrojnih automobila proviruju ljudska lica pod šeširima i kapama, ili širokim i tamnim naočalama. Jedva pronalazim slobodan stol u hladu; odlučujući potpuno na nekoliko dana očistiti se od svih pojavnih oblika interneta, ostavio sam mobitel u ruksaku; briga me zapravo čak i za to koliko je sati. Ne zanimaju me, bar ovog kasnoga jutra, nikakve novine niti vijesti; nema zasigurno ničega što već nisam puno puta prije toga čuo i na što nikako ne mogu utjecati; odlučujem posvetiti neko vrijeme šutnji, uživanju u okusu mlake, vodom i mlijekom razrijeđene i iznenađujuće jeftine kave i gledanju ljudskih lica.

Izvanredne situacije donose i izvanredne stvari, pa tako vidim da ljudi nastoje u ovomjesečnoj izvanrednoj eksploziji u turizmu uhvatiti ono čemu se nikako još pred koji dan nisu nadali. Drago mi je da će mnogi na taj način naći izlaz iz problema koji su ih pritisli, ali mi nije drago kada čujem da to čine na neprilične načine - otkazivanjem gostima koje su naručili kada se još naručivalo budzašto, ili otpravljanjem onih koji nisu spremni platiti manje od nekog određenog iznosa.

Spuštam pogled prema stolu i slušam. Vreva, buka glasova, motora i glazbe je gotovo pa nepodnošljiva; dolazim ovdje već godinama ljeti barem na dan ili dva; ne sjećam se da je tako bilo čak niti prije dvije ili tri godine. Polako shvaćam da se na lica ljudi oko mene navlače sjene; nisu to sjene od hlada ili slabijeg svjetla sunca koje još uvijek žari s druge strane ulice; radi se o sjenama što izviru iz nutrine čovjeka. Zapažam da zapravo niti na jednom jedinom licu ne vidim radost: čak i tamo gdje ispod crnih očala probija kakav osmijeh, radi se o kratkom i usiljenom trzaju. Tamo čovjek parkira umoran od čekanja i vrućine; ovdje drugi pretrpanih ruku prenosi pune vrećice stvari; treći pak zabrinuto gleda iznad tamne maske prema kiosku ili ljekarni preko puta; ljudi na terasi užurbano i glasno komentiraju jedne stvari ili iznose nezadovoljstvo drugima. Iza prepunog kontejnera za smeće nazirem zabrinuto lice što se ogledava nekoliko puta na sve strane smije li pretrčati između puzećih automobila; započinje pa staje prenut trubljenjem nekoga pored njega. Odjednom, usred bučne i naporne glazbe što dopire iz unutrašnjosti kafića, primjećujem da zapravo na svim licima vidim tek jednu jedinu stvar: predaju i odustajanje. Jedni su izgubili vjeru u ispunjenost i spokoj, pa zabrinuto i prazno gledaju preda se; drugi su svoja lica neskriveno predali bijesu, srdžbi ili podsmijehu. U riječima što do mene dolaze, nesumnjivo osjećam kako za nevolje što ih tište u pravilu krive nekog drugoga, bio to njihov bližnji, ili tkogod nepoznat i nepozvan, možda i samo zato što je drugi i drugačiji od njih. Radi se o ljudima sa svih strana i širina; za takve stvari nije potrebno niti poznavati nečiji jezik; dovoljno je promatrati lica nekoliko minuta i primijetiti duge sjene što dolaze na njih u valovima. Ljudi rade ono što misle da moraju i ono što rade drugi; drže da je tako najbolje.

U sav taj šušur i džunglu, umjesto kakvog barem laganog štiva, uzeo sam tmuran i težak suvremeni ruski roman od osamstotinjak stranica, što govori o nevjerojatnim oblicima ispoljavanja zla jednih ljudi prema drugima i nekom obliku samoironije što povremeno liječi ljude u takvom paklu. Ne vjerujem sam sebi da uz to nisam posudio barem kakav putopis ili zbirku novela; s naporom prolazim kroz radnju kao kroz težak i neprobojan gustiš. Popodne na plaži, okružen bukom i dugim sjenama, moram zastati i zagledati se u nebo nakon gotovo svakog odlomka. Odlažem tešku knjigu na prsa pa ustajem, da ne udišem više miris opušaka u obližnjem bilju uz plažu. Spuštam se u more po tajni i meki blagoslov što ga pamtim još otkada pamtim sebe - jer nemam ja o tome što misliti: ono što život ukrade, more vrati, kako kaže pjesnik u jednoj predivnoj pjesmi što mi gotovo svaki put kada je čujem zamuti pogled, barem negdje u kutu.

Najdraža i ja, svatko iz svojih razloga, nakon četiri-pet dana takva odmora, načeti šmrcanjima i kašljucanjima koja – kako se konačno ustanovilo – ne dolaze ni od čega drugoga, do li iz glave, ili eventualno usput uhvaćenih ledenih vjetrova upaljenih klima uređaja - ponukani i time što djeca iz te baze odlaze sami dalje, prema nekim svojim novim odredištima, društvima i planovima – odlučujemo da nam je ovo zapravo posljednje ljeto u kojemu u srpnju ili kolovozu odlazimo na more. Nakon što smo obavili sve što se obaviti moralo, i ispričali se za godinu dana unaprijed sa svima sa kojima se ispričati trebalo, vraćamo se opet starom cestom, pa negdje iznad kanjona Zrmanje, umjesto da gledamo u zelenu ljepoticu ili se čak spustimo do nje, ili barem do Krupe, uočavamo kako automobil mjeri tridesetidevetipol stupnjeva sa donje, sjenovite i vjetru izložene strane. Ne vjerujemo očima; Ona uzima mobitel i umjesto kanjona snima komandnu ploču. Pa veli, kako li je onim ljudima u Grčkoj i na Siciliji?

Ona je dugo odrastala ovdje, na otoku; prve četiri godine života provela je rasplićući satima stare didove mriže, natežući ovcama vime ili srčući bodulske supe; nije ni moj ćaća rođen daleko u onoj varoši; svejedno – osjećamo da nam tu pomalo nije mjesto, gotovo bez da izgovaramo jednu riječ. Iscrpljeni vrućinama, gužvama i bukom, ostavljamo tu blijedu, sada zeleno-žuto-plavu pustinju, u kojoj sve tri boje polako postaju jedna, boja usijanja - da nam u nekim novim proljećima, jesenima ili čak zimama, postane željeni, spokojni i tihi raj, makar nakratko, prepun onih boja, mirisa i zvukova na koje smo navikli.

Potiho u bradu, da me ne čuje, proklinjem sve vrećice i plastične čaše sa tuluma što sam ih kupovao ili dobivao pa bacao, a još više one koje sam uopće uzimao od drugih, ma gdje god da su bile, i sva svjetla što ih nisam pogasio (a gasio sam ih, vjerujte mi, koliko god sam stigao, jer sam od davnine znao da praznini ne treba svjetlo); sjetim se i svih vožnji što sam ih poduzeo a da nisam morao, otkad pamtim, iako ih možda i nije bilo previše (jer sam već odavna shvatio da je hodajući lakše) - umjesto da sam hodao, pa makar i četveronoške; unuci će me pitati zašto nisam, samo neka ih bude (i hodanja, i unuka, da, tako je). Sjećam se kako sam, ima tome i petnaestak godina, buljuku što mojih što tuđih klinaca u hladu nekih zadarskih skala sav ozaren i inspiriran, da me se čuje, tumačio kako je iza Rimljana ostalo ono kamenje, a iza nas će ostati gomile plastike. Dobro, kada budu ove sve otkapali, na podu moga hodnika ostat će i Inkerove pločice bez fuge, složene bolje od bilo kojeg mozaika kojeg su ove oči vidjele, ali to su već nijanse.

Mislim dalje: tko zna koje sam još stvari radio, a nije dobro da sam ih radio, ne misleći uopće o tome što radim i zašto, pa će se tek s vremenom takve stvari među nama, nekim prošlim a budućim ljudima, otkrivati kao teške i nepopravljive tmine - kada mora budu dolazila po svoje šumeći teškim i dugim valovima, hladna i gusta poput prosinačkih noći. Svejedno će Njima tada biti tko je nama za sve bio kriv, i tko su bili naši drugi, krivci, jer upravo ćemo mi za sve biti krivi. Naime, sve da između naših komfora i ovih strašnih posljedica i nema baš nikakve veze, i sve da je ova predivna i okrutna kugla zapravo tek odlučila nagnuti se, promijeniti stranu, odigrati s nama neki pick and roll pa lagano položiti kroz mrežicu - nismo morali raditi to sve što smo radili, samo zato što smo mogli. Da smo radili polakše, umjerenije, da smo uzimali manje a davali više, da smo više bili, a manje imali – bili bismo na toj istoj kugli i pod tim istim suncem neki drugi ljudi; zadovoljniji i mirniji, i našim licima ne bi tako često i izražajno putovale ove duge i teške sjene kao oblaci u jesenjim Matoševim pjesmama.

Vrhunce toplinskih i turističkih valova dočekivat ćemo nas dvoje tako, eto, u nekim, daj Bože, kratkim i intenzivnim bjegovima na vjetrovite planinske visoravni, duboke i uske kanjone tamnih i bučnih potoka ili hladovite šume. Ili jednostavno – doma. Tješeći Je u ovoj dugoj i zabrinjavajućoj šutnji, jer imam tu strašnu potrebu često nešto govoriti, pa i onda kada treba šutjeti; dok ispod i pored nas promiču kilometri puste ličke zemlje, nabrajam ispod spuštenih zaslona za sunce na vjetrobranu neke daleke ali nama tako dobro znane toponime koji nam hlade dušu: Hochalpinenstrasse, Tičarjev dom, Potsdam, Bistriški vintgar, Guslica, Velika planina, Črmažev vrh… Potiho Joj velim da – koliko se svijet izmijenio, toliko smo se izmijenili i mi sami; nije to ništa nova pod suncem, još dok je bilo manje sjajno i toplo. Odvraća mi odmah kako mora biti da imam pravo, jer djeci evo nije i ne smeta ništa; i ona oblače kao što smo i mi neke bakandže i duge hlače usred ljeta pa odlaze ostvariti svoje snove; no to je ono što me još više brine; jer, pitam se u sebi, kuda sve odlazi ako ja često imam pravo? Pa vozim doma, a kada spomenemo doma, pogledi nam se susretnu.

Umirujuća je, sjajna stvar poznati dom takvim. Dok god umiješ poznati ga. Dobro je dok nemaš otkuda i radi čega bježati.

13.08.2021. u 19:35 • 17 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 04.08.2021.

Čitati ili pisati?

Dođe tako i večer, a tebi se otvori dilema: čitati ili - pisati?
Jer, u čemu je zapravo razlika?

Kada čitaš, tada uviđaš kakvi su drugi, pa zamišljaš kakav bi ti u odnosu na njih a i sebe trebao biti; ako je knjiga dobra, prava, snažna - već negdje s početka van svake sumnje saznat ćeš kakav bi ti to morao još istoga časa postati: bolji.

Prava knjiga (hajde, ili film) dade se opisati tek jednom rečenicom: iz njih bez dvoumljenja izlaziš odlučan postati boljim čovjekom nego što si bio.

Kada pišeš, nije više važno što bi trebao; najvažnijim postaje to kakvim sebe želiš opisati i upisati u taj zatvoreni krug; zapravo - kakvim se želiš prikazati. Pišući stvaraš novoga, drugoga sebe; nekog malo poznatog stranca što s onim koji čita, koji jest - ponekad ima malo veze.

- - -

Kada pišem, taj koji piše manje jest ja od onoga koji čita. Taj čudan svat što piše, to je netko drugi. Dakle: moram čitati; što više čitati, ako ne želim odlutati od stvarnoga sebe u neku sliku.

Čovjek nije onakav kakvim sam sebe vidi; od šume lijepih želja daleko je objektivnije kako nas vide ljudi koji od nas nemaju neke veće koristi.

Među njima, pravi pisci su najbolji ferali tmina duša. Tko želi gledati, uvidjet će pod tim nejakim ali jasnim svjetlom sve što vidjeti ima, i moći će pravim putem poći: putem ka punini, snazi i spokoju.

A taj put često je miljama daleko od pregršta rečenica što ih pišem.

I zato: radije valja čitati dobre knjige. U njima čak i o meni samome pišu daleko važnije stvari od onih koje, tjerajući demona praznine, nevješto ispisujem po svojim zidovima, dnevnicima, bilježnicama.

Stvari koje su, često i s jako malo uspjeha u borbi sa vlastitim tminama, pisali ljudi kojima je istinski stalo do nas.

04.08.2021. u 22:40 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 03.08.2021.

Skriveni život

“…For the growing good of the world is partly dependent on unhistoric acts; and that things are not so ill with you and me as they might have been, is half owing to the number who lived faithfully a hidden life, and rest in unvisited tombs...” George Eliot

Čovjek se o čovjeka brusi; možeš misliti, čitati knjige i gledati filmove koliko hoćeš, ali nećeš naći kakav dragi kamen, ili ćeš ga naći puno teže i puno rjeđe; no, neka se samo upustiš u kratak razgovor ili pisaniju – pa eto ti već nakon nekoliko minuta biserja što ga drugi preda te pruža.
A biserje zaslužuje da se na njega odgovori ili ravnomjerno, ili nikako, zar ne?
Tako sam neku večer, ne baš slučajno, ali sasvim spontano, dobio šlagvort za razmišljanje zbog jedne davne preporuke za posljednji Mallickov film o Franzu Jagerstatteru, kada je film još igrao u kinima, pa sam ga pravovjerno i sa sasvim umjesnim ushitom otišao pogledati. Napisao sam potom negdje preporuku za jedno poetsko, velemajstorski odrađeno filmsko remek-djelo, čijeg se autora, Terrencea Malicka, gotovo da može smatrati klasikom, uz istu ovu misao George Eliot kao motto filma, o tome kako rastuće dobro u svijetu u lavovskome dijelu dugujemo nehistorijskim djelima i običnim ljudima čiji su životi skriveni i čije grobove malo tko posjećuje. Taj citat postat će munjevit i domišljat odgovor na moje poslovično negiranje vlastitih napora i učinaka kroz život: radi se o društvu ljudi koji su učitelji, na izravan ili neizravan način – pa svojim djelima dosljedno, uporno i bez prestanka pokušavaju proširiti ljudsko znanje u drugima i tako posijati to zlatno sjeme dobra u dušama. Ne bez samoironije iz nekog sasvim desetog razloga nabrojat ćeš, ponajviše sam sebi, sve što si u životu činio i pokušavao učiniti, a što je – u odnosu na nabrojano - zapravo tek obično, beznačajno i slabo površinsko titranje vode i stvaranje ponekog koncentričnog vala što nikada neće doprijetiti niti do žala, a kamo li načeti ili srušiti kakvu stijenu. Na to sam, ne trepnuvši okom, dobio kao odgovor upravo gornji citat.
Moj odgovor na to bio bi tek puki smješko; onaj što ga pišemo kada nekome odgovaramo na sjajan vic. Je li taj smijeh gorak, ili iskren i veseo, ostaje tek vidjeti; no, nisam ja toliko domišljat, spretan i brz da bih odgovarao iz prve; radije udahnem nekoliko puta i promislim. Vrag je u čovjeku, pa ga tjera da se sa koječim i ne složi; pogotovo se to odnosi na ljude kojima iz nekoga razloga vjeruješ. Lako je, naime, ne slagati se sa onima kojima ne vjeruješ, je li tako? Nije tu samo u pitanju rizik toga da ćeš nekoga povrijediti; prije se radi o porivu da ljudima govoriš ono što držiš istinom; a uopće spoznati što bi to bilo – vrlo je teško. Onda kopaš po sebi danima i tražiš argumente: morao bi nešto pametno smisliti, a nemaš otkud; sve čega se možeš sjetiti - to su gole parole i fraze.
Pa sjedneš za tipkovnicu.
Na koga je, zapravo, mislio autor citata kada je pričao o običnim ljudima, i pred čijim su licem njihova djela skrivena? Hajde, jasno, gospon Jagerstatter tu je van konkurencije; ne mislim sada prepričavati film i preporučivati ga ponovno.s Ono što se iz njegova primjera naučiti može, to je – čini mi se – definicija takve „običnosti“, nije to običnost koja je tek prateća pojava skrivenosti; radi se o običnosti koja je kontrapunkt komforu: to je običnost koja je neobičnost.
Kompliciran sam i nejasan? Da, da; razumijem. Pa, hajde, da pojasnimo. Nema rastućeg dobra tamo gdje čovjekova glava nije na panju, ili barem nije dragovoljno ponuđena na panj. Sustav je zvijer - rekao je glavnome junaku onaj malac u Stoneovom „Nixonu“ ispod Lincolnovog kipa; a ja ga sada - ne bez tinjajućeg ponosa – citiram, pa velim: tko tome sustavu ne umije ili nema petlje pokazati zube; taj nije neobičan od običnih; toga zapravo – nema.
Nije taj sustav samo sustav propisa, institucija i vlasti; njega smo manje-više svi nekakav djelić, bilo kao njegov dionik ili korisnik koji ga svojom lijenošću, tromošću ili bojažljivošću hrani i održava. Radi se prije svega o sustavu vrijednosti u našim glavama: o tome treba li biti ili imati; željeti ili smjeti; padati ili rasti. O tome hoćemo li na oltarima svojih malih i jedino sebi značajnih idola žrtvovati njihove slike o nama; ili ćemo šutke i bez riječi otići u tamnu noć grobišta koja spominje Eliot. Značajnost naših života ne mjeri se tu slavom, popularnošću ili nekom slično mjerom - tu nema sredine: nije dovoljno zainteresirati se u tridesetima za nekakav novi software pa snimiti kakav slabašan album obrada onoga što si volio kao mladić, ili hvatati rosna svitanja po rijekama i jezerima nošen snovima o ljepoti, ili raditi svoj posao tako da navečer možeš mirno usnuti; ili pak piskarati po blogovima i fejsovima kada uhvatiš vremena; neophodno je posjeći sve veze, izreći tiho, ali sasvim odlučno „ne“ silnicima oko nas (baš kako je to učinio gospon Franz u filmu) i nestati, jer upravo to se baš mora. Ljudi koji spadaju u ovu polovicu zbog koje još nije sve otišlo kvragu nisu razmišljali o tome kakvo će, kada ih vidi, biti lice nekoga bližnjega; važno im je jedino bilo jedno drugo lice; lice koje je istinski važno; lice posljednjeg suda. Bez toga, neće biti rastućeg dobra; tmurni oblaci prilagodbi i kompromisa zastrt će sve ostalo, i nećemo upasti u onu svjetliju polovicu iz citata; dosljednost kao jedina vrijednost iz koje bi drugi, što dolaze iza nas u onoj neprekinutoj heraklitovskoj rijeci, mogli učiti – neće biti ostvarena ako samo pomisle da smo išta od onoga što činimo – učinili tek dijelom, pa dalje nismo – ne umjeli, jer to nije uopće toliko važno – nego smjeli.
Eto, u tome je razlika, i to je ono što bi valjalo upisati umjesto smješka. Pa ako si se, neznani prijatelju, na taj način samo malo, podupirući se nogom o neku izbočenu ciglu ili kakvo izlohano udubljenje, nagnuo preko tog visokog zida - tim bolje. Ne zato što bi možda tako uspio vidjeti što je preko, jer to što je preko zapravo je puno manje važno; već zato što ćeš tako lakše zaboraviti ono što je s ove strane.